Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž Ovr-136/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sutkinji Branki Križanić Perharić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Raiffeisenbank Nestelbach – Eggersdorf eGen, OIB: 07399269485, Schemerlhöhe 71, A-8302, Nestelbach, Republika Austrija, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Remenar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar d.o.o., Gajeva ulica 57, Zagreb, protiv ovršenice KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], K [adresa], koju zastupa punomoćnica Katarina Jukić Jakopič, odvjetnica u Puli, Ulica Svetog Teodora 2, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-272/2025-29 od 27. ožujka 2026., dana 28. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba ovrhovoditelja Raiffeisenbank Nestelbach – Eggersdorf eGen kao osnovana, preinačuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-272/2025-29 od 27. ožujka 2026. i rješava:

Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenice KĆ za odgodu ovrhe od 18. svibnja 2025., dopunjen podneskom od 19. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda prihvaćen je prijedlog za odgodu ovrhe te je ovrha na nekretnini ovršenice odgođena do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Karlovcu pod poslovnim brojem P-280/2025.

2. Protiv tog rješenja žali se ovrhovoditelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je ovršna isprava već prošla sudsku kontrolu, i to u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Karlovcu pod poslovnim brojem P-1035/2015, zbog čega podnošenje novog prijedloga za odgodu ovrhe predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja ovršenika. Ukazuje i da ovršenica nema status potrošača pa je bespredmetno pozivanje na Direktivu vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i na presude Suda Europske unije. Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti pobijano rješenje i odbiti prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe.

3. U odgovoru na žalbu ovršenica osporava žalbene navode ovrhovoditelja i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti i u smislu žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP -a u vezi s čl. 381. ZPP-a i čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 i 139/10 – dalje u tekstu: OZ).

6. Međutim, donoseći pobijano rješenje sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

7. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odgođena je ovrha do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Karlovcu pod poslovnim brojem P-280/2025, s obrazloženjem da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktive Vijeća 93/13/EEZ), temeljem koje je prvostupanjski sud dužan odgoditi ovrhu do dovršetka parničnog postupka, koju je ovršenica pokrenula protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave koja nije prošla sudsku kontrolu, pozivajući se na predmet Suda Europske unije C- 407/18 F protiv Addiko Banke d.d.

8. S takvim zaključkom suda prvog stupnja ne slaže se ovaj drugostupanjski sud.

9. Sud Europske unije je u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93 /13/EEZ, zauzeo stajalište da kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, ne može provoditi sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu takvog ugovora, već samo naknadno i eventualno sud koji odlučuje o meritumu, a kojem se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, što nije dovoljno da bi se osigurala puna djelotvornost zaštite potrošača koju nalaže Direktiva 93/13.

9.1. Međutim, takvo stajalište nije primjenjivo u konkretnoj situaciji, s obzirom na to da je ovršna isprava već bila predmet sudske kontrole u ranije pravomoćno okončanom parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Karlovcu pod poslovnim brojem P-1035/2015, a u kojem je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu br. računa 800.052 od 6. listopada 2008. te Sporazuma o založnopravnom osiguranju novčane tražbine od 15. prosinca 2010.

10. Pritom, valja istaknuti da pokretanje novog parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti iste ovršne isprave, nakon što je o njezinoj valjanosti već pravomoćno odlučeno, kao i podnošenje novog prijedloga za odgodu ovrhe temeljenog na takvom postupku, predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja ovršenice . Naime, iako je ovršenica ovlaštena pokretati parnične postupke radi zaštite svojih prava, to pravo ne može se koristiti na način kojim se neopravdano odgađa ili onemogućuje ostvarenje tražbine ovrhovoditelja u ovršnom postupku, pri čemu se napominje da je predmetni postupak započeo još u rujna 2011. Okolnost što ovršenica u ranije vođenom postupku nije isticala sve razloge na kojima sada temelji tvrdnju o ništetnosti predmetne ovršne isprave ne može ići na štetu ovrhovoditelja.

11. Stoga, kako u konkretnom slučaju nije moglo doći do odgode ovrhe samo na temelju stajališta izraženog u presudi suda Europske unije C-407/18 od 26. lipnja 2019., odnosno samim pokretanjem parničnog postupka radi utvrđenja ništetnim u ovom postupku ovršne isprave, jer je to tek jedna od pretpostavki iz čl. 61. st. 1. toč. 4. OZ-a, to je u konkretnom slučaju bilo potrebno ocijeniti i ispunjenje druge pretpostavke iz čl. 61. st. 1. OZ-a, odnosno je li ovršenica u prijedlogu za odgodu ovrhe učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe na nekretnini za nju nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta , ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje.

12. Suprotno tome, u prijedlogu za odgodu ovrhe ovršenica niti ne navodi u čemu bi se sastojala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta, odnosno da bi isto bilo potrebno radi sprječavanja nasilja, već samo ukazuje da nije potrebno učiniti vjerojatnim ispunjenje druge pretpostavke iz čl. 61. st. 1. OZ-a.

13. Preostali žalbeni navodi ovrhovoditelja iz razloga nesvrsishodnosti nisu posebno razmatrani, jer je utvrđeno da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Slijedom svega navedenog, budući da ovršenica nije učinila vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete koja bi joj nastala provedbom ovrhe, odnosno da je isto potrebno kako bi se spriječilo nasilje, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti njezin prijedlog za odgodu ovrhe, zbog čega je trebalo na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi s čl. 19. st. 1. OZ-a žalbu ovrhovoditelja usvojiti i preinačiti pobijano rješenje, kako je odlučeno u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 28. svibnja 2026.

Sutkinja

Branka Križanić Perharić