Poslovni broj: Us I-568/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva PRIMORAC I PARTNERI d.o.o. Split, Trg Hrvatske bratske zajednice 2b, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, OIB: 87892589782, Zagreb, Prisavlje 14, radi izdavanja rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, nakon javne i usmene rasprave zaključene 27. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 28. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-335- 06/25-01/160, Urbroj: 529-06-03-02/1-26-2 od 8. siječnja 2026., te da se predmet vrati tuženiku na ponovno odlučivanje.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 13. ožujka 2026. protiv rješenja tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-335-06/25- 01/160, Urbroj: 529-06-03-02/1-26-2 od 8. siječnja 2026., tužiteljica u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rešenja tuženika, nakon čega ističe kako tuženik u svom aktu navodi kako je rješenjem KLASA: UP/I-335-02/25-0001/0005, URBROJ: 2181/01- 06-01-02/02-25-0003 od 9. listopada 2025. odbačen zahtjev tužiteljice za izdavanjem rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u smještajnom objektu u [adresa], jer je kako navodi tuženik podnesak nepotpun, a tužiteljica u određenom roku nije dostavila potrebnu dokumentaciju pa da se po navedenom podnesku ne može postupiti. Iz spisa predmeta tuženika pravilno proizlazi da u tom postupku, zahtjev koji je podnijela tužiteljica 27. prosinca 2024. potpun i jasan te je tuženik valjano usvojio žalbu i rješenje poništio. Međutim, nije u pravu tuženik kada odbijanje zahtjeva tužiteljice za izdavanje rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u smještajnom objektu vrste apartman u [adresa], temelji na stavu da je za pružanje ugostiteljskih usluga potrebna suglasnost svih suvlasnika, a što je propisano člankom 41. Zakona o vlasništvu. Netom navedena primjena takvih odredbi nije u skladu sa ustaljenom sudskom praksom, s obzirom da se iznajmljivanje apartmana smatra poslovima redovite uprave. Shodno tome, a sve sukladno članku 40. stavku 2. Zakona o vlasništvu, za takve poslove mjerodavna je i potrebna volja većine, dakle više od 50% vlasništva nad, konkretno predmetnoj nekretnini, a upravo je tužiteljica upisana vlasnica nekretnina za omjer više od 60%, točnije 80%, što je i razvidno iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. GR (Ć), donesenog od strane Javne bilježnice Helene Dragun, kao povjerenika Općinskog suda u Splitu, poslovni broj O-2322/2024, UPP/OS-10/2024 od 19. veljače 2025., pravomoćnog 21. veljače 2025. Upravo radi prednje navedenog tužiteljica opravdano smatra da kao izrazita većinska vlasnica samostalno ispunjava zakonski uvjet za podnošenje zahtjeva, a samim time traženje suglasnosti suvlasnice koja ima manjinski omjer, je u pravilu irelevantno. Isto tako, tuženik je naložio tužiteljici dostaviti suglasnosti upisanih suvlasnika, uključujući i danas pokojnog brata tužiteljice koji je nažalost preminuo prije donošenja rješenja, a što je sasvim neživotno, nelogično i faktično nemoguće. Naime, tužiteljica je pravovremeno ponudila dokaz o smrti pok. IR i obavijestila o postojanju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju (O- 2322/2024) dokaz što u konačnici predstavlja prethodno pitanje u skladu sa člankom 55. Zakona o općem upravnom postupku prema kojem je službena osoba mogla riješiti to pitanje ili postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to pitanje ne riješe, a ne meritorno odbijati zahtjev. Poništavanjem prvostupanjskog rješenja, tuženik je zapravo u svom obrazloženju priznao da je zahtjev tužiteljice u potpunosti jasan, međutim unatoč tome tuženik zloupotrebljava diskrecijsko pravo ocjenjujući da se bez suglasnosti manjinskog vlasnika ne može udovoljiti zahtjevu, pritom ne uzimajući uopće u obzir činjenicu da je tužiteljica u vlasništvu od 80% cjeline predmetne nekretnine stoga suglasnost manjinskog vlasnika nije nužan dokaz za izdavanje odobrenja za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u smještajnom objektu u [adresa]. Budući da je pritom nesporno da je tužiteljica zahtjev podnijela 27. prosinca 2024., a zakonski rok za donošenja rješenja povodom zahtjeva tužiteljice iznosi 60 dana, što je ujedno propisano i člankom 101. Zakona o općem upravnom postupku, a unutar kojeg roka ovlašteno tijelo nije postupilo. Da je kojim slučajem navedeno tijelo postupilo u zakonom propisanom roku, očevid bi bio obavljen najkasnije do veljače 2025., kada je predmetni stan bio u potpunosti funkcionalan te oštećenja stana u vidu pada stropa uzrokovanog probijanjem vode iz cijevi drugog stana, tužiteljica ne bi, a uopće i ne smije trpjeti nikakve štetne posljedice zbog tromosti administracije koja je punih 6 mjeseci čekala na prvi i to s naglaskom na neformalni kontakt. Nadalje, tužiteljica ukazuje i na tešku povredu pravila provedbe postupka s obzirom da prvostupanjsko tijelo nije donijelo nikakvu odluku o njezinom zahtjevu za prekid pokrenutog postupka od 9. rujna 2025., a koji prekid je zatražen iz dva objektivna razloga i to zbog evidentnog postojanja prethodnog pitanja koje se odnosilo na tehničko provođenje uknjižbe prava vlasništva temeljem već donesenog, konačnog i pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju (O-2322/2024), kao i zbog rješavanja aktivne plombe na zajedničkim dijelovima zgrade koja nije utjecala na vlasništvo tužiteljice, ali je administrativno usporavala ažuriranje zemljišnoknjižnog stanja, a što je zapravo ključno za legitimaciju iznajmljivača, kao i zbog nastupanja štete, odnosno fizičkog oštećenja predmetnog stana u vidu puknuća cijevi te pada stropa zbog čega predmetni stan nije bio u stanju da se unutar istog provede očevid temeljem kojeg bi se donosila odluka o donošenja odobrenja za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu. Dakle, umjesto da se donese rješenje o prekidu, na koje bi potencijalno tužiteljica imala pravo žalbe, službenici ovlaštenog tijela su ignorirali formalni zahtjev za prekid postupka te nastavili postupak donošenjem izdavanja zaključka o dopuni dokaza na okolnosti suglasnosti za iznajmljivanje te uporabljivosti nekretnine, odnosno predmetnog stana. Čak štoviše, takvo postupanje je tužiteljicu dovelo u zabludu jer dostava bilo kakvih dokaza u trenutku neriješenog pitanja vlasništva kao i sanacije predmetnog stana je materijalno i pravno besmislena. Neživotna je i činjenica koja razvidi iz drugostupanjskog rješenja, a to je da je tuženik priznao postojanje zahtjeva za prekid postupka, ali ga je onda klasificirao kao izvan predmetni dokument, a kojim klasificiranjem je tužiteljici onemogućeno sudjelovanje u postupku kao i uskrata prava na pravni lijek što je u izravnoj suprotnosti sa načelima Zakona o općem upravnom postupku. Da stvar bude još nejasnija, tuženik zahtjev odbija bez provođenja zakonom propisanog očevida, čime je tužiteljici trajno uskraćena mogućnost dokazivanja ispunjenja barem minimalnih tehničkih uvjeta propisanih za donošenje odobrenja za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu i to sve nakon sanacije predmetnog stana. Netočni su navodi koji se ističu i kroz prvostupanjski i drugostupanjski postupak da je tužiteljica više puta kontaktirana u vezi provedbe mogućeg očevida, a nikako nije istina da bi tužiteljica bila pozvana usmenim putem na dostavu potrebne i nedostajuće dokumentacije jer takav poziv nikada nije upućen niti je o istome sastavljen i dostavljen ikakav pisani trag. Jedini kontakt sa nadležnim tijelom i službenicima istog je bio krajem svibnja 2025. kada je tužiteljica uredno obavijestila prvostupanjsko tijelo o nastalim oštećenjima i zatražila odgodu očevida iz već navedenih razloga. Dakle, da se pojasni, tužiteljica apsolutno nikada nije zaprimila nikakav poziv za nadopunu osnovnog i prvotno poslanog zahtjeva. Tužiteljica još jednom želi skrenuti pozornost na činjenicu da je predmetni zahtjev podnesen 27. prosinca 2024., dakle prije stupanja na snagu novog Zakona o upravljanju i održavanju zgrada, a prema temeljnim načelima upravnog prava, postupak se ima dovršiti prema propisima koji su bili na snazi u trenutku pokretanja postupka. Upravo je tuženik svojim odugovlačenjem doveo tužiteljicu u opasnost da joj se nametnu stroži uvjeti novog Zakona, što bi predstavljalo nedopuštenu retroaktivnu primjenu Zakona na štetu stranaka, konkretno ovdje tužiteljice. Slijedom izloženog, tužiteljica je tužbenim zahtjevom predložila sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenja tuženika te mu predmet vratiti na ponovno odlučivanje, a pored toga predložila je i da sud naloži tuženiku naknaditi joj trošak spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, pri čemu u bitnom ponavlja navode iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

3.U sporu je održana rasprava 27. svibnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio zamjenik opunomoćenika tužiteljice, dok nije pristupili uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice i to da ju se u ovom sporu sasluša u svojstvu stranaka, to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotreban i suvišan, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam, pomorstvo i promet, Klasa: UP/I-335-02/25-0001/0005, Urbroj:

2181/1-06-01-02/02-25-0003 od 9. listopada 2025. odbačen je zahtjev tužiteljice za izdavanje rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u smještajnom objektu u [adresa], to u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo zaključilo da je podnesak tužiteljice nepotpun, a da dotična u određenom joj roku nije dostavila potrebnu dokumentaciju pa da se po podnesku ne može postupiti, te je rješenje doneseno pozivom na odredbu čl. 73. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21).

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-335-06/25-01/160, Urbroj: 529-06-03-02/1-26-2 od 8. siječnja 2026., postupajući po žalbi tužiteljice, tuženik je točkom 1. poništio naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, a točkom 2. odbio je zahtjev tužiteljice za izdavanje rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u smještajnom objektu u [adresa].

11.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li tuženik pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem točkom 1. poništio prvostupanjsko rješenje te točkom 2. meritorno riješio upravnu stvar na način što je odbio predmetni zahtjev tužiteljice, s čim u vezi jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da se tužiteljici izda rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, odnosno je li u tom pogledu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

12.Člankom 30. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20, 126/21 i 152/24) propisano je da je za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iznajmljivač dužan ishoditi rješenje nadležnog upravnog tijela o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu (u daljnjem tekstu: rješenje o odobrenju).

Člankom 34. stavkom 2. istog Zakona propisano je da će se rješenje o odobrenju izdati na zahtjev iznajmljivača uz sljedeće uvjete: 1. da je vlasnik objekta (objekt za robinzonski smještaj, soba, apartman ili kuća za odmor) ili vlasnik zemljišta za objekt za robinzonski smještaj, kamp ili kamp-odmorište, 2. da objekt u kojem će se pružati usluge ispunjava minimalne uvjete i uvjete za kategoriju sukladno tom Zakonu, 3. da građevina - objekt u kojem će se pružati ugostiteljske usluge u domaćinstvu ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tom propisu, nadležno upravno tijelo ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti, 4. da objekt u kojem se pružaju ugostiteljske usluge u domaćinstvu ispunjava uvjet koji se odnosi na prethodnu pisanu suglasnost suvlasnika za kratkoročni najam sukladno propisu kojim se uređuje upravljanje i održavanje zgradama.

Člankom 36. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj, 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) propisano je da ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi.

Člankom 39. stavkom 1. istog Zakona propisano je da svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima.

Člankom 41. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, odnosno davanje pokretne stvari u zalog, osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari) potrebna suglasnost svih suvlasnika.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja točkom 1. poništio prvostupanjsko rješenje te točkom 2. meritorno riješio upravnu stvar na način što je odbio predmetni zahtjev tužiteljice, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da se tužiteljici izda rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, kao i da tužiteljičin zahtjev nije trebalo odbaciti, već je isti trebalo odbiti, slijedom čega je tuženik pravilno postupilo kada je osporenim rješenjem postupio na naprijed opisani način, pa stoga sud osporeni akt tuženika cijeni u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

14.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako iz podataka spisa upravnog tijela dostavljenom od strane tuženika uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužiteljica iz ovog spora 27. prosinca 2024. prvostupanjskom tijelu podnijela zahtjev za izdavanje rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u smještajnom objektu vrste apartman u [adresa], da je uz zahtjev priložila izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Split, zk. ul. broj [broj ZK uloška], u koji su, kao suvlasnici etažnog vlasništva E-9, u naravi stana 3. na prvom katu, površine 85,38 m², koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, hodnika i balkona sa sjeverne strane, s pripadajućom drvarnicom u prizemlju sa sjeverne strane i drugom drvarnicom u potkrovlju, u kući izgrađenoj na k. č. broj [katastarska čestica]/ZGR, upisani BR, HR i tužiteljica, da je tužiteljica porukom elektroničke pošte od 22. svibnja 2025. zamolila odgodu očevida jer je pri podnošenju zahtjeva trebala dobiti ostavinsko rješenje iza pok. brata kao jedina nasljednica, da se zbog pogreške u ostavinskom rješenju iza pok. majke vodio ispravak istog, te nije bilo moguće donijeti rješenje iza pok. brata, zbog čega je došlo do zastoja, da je rješenje primila tek nedavno i postala vlasnica njegovog dijela te je zamolila da se to uzme kao prethodno pitanje u vođenju postupka, da je potom 9. rujna 2025. zatražila prekid upravnog postupka za izdavanje rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iz razloga što uknjižba njezinog prava vlasništva još nije provedena zbog spora (plombe) oko pripadaka stana i zajedničkih dijelova zgrade te je postupak pred zemljišnoknjižnim sudom u tijeku te jer je stan fizički oštećen jer je došlo do pada stropa, puknuća cijevi i vertikale koja prolazi kroz pod stana i oštećenja u kupaonici i sobama, a sanacija je privremeno obustavljena zbog turističke sezone, da stan nije u funkcionalnom stanju i nije ga moguće pregledati u okviru očevida, smatra da navedene okolnosti predstavljaju tipične razloge za prekid postupka u smislu članka 49. i 51. ZUP-a te moli donošenje zaključka o prekidu. Potom, iz podataka upravnog spisa proizlazi da je prvostupanjsko tijelo zaključkom od 11. rujna 2025. pozvalo tužiteljicu da se javi u ured prvostupanjskog tijela radi dopune podneska i dogovora oko očevida te da dostavi dokaz uporabljivosti građevine i suglasnosti suvlasnika u roku od osam dana uz upozorenje da će se, u slučaju ne postupanja, zahtjev odbaciti rješenjem, kao i da je isto tijelo dopisom od 9. listopada 2025. obavijestilo tužiteljicu da nije utvrđeno da postoje razlozi za prekid upravnog postupka te da će se predmet riješiti prema stanju spisa, nakon čega je prvostupanjsko tijelo svoje rješenje od 9. listopada 2025. naprijed citirane izreke donijelo pozivom na odredbu članka 73. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, jer je utvrdilo da je zahtjev tužiteljice nepotpun, te da u određenom joj roku isti nije nadopunila pa da se po podnesku ne može postupiti, protiv kojeg rješenja je tužiteljica izjavila žalbu, po kojoj je tuženik donio osporeno rješenje naprijed citirane izreke, te tuženik svoje rješenje obrazlaže da nedostaci u podnesku moraju biti takve prirode da se po istome ne može postupiti, primjerice da je zahtjev nejasan ili da ne sadrži elemente propisane člankom 71. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku, što nije slučaj u predmetnoj upravnoj stvari, s obzirom da je zahtjev tužiteljice od 27. prosinca 2024. potpun i jasan, na što tužiteljica osnovano ukazuje u žalbi, zbog čega je žalbu u tom dijelu valjalo usvojiti i pobijano rješenje poništiti te da je stoga riješeno kao u točki 1. izreke rješenja, s tim da nakon što je tužiteljica prvostupanjskom tijelu predala uredan zahtjev od 27. prosinca 2024. kojem nije priložila sve dokaze potrebne za donošenje zakonite odluke, da ju je valjalo zaključkom pozvati na dostavu potrebne dokumentacije sukladno članku 47. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku, te u slučaju nedostavljanja iste zahtjev odbiti u skladu s člankom 47. stavkom 4. Zakona o općem upravnom postupku, pa tuženik točku 2. izreke rješenja temelji na citiranoj odredbi, a protiv kojeg rješenja je tužiteljica pokrenula predmetni upravni spor.

15.Sud nadalje primjećuje da su tužbeni prigovori koje tužiteljica ističe u tužbi u bitnom identični onima koje je već istaknula u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, a koje je pak tuženik pravilno otklonio u obrazloženju svog akta, koje obrazloženje je u cijelosti prihvatljivo i ovom sudu, kod kojeg stanja stvari tužbeni prigovori tužiteljice koje ponavlja u ovom sporu nisu, niti mogu biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnoj upravnoj stvari.

16.Glede tužbenih navoda u kojima tužiteljica ističe kako prvostupanjsko tijelo svoje rješenje nije donijelo u roku kakav u vidu ima odredba čl. 101. Zakona o općem upravnom postupku, zbog čega da je tužiteljica oštećena jer bi u protivnom njezinom zahtjevu bilo udovoljeno s obzirom da je ona predmetni zahtjev podnijela 27. prosinca 2024., odnosno prije stupanja na snagu novog Zakona o upravljanju i održavanju zgrada, za kazati je kako su ovakvi navodi u cijelosti neosnovani.

17.Naime, u svezi prethodno izloženog najprije je za kazati kako je iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu razvidno da prvostupanjsko tijelo nije svoje rješenje donijelo u roku od 60 dana od dana podnošenja zahtjeva, međutim takva okolnost nije, niti može biti od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, s čim u vezi je prvenstveno za navesti kako je tužiteljica u situaciji kada prvostupanjsko tijelo nije u zakonskom roku odlučilo o njezinom zahtjevu imala na dispoziciji svoja prava zaštititi podnošenjem žalbe zbog šutnje uprave, na koji način ona prema podacima spisa upravnog predmeta, nije postupila. Pored toga, za navesti je i kako je pozivanje tužiteljice na novi Zakon o upravljanju i održavanju zgrada, a koji je stupio na nagu nakon što je ona već podnijela predmetni zahtjev, u cijelosti bespredmetno, to pak stoga što zakon na koji se tužiteljica poziva uopće nije relevantan za konkretnu upravnu stvar s obzirom da su za konkretnu upravnu stvar mjerodavne naprijed citirane odredbe Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20, 126/21 i 152/24) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj, 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17), slijedom čega je potpuno jasno da zakonski propis na koji se tužiteljica poziva uopće nije relevantan za ovu upravnu stvar, s tim da su odredbe mjerodavnih zakonskih propisa od strane tuženika u konkretnom slučaju pravilno primijenjene, o čemu će se sud očitovati u nastavku obrazloženja ove presude.

18.Nadalje, neosnovano tužiteljica navodi da je došlo do procesnih povreda u provedenom prvostupanjskom postupku na njezinu štetu i to iz razloga što to tijelo nije odlučilo o njezinom zahtjevu za prekid postupka, odnosno što je umjesto rješenja o tom zahtjevu od strane tijela prvog stupnja dobila samo neformalnu obavijest. U tom smislu, za kazati je kako je mjerodavnom odredbom članka 55. Zakona o općem upravnom postupku, koji regulira situacije u kojima se može donijeti rješenje o prekidu postupka, uopće nije propisana obveza upravnog tijela donijeti odluku o odbijanju zahtjeva za prekid postupka, već je isključivo propisano da se rješenje donosi samo u slučaju prekida postupka, a kakve okolnosti niti po stajalištu ovog suda u predmetnoj upravnoj stvari nisu postojale.

19.S tim u vezi, za navesti je kako se upravni postupak može prekinuti ukoliko se u postupku rješavanja upravne stvari pojavi pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez rješavanja kojeg nije moguće riješiti upravnu stvar, što u predmetnoj upravnoj stvari nije bio slučaj, te je u tom pravcu dodatno za ukazati tužiteljici kako se o zahtjevu stranke može odlučiti prihvaćanjem zahtjeva ukoliko su ispunjene zakonske pretpostavke, o čemu se ovdje ne radi, te odbijanjem zahtjeva u situaciji kada takve pretpostavke nisu ispunjene, kao što je to bilo u predmetnoj upravnoj stvari, s tim da se postupak ne može prekidati iz razloga da bi stranka prikupila cjelokupnu dokumentaciju koja bi za nju mogla dovesti do donošenja pozitivnog rješenja. Ujedno, iz podataka upravnog spisa proizlazi da je tužiteljica uz svoj zahtjev priložila izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], od 12. prosinca 2024., u koji su, kao suvlasnici etažnog vlasništva E-9, u naravi stana 3. na prvom katu, površine 85,38 m² u kući izgrađenoj na k. č. broj [katastarska čestica]/ZGR, upisani BR, HR i tužiteljica. Stoga je pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je zaključkom od 11. rujna 2025. pozvalo tužiteljicu dostaviti suglasnosti suvlasnika da u predmetnoj nekretnini može pružati ugostiteljske usluge u domaćinstvu, a to pak imajući u vidu naprijed citirane odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje se odnose na upravljanje zajedničkom stvarju i činjenicu da se rješenje iznajmljivaču izdaje na neodređeno dugo vrijeme, sve dok iznajmljivač ispunjava zakonom propisane uvjete.

20.Stoga, kada tužiteljica nedvojbeno nije postupila sukladno zaključku prvostupanjskog tijela u ostavljenom joj roku jer nije dostavila tražene suglasnosti, niti dokaz da je stekla vlasništvo predmetnoga stana, pa kako je stanje u zemljišnoj knjizi ostalo nepromijenjeno budući da iz zk. ul. broj [broj ZK uloška] proizlazi da je stanje vlasništva ostalo identično onom kakvo je bilo u vrijeme kada je tužiteljica podnijela svoj zahtjev, uzimajući u obzir i da je tužiteljica zaključkom od 11. rujna 2025. bila pozvana dostaviti i dokaz o uporabljivosti građevine - objekta u kojem će pružati usluge, sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, kakve dokaze tužiteljica nije dostavila niti u naknadno ostavljenom roku, niti uz žalbu, a niti tijekom ovog upravnog spora, to je pak jasno da takvim dokazima tužiteljica ne raspolaže, što ukazuje i da predmetni objekt nije uporabljiv, odnosno da je oštećen i nesiguran za pregled, pa kada dakle tužiteljica uz zahtjev, niti u naknadno ostavljenom roku nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazilo da ispunjava uvjete propisane člankom 34. stavkom 2. točkama 1. i 3. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, to znači da je predmetni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti, a ne odbaciti na način kako je to učinilo prvostupanjsko tijelo, kod kojeg stanja stvari je tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem točkom 1. poništio prvostupanjsko rješenje, a točkom 2. odbio predmetni zahtjev tužiteljice, na koji način tuženik nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice.

21.Glede tužbenih navoda u kojima tužiteljica tvrdi da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da se njoj izda traženo rješenje jer da je ona većinska suvlasnica predmetne nekretnine u odnosu na koju je tražila da joj se izda rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u smještajnom objektu u [adresa], za kazati je kako su takvi navodi u cijelosti neosnovani. Naime, s tim u vezi za naglasiti je kako je za ishođenje takvog rješenja neophodna suglasnost svih suvlasnika bez obzira na omjer suvlasničkih prava na predmetnoj nekretnini i to u smislu mjerodavne odredbe članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, slijedom čega, a kraj nedvojbene činjenice da je tužiteljica jedan od suvlasnika predmetne nekretnine, te da nema suglasnost ostalih suvlasnika za obavljanje tražene djelatnosti na nekretnini u kojoj se nalazi predmetni smještajni objekt, imajući u vidu da sukladno članku 39. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima, u situaciji kada se tužiteljica nema potrebnu suglasnost ostalih suvlasnika za pružanje ugostiteljskih usluga smještaja u domaćinstvu, to je pak sasvim jasno da je predmetni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti, a na koji način je tuženik i postupio točkom 2. izreke osporenog rješenja i na koji način nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice.

22.Ujedno, s prethodnim u vezi, a protivno navodima tužiteljice dodatno je za navesti kako je pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu posao izvanredne uprave za koji je, sukladno članku 41. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima potrebna suglasnost svih suvlasnika, jer se u sumnji smatra da posao premašuje okvir redovitoga upravljanja, te jer se rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu izdaje bez roka, odnosno važi sve dok iznajmljivač ispunjava sve uvjete propisane zakonom, slijedom čega je nesporno za predmetni posao potrebna suglasnost svih suvlasnika, a kakvu suglasnost tužiteljica nema, koje stajalište je sukladno dugogodišnjoj upravno sudskoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženoj u većem broju presuda tog suda, pa tako primjerice i u presudi tog suda poslovni broj: Usž-3012/2022-3 od 12. listopada 2022., a sa kojim stajalištem je u cijelosti suglasan i ovaj prvostupanjski upravni sud.

23.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa kako tužiteljica u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njezine tužbe.

24.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kod kojeg stanja stvari je tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem točkom 1. poništio prvostupanjsko rješenje i točkom 2. meritorno riješio konkretnu upravnu stvar, uslijed čega tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

25.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

26.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 28. svibnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužiteljice odvjetnicima iz Odvjetničkog društva PRIMORAC I PARTNERI d.o.o. Split, Trg Hrvatske bratske zajednice 2b, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu turizma i sporta Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, uz zapisnik od 15. travnja 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.