Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Kž-179/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Klapšića predsjednika vijeća, Jasmine Štrucelj i Michala Danečeka, članova vijeća, uz sudjelovanje Paule Vlašić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog LL, zbog kaznenih djela iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018 i 126/2019 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog LL, protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj K-489/2021-54 od 18. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog LL kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-489/2021-54 od 18. lipnja 2024. optuženi LL proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv osobne slobode - prijetnja, opisano i kažnjivo po članku 139. stavku 2. KZ/11 uz primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11. Na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11 optuženom LL se za kazneno djelo prijetnje počinjeno na štetu 1. oštećenog VL utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo prijetnje počinjeno na štetu 2. oštećenog ĐL optuženom LL se na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, pa se optuženi LL uz daljnju primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci, te se uz daljnju primjenu članka 56. stavka 2. i 3. KZ/11 optuženom LL izriče uvjetna osuda tako što se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina, ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 69. stavak 1., 2. i 3. KZ/11 optuženom LL izriče se sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati izvan zatvorskog sustava pod uvjetima određenim posebnim propisom, a može trajati najdulje tri godine. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne osuđeniku koji bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012 - Odluka Ustavnog suda RH, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 80/2022, 36/2024, 72/2025 i 13/2026 - dalje: ZKP) upućuju se 1. oštećeni VL i 2. oštećeni ĐL u parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnih zahtjeva. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP, nalaže se optuženom LL platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 997,10 eura, a koji trošak se odnosi na provedeno psihijatrijsko vještačenje i dopunu navedenog vještačenja u iznosu od 464,53 eura, trošak svjedoka u iznosu od 432,57 eura, paušalnu svotu u iznosu od 100,00 eura, u roku od 15 (petnaest) dana te trošak opunomoćenika 2. oštećenog ĐL o čijoj će visini sud donijeti posebno rješenje (članak 148. stavak 4. ZKP).
2. Protiv ove presude žalbu je uložio optuženi LL po branitelju Goranu Mrkiću, odvjetniku u Valpovu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 2. ZKP, te predlaže da Županijski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi kaznenopravne odgovornosti, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu na razmatranje.
5. Žalba optuženog LL nije osnovana.
6. Žalitelj navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer da u pobijanoj presudi postoji znatna proturječnost o odlučnim činjenicama i to između razloga danih u presudi i sadržaja isprava i iskaza svjedoka koji su dani tijekom postupka odnosno da u pobijanoj presudi nisu uopće navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Međutim, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP. Naime, iz obrazloženja tog žalbenog navoda proizlazi da se žalitelj žali jer smatra da je zaključak prvostupanjskog suda da je počinio kaznena djela pogrešan i time dovodi u sumnju zapravo ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. Naime, kada žalitelj navodi da sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnim činjenicama iz navedenih prigovora proizlazi da on ukazuje zapravo na pogrešne zaključke prvostupanjskog suda kod ocjene pojedinih dokaza što se svodi na to da žalba zapravo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Žalbom se tako upire da za odlučne činjenice sud u presudi nije dao razloge te da je sud na osnovu pogrešnih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza neosnovano utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela. Suprotno žalbenim navodima u pobijanoj presudi su dani razlozi o svim odlučnim činjenicama, a koji razlozi su navedeni jasno i određeno bez proturječja u odnosu na izvedene dokaze na temelju kojih je utvrđeno da je optuženik postupao na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke presude. Slijedom navedenog nije dakle ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP na koju se upire žalbom jer ne postoje niti proturječja o sadržaju iskaza danih u postupku i razloga koji su dani u prvostupanjskoj presudi o sadržaju tih iskaza.
7. Žalitelj navodi i da je sud počinio bitnu povredu iz članka 468. stavak 3. ZKP jer nije primijenio članak 3. stavak 3. ZKP odnosno načelo in dubio pro reo prilikom donošenja prvostupanjske presude. Međutim, ovakvi žalbeni navodi predstavljaju pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja te će svi ovi prigovori koji su navedeni pod postupovnim povredama, a zapravo predstavljaju pobijanje prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja biti razmatrani u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog koje osnove žalitelj također pobija prvostupanjsku presudu.
8. Žalitelj navodi da je prvostupanjski sud i pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te da nije s jednakom pažnjom vrednovao sve dokaze koji su izvedeni na raspravi.
9. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud pogrešno nije primijenio članka 3. stavak 3. ZKP odnosno načelo in dubio pro reo prilikom donošenja prvostupanjske presude ističe se da se ne radi o načelu već o pravno logičnom pomagalu. Naime, in dubio pro reo se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne) postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. stavak 3. ZKP postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o nepostojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji, a ovdje nije riječ o takvom slučaju. Prvostupanjski sud je na temelju ocjene svih izvedenih dokaza i to pojedinačno i u ukupnosti izveo zaključke o tome jesu li sporne činjenice dokazane pri čemu nije bio u dvojbi glede činjenica pa stoga nije niti primijenio pravilo in dubio pro reo.
10. Nisu osnovani niti žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Po mišljenju ovog suda pravilno je prvostupanjski sud analizirao sve izvedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti te prihvatio iskaz kako oštećenog VL tako i iskaz svjedoka SL i oštećenika ĐL. Naime, i po ocjeni ovog vijeća riječ je o iskazima oštećenika i svjedoka koji su detaljn i i okolnosni te se međusobno nadopunjavaju i podupiru. Naime, svjedok SL je u bitnome potvrdio iskaz oštećenika VL kao i riječi koje je optuženik oštećeniku tada uputio, time da okolnost na koju upite žalba sa svjedok nije baš u potpunosti sve ponovio od riječi koje je naveo oštećenik ne dovodi u pitanje iskaz ovog svjedoka. Naime, svjedok iskazuje po sjećanju i svojim iskazom i po ocjeni ovog vijeća potvrđuje iskaz oštećenog VL. Optuženik u žalbi ističe da od ranije postoji netrpeljivost između oštećenika i njegove obitelji. Međutim, navedenu okolnost je cijenio i prvostupanjski sud koji i sam utvrđuje da nije sporno da je optuženik u lošim odnosima sa oštećenicima. Pored toga, u žalbi se dokazi izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka prikazuju selektivno pri čemu se u potpunosti zanemaruje ocjena prvostupanjskog suda iskaza pojedinih svjedoka. Tako se žalbom upire na iskaz svjedoka TL i svjedoka ĆL koji po ocjeni žalitelj potvrđuju da nije počinio kaznena djela. Međutim, i po ocjeni ovog vijeća pravilno prvostupanjski sud iskaze navedenih svjedoka nije prihvatio i za to je dao jasne i logične razloge. Na takav selektivni način prikazivanja iskaza svjedoka obrana pokušava prikazati kako je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim pogrešan. Međutim, kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze te na temelju takve ocjene donio ispravan zaključak da je optuženik počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret to činjenično stanje nije ni pogrešno ni nepotpuno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih oštećenika VL i ĐL i svjedoka SL kao i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima. Žalbeni navodi da oštećenici imaju osobni interes naštetiti kako optuženiku tako i njegovoj obitelji izneseni u žalbi su paušalni i zaključak prvostupanjskog suda ne dovode u pitanje.
10.1. U žalbi se navodi i da riječ "riješiti" ne znači u hrvatskom jeziku da se nekoga treba ubiti, već znači donijeti odluku o nekom predmetu ili odlučiti o nečemu. I ovdje žalitelj navedenu riječ izvlači iz konteksta svih riječi koje je optuženik uputio VL u ugostiteljskom objektu ... u [adresa] **.**.2020. Naime, kada optuženik tada vrijeđa i psuje oštećenike te govori da u krugu od dva kilometra ima tri osobe koje treba riješiti da bi zatim i govorio kako će sa bratom doći u kuću oštećenika te mu polomiti i ruke i noge, a da će njegov otac i ubiti oštećenike, u takvom kontekstu riječ "riješiti" zasigurno ne znači donijeti odluku o nekom predmetu ili odlučivati o nečemu. Riječ "riješiti" u kontekstu svih izgovorenih riječi i po ocjeni ovog vijeća jasno ukazuje da je riječ o prijetnji usmrćenjem. Da je optuženik upravo sve te riječi izgovorio u ugostiteljskom objektu jasno je utvrđeno iz iskaza oštećenog VL, a koji iskaz je poduprijet iskazom svjedoka SL. Naime, i svjedok SL u svom iskazu jasno navodi da je optuženik tada govorio o "rješavanju" oštećenika.
10.2. Navedene riječi su objektivno podobne da drugog ustraše i uznemire pri čemu nije odlučno da li je optuženik mislio navedenu prijetnju realizirati, već je dovoljno da je prijetnja u objektivnim okolnostima u kojima je bila upućena bila ozbiljna odnosno da su je oštećenici mogli ozbiljno shvatiti. Pri tome je kazneno djelo dovršeno upućivanjem ozbiljne prijetnje oštećenicima s ciljem da ih se ustraši ili uznemiri. Navedene riječi su i po iskazu oštećenog ĐL i oštećenog VL izazvale osjećaj straha za vlastitu sigurnost, a kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud.
11. Žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a koja žalba u sebi prema članku 478. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro na slobodi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta. Ovaj drugostupanjski sud cijeneći navode prvostupanjskog suda u vezi izbora vrste i mjere kazne nalazi da je prvostupanjski sud optuženom LL pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora te ispravno odmjerio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci za kaznena djela za koja je proglašen krivim. Pri tome je optuženiku izrekao uvjetnu osudu pa se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od pet godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti te pravilno ocijenio da će se u ovom slučaju svrha kažnjavanja ostvariti izricanjem uvjetne osude, dakle jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci na koju je optuženik osuđen, a koja kazna se neće izvršiti ako on u roku od pet godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo te izrečenom sigurnosnom mjerom obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Navedena sankcija primjerena je težini počinjen ih kaznenih djela, okolnostima pod kojima su kaznena djela počinjena te će ostvariti svrhu kažnjavanja, kako u pogledu generalne tako i u pogledu specijalne prevencije te će djelovati na optuženika, ali i na sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Sigurnosna mjera obveznog liječenja od alkohola pravilno je izrečena budući je provedenim vještačenjem po vještaku psihijatru utvrđeno da su kaznena djela počinjena pod odlučujućom ovisnosti o alkoholu zbog koje ovisnosti postoji opasnost da bi optuženik i u budućnosti mogao počiniti slično ili teže kazneno djelo.
12. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavak 1. ZKP nisu utvrđene povrede kaznenog postupka, niti je utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, a na koje povrede vijeće pazi po službenoj dužnosti te je stoga na temelju članka 482. ZKP presuđeno kao u izreci.
U Karlovcu 28. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivan Klapšić
