Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: P-1063/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice, po objavi 28. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030220-60010077985/2002. od 27. svibnja 2002. koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed."
II. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 8. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030220-60010077985/2002. od 27. svibnja 2002., koji glasi: "Korisnik se kredita obvezuje da će u slučaju odustajanja Ugovora o kreditu, prije korištenja iznosa iz članka 2. Ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju prema Tarifi Banke. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke."
III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zbog ništetne odredbe ugovora o naknadi ugovorenoj prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga iznos od 146,22 eura (slovima: stotinu četrdeset šest eura dvadeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zbog ništetne odredbe ugovora o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita iznos od 101,66 €, eura (slovima: stotinu jedan euro šezdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 245,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljica za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke presude.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 1. kolovoza 2025. navodi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, 27. svibnja 2002., sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030220-60010077985/2002., kojim se ista, kao kreditor obvezala staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužena je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, obzirom je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužena je tužiteljicu oštetila nezakonitom naplatom «ulazne naknade» ugovorene člankom 6. Ugovora o kreditu, kojom je tužiteljica bila dužna, temeljem Odluke o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, platiti 1,5% naknade za obradu kredita, kao i «izlazne naknade» za prijevremenu otplatu kredita iz članka 8. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je prilikom podizanja kredita na ime ulazne naknade platila iznos od 146,22 € (ranije 1.101,71 kn), a obzirom je ranije isplatila kredit, prilikom zatvaranja kredita platila je iznos od 101,66 € (ranije 765,96 kn). Naknada za obradu kredita je ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“ i tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na tu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo, te je kao takva uzrokovala neravnotežu na štetu potrošača tužiteljice, zbog čega je predmetna ugovora odredba ništetna. Iz ugovora o kreditu se ne vidi od čega se sastoji ulazna naknada dok Odluka o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prilikom ugovaranja kredita tužiteljici nije niti bila predočena, tužiteljica ne bi mogla ugovoriti kredit ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi. Ulazna naknada za obradu kredita primjerena je samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi, dok nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, a mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Troškove koji ne čine glavnicu i kamate nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu, i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju, zbog čega su nekamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13.
Odredba kojom je predviđena mogućnost banke da naplaćuje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, apstraktna i nejasne svrhe i pravne naravi. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužiteljica nikada nije dobila tarife banke iz kojih proizlazi naplaćeni iznos niti je u vrijeme potpisivanja ugovora bila upoznata sa visinom naknade. U odnosu na izlaznu naknadu, prema odredbi članka 1024. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), a u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.). Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i spomenutih odredbi ZOO-a, koje propisuju prava davatelja kredita u slučaju raskida ugovora i njegova vraćanja prije roka određenog za vraćanje onda je tužena jednostranim ugovaranjem naknade, prema Odluci tužene o visini naknade za uslugu banke, povrijedila zakon na štetu tužiteljice, koja povreda spomenutih odredbi ugovora za posljedicu mora imati ništetnost. Odredba članka 1024. stavak 2. i 3. ZOO-a je potpuno jasna a svodi se na pravo tužiteljice kao korisnika kredita da nakon što obavijesti banku da isplati kredit prije ugovorenog roka te dužnost da banci nadoknadi štetu prema pravilima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, pod uvjetom ako je davatelj kredita pretrpio štetu. Iz sadržaja ugovora razvidno je da je isti tipski ugovor sastavljen od strane tužene i ponuđen na potpis tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, tako da je tužiteljica dostavljeni ugovor sklapala na način gdje sa tuženom uopće nije bilo moguće raspravljati o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima prema tužiteljici. U konkretnom slučaju ne radi se o povredi zbog neispunjenja ugovora ili u zakašnjenju u ispunjenju ugovora, već se radi o zakonskom pravu tužiteljice da ugovor o kreditu raskine prije nego što je počela koristiti kredit, ili da ga vrati prije određenog (ugovorenog) roka za vraćanje, a pri tome je dužna („ius cogens“) nadoknaditi štetu tuženoj ako je tuženoj šteta nastala. Tužena je ugovaranjem mogućnosti prijevremene otplete kredita pristala na mogućnost plaćanja manjeg iznosa po osnovi kredite obveze, pa se ne može pozivati da joj je tom radnjom tužiteljica uzrokovala štetu. Iz sadržaja ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica zahtjeva, proizlazi da je tužena ta koja je sa tužiteljicom ugovorila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u određenom postotku, a koja ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za uslugu banke prema Tarifi Banke. Tako ugovorena naknada predstavlja po svom sadržaju ugovornu kaznu koja je definirana odredbom članka 350. stavka 1. ZOO-a. Međutim, odredba članka 350. stavak 3. ZOO-a propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze („ius cogens) kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, pa je tako sporna ugovorena odredba ništetna. Da je tužena prilikom ugovaranja kredita sa tužiteljicom postupala na izloženi način potvrđuje i primjena odredbe članka 355. stavak 1. ZOO-a odnosno tužena je naplatila tužiteljici naknadu za usluge banke, iako nije pretrpila nikakvu štetu. I sama naplata tzv. „naknade“ bila je prinudna, a ne dobrovoljna. Zakon o zaštiti potrošača iz 2009. godine prepoznao je nedopuštene ugovorne odredbe koje su kako tvrdi sama tužena predstavljale uobičajeno ugovaranje u bankarskom poslovanju, te predvidio pojam i definirao kada je moguće i u kojoj visini obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te time samo potvrdio da su prijašnje naknade bile nezakonito obračunavate, jer su predstavljale štetu, a ne realne troškove. Budući zakonski propisi (Zakon o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ 96/03., članak 64. i navedeni članci ZOO-a) ne dopuštaju tuženoj obračun naknada za prijevremenu otplatu radi se o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Naknadno izmijenjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju samo je detaljnije uredio prava potrošača tj. postrožio obveze banaka. Uz to i sama Hrvatska narodna banka prepoznala je problematičnost «izlaznih naknada» te javno savjetovala bankama da iste ne naplaćuju klijentima neovisno o postojanju ili nepostojanju pravnog osnova. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu:
„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030220-60010077985/2002. od 27. svibnja 2002. koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed."
II. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 8. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030220-60010077985/2002. od 27. svibnja 2002., koji glasi: "Korisnik se kredita obvezuje da će u slučaju odustajanja Ugovora o kreditu, prije korištenja iznosa iz članka 2. Ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju prema Tarifi Banke. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke."
III. Nalaže se tuženoj tužiteljici zbog ništetne odredbe ugovora o naknadi ugovorenoj prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, isplatiti iznos od 146,22 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 8. lipnja 2002. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženoj tužiteljici zbog ništetne odredbe ugovora o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita, isplatiti iznos od 101,66 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 24. lipnja 2006. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženoj tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.“
2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada 7. lipnja 2002. u iznosu od 1.101,71 HRK / 132,95 EUR. Stoga osporava visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji prelazi iznos naplaćene naknade od 1.101,71 HRK / 132,95 EUR. Navodi kako visina i datum naplaćene naknade o prijevremenoj otplati kredita u iznosu od 101,66 EUR nije sporan.
Kako je tužba podnesena 1. kolovoza 2025., ističe prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, pa je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 1. kolovoza 2020. nastupila zastara potraživanja. Kako je kondemnatorni dio u zastari, to tužiteljica nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužiteljica tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP-a u članku 187. stavku 2. članku 187. stavku 2., što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a. Obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2002. godine te iznos ulazne naknade naplaćen 2002. godine, odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 2006. godine, dok ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim, tužba je podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina.
Tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tužene dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužiteljica ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tužena mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tužena smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode.
Tužiteljica i tužena pojedinačno su pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: tužiteljica se prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženoj s kojom je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete; tužena je u tim pregovorima vrlo jasno objasnila sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tužena, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovala sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužiteljica po vlastitom izboru prihvatila, iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tužena je u potpunosti postupala u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužiteljici kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tužena ističe da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, kao i Direktivom 2008/48 EZ. Direktiva 93/13/EEZ propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 1022. stavkom 2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tužene da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Presudom Europskog suda broj C-621/17 od 3. listopada 2019. navedeno je da kreditna institucija ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Tužena želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini. Tužiteljica je bila ovlaštena prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužna naknaditi banci time prouzročene troškove. U slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, zbog čega joj nastaje šteta jer i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tužene vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Riječ je o naknadi s kojom je tužiteljica bila upoznata u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatila prilikom sklapanja ugovora, koja je bila predviđena i potom naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita. Tužena kao kreditna institucija je pod stalnim i neposrednim nadzorom Hrvatske narodne banke sukladno važećoj regulativi, a koja nikad nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja niti naplaćivanja predmetnih naknada jer je to standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Citira odredbu članka 302. stavka 3. Zakona o kreditnim institucijama, te navodi da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a informacije o takvim uslugama je učinila dostupnim na prigodnom mjestu u svojim poslovnicima i internetskim stranicama, sve u skladu sa pozitivnim propisima, Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. Članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužiteljice, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. U konkretnom slučaju došlo je do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tužiteljica je dobrovoljno pristala na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te nije zatražila izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora. Radi se o zabrani manjeg značaja, u smislu odredbi članka 326. stavka 2. ZOO-a, zbog čega se ništetnost ne može isticati.
Odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Člankom 1022. stavkom 2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice. Tužena kao kreditor nije ovlaštena samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezana pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tužena u potpunosti postupala u skladu s prisilnim propisima (Zakon o bankama, članak 173.) i pod nadzorom HNB-a. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tužene, sve sukladno članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Proizlazi da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bila informirana prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ 15/14.), izdan od Ministarstva financija, pa se radi o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu koja nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. I Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Naknada za obradu kredita, prema stavu HNB-a, dio je EKS koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a za koju se onda prema odredbama ZZP-a ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Ulazna naknada kao sastavni dio EKS-a predstavlja konačni trošak kredita, koje postupanje banke nadzire HNB. Kako je tužiteljica potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju, to podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tužiteljica je dobrovoljno pristala na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom u nijednom trenutku nije zatražila izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. U svakom pojedinačnom slučaju je potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, kako je to navedeno u odluci Europskog suda C-186/16, a radi pravile primjene odredbi Direktive 93/13. Pri tom se ukazuje i na zauzeto shvaćanju o tumačenju direktive izraženo u odluci Europskog suda u spojenom predmetu C- 224/19 i C-259/19. Konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama. Tužena ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primila tužiteljica. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužiteljice nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Tužena prigovara da bi tužiteljica imala status potrošača. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju je došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati.
Tužena osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tužena nije pala u zakašnjenje prema tužiteljici, niti joj je obveza koju bi trebala ispuniti uopće izvjesna ili poznata, pa nema govora o zakašnjenju tužene. Kada se uzme u obzir da je tužena cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada nema govora da bi morala snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženoj, tada je ona za tu obvezu saznala tek primitkom presude, kada će joj sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženu na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvo stupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženoj.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. Tt-09/183-8 od 21. listopada 2009. (stranica 7 spisa), izvadak iz sudskog registra (stranica 8-28 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2002 od 27. svibnja 2002. (stranica 29-34 spisa), očitovanje tužene od 21. veljače 2025. (stranica 35 spisa), očitovanje tužene od 14. ožujka 2025. (stranica 36 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 167-168 spisa) i drugu spis u priležeću dokumentaciju.
3.1. Odbijen je prijedlog tužene za pribavom očitovanja Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope (EKS), jer istim se ne bi utvrdile odlučne činjenice. Nije provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući je tužiteljica na ročištu 19. svibnja 2026. odustala od provođenja istog.
4. Predmet spora je:
- zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030220-60010077985/2002. od 27. svibnja 2002., koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.", te isplata iznosa od 146,22 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2002. pa do isplate na ime ništetne odredbe,
- zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030220-60010077985/2002. od 27. svibnja 2002., koji glasi: "Korisnik se kredita obvezuje da će u slučaju odustajanja Ugovora o kreditu, prije korištenja iznosa iz članka 2. Ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju prema Tarifi Banke. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke.", te isplata iznosa od 101,66 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. lipnja 2006. pa do isplate na ime ništetne odredbe.
5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 27. svibnja 2002. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene
- Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2002., kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 10.000,00 eura po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,
- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed (članak 6. stavak 1.),
- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje da će u slučaju odustajanja Ugovora o kreditu, prije korištenja iznosa iz članka 2. Ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju prema Tarifi Banke kao i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke (članak 8. stavak 2.)
- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju kuće.
6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,5%, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, ništetna, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.
7. Budući u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), ovaj sud je ispitao nepoštenost spornih dijelova odredbe članka 6. i 8. Ugovora o kreditu sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i sukladno odlukama Suda Europske Unije presude od 3. listopada 2019. Kiss i CIB Bank, C-620/17, te prema shvaćanju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023. od 13. veljače 2024. te presude poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.
1) Članak 4. stavak 3. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge u zamjenu za predmetne iznose.
2) Članak 3. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuju na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
8. Također, prema pravilima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO/91.) koja su bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (u kontinuitetu i pravilima Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. 126/21., 114/22., 156/22., 115/23. - dalje: ZOO, koji je na snazi od 1. siječnja 2006.) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo (članak 103. stavak 1. ZOO-a/91.), posljedica koje je nastanak subjektivnog prava za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnog nuzgrednog sastojka pravnog posla (članak 104. stavak 1. i 3. ZOO-a/91.). U smislu odredbe članka 105. stavka 1. ZOO- a/91. ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
9. Radi utvrđenja okolnosti jesu li sporne odredbe ništetne ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 27. svibnja 2002.
9.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla 2002. godine u tadašnjoj Slavonskoj banci, sada Addiko, da je sredstva kredita utrošila za adaptaciju kuće koja je služila za stanovanje njoj i njezinoj obitelji. U trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke odnosno kuću adaptiranu sredstvima kredita nije unijela u imovinu kredita odnosno tvrtke. Kredit je digla u Slavonskoj banci iz razloga što je sve račune imala u toj banci i jer je vjerovala toj banci. Kad je došla tražiti kredit u banci su joj iznijeli uvjete kreditiranja, tada nije bilo govora o plaćanju nikakvih naknada. Ugovor o kreditu sačinila je banka, prethodno potpisivanju ga je pročitala, bilo joj je bitno koliko će na kraju morati platiti time da nije razumjela sve odredbe ugovora, nije te struke (inženjer građevine), nije joj bila poznata sva terminologija. U trenutku potpisivanja ugovora od strane službenika banke nije joj pojašnjeno ništa u svezi plaćanja kako naknade za obradu kredita tako i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nije joj rečeno na koji način je određena visina naknade za obradu kredita odnosno za što se ista plaća. Nisu joj rekli ni na što se donosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, za što se plaća niti na koji način je određena visina iste. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu, bilo je onako kako je odredila banka.
Na upit punom. tužitelja odgovorila je da je kredit prijevremeno otplatila time da joj prilikom prijevremen otplate od strane banke nije predočena tarifa banke iz koje bi bilo vidljivo na koji način je određena visina naknade za prijevremenu otplatu kredita. Oni su joj samo izračunali tu naknadu i rekli da to mora platiti.
9.1.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke budući je ista iskazivala životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da joj djelatnik banke prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije pojasnio na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, za što se plaća odnosno na koji način je određena visina iste. Jednako tako, tužiteljici u banci nije rečeno na što se donosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, za što se plaća niti na koji način je određena visina iste. Nadalje, tužiteljica nije mogla pregovarati o tim odredbama, bilo je onako kako je banka odredila.
9.2. Iz odredbe članka 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan platiti banci naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,5%.
9.3. Iz odredbe članka 8. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu i djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor, dakle tužena je jednostrano određivala uvjete prijevremene otplate kredita, dakle i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.
9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da među strankama visu vođeni stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.
9.5. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
10. Obzirom na iznijeto ovaj sud odredbu kojom je naloženo tužiteljici plaćanje naknade za obradu kredita utvrđuje ništetnom, budući tužena kao jača ugovorna strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nije upoznala tužiteljicu s obvezom plaćanja sporne obveze, već je istu bez prethodnih pregovora jednostrano unijela u Ugovor o kreditu. Na taj način postupanje tužene je u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Jednostrano određivanja naknade za obradu kredita plaćanjem neobjektivizirane naknade tuženoj protivno je odredbi članka 1068. stavka 2. u vezi s člankom 1068. stavkom 4. i člankom 12. ZOO-a/91., a time i ništetno prema odredbi članka 105. stavka 1. ZOO-a/1991, a što znači da je proglašenjem ništetne članka 4. Ugovora o kreditu za tužiteljicu nastalo subjektivno pravo na punu restituciju (članak 104. stavak 1. ZOO-a/91.) neosnovano po tuženoj naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita.
11. Utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice, ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.
11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
11.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 265. stavka 3. ZOO/91 koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1068. stavka 2. ZOO/91 i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.
11.3. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.
11.4. Tužena je, a na okolnost pretrpljene štete predložila pisane izjave ZM i ŽM ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave ŽM proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz izjave ZM pak proizlazi u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.
11.5. Cijeneći izvedene izjave ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava ŽM je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tužena za obradu zahtjeva tužitelja zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj navode svjedokinje ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj. Nadalje, a što se tiče izjave ZM, ovaj sud navodi da je ista sastavljena u skladu sa potrebama tužene i radi pogodovanja tuženoj i da formulacija iste odgovara formulacijama tužene koje je ista koristila tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženoj nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka.
11.6. Obzirom na iznijeto ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
11.7. Pošto tužena nije tijekom postupka dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, pa kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice, to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena, a time, ništava.
12. Nadalje, odredbom članka 187. stavka 1. i 2. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Nadalje, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 107. stavak 1. ZOO-a/91), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 107. stavak 2. ZOO-a/91, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.
12.1. Ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbama povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapali s tuženom i drugim bankama.
13. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 110. ZOO-a/91. propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 6. i 8. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO-a/91. kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. i 8. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371.
ZOO-a/91 od pet godina nije protekao.
14. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO-a/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO-a/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
15. Tužiteljici je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 7. lipnja 2002. u iznosu od 1.101,71 kn/146,22 eura. Međutim, tužena navodi da iznos od 1.101,71 kn odgovara protuvrijednosti od 132,95 eura. Stupanjem na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22., 88/22.), primjenjuje se fiksni tečaj konverzije 1 € = 7,53450 kuna). U skladu s tim iznos od 1.101,71 kn predstavlja iznos od 146,22 eura, na koji iznos joj pripada zakonska zatezna kamata počevši od dana uplate spornog iznosa. Tužiteljici je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 23. lipnja 2006. pa joj na taj iznos pripada zakonska zatezna kamata počevši od dana uplate spornog iznosa. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02., 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
16. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice u cijelosti uslijed čega je odlučeno kao u točki I., II., III. i IV. spisa.
17. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:
- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)
- sastav obrazloženog podneska od 18. veljače 2026. u iznosu 50,00 eura
(Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 19. svibnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu za objavu presude 28. svibnja 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), ukupno 175,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 218,75 eura. Dosuđen joj je i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 13,27 eura i za presudu u iznosu 13,27 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 245,29 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP- a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.
18. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
U Osijeku 28. svibnja 2026.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. Sanja Hajnal, odvjetnica u Osijeku
2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu
