Poslovni broj: P-776/2023-23
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DSF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Luka Mardešić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice OTP banke d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 25. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Luke Mardešića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnice tuženika PSF, odvjetničkog vježbenika s položenim pravosudnim ispitom iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 28. svibnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. i 11. ugovora o kreditu, broj: 49030/07 od 2. svibnja 2007. sklopljenog između kreditora Societe Generale- Splitska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], kao pravnog prednika tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 i tužiteljice DSF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu gdje je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. i 10. ugovora o kreditu, broj: 49030/07 od 2. svibnja 2007. sklopljenog između kreditora Societe Generale- Splitska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], kao pravnog prednika tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 i tužiteljice DSF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
III. Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa] da tužiteljici DSF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], s osnova preplaćenog zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 9.489,31 EUR (slovima: devet tisuća četiristo osamdeset devet eura i trideset jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 2,24 EUR od 10. rujna 2007.
- 1,06 EUR od 12. studenog 2007.
- 7,10 EUR od 14. siječnja 2008.
- 12,30 EUR od 11. veljače 2008.
- 21,31 EUR od 11. ožujka 2008.
- 14,06 EUR od 14. travnja 2008.
- 4,05 EUR od 13. svibnja 2008.
- 7,30 EUR od 10. lipnja 2008.
- 2,98 EUR od 15. srpnja 2008.
- 1,17 EUR od 13. kolovoza 2008.
- 7,06 EUR od 12. rujna 2008.
- 22,04 EUR od 14. listopada 2008.
- 30,62 EUR od 11. studenog 2008.
- 17,24 EUR od 16. prosinca 2008.
- 48,25 EUR od 13. siječnja 2009.
- 60,38 EUR od 10. veljače 2009.
- 71,45 EUR od 11. ožujka 2009.
- 49,65 EUR od 14. travnja 2009.
- 48,33 EUR od 12. svibnja 2009.
- 46,02 EUR od 17. lipnja 2009.
- 48,06 EUR od 14. srpnja 2009.
- 40,67 EUR od 14. kolovoza 2009.
- 44,40 EUR od 16. rujna 2009.
- 39,02 EUR od 13. listopada 2009.
- 43,12 EUR od 11. studenog 2009.
- 41,12 EUR od 9. prosinca 2009.
- 56,01 EUR od 12. siječnja 2010.
- 65,38 EUR od 10. veljače 2010.
- 65,48 EUR od 17. ožujka 2010.
- 71,62 EUR od 13. travnja 2010.
- 84,56 EUR od 12. svibnja 2010.
- 85,32 EUR od 14. lipnja 2010.
- 107,74 EUR od 13. srpnja 2010.
- 92,02 EUR od 11.kolovoza 2010.
- 132,43 EUR od 14. rujna 2010.
- 113,94 EUR od 12. listopada 2010.
- 118,63 EUR od 11. studenog 2010.
- 140,90 EUR od 14. prosinca 2010.
- 166,34 EUR od 11. siječnja 2011.
- 142,74 EUR od 9. veljače 2011.
- 144,39 EUR od 9. ožujka 2011.
- 134,51 EUR od 6. travnja 2011.
- 160,67 EUR od 10. svibnja 2011.
- 185,63 EUR od 7. lipnja 2011.
- 175,65 EUR od 5. srpnja 2011.
- 257,15 EUR od 3. kolovoza 2011.
- 199,11 EUR od 6. rujna 2011.
- 185,30 EUR od 6. listopada 2011.
- 181,47 EUR od 8. studenog 2011.
- 180.40 EUR od 30. studenog 2011.
- 192,63 EUR od 29. prosinca 2011.
- 203,98 EUR od 8. veljače 2012.
- 207,30 EUR od 12. ožujka 2012.
- 200,90 EUR od 10. travnja 2012.
- 203,43 EUR od 08. svibnja 2012.
- 207,84 EUR od 11. lipnja 2012.
- 202,56 EUR od 10. srpnja 2012.
- 202,06 EUR od 10. kolovoza 2012.
- 192,11 EUR od 10. rujna 2012.
- 195,50 EUR od 10. listopada 2012.
- 200,82 EUR od 7. studenog 2012.
- 200,55 EUR od 10. prosinca 2012.
- 203,95 EUR od 10. siječnja 2013.
- 194,30 EUR od 11. veljače 2013.
- 189,19 EUR od 12. ožujka 2013.
- 201,21 EUR od 10. travnja 2013.
- 184,86 EUR od 13. svibnja 2013.
- 181,24 EUR od 11. lipnja 2013.
- 179,11 EUR od 10. srpnja 2013.
- 186,69 EUR od 12. kolovoza 2013.
- 190,84 EUR od 10. rujna 2013.
- 194,79 EUR od 10. listopada 2013.
- 195,67 EUR od 11. studenog 2013.
- 200,89 EUR od 10. prosinca 2013.
- 192,18 EUR od 9. siječnja 2014.
- 200,16 EUR od 10. veljače 2014.
- 203,40 EUR od 10. ožujka 2014.
- 202,76 EUR od 10. travnja 2014.
do 31. prosinca 2007. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 15,66 EUR, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose, i to:
- na iznos od 3,21 EUR od dana 11.07.2007. do isplate;
- na iznos od 3,21 EUR od dana 11.07.2007. do isplate;
- na iznos od 7,37 EUR od dana 13.10.2007. do isplate;
- na iznos od 1,87 EUR od dana 12.12.2007. do isplate;
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
„Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa] da tužiteljici DSF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 1.574,14 EUR (slovima: tisuću petsto sedamdeset četiri eura i četrnaest centi) /11.860,36 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 6,09 EUR od 13. siječnja 2009.
- 14,48 EUR od 10. veljače 2009.
- 14,48 EUR od 11. ožujka 2009.
- 14,48 EUR od 14. travnja 2009.
- 14,48 EUR od 12. svibnja 2009.
- 14,48 EUR od 17. lipnja 2009.
- 14,48 EUR od 14. srpnja 2009.
- 14,48 EUR od 14. kolovoza 2009.
- 14,48 EUR od 16. rujna 2009.
- 14,48 EUR od 13. listopada 2009.
- 14,48 EUR od 11. studenog 2009.
- 14,48 EUR od 09. prosinca 2009.
- 28,51 EUR od 12. siječnja 2010.
- 28,51 EUR od 10. veljače 2010.
- 28,51 EUR od 17. ožujka 2010.
- 28,51 EUR od 13. travnja 2010.
- 28,51 EUR od 12. svibnja 2010.
- 28,51 EUR od 14. lipnja 2010.
- 28,51 EUR od 13. srpnja 2010.
- 28,51 EUR od 11. kolovoza 2010.
- 28,51 EUR od 14. rujna 2010.
- 28,51 EUR od 12. listopada 2010.
- 28,51 EUR od 11. studenog 2010.
- 28,51 EUR od 14. prosinca 2010.
- 28,51 EUR od 11. siječnja 2011.
- 26,88 EUR od 09. veljače 2011.
- 26,88 EUR od 09.ožujka 2011.
- 26,88 EUR od 06. travnja 2011.
- 26,88 EUR od 10. svibnja 2011.
- 26,88 EUR od 07. lipnja 2011.
- 26,88 EUR od 05.srpnja 2011.
- 26,88 EUR od 03. kolovoza 2011.
- 26,88 EUR od 06. rujna 2011.
- 26,88 EUR od 06. listopada 2011.
- 26,88 EUR od 08. studenog 2011.
- 26,88 EUR od 30. studenog 2011.
- 26,88 EUR od 29. prosinca 2011.
- 26,88 EUR od 08. veljače 2012.
- 26,88 EUR od 12. ožujka 2012.
- 26,88 EUR od 10. travnja 2012.
- 26,88 EUR od 08. svibnja 2012.
- 26,88 EUR od 11. lipnja 2012.
- 26,88 EUR od 10. srpnja 2012.
- 26,88 EUR od 10. kolovoza 2012.
- 26,88 EUR od 10. rujna 2012.
- 26,88 EUR od 10. listopada 2012.
- 26,88 EUR od 07. studenog 2012.
- 26,88 EUR od 10. prosinca 2012.
- 26,88 EUR od 10. siječnja 2013.
- 26,88 EUR od 11. veljače 2013.
- 26,88 EUR od 12. ožujka 2013.
- 26,88 EUR od 10. travnja 2013.
- 26,88 EUR od 13. svibnja 2013.
- 26,88 EUR od 11. lipnja 2013.
- 26,88 EUR od 10. srpnja 2013.
- 26,88 EUR od 12. kolovoza 2013.
- 26,88 EUR od 10. rujna 2013.
- 26,88 EUR od 10. listopada 2013.
- 26,88 EUR od 11. studenog 2013.
- 26,88 EUR od 10. prosinca 2013.
- 25,86 EUR od 09. siječnja 2014.
- 23,86 EUR od 10. veljače 2014.
- 23,86 EUR od 10. ožujka 2014.
- 23,76 EUR od 10. travnja 2014.
do 31. prosinca 2007. godine prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 01. siječnja 2023. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“
VI. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici DSF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.745,11 eura (slovima: tisuću sedamsto četrdeset pet eura i jedanaest centi ) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2026. do isplate po stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VII. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška
kao neosnovan.
VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 2. svibnja 2007. sklopila sa tuženikom ugovor o kreditu broj: 49030/07, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.800,00 CHF obračunatom prema deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tužiteljica navodi da je predmetni kredit otplaćivan u mjesečnim anuitetima do 12. 5. 2014. kada je otplaćen u cijelosti od strane ovdje tužiteljice. Tužiteljica navodi da u članku 5. i 11. predmetnog ugovora o kreditu stoji da je tužiteljica tuženiku dužna platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika te je ugovorena početna kamatna stopa od 5,20 % godišnje. Tužiteljica navodi da je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetna, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. Tužiteljica navodi da je tuženik u periodu korištenja kredita jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu pa je tako od 1. 9. 2009. podignuta na 6,40%, 1. 10. 2010. na 7,00%, 1. 2. 2011. na 6,80% te 1. 1. 2014. na 3,23%. Tužiteljica navodi da je u članku 2. i 10. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća. Tužiteljica navodi da je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetna, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pz-7129/13 od 13. 6. 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (medu ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužiteljica navodi da su u navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. 4. 2015. Tužiteljica navodi da su sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljica navodi da je dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužiteljica, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Tužiteljica navodi da su na temelju takvih utvrđenja, sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Tužiteljica navodi da su u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: PZ-6632/17 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (medu ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluče utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj 96/13.) i to člancima 81., 82.190., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivio odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da je u navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veze za valutu švicarski franak ili neće te su stoga sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica navodi da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009.,133/2009., 78/2012., 56/2013.), navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužiteljica navodi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici povećavao kamatnu stopu te je isto tako, tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune. Stoga tužiteljica u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.376,27 eur/10.369,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 8.700,54 eura/165.554,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata te predlaže da sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tuženik navodi da je tužiteljica dužna u tužbi dokazati svojstvo potrošača te tvrdi da tužiteljica tužbom navedeno ne dokazuje. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužiteljica nije uz tužbu dostavila niti jedan dokaz da bi upravo tužiteljica izvršila ijednu uplatu po predmetnom ugovoru o kreditu. Tuženica ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Tuženica napominje da tužiteljica nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinula zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru jer tužiteljica nije niti bila stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Tuženik navodi da odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj obvezi nisu ništetne te tvrdi da su iste dopuštene temeljem čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužiteljica je o istima bila u razumnoj mjeri obaviještena. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženica nije odgovorna niti je za njih mogla znati niti je na njih mogla utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem: P-1401/2012 (dalje: presuda) ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Tuženik smatra kako zastarni rok od 5 godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa koji tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom. Stoga, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja iz tužbe. Nadalje, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba ipak prekida zastaru, a što tuženik osporava, tuženik ističe da je i u tom slučaju cjelokupno potraživanje iz tužbe u zastari. Naime, tuženik ističe da i u slučaju da sud prihvati argumentaciju tužitelja da bi se podnošenjem tužbe u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/2012 prekinuo tijek zastare u odnosu na pojedinačne zahtjeve potrošača, tuženik ističe da su i u tom slučaju svi zahtjevi podneseni sudu nakon 13. lipnja 2019. podneseni na temelju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjeli u cijelosti obzirom da je nakon navedenog datuma istekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine. Tuženik navodi da je tužiteljica tužbu podnijela sudu 12. 6. 2023.g. (dakle, nakon isteka petogodišnjeg roka od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora posl. br. P-1401/2012), slijedom čega je zahtjev tužiteljice iz tužbe u zastari. Nadalje, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba prekida zastaru, tuženik ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način pa smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. S obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužiteljica smatra da ih je tuženica stekla bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, s obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, člankom 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka na temelju kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, tuženik navodi da bi isto bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženica se protivi navodima tužiteljice da bi odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka, bile ništetne. Tuženik navodi da je na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena valutna obveza, dok je temeljem čl. 26. ZOO-a dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tuženik navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorena kamatna stopa iznosila 5,20%, dok je zakonska kamatna stopa tada iznosila 14% odnosno, u skladu sa st. 1. čl. 26. ZOO-a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih kamata niti u trenutku sklapanja ugovora niti za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Presuda na koju se poziva tužiteljica o ništetnosti ugovornih odredba vezanih uz valutu švicarski franak isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužiteljica bila prosječni potrošač. Za potrebe sudskog postupka u povodu kolektivne tužbe, sud je razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva – „potrošač“. Obzirom da se radilo o većem broju građana za potrebe postupka trebalo je razmatrati „prosječnog potrošača“, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25. svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: 1. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, 2. je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i 3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Tuženik navodi da da su člankom 5. ugovora o kreditu stranke dogovorile da nominalna kamatna stopa iznosi 5,20%, promjenjiva, dok su čl. 11. ugovora stranke dogovorile da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora te se kod izmjene redovne kamatne stope Kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta otplate kredita. Tuženik smatra da iz citiranih članaka ugovora jasno, nedvojbeno i lako razumljivo proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, obzirom na riječ „promjenjiva“, kao i da je jasno nedvojbeno i lako razumljivo navedeno o kojim parametrima ovisi promjenjivost iste kamatne stope. Tuženik navodi da su člankom 2. ugovora stranke dogovorile da kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 53.800,00 pri čemu je korisnik kredita bio upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora. Tuženik navodi da je tužiteljica u čl. 2. ugovora potvrdila da je upoznata s promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Predmetni članak 2. ugovora smješten na prvoj stranici Ugovora na jasno vidljivom mjestu, te isti nije mogao ostati neprimijećen prilikom sklapanja ugovora. Tuženik navodi da je neutemeljeno tvrditi da tužiteljica nije bila svjesna rizika kada je predmetna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez tužiteljice u pogledu njezinog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražila dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. U predmetnoj presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženica smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica morala biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužiteljica u skladu s prvim uvjetom Direktive bila u razumnoj mjeri obaviještena o postojanju istog. Tužiteljica se nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bila zadovoljna, mogla obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužiteljica bila nezadovoljna. Tuženica smatra da u ovom predmetu prvenstveno treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženice u trenutku sklapanja ugovora. U trenutku sklapanja ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužiteljice, stanje tržišta bilo je povoljno za tužiteljicu. Stoga je i jasno zašto je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora izabrala baš ovu vrstu ugovora. Primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR-a bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužiteljica pristala, a koji je bio izričito naveden u ugovoru odnosno na rizik promjene tečaja valute CHF. Tužiteljica je imala mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njezina. Tuženica ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 7 i/ili više godina te shodno tome tuženica nije mogla obavijestiti tužiteljicu o nečemu o čemu niti sama nije imala nikakvih saznanja. Tuženica je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorila tužiteljicu i to je jasno i razumljivo navedeno u ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u presudi na čijoj primjeni tužiteljica inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. U vrijeme sklapanja ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Isto navodi i prof. dr. DS u svojoj analizi, za koju Trgovački sud u Zagrebu u Presudi navodi da prihvaća kao stručnu i objektivnu te dodatno navodi sljedeće: „…no, prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke… Pod pojmom opisane koincidencije u Presudi navodi se sljedeće:„…jedino što se nije moglo predvidjeti je da će rast tečaja švicarskog franka biti toliko jak, a to je rezultat izvanrednih okolnosti u kojim se na jedinstven i nezabilježen način dogodilo da su u jednom trenutku znatno oslabile tri od četiri valute koje danas tvore SDR, dakle sukcesivno je oslabio američki dolar, EUR-o i nakon toga japanski jen (ovo dijelom zbog prirodne katastrofe u obliku potresa, tsunamija i nuklearne nezgode), što ima obilježja izvanrednog događaja bez presedana… a takav slijed događaja je pojačao pritisak, uglavnom špekulativnog kapitala na franak u obliku povećane potražnje za švicarskim frankom, no ovaj događaj ima značaj potpuno izvanrednog događaja, a što rastu tečaja švicarskog franka daje dodatnu dimenziju izvanrednog događaja koji opravdava primjenu klauzule „rebus sic stantibus“…“ Tuženica skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji: „Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.“ Drugim riječima, tužiteljica je imala mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženica ističe kako je i Sud EU u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba cijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka. Naime, Sud EU u presudi broj C-186/16 od 20. rujna 2017., u paragrafu 54 presude, navodi: „… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.“ Tuženica je tužiteljicu prilikom potpisivanja Ugovora upozorila na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženica. Tuženica smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njezinu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer ista za nadolazeće promjene nije mogla znati, niti na njih utjecati niti ih je ona skrivila. Tuženica osporava visinu tužbenog zahtjeva te iz navoda tužbe zaključuje kako tužiteljica traži fiksiranje kamatne stope na prvotno ugovorenu kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, iako je ugovorom jasno definirano da se ugovara promjenjiva kamatna stopa, kao i da zahtjeva fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula. Tuženik navodi da bi se u tom slučaju radilo o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja ugovora nisu niti postojali na tržištu. Tuženik navodi da je prilikom vještačenja potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema kuni. Tuženik, zaključno, ističe kako tužiteljica nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tuženica navodi da bi tužiteljica u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imala pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu, slijedom svega navedenog, tuženica predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženici.
3. Tužiteljica je tužbeni zahtjev precizirala u podnesku od 10. prosinca 2025. nakon provedenog financijskog vještačenja i konačno na glavnoj raspravi od 25. veljače 2026., uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka.
4. Tuženik se u podnesku od 23. prosinca 2025. u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev od 10. prosinca 2025. protivio preinaci tužbenog zahtjeva.
5. Budući da je tužbeni zahtjev povećan, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 25. veljače 2026. sud dopustio preinaku tužbe od 10. prosinca 2025. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
6. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 49030/07 od 2. svibnja 2007. (list 25-31 spisa), izvršio je uvid u promet po kreditu od 9. svibnja 2007. do 6. svibnja 2014. (list 40- 50 spisa), stvarni otplatni plan po kreditu od 11. svibnja 2007. (list 51-53. spisa), početni otplatni plan (list 54- 56 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. PS iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 28. studenog 2025. (list 151-161 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.
7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
9. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije niti sporno:
- da je tužiteljica 2. svibnja 2007. s prednikom tuženice sklopila ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: 49030/07, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 53.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 2.), s rokom otplate od 84 mjesečnih anuiteta (članak 4.),
- da je kao namjena kredita određena otplata postojećeg kredita (članak 3.); s kamatom po kamatnoj stopi koja je promjenjiva i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % članak (članak 5.), a utvrđuje se odlukom kreditora (čl. 11. ugovora),
- da je člankom 9. ugovora, ugovoreno da radi osiguranja otplate kredita, protivnik osiguranja ovlašćuje predlagatelja osiguranja, da samostalno izvrši prijenos prava vlasništva na nekretnini koja predstavlja stan na trećem katu, koji se nalazi u stambenoj zgradi [adresa],
- da je člankom 10. ugovoreno da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi banke važeće na dan dospijeća
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit tuženiku sukladno ugovoru na način kako je to navedeno u pregledu uplata po kreditu.
10. Sporno je:
- aktivna legitimacija
- svojstvo potrošačkog ugovora
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužiteljica poziva,
- jesu li citirane ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne,
- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti kamatnu stopu od 5,20 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i tečaj na dan puštanja kredita od 1 CHF = 4,48350 kuna kako to zahtijeva tužiteljica
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
11. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.
12. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
13. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je zaključila ugovor o kreditu sa Splitskom bankom radi kupnje stana u [adresa], u kojem i danas živi. Zbog odobrenja ugovora o kreditu morala je ići otprilike 10 puta u banku. Ugovor o kreditu zaključila je uz valutu CHF. Nije bila vlasak obrta niti trgovačkog društva u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ne zna je li SS koji je ugovor o kreditu zaključio u svojstvu sudužnika u vrijeme zaključenja ugovora bio vlasak obrta ili trgovačkog društva jer u to vrijeme više nisu živjeli zajedno, a radi se o njezinom bivšem suprugu. Nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih odredaba iz ugovora o kreditu. Kada je tužiteljici predočen ugovor o kreditu od 2. svibnja 2007. pod čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno da je namjena kredita otplata postojećeg kredita, tužiteljica odgovora da se više ne sjeća zašto je kao namjena kredita navedena otplata postojećeg kredita, da se ne sjeća da bi sklapala druge ugovore o kreditu, ali sjeća se da je sredstva koja su joj odobrena ugovorom o kreditu potrošila za kupnju stana na prvom katu, koji se nalazi u stambenoj zgradi [adresa]. Kada joj je predočen čl. 9. navedenog ugovora, u dijelu da je radi osiguranja otplate kredita, protivnik osiguranja ovlašćuje predlagatelja osiguranja, da samostalno izvrši prijenos prava vlasništva na nekretnini koja predstavlja stan na trećem katu, koji se nalazi u stambenoj zgradi [adresa], uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja tražbine iz navedenog ugovora, sud je utvrdio da je tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bila vlasnica naprijed navedenog stana na trećem katu, u kojem povremeno živi njezin sin, a sredstva kredita iskoristila je za kupnju stana koji se nalazi u istoj zgradi na prvom katu, u kojem ona živi. Do stana na prvom katu u istoj zgradi nalazi se stan, kojeg je stekla nasljedstvom, a u kojem se nalazi dentalna ordinacija u kojoj radi njezin sin. Tužiteljica je vlasnica tri stana u stambenoj zgradi [adresa] od kojih se dva nalaze na prvom katu, a jedan na trećem katu. Sredstava kredita iskoristila je za kupnju stana na prvom katu, u kojem živi.
14. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici – banke, među ostalim tuženica Zagrebačka banka d.d., "… u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008.,…a koje povrede traju i nadalje u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
15. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-
7. tuženika (točka 2.).
16. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-
III2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.
17. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:
- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te
- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.
18. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom, poslovni broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
19. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
20. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem, poslovni broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
- da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
21. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.
22. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
23. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
24. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe, iz obrazloženja istih jasno proizlazi da se radi upravo o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo (tako se u presudi i rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43. Pž-7129/13-4. na strani 38. navodi: „Neosnovano tuženici smatraju da u tužbenom zahtjevu nisu za svakog od njih određene ugovorne odredbe za koje tužitelj smatra da su protivne kolektivnom interesu potrošača te da je zato tužbeni zahtjev neodređen. Preciziranje čina povrede kao korištenja ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli koja je vezana za glavnicu u švicarskim francima i odredaba u kojima je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, za svakog pojedinog tuženika, ove odredbe su potpuno jasne i dovoljno precizno određene jer ugovorne odredbe koje su predmet spora upravo tako glase. “, a u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt 249/14-2. na strani 29. navodi se i da „Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva. “, sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo te o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.
25. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti, a iz tog iskaza proizlazi da tužiteljica o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj nije mogla pregovarati, a kako je došlo do znatnog porasta anuiteta uslijed rasta tečaja CHF, jasno je da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužiteljice kao potrošača.
26. Iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a kao namjena kredita člankom 3. određena je otplata postojećeg kredita pri čemu je sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da je sredstva iskoristila za kupnju stana koji se nalazi na prvom katu stambene zgrade u [adresa], a u kojem i danas živi, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
27. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice.
28. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
29. Dakle, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužiteljica nije imala nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi. Eventualna mogućnost da tužiteljica sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje o odredbama konkretnog ugovora o kreditu.
30. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
31. Imajući u vidu da tužiteljica na sadržaj tih odredbi nije mogla nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka i promjene kamatne stope došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljičine obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, sud je u ovoj parnici utvrdio da su navedene odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.
32. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
33. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (2. svibnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.
34. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci, poslovni broj: Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom."
35. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.
36. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.
37. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
38. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. PS od 28. studenog 2025. (list 151-161 spisa) sud je utvrdio da je je kredit iskorišten 11. svibnja 2007. (dan korištenja), s kojim danom je prodajni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,48350 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 53.800,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 241.212,30 kn, odnosno 32.014,37 EUR (konvertirani iznos). Prema prometu po kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 5,20 % godišnje od početka otplate kredita do zaključno anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2008., 5,70 % godišnje za anuitet s dospijećem 12. siječnja 2009., 6,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2009., 7,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 11. siječnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2011., 6,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2014., 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke, sudski vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (11. svibnja 2007.) do dana konačne otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica u iznosu od 53.800,00 CHF, fiksna kamatna stopa od 5,20 % godišnje, otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveza, i to: prvo su iskazane razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1), zatim su te razlike iskazane u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1), potom, se iskazuju razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'r' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. lipnja 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (10. travnja 2014.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.645,23 CHF, odnosno 1.574,14 EUR; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. lipnja 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (10. travnja 2014.), a koja proizlazi iz razlike izmjenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznose ukupno 9.489,31 EUR; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. lipnja 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (10. travnja 2014.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.645,23 CHF, odnosno 1.574,14 EUR; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. lipnja 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (10. travnja 2014.), a koja proizlazi iz razlike izmjenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznose ukupno 9.473,65 EUR; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).“
39. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještak, dok punomoćnik tuženika nije tražio da vještak usmeno na raspravi iznese svoj nalaz i mišljenje od 28. studenog 2025.
40. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.
41. Tužiteljica je na glavnoj raspravi od 25. veljače 2026., precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila.
42. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je na pripremnom ročištu od 23. rujna 2025. istaknuo procesno pravni prigovor prijeboja u iznosu od 350,00 eura s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 23. prosinca 2025., istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja na ime tzv. negativnih tečajnih razlika, u sveukupnoj visini od 15,66 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose.
43. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužiteljica nije primila niti stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njezina obveza za vraćanjem nečega što nije primila, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
44. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
45. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
46. U konkretnom slučaju, tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala da je vršila uplate po predmetnom kreditu, pri čemu valja reći da je tuženica dužna naknaditi sve što je neka eventualno treća osoba za tužiteljicu platila pa je zbog navedenoga i tužiteljica aktivno legitimirana od tuženika tražiti sve što je on bez osnove stekao, slijedom čega je neosnovan prigovor tuženice o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužiteljice pri čemu tuženica ne upućuje na koje konkretne uplate se njezin prigovor odnosi.
47. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost te odredbe, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.
48. Tuženikov prigovor zastare je djelomično osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
49. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
50. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
51. U konkretnom slučaju, budući da se ujedno radi i o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2014. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa je zastarni rok istekao 14. lipnja 2019. tako da je zastara u ovom slučaju nastupila u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa kojeg je tužiteljica postavila s osnove ništetnosti odredbi ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega je navedeni dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom V. izreke ove presude.
52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
53. O putnim troškovima tužiteljice uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.
54. Sa zahtjevima za isplatu tužiteljica je uspjela s 85,77 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužiteljice u parnici ukupno iznosi 92,89 %, a tuženikov 7,11 %. Sukladno tome, tužiteljici je priznato 85,78% (92,89% - 7,11%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastava podnesaka od 20. ožujka 2024., 10. prosinca 2025. i 3. veljače 2026. prema Tbr. 8/1. u visini od 100 bodova, za svaku od navedenih radnji te zastupanja na ročištima od 23. rujna 2025. i 25. veljače 2026. prema Tbr. 9/1. u visini od 100 bodova, za svaku od navedenih radnji, a što zajedno iznosi 600 bodova odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.200,00 eura. Navedeni troškovi priznati su joj razmjerno uspjehu od 85,78 %, odnosno u iznosu od 1.029,36 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 257,34 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 4. listopada 2024. u kojem predlaže zakazivanje glavne rasprave jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Tužiteljici nije priznat trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer na isto nije pristupila. Tužiteljici je razmjerno uspjehu od 85,78 %, priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 58,41 eura, koju sudsku pristojbu je tužiteljica uplatila prilikom podnošenja tužbe. Budući da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 1.745,11 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VII. izreke ove presude.
55. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.
U Krapini 28. svibnja 2026.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Luka Mardešić, odvjetnik iz Zagreba, Franje Račkoga 9,, putem e-Oglasne ploče
2. Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, putem e-Oglasne ploče
