REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F. Kennedya 11

Povrv-1741/2017-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, protiv tuženika OSIJEK -KOTEKS d.d. Osijek, Šamačka 11, OIB. 44610694500, kojeg zastupa punomoćnik Mojmir Ostermann, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ostermann i Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 10. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, s danom objave 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-19297/2016 koje je dana 16. studenog 2016. donio javni bilježnik Mirjana Borić iz Osijeka, Vijenac Jakova Gotovca 13, u dijelu u kojem se nalaže tuženiku u roku od 8 (osam) dana isplatiti tužitelju iznos od 74.988,12 EUR, a koji iznos se sastoji od:

- zatezne kamate u iznosu od 2.959,77 EUR

- naknade u iznosu od 72.028,35 EUR,

kao i naknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.533,74 EUR sa zateznom kamatom od 16. studenog 2016. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-19297/2016 koje je dana 16. studenog 2016. donio javni bilježnik Mirjana Borić iz Osijeka, Vijenac Jakova Gotovca 13, u dijelu u kojem se nalaže tuženiku u roku od 8 (osam) dana isplatiti tužitelju iznos od 41.797,06 EUR, a koji iznos se sastoji od:

- zatezne kamate u iznosu od 6.132,43 EUR

- naknade u iznosu od 35.664,63 EUR, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 861,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 16. studenog 2016. do isplate, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-19297/2016 koje je dana 16. studenog 2016. donio javni bilježnik Mirjana Borić iz Osijeka, Vijenac Jakova Gotovca 13, u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od 8 (osam) dana isplatiti tužitelju iznos od 7.968,41 EUR, kao i naknaditi mu predvidive troškove postupka u iznosu od 135,18 EUR/1.018,50 kuna sa zateznom kamatom od pravomoćnosti rješenja o ovrsi pa do isplate, te se utvrđuje da je tužitelj u tom dijelu povukao tužbu.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.388,57 EUR sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2026. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova za iznos od 7.675,04 EUR sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2026. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova postupka za iznos od 913,61 EUR.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja (tada ovrhovoditelja) javni bilježnik Mirjana Borić iz Osijeka donio je dana 16. studenog 2016. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Ovrv-19297/2016, radi naplate novčane tražbine tužitelja u ukupnom iznosu od 124.753,59 EUR/939.955,92 kuna te nastalih i predvidivih troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik (tada ovršenik) je izjavio pravodoban prigovor slijedom čega je rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-11/2017 od 10. siječnja 2017. navedeno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinuo provedene radnje, dok je u dijelu kojim je naloženo plaćanje postupak nastavljen kao po prigovoru protiv platnog naloga. Istim rješenjem Općinski sud u Osijeku oglasio se stvarno nenadležnim te je spis po pravomoćnosti ustupio Trgovačkom sudu u Osijeku, koji sud se potom oglasio mjesno nenadležnim rješenjem poslovni broj Povrv-84/2017 od 23. ožujka 2017. te spis ustupio po pravomoćnosti tog rješenja ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu za postupanje.

3. Prigovorom tuženik pobija rješenje o ovrsi u cijelosti, osporavajući i osnovu i visinu tužiteljevog potraživanja prema tuženiku. Navodi da je nejasno što točno predstavlja pravnu osnovu potraživanja, a da iz izvatka iz poslovnih knjiga proizlazi da tužitelj ima prema tuženiku tražbinu u iznosu od 899.774,53 kune na temelju ugovora od 26. siječnja 2012. broj 9810016467 i I. Dodatka od 17. listopada 2012. broj partije 4200045963. Ne spori da je tuženik s tužiteljem 26. siječnja 2012. sklopio Ugovor o izdavanju devizne garancije broj 9810016467, međutim, spori da tužitelj ima prema njemu bilo kakvu tražbinu temeljem istoga. Također navodi da iz Izvatka iz poslovnih knjiga od 10. listopada 2016. proizlazi da tužitelj ima prema tuženiku tražbinu od 40.181,39 kuna na temelju MBK-dodatna konta. U cijelosti spori postojanje potraživanja po navedenom osnovu jer je ista u cijelosti nejasna, a tužitelj nije pružio dokaze kojima bi opravdao njegovu osnovanost.

4. Tužitelj se na navode iz prigovora očitovao na način da se utuženo potraživanja odnosi na neplaćeni dug po osnovi Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 9810016467 sklopljenim između tužitelja i tuženika 26. siječnja 2012. i Dodatka I. Ugovoru od 17. listopada 2012. temeljem kojih je 1. veljače 2012. izdana garancija za uredan povrat avansa broj 4200045963 te dana 17. listopada 2012. Dodatak I. istoj s krajnjim rokom važenja 15. travnja 2014. Navodi da je rješenjem Financijske agencije, Regionalni centar Zagreb, Klasa: UP-I/110/07/13-01/4585, Ur.broj: 04-06-13-4585-59, otvoren predstečajni postupak iniciran od tuženika koji je okončan pravomoćnom predstečajnom nagodbom 24. kolovoza 2015. Ističe da je korisnik garancije JP CESTE FEDERACIJE BIH pozvao tužitelja na plaćanje po garanciji 25. studenog 2013., međutim, da je zbog privremene mjere koju je donio Općinski građanski sud u Zagrebu 29. studenog 2013. tužitelju bilo zabranjeno izvršiti plaćanje po garanciji, no da time obveza tužitelja po istoj nije prestala te je garancija i dalje knjižena kao potencijalna obveza u knjigama banke. Tvrdi da sukladno članku 3. Ugovora o izdavanju devizne garancije na iznos garancije kao potencijalne obveze je obračunavana naknada za izdavanje garancije u visini 0,20% od iznosa garancije, najmanje 500,00 kuna, promjenjiva, naplaćuje se tromjesečno unaprijed, a koja naknada ukupno iznosi 356.355,70 kuna s time da je od navedenog iznosa u predstečajnom postupku prijavljen iznos od 31.555,51 kuna, dok je iznos od 324.800,19 kuna nastao u razdoblju od 1. listopada 2013. do 1. siječnja 2016. Nadalje navodi da je tužitelj nakon ukidanja privremene mjere rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-3906/2014 od 19. svibnja 2015. dana 10. prosinca 2016. izvršio plaćanje po garanciji u iznosu od 1.650.866,05 EUR, a da se tuženik obvezao platiti tužitelju naknadu za plaćanje po garanciji u visini 4% od plaćenog iznosa iz sredstava tužitelja sukladno člankom 3. predmetnog Ugovora pa je za iznos plaćen po garanciji tuženik prema tvrdnjama tužitelja obvezan platiti mu jednokratnu naknadu u iznosu od 504.834,84 kune. Tužitelj tako tvrdi da je stanje dugovanja tuženika prema tužitelju po osnovi Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 9810016467 i Dodatka I. Ugovoru, odnosno po osnovi garancije za uredan povrat avansa broj 4200045963 i Dodatak I. ukupno 939.955,92 kune, koji iznos se sastoji od naknade za izdavanje garancije u visini 0,20% koja iznosi 324.800,19 kuna, naknade za plaćanje po garanciji u visini od 4% u iznosu od 504.834,84 kune i naknade za plaćanje troškova ino banke u iznosu od 37.897,61 kunu.

5. Tuženik tijekom postupka ističe da je tužitelj u predstečajnom postupku koji se vodio nad njim kao dužnikom prijavio tražbinu po osnovi Ugovora o izdavanju devizne garancije broj ugovora/partija: 9810016467 zaključen 26. siječnja 2012. između tužitelja kao garanta, tuženika kao nalogodavca i ALPINE BAU Gmbh, Podružnica Zagreb, kao sudužnika, i Dodatka I. Ugovoru o izdavanju devizne garancije od 17. listopada 2012. te da se tražbina koju je tako prijavio sastojala od 16.084.340,49 kuna/2.129.278,87 EUR, na koji iznos je garancija izdana, te na iznos od 32.477,51 kuna koji je predstavljao dospjele naknade obračunate prema Ugovoru. Međutim, tuženik tvrdi da tužitelj nije u predstečajni postupak prijavio ostale naknade koje se obračunavaju sukladno članku 3. Ugovora o garanciji, a koje naknade sada potražuje u ovom parničnom postupku, te tvrdi da iako se radilo o tražbini koja je u trenutku prijave u predstečajni postupak nije bila dospjela, da ju je tužitelj bio dužan prijaviti kao dospjelu s danom otvaranja predstečajnog postupka, a radi ponovnog ugovaranja rokova i načina njezina plaćanja. Prema tome smatra da tužitelju nije nakon sklapanja predstečajne nagodbe dopušteno pokretanje predmetnog postupka protiv tuženika radi utvrđenja i ostvarenja predmetne tražbine. Navodi da se to posebno odnosi na naknadu za plaćanje po garanciji koja se naplaćuje u visini od 4% od plaćenog iznosa koja je u potpunosti vezana za tužiteljev regresni zahtjev jer se ista isplaćuje samo u slučaju ako tužitelj kao garant bude pozvan i izvrši plaćanje temeljem izdane garancije pa stoga takva naknada ne bi niti nastala da nema tužiteljevog regresnog zahtjeva prema tuženiku. Osim toga tuženik navodi da je Ugovor o garanciji sklopljen s rokom važenja do 15. travnja 2014. pa pod pretpostavkom da je tuženik dužan platiti iznos naknade za izdavanje garancije u visini od 0,20% od iznosa garancije, što ovdje nije slučaj, da nije jasno s koje osnove tužitelj takvu naknadu potražuje nakon proteka roka na koji je Ugovor o garanciji sklopljen imajući u vidu da isti nije produljen. U odnosu na navedenu naknadu, s obzirom da nije prijavljena u predstečajni postupak smatra da se u odnosu na nju ne primjenjuje odredba članka 78. Zakona o predstečajnoj nagodbi, a budući se radi o povremenoj tražbini u odnosu na dio tražbine s osnove navedene naknade ističe prigovor zastare. Također upire i na to da je predmetni postupak pokretnu na temelju izvatka iz poslovnih knjiga iz kojih proizlazi da se tražbina tužitelja sastoji od zatezne kamate u iznosu od 69.822,48 kuna, naknade u iznosu od 867.532,64 kune i troškova u iznosu od 2.600,00 kuna, dok u odgovoru na prigovor potražuje potpuno drugi iznos i to po osnovi naknade koju dijeli na dva iznosa od 324.800,19 kuna i 504.834,84 kuna te troškova u iznos od 37.897,61 kuna iz čega proizlazi da se sad više tražbina tužitelja ne sastoji od zatezne kamate te da su troškovi varijabilni jer su se u razmaku od par mjeseci povećali sa 2.600,00 kuna na iznos od 37.897,61 kuna pa tvrdi da nije jasno na ime čega potražuje koji iznos svoje tražbine. Stoga tuženik predlaže tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev.

6. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 1. travnja 2026. konačno odredio tužbeni zahtjev na način da je ostao kod zahtjevom za isplatom iznosa od 116.785,18 EUR koji se sastoji od zatezne kamate u iznosu od 9.092,20 EUR te naknade u iznosu od 107.692,98 EUR. Kako se tuženik s tako djelomičnim povlačenjem tužbe suglasio, ovaj sud je u skladu s odredbom članka 193. stavak 2. i članka 451. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava koje prileže spisu, i to: Izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja (list 6. do 7. spisa), Ugovor o izdavanju devizne garancije od 26. siječnja 2012. (list 15. do 18. i list 39. do 42. spisa), Dodatak I. Ugovoru o izdavanju devizne garancije od 17. listopada 2012. (list 19. i list 43. do 44. spisa), obavijesti o dospijeću (list 20. do 29. spisa), obavijest o izvršenom plaćanju po garanciji broj 4200045963 (list 30. spisa), nalog za plaćanje troškova ino banke (list 31. spisa), obavijest o dospijeću obveza po garanciji (list 32. spisa), Rješenje FINA-e Klasa: UP-I/110/07/13-01/4585, Ur.br: 04-06-13-4585-59 od 2. rujna 2013. (list 36. do 37. spisa), prijava tražbine vjerovnika (list 38. spisa), izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja od 2. rujna 2013. (list 45. spisa), Zadužnica od 26. siječnja 2012. (list 45. do 46. spisa), Ugovor o otvaranju poslovnog računa broj 2340009 - 1100218519 od 11. ožujka 2002. (list 46. do 47. spisa), izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja od 24. rujna 2013. (list 47. spisa), sudska praksa (list 49. spisa), zapisnik sa pripremnog ročišta u predmetu poslovni broj Povrv-84/2017 kod Trgovačkog suda u Osijeku (list 50. spisa), Rješenje FINA-e Klasa: UP-I/110/07/13-01/4585, Ur.br: 04- 06-14-4585-683 od 20. prosinca 2013. s prilozima (list 65. do 94. spisa), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Stpn-224/2014-51 od 16. veljače 2015. s klauzulom pravomoćnosti (list 95. do 138. spisa), izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja od 10. listopada 2016. (list 140. spisa), rekapitulacija obračuna i naplate zatezne kamate po garanciji od 2. ožujka 2018. (list 141. do 142. spisa), rekapitulacija obračuna i naplate naknade po garanciji br. 4200045963 odobrenoj na iznos 2.129.278,87 EUR od 2. ožujka 2018. (list 143. spisa), obavijesti o dospijeću (list 144. do 154. spisa), nalog za plaćanje troškova ino banke (list 155. spisa), rekapitulacija obračuna i naplate troška za klijenta OSIJEK-KOTEKS d.d. za graditeljstvo (list 156. spisa), izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja od 10. listopada 2016. (list 157. spisa), obavijest o dospijeću po garanciji od 10. veljače 2016. (list 158. do 159. spisa), nalog za plaćanje troškova ino banke od 10. veljače 2016. (list 247. i list 255. spisa), zahtjev za preduzimanje aktivnosti vezanih za isplatu po avansnoj garanciji br. 4200045963 od 1. veljače 2016. (list 248. i 256. spisa), sudska praksa (249. do 252. i list 267. do 280. spisa), te je provedeno financijsko vještačenje po društvu DARFIN d.o.o., koje društvo je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (list 181. do 235. spisa), a koji vještak se pisano očitovao podneskom od 19. ožujka 2026. (list 261. do 263. spisa) te je svoj nalaz i mišljenje usmeno iznio na ročištu održanom 10. travnja 2026. (iskaz na listu 284. spisa).

8. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno određeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

9. Predmet spora po konačno određenom tužbenom zahtjevu je potraživanje tužitelja prema tuženiku u ukupnom iznosu od 116.785,18 EUR, koji iznos se odnosi na zatezne kamate u iznosu od 9.092,20 EUR te naknada u iznosu od 107.692,98 EUR, koji dug se prema tvrdnjama tužitelja temelji na Ugovoru o izdavanju devizne garancije broj ugovora/partije 9810016467 i Dodatku I. navedenom Ugovoru.

10. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu utvrđeno je sljedeće.

11.1. Tužitelj je kao banka sa tuženikom kao nalogodavcom i društvom ALPINE BAU GmbH, Podružnica Zagreb dana 26. siječnja 2012. sklopio Ugovor o izdavanju devizne garancije broj ugovora/partije 9810016467, račun: 999193, MBK 289280 (list 15. do 18. spisa), kojim su ugovorne strane utvrdile da je tuženik kao nalogodavac u obvezi prema društvu Javno preduzeće ceste Federacije BiH d.o.o. Sarajevo s osnova Ugovora broj BA/SABYPASS/W/LOT 2/05/08 temeljem kojeg je preuzeo obvezu pribavljanja devizne garancije te da ima sva potrebna odobrenja za pribavljanje garancije i ispunjenje predmetne obveze (članak 1.), kao i da će na temelju naloga i za račun tuženika kao nalogodavca tužitelj izdati deviznu garanciju u korist društva Javno preduzeće ceste Federacije BiH d.o.o. u iznosu do 2.303.354,75 EUR s rokom važnosti do 4. studenog 2012.

11.2. Člankom 3. navedenog Ugovora o izdavanju devizne garancije tuženik se obvezao tužitelju platiti naknade prema Odluci o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama važećoj na dan obračuna naknada kako slijedi: naknadu za obradu zahtjeva u visini 0,15% (od sto) od iznosa garancije, najmanje 1.000,00 kn, promjenjiva, naplaćuje se jednokratno unaprijed, naknadu za izdavanje garancije u visini 0,20% (od sto) od iznosa garancije, najmanje 500,00 kn promjenjiva, naplaćuje se tromjesečno unaprijed, naknadu za plaćanje po garanciji u visini 4% od plaćenog iznosa iz sredstava banke, promjenjiva te dodatne stvarne troškove koje će banka imati prilikom izvršenja usluga.

11.3. Dana 17. listopada 2012. stranke navedenom Ugovoru su zaključile Dodatak I. Ugovoru o izdavanju devizne garancije (list 19. spisa) kojim su suglasno izmijenile članak 1. osnovnog Ugovora na način da, između ostalog, utvrđuju da je tužitelj kao banka izdao deviznu garanciju za uredan povrat avansa broj 4200045963 u korist korisnika garancije u iznosu od 2.303.354,75 EUR s rokom važnosti do 4. studenog 2012. te da temeljem zahtjeva tuženika kao nalogodavca od 9. listopada 2012., Aneksa br. 1 osnovnog Ugovora br. BA/SABYPASS/W/LOT2/05/08 od 1. listopada 2012. i za račun tuženika kao nalogodavca će tužitelj kao banka temeljem tog Dodatka I. izdati Dodatak I. garanciji za uredan povrat avansa br. 420045963 s rokom valjanosti do 15. travnja 2014. i na iznos od 2.129.278,87 EUR. Sve ostale odredbe osnovnog Ugovora se navedenim Dodatkom I. nisu mijenjale.

11.4. Uvidom u Obavijest o izvršenom plaćanju po garanciji broj 4200045963 (list 30. spisa) te iz Naloga na listu 31. spisa utvrđeno je da je ovdje tužitelj 10. veljače 2016. izvršio plaćanje po garanciji broj 4200045963 u iznosu od 1.650.866,05 EUR po pozivu na plaćanje od strane korisnika garancije zaprimljenog 25. studenog 2013., a nakon što je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr -3906/14- 2 od 19. svibnja 2015. ukinuto rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-1220/13-3 od 29. studenog 2013. kojim je donesena privremena mjera kojom je zabranjeno tužitelju izvršiti isplatu temeljem predmetne garancije.

12. Tužitelj je prvotno temeljem ranije citiranih odredbi Ugovora o izdavanju devizne garancije, konkretno članka 3. tog Ugovora, utužio ukupan iznos od 124.753,59 EUR/939.955,92 kune od čega se iznos od 43.108,39 EUR/324.800,19 kuna odnosio na naknadu za izdavanje garancije u visini od 0,20%, iznos od 67.003,10 EUR/504.834,84 kune se odnosio na naknadu za plaćanje po garanciji u visini od 4% od plaćenog iznosa te iznos od 5.029,88 EUR/37.897,61 kunu koji se odnosio na naknadu za plaćanje troškova ino banke (dodatni stvarni troškovi prilikom izvršenja usluga).

13. Valja istaknuti kako je nad tuženikom kao dužnikom rješenjem FINA-e Klasa:

UP-I/110/07/13-01/4585, Ur.br: 04-06-13-4585-59 od 2. rujna 2013. otvoren postupak predstečajne nagodbe (list 36. do 37. spisa). Tužitelj je u tom postupku prijavio tražbinu s osnova predmetnog Ugovora o izdavanju devizne garancije u ukupnom iznosu od 2.139.069,35 EUR/16.116.818,00 kuna, od čega se iznos od 4.310,51 EUR/32.477,51 kunu odnosio na dospjela potraživanja s osnova naknada i zatezne kamate, a preostali iznos s osnova nedospjele glavnice u vidu potencijalnih obveza po garanciji. Tužitelj nije u postupku predstečajne nagodbe prijavio u ovom predmetu utuženo potraživanje pri čemu valja istaknuti kako u ovom predmetu utuženo potraživanje s osnove naknada ugovorenih člankom 3. Ugovora o izdavanju garancije još nisu bile dospjele, odnosno u trenutku otvaranja postupka predstečajne nagodbe nisu niti nastale pa u odnosu na utužene tražbine nisu niti nastupile pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe.

14. Bez obzira na navedeno valja dodatno istaknuti da je iz cjelokupnih odredbi Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi očito da je svrha postupka predstečajne nagodbe bila namirenje samo sporazumnih i drugih nespornih dugova, a ne svih postojećih ili potencijalnih dugova između dužnika i njegovih vjerovnika. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije u predstečajnom postupku prijavio ostale naknade koje se obračunavaju sukladno članku 3. Ugovora o garanciji, a koje naknade su predmet ovog postupka, te tvrdi da ih je tužitelj bio dužan prijaviti, međutim, sam tuženik nije uključio navedeno potraživanje tužitelja u postupku predstečajne nagodbe ako je smatrao da se predmetno potraživanje imalo u tom postupku prijaviti te ga je tijekom konkretnog postupka osporavao pa je očigledno da bi tuženik isto osporavao čak i da ga je tužitelj prijavio u postupku predstečajne nagodbe kao buduće tražbine. Stoga bi u svakom slučaju odbacivanje konkretne tužbe, kako to tuženik predlaže, zbog neprijavljivanja utužene tražbine u postupku predstečajne nagodbe prema ocjeni ovog suda predstavljalo pretjerani formalizam koji bi narušio samu bit na prava na pristup sudu. Stoga ovaj sud nije na prijedlog tuženika odbacio tužbu već je odlučio o spornom potraživanju tužitelja riješiti u okviru ovog postupka (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava od 11. veljače 2025. u predmetu Merćep protiv Hrvatske).

15. U odnosu na tvrdnje tuženika da se tužitelj u odnosu na utuženo potraživanje mora namiriti po istom tretmanu kao i iznos garancije i naknade koje su obuhvaćene predstečajnom nagodbom te na način da se namiri u skladu s uvjetima odobrene predstečajne nagodbe, valja istaknuti da je utuženo potraživanje tužitelja nastalo nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe te se pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe, kako je to već ranije rečeno, ne odnose na konkretno potraživanje pa tužitelj namirenje svoje tražbine ostvaruje u ovom postupku bez obzira na uvjete odobrene predstečajne nagodbe.

16. Kako je među strankama bila sporna visina prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po društvu DARFIN d.o.o., koje društvo je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (list 181. do 235. spisa).

17. Vještak je u okviru izrade nalaza analizirao Izvadak iz poslovnih knjiga temeljem kojeg je pokrenut ovaj postupak i dokumentaciju koja prileži spisu te je izvršio izračun iznosa naknada temeljem Ugovora o izdavanju devizne garancije i Dodatka I. tog Ugovora i temeljem tako izvršenog izračuna iznio svoje mišljenje (zaključak).

18. U odnosu na naknadu za plaćanje po garanciji od 4% vještak je naveo da je isplata po garanciji izvršena 10. veljače 2016. u iznosu od 1.650.866,05 EUR (što primjenom srednjeg tečaja PBZ d.d. na dan plaćanja iznosi 12.620.871,00 kuna) pa da s obzirom na ugovoreni postotak naknade naknada na isplaćeni iznos od 4% iznosi 67.003,10 EUR (točka 4.1. nalaza i točka 1. zaključka)

19. U odnosu na ugovorenu naknadu za izdavanje garancije u visini 0,20% od iznosa garancije vještak se očitovao da razdoblje obračuna te naknade predstavlja pravno pitanje pa je izvršio tri izračuna, prvi od 31. siječnja 2012. do 24. studenog 2013. (do dana prije poziva na plaćanje po garanciji), drugi od 31. siječnja 2012. do 15. travnja 2014. (do roka valjanosti garancije) i treći od 31. siječnja 2012. do 9. veljače 2016. (do dana prije isplate po garanciji). Tako prema mišljenju vještaka u prvom izračunu ukupno naknade za izdavanje garancije u razdoblju od 31. siječnja 2012. do 24. studenog 2013. iznose 32.249,41 EUR, u drugom izračunu naknade za izdavanje garancije od 31. siječnja 2012. do 15. travnja 2014. iznose 39.004,50 EUR, a u trećem izračunu naknade za izdavanje garancije u razdoblju 31. siječnja 2012. do 9. veljače 2016. iznose ukupno 70.367,90 EUR (točka 4.2. nalaza i točka 1.2. zaključka).

20. U odnosu na naknadu za plaćanje u inozemstvo i swift trošak vještak se u okviru nalaza očitovao da ne može utvrditi visinu tako plaćene naknade i troška jer spisu ne prileži niti je tužitelj vještaku dostavio dokumentaciju vezanu za naknadu za plaćanje u inozemstvu i swift trošku pa vještak u svom mišljenju nije mogao utvrditi elemente takvog poslovnog događaja (točka 4.3. nalaza i točka 1.3. zaključka).

21. Vještak je izračunao iznos zatezne kamate na naknade umanjeno za podmirenje obveze te je utvrdio da ukupno evidentirana podmirenja obveza za naknade i zatezne kamate iznose 36.377,17 EUR pa je nastavno izvršio tri obračuna zatezne kamate na naknade s obzirom na tri obračuna naknade koje je prethodno izradio, sve umanjeno za podmirene obveze, te je tako u okviru nalaza utvrdio te iznio mišljenje da, ovisno o načinu obračuna naknade iz točke 4.2. nalaza, ukupno zatezne kamate na naknade do 30. rujna 2016., pri čemu su naknade za izdavanje garancije obračunate do 24. studenog 2013., iznose 7.194,96 EUR, zatim da ukupno zatezne kamate na naknade do 30. rujna 2016., pri čemu su naknade za izdavanje garancije obračunate do 15. travnja 2014., iznose 9.658,92 EUR te da ukupno zatezne kamate na naknade do 30. rujna 2016., pri čemu su naknade za izdavanje garancije obračunate do 9. veljače 2016., iznose 15.791,35 EUR (točka 5. nalaza).

22. Vještak je izvršio sveukupan obračun naknade i zatezne kamate umanjeno za podmirenje obveza, i to uzimajući u obzir sve tri ranije navedene varijante (točka 6. nalaza). U varijanti 1., prema kojem se izračun naknade za izdavanje garancije vršio od 31. siječnja 2012. do 24. studenog 2013., vještak je obračunao da dug tuženika za naknade i zatezne kamate, umanjeno za podmirenje obveza, iznosi 70.070,30 EUR. U varijanti 2., prema kojem se izračun naknade za izdavanje garancije vršio od 31. siječnja 2012. do 15. travnja 2014., vještak je obračunao da dug tuženika za naknade i zatezne kamate, umanjeno za podmirenje obveza, iznosi 79.289,35 EUR. U varijanti 3., prema kojem se izračun naknade za izdavanje garancije vršio od 31. siječnja 2012. do 9. veljače 2016., vještak je obračunao da dug tuženika za naknade i zatezne kamate, umanjeno za podmirenje obveza, iznosi 116.785,18 EUR (točka 3. zaključka).

23. Vještak je u okviru nalaza završno izvršio izračun iznosa stvarnog troška koji je tužitelj imao prilikom izvršenja usluge te je utvrdio da troškovi od 2.000,00 kuna se odnose na plaćanje pristojbe u upravnom postupku, što nisu troškovi koje je banka imala prilikom izvršenja usluga, dok je u odnosu na troškove od 80,00 EUR ino banke utvrdio da je tužitelj dostavio sliku zaslona računala i knjigovodstvene kartice iz koje je razvidno da su ti troškovi evidentirani u poslovnim knjigama, al i da nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bili razvidni elementi poslovnih događaja (za što su troškovi obračunati i kada) pa vještak iznio mišljenje prema kojem nije mogao utvrditi da su to troškovi koje je banka imala prilikom izvršenja usluga (točka 4. zaključka).

24. Tužitelj je podneskom od 10. ožujka 2026. iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka u kojima u bitnome navodi kako vještak nije uzeo u obzir naknadu za plaćanje po garanciji izvršeno 10. veljače 2016. u sveukupnom iznosu od 5.332,99 EUR (iznos od 37.897,61 kuna uvećano za zatezne kamate u iznosu od 2.283,78 kuna). Ističe da je uplatom u iznosu od 17.095,90 EUR izvršenoj 2012. zatvorena naknada po garanciji u iznosu od 16.894,13 EUR, zatezna kamata u iznosu od 195,13 EUR i trošak opomene u iznosu od 6,64 EUR, da je uplatom u iznosu od 8.625,74 EUR izvršenoj 2013. zatvorena naknada po garanciji u iznosu od 8.625,74 EUR i zatezna kamata u iznosu od 30,01 EUR, a da je uplata u iznosu od 2.037,57 EUR izvršena 2019. ostala evidentirana na privremenom računu 260001 od 31. prosinca 2019. i do danas nije rasknjižena. Sukladno navedenom tužitelj tvrdi da je navedenim uplatama podmireno dugovanje u ukupnom iznosu od 27.759,21 EUR čime su zatvorena dospjela potraživanja u iznosu od 25.721,64 EUR te je iznos od 2.037,57 EUR ostao evidentiran na privremenom računu, zbog čega tvrdi da je izračun vještaka u tom smislu netočan u dijelu u kojem isti konstatira da je sveukupno podmiren iznos od 36.377,17 EUR s obzirom da se razlika od 8.617,96 EUR odnosi na dio potraživanja koji je otpisan po sklopljenoj predstečajnoj nagodi i kao takav nije mogao uči u izračun kao namireni iznos. Također je u prilogu dostavio i zahtjev za aktiviranje prava po avansnoj garanciji i nalog tužitelja za plaćanje troškova ino banke.

25. Vještak je u odnosu na tako iznesene prigovore u spis dostavio pismeno očitovanje od 19. ožujka 2026. Vještak se očitovao, u odnosu na dostavljenu dokumentaciju, da na nalogu za plaćanje troškova ino banke se ne navode elementi naknade za plaćanje po garanciji, odnosno ne navodi se za što se zaračunava trošak naknade, kako se obračunava visina (iznos) naknade, koliko iznosi trošak naknade, tko zaračunava trošak naknade (tužitelj, strana banka posrednik, strana banka primatelja plaćanja RBA d.d. iz BIH ili netko treći), kome se trošak naknade ima platiti (tužitelju, stranoj banci posredniku, stranoj banci primatelja plaćanja RBA d.d. iz BIH ili nekom trećem), kada je i kome plaćen trošak naknade za plaćanje (ako se radi o plaćanju stranoj banci ili trećoj osobi). Zaključno vještak navodi da se na Nalogu navode elementi upute za ispostavljanje naloga za plaćanje u inozemstvo (iznos plaćanja 1.650.866,05 EUR i valuta plaćanja 10. veljače 2016.), ali se ne navode elementi naknade za plaćanje po garanciji stoga (i nadalje) nije razvidno temeljem čega tužitelj navodi da trošak naknade iznosi 37.897,61 kn. Ističe kako na Obavijesti tužitelja tuženiku o dospijeću obveza po garanciji od 10. veljače 2016. (list 32. spisa) tužitelj upućuje tuženika podmiriti dug za naknadu i trošak uplatom u kunskoj protuvrijednosti ili na teret deviznog računa tuženika, ali kako ne priliježe dokumentacija o plaćanju pa vještak isto ne može utvrditi.

26. U odnosu na prigovor glede iznosa podmirenja obveze za naknade i zatezne kamate vještak je tabelarno prikazao razliku podmirenja obveze kako ju je vještak izračunao te prema navodima tužitelja te je iznio da ukupno podmirenje obveze po vještaku iznosi 36.377,17 EUR, a po tužitelju ukupno 27.759,21 EUR., te da razlika iznosi 8.617,96 EUR i u bitnome se odnosi na dvije razlike. Tužitelj u podnesku navodi da je plaćanje iz 2019. u iznosu od 2.037,57 EUR ostalo evidentirano na privremenom računu 260001 od 31. prosinca 2019., ali je vještak iznio kako nema saznanja o uplati jer nije dostavljena dokumentacija o plaćanju niti knjigovodstvenom evidentiranju u poslovnim knjigama tužitelja, a da se otpisi tražbine u poslovnim knjigama tužitelja u iznosima od 4.188,14 EUR, 6.365,57 EUR i 3,45 EUR (ukupno 10.557,16 EUR) odnose na dio potraživanja koji je otpisan po sklopljenoj Predstečajnoj nagodbi, dakle, prema mišljenju vještaka tužitelj je u poslovnim knjigama evidentirao umanjenje svoje tražbine pa je i vještak otpise tražbine uvrstio u namirenje obveze. Stoga je vještak ostao pri svim utvrđenjima iz nalaza i mišljenja navodeći da je nalaz i mišljenje sačinio temeljem dostupne dokumentacije za vještačenje.

27. Tužitelj je potom podneskom od 1. travnja 2026. u skladu s provedenim vještačenjem konačno odredio tužbeni zahtjev te nakon navedenog pisanog očitovanja vještaka više nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

28. Tuženik s druge strane nije imao prigovora na matematički dio nalaza i mišljenja, a podneskom od 31. ožujka 2026. je iznio prigovore usmjerene na pravnu osnovu utuženja, u bitnome u odnosu na koje je ovaj sud već ranije u obrazloženju iznio svoju ocjenu.

29. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što je vještak prema ocjeni ovog suda brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Vještak se pisano očitovao na prvotno iznesene prigovore tužitelja nakon čega niti jedna od stranaka na nalaz i mišljenje nije imala prigovora te je i tužitelj konačno odredio tužbeni zahtjev uzimajući u obzir vještakovu varijantu 3. sveukupnog obračuna naknade i zatezne kamate umanjeno za podmirenje obveza.

30. Tužitelj temeljem predmetnog Ugovora o izdavanju devizne garancije, konkretno članka 3., osnovano zahtijeva naknadu za plaćanje po garanciji u visini 4% od plaćenog iznosa po istoj i naknade za izdavanje garancije u visini 0,20% od iznosa garancije koja se naplaćuje unaprijed tromjesečno, kao i zatezne kamate na navedene naknade s obzirom da ih tuženik nije po dospijeću platio . Međutim, osnovano tuženik tvrdi da je pravna osnova za naplatu utuženih naknada upravo predmetni Ugovor o izdavanju bankarske garancije, a koji Ugovor je bio na snazi do 15. travnja 2014. pa je stoga ocjena ovog suda da osim naknade za plaćanje po garanciji u visini od 4% od plaćenog iznosa iz sredstava banke tužitelj ima pravo na naknadu za izdavanje garancije u visini od 0,20% od iznosa garancije koja se naplaćuje unaprijed tromjesečno samo za vrijeme trajanja Ugovora bez obzira što je sama garancija naplaćena naknadno nakon što je ukinuta privremena mjera kojom je zabranjeno tužitelju izvršiti isplatu temeljem predmetne garancije. Stoga je ovaj sud za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari uzeo u obzir varijantu 2. obračuna izvršenog od strane vještaka u kojoj su navedene naknade i obračunate do 15. travnja 2014. do kad je predmetni Ugovor bio na snazi (a s obzirom isti nije produljivan).

31. Tako je ovaj sud iz provedenog vještačenje utvrdio da tuženikov dug s osnova utužene naknade za izdavanje garancije i naknade za plaćanje po garanciji iznosi 76.329,58 EUR, a zatezne kamate koje je vještak obračunao iznose 2.959,77 EUR.

32. Tuženik je, između ostalog, u odnosu na utuženi dio naknada za izdavanje garancije u visini od 0,20% istaknuo prigovor zastare. Valja istaknuti da sukladno Ugovoru navedena naknada dospijeva tromjesečno pa se radi o povremenoj tražbini za koju je odredbom članka 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisan trogodišnji zastarni rok koji počinje teći od dospjelosti svakog pojedinog davanja, odnosno iznosa naknade. Kako je predmetni postupak pokrenut predajom prijedloga za ovrhu javnom bilježniku 15. studenog 2016., tuženikov prigovor zastare osnovan je u odnosu na utuženu naknadu dospjelu 11. listopada 2013. u iznosu od 4.301,23 EUR/32.407,62 kune (list 20. spisa) jer je od dospijeća iste pa do utuženja protekao zakonom propisani zastari rok , dok nije osnovan u odnosu na tako preostale utužene naknade jer su utužene unutar propisanog zakonskog zastarnog roka. Stoga je za navedeni iznos naknade koja je u zastari valjalo umanjiti po vještaku izvršeni obračun naknade za izdavanje garancije slijedom čega je u skladu s odredbom članka 451. stavak 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude te je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim u odnosu na iznos od 72.028,35 EUR s osnove utuženih naknada te u odnosu na iznos od 2.959,77 EUR s osnova utužene zatezne kamate, odnosno za ukupni iznos od 74.988,12 EUR, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

33. Valja istaknuti da je tužitelj prvotno utužio ukupni iznos od 124.753,59 EUR da bi nakon provedenog vještačenja povukao tužbu za dio prvotno utuženog iznosa 7.968,41 EUR te konačno odredio tužbeni zahtjev na način da zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 116.785,18 EUR. Sud je konačno određeni tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim na način da je isti ocijenio osnovanim za ukupni iznos od 74.988,12 EUR, a neosnovanim za iznos od 41.797,06 EUR.

34. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a je propisano, da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, koji su bili potrebni za svrsishovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon provedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći se računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

35. Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, prilikom određivanja troškova postupka potrebno je ocjenjivati uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva. Dakle, kada je tuženik osporavao osnov i visinu zahtjeva, ako je tužbeni zahtjev makar i djelomično usvojen tada se ima smatrati da je tužitelj glede osnove zahtjeva (X) uspio u omjeru od 100%, a glede visine zahtjeva (Y) omjer uspjeha u sporu uzima se prema konačno postavljenom zahtjevu. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tužitelja (Z1=X+Y:2). Na jednak način izračunava se i omjer tuženika u sporu (Z2). Konačan uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužitelja u odnosu na omjer uspjeha tuženika (Z1-Z2) (vidi odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-366/2024- 2 od 22. svibnja 2024. i odluku broj Rev-1073/2024-2 od 18. rujna 2024.).

36. Kako je tužiteljev tužbeni zahtjev djelomično usvojen ima se smatrati da je tužitelj glede osnove uspio u omjeru od 100%, a glede visine je prema konačno određenom tužbenom zahtjevu uspio u omjeru od 64,21%. Stoga se aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva omjer uspjeha u sporu tužitelja od 82,10% (100+64,21:2). S druge strane, aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i uspjeha glede visine dobiva se omjer uspjeha tuženika u sporu od 17,90% (0+35,79:2). Stoga kad se od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u sporu oduzme postotak tuženika koji je u manjoj mjeru uspio u sporu, dobiva se postotak koji je preostao nakon provedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u sporu od 64,20%, u kojem omjeru je tužitelju odmjerena naknada troškova koji su mu bili potrebni za svrhovito vođenje ovog postupka.

37. Sud je prema tako dobivenom omjeru donio i odluku o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova ovršnog postupka pa je odluka o istima donesena na temelju odredbe članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a.

38. Tužitelju je na ime troškova ovršnog postupka priznat trošak javnobilježničke nagrade u skladu s odredbom članka 6. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova za rad javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 8/11, 112/12, 114/12, 131/20 i 9/21) u iznosu od 829,52 EUR/6.250,00 kuna (sa uključenim pripadajućim PDV-om po stopi od 25%) i trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.559,49 EUR/11.750,00 kuna (Tbr. 11.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje u tekstu: Tarifa, sa uključenim PDV-om po stopi od 25% prema Tbr. 42. navedene Tarife), odnosno ukupno mu je kao potreban priznat trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.389,01 EUR. Imajući u vidu dobiveni omjer u kojem je tužitelj uspio u sporu nakon provedenog obračuna postotka od 64,20%, tužitelju je odmjerena naknada ovrših troškova u iznosu od 1.533,74 EUR slijedom čega je u skladu s odredom članka 154. stavak 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, dok je o kamatama na trošak ovršnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 30. OZ-a i članka 29. stavak 2. ZOO-a pri čemu je primijenjena stopa za ostale odnose s obzirom da se radi o tražbini s osnove troška ovršnog postupka.

39. Tužitelju nije kao potreban priznat zatraženi trošak dostave u iznosu od 5,77 EUR/43,50 kuna (sa uključenim PDV-om po stopi od 25%) iz razloga što tužitelj nije u spis dostavio dokaz da mu je navedeni trošak uistinu i nastao i u kojem iznosu pa je njegov zahtjev za naknadom ovršnih troškova odbijen za navedeni iznos, kao i u odnosu na neosnovano zatraženi ovršni trošak imajući u vidu obračun postotka i omjer u kojem tužitelj nije uspio u sporu. Stoga je temeljem odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

40. U odnosu na zatražene troškove parničnog postupka, tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava podneska od 22. veljače 2017. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.760,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 352,00 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 23. ožujka 2017. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.760,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 352,00 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 27. veljače 2018. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.760,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 352,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 16. ožujka 2018. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 10. ožujka 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.760,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 352,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 1. travnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.760,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 352,00 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.760,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 352,00 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 331,81 EUR, odnosno ukupno mu je priznat kao potreban trošak parničnog postupka u iznosu od 13.066,31 EUR.

41. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak sastava podneska od 16. ožujka 2018. iz razloga što istim tužitelj u bitnome samo dostavlja dokumentaciju i ostaje kod već ranije predloženog dokaznog prijedloga financijskim vještačenjem pa se radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr 8.4. Tarife, a ne Tbr. 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio . Nadalje, zahtjev za naknadu troška odbijen je u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora tužitelj je u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u punom iznosu od 663,61 EUR, međutim, odredbom članka 7. stavak 3. Zakona o sudskim pristojbama propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od 331,81 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 331,81 EUR). Stoga je na ime zatražene sudske pristojbe na presudu tužiteljev zahtjev prihvaćen za iznos od 331,81 EUR, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

42. Tužitelju je naknada ukupnih i priznatih mu troškova kao potrebnih za vođenje ovog postupka (u ukupnom iznosu od 13.066,31 EUR) odmjerena u postotku od 64,20%, koji postotak je preostao nakon ranije navedenog obračuna postotka u kojem su stranke uspjele u sporu propisanog člankom 154. stavak 2. ZPP -a, odnosno u iznosu od 8.388,57 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i uplaćeni trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 1.000,00 EUR jer je imajući u vidu tuženikovo prigovore tijekom postupka bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove pa mu se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (vidi rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1073/2024-2 od 18. rujna 2024. te odluke tog suda broj Rev-660/2021 od 14. rujna 2021. i Rev-291/2015-2 od 2. listopada 2018.) slijedom čega je tužitelju ukupno dosuđena naknada troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 9.388,57 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja, dok je u preostalom dijelu za iznos od 7.675,04 EUR njegov zahtjev odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki III. ovog rješenja.

43. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

44. Međutim, tuženik je u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva (za iznos od 7.968,41 EUR) pravovremeno postavio zahtjev za naknadu troškova (list 286. spisa) pa mu je tužitelj u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP -a u obvezi za povučeni dio tužbe naknaditi troškove prema vrijednosti tako povučenog dijela, i to u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/25, dalje u tekstu: Tarifa), odnosno u vrijednosti od 100 bodova po radnji (Tbr. 7.1. Tarife) te uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR.

45. Tuženiku su kao priznati priznati slijedeći troškovi:

- trošak sastava prigovora (Tbr. 11.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 23. ožujka 2017. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 27. veljače 2018. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR

- trošak sastava podneska 31. ožujka 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, odnosno ukupno mu je u odnosu na povučeni dio tužbe priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR te je odlučeno kao u točki IV. izreke ovog rješenja.

46. Tuženiku nije kao potreban priznat zatraženi trošak sastava podneska od 21. ožujka 2017. jer je navedeni podnesak ocijenjen nepotrebnim s obzirom da ga je tuženik predao neposredno prije ročišta održanog 23. ožujka 2017. za pristup na koje je tuženiku priznata zatražena nagrada u cijelosti, a na kojem ročištu je tuženik mogao i morao iznijeti sve navode iz navedenog podneska te predati u spis dokumentaciju u prilogu istoga. Nadalje, tuženikov zahtjev odbijen je i u odnosu na zatraženi trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi iz razloga što tuženiku zbog djelomičnog povlačenja tužbe nije nastao poseban trošak s obzirom da bi tuženik bio u obvezi plaćanja sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u istom iznosu i po konačno određenom tužbenom zahtjevu. Stoga je tuženikov zahtjev za naknadom troškova u odnosu na povučeni dio tužbe odbijen kao neosnovan za iznos od 913,61 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 28. svibnja 2026.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.