REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Labinu
Giuseppine Martinuzzi 2
52220 Labin
Poslovni broj: Ovr-498/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
Z A K LJ U Č A K
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, na prijedlog sudske savjetnice Nine Brljafa, u pravnoj stvari ovrhovoditelja ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Zagrebu, protiv ovršenice ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 52220 Sveti Bartul, koju zastupa punomoćnica Dorotea Diminić, odvjetnica u Labinu, radi odgode ovrhe, 28. svibnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odgađa se izvansudska ovrha pokrenuta na temelju ovršne odluke suda i to presude Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Labinu posl. broj Povrv-557/15 od 18.07.2016. te presude Županijskog suda u Puli, posl. broj Gž-1674/16 od 10.04.2019., odnosno izdavanje naloga bankama za pljenidbu i prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi kod Financijske agencije po prijedlogu ovrhovoditelja na temelju ovršne odluke suda i to presude Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Labinu posl. broj Povrv-557/15 od 18.07.2016. te presude Županijskog suda u Puli, posl. broj Gž-1674/16 od 10.04.2019. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka kojeg je ovršenica upućena pokrenuti protiv ovrhovoditelja zaključkom ovog suda poslovni broj: Ovr-498/2024-4 od 28. svibnja 2026..
II. O zatraženoj naknadi troškova ovog postupka, odlučit će se u parničnom postupku kojeg je ovršenica upućena pokrenuti zaključkom ovog suda poslovni broj: Ovr-498/2024-4 od 28. svibnja 2026..
i
z a k lj u č i o j e
Upućuje se ovršenica ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka ovog zaključka, pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditelja ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320 radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u postupku izravne naplate koji se vodi na temelju osnove – ovršne odluke suda i to presude Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Labinu posl. broj Povrv-557/15 od 18.07.2016. te presude Županijskog suda u Puli, posl. broj Gž-1674/16 od 10.04.2019., zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17,131/20,114/22,6/24 - dalje u tekstu: OZ).
Obrazloženje
1. Ovršenica je podnijela prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim te odgode ovrhe.
1.1. U prijedlogu navodi da je ovrhovoditelj dana 20.12.2019. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem ovršne odluke suda i to presude Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Labinu posl. broj Povrv-557/15 od 18.07.2016. te presude Županijskog suda u Puli, posl. broj Gž-1674/16 od 10.04.2019. Dana 28.06.2024. ovršenik je uočio da je protiv njega pokrenuta ovrha (bez da je prije toga osobno obaviješten). Ovršenik je dana 28.06.2024. otišao na FINU gdje mu je uručena preslika gore navedenog zahtjeva za izravnu naplatu ovdje ovrhovoditelja. Ovršenik nije zaprimio nikakvu službenu obavijest da je protiv njega pokrenuta ovrha po zahtjevu za izravnu naplati niti je zaprimio na kućnu adresu obrazloženi zahtjev za izravnu naplatu. U ovom ovršnom postupku svoje potraživanje ovrhovoditelj temelji na ovršne odluke suda i to presude Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Labinu posl. broj Povrv-557/15 od 18.07.2016. te presude Županijskog suda u Puli, posl. broj Gž-1674/16 od 10.04.2019., a sve radi naplate dugovanja u visini od 148.594,36 kn / 19.721,86 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kao i radi naplate troška postupka u iznosu od 25.917,00 kn / 3.439,78 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamata, sve obrazloženo u prvostupanjskoj presudi. Podneseni zahtjev za izravnu naplatu, kao i iznos dugovanja neosnovani su obzirom da su predmetne ovršne presude također vezane za Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/ 51404627-5102981399 od dana 10.05.2006., a vezano za navedeni kredit između istih stranaka u tijeku je parnični postupak -parnični postupak posl.br. P-2559/2019 radi utvrđenja ništetnim cijeloga Ugovora o kreditu broj: 1031262160/ 51404627-5102981399, a podredno ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka, te radi isplate (povrata) preplaćenog iznosa. Ovršenik također navodi da je po gore navedenom ugovoru o kreditu jamac iz tog ugovora (PK) već uplatio ovdje ovrhovoditelju iznos od 76.904,11 kn / 10.206,93 eur umjesto korisnika kredita odnosno ovdje ovršenika. Napominje se da je upravo zbog navedenog, jamac pokrenuo parnični postupak protiv ovdje ovršenika te je presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu posl. broj P-1051/2019-17 od dana 06.03.2020., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž- 2368/2020-3 od dana 15.05.2024. naloženo ovdje ovršenici da jamcu iz predmetnog ugovora o kreditu isplati iznos od 76.904,11 kn te da joj naknadi trošak postupka od 2.238,00 kn s pripadajućim zateznim kamata. Ovršenik navodi kako se gore iznos od 76.904,11 kn / 10.206,93 koji je uplaćen u korist partije predmetnog kredita (neovisno što je uplaćen od strane jamca) mora uzeti u obzir, odnosno ovrhovoditelj da je trebao uzeti u obzir, međutim isto nije napravio budući da je samo reaktivirao zahtjev za izravnu naplatu iz 2019. godine. Zbog toga je navedeno novčano potraživanje ovrhovoditelja netočno i neosnovano jer isto nije prvenstveno umanjeno za već naplaćeni iznos. Dalje, presudama Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 i posl.br. Pž-6632/17, naknadno potvrđene odlukama Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14 i broj Rev-2221/2018 utvrđeno je nepošteno postupanje banaka glede jednostrane promjene kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule švicarskog franka, zbog čega su takve odredbe utvrđene nepoštene i ništetne. Predmetni ugovor sadrži nepoštene i ništetne odredbe ovršenik kredit znatno o jednostranoj promjeni kamatne stope, te o valutnoj klauzuli švicarskog franka. Obzirom je zbog ništetnih ugovornih odredbi znatno preplatio, isti je pred naslovnim sudom u prosincu 2019. pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti, te radi isplate (povrata) preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule- posl.br. P-2559/2019. Nadalje, ovrhovoditelj je tipskim ugovorom pripremljenim od strane banke za veći broj korisnika, ugovorio s ovršenikom valutnu klauzulu u CHF valuti. Temeljem Ugovora o kreditu broj: 1031262160/ 51404627-5102981399, je odobrila korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju HNBa važećem na dan isplate, a obveze kredita obračunavaju se primjenom valutne klauzule, te će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Presudom Visokog trgovačkog suda u RH posl.br. Pž-6632/17 utvrđeno je da su potrošači (a ovršenik je nedvojbeno potrošač), ugovarali sa bankama valutnu klauzulu u CHF valuti, a da banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu upozorile potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke donijete na potpunoj obavijesti koja je zbog toga nepoštena i ništetna. Ovršenik u vrijeme kada je ugovarao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF valuti. Ovrhovoditelj je morao informirati ovršenika, i to dokazno pisanim putem, o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule u CHF valuti, te koje se sve moguće pojave i posljedice tijekom otplate, a koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu ovršenika, mogu potencijalno dogoditi. Ovršenik nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF valuti. Ništetni pravni poslovi su oni koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Ništetnost nastaje na temelju zakona, a djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) te mogućnost isticanja ništetnosti ne zastaruje. Prema članku 327. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a na nju se može pozivati ugovorna stranka, svaka zainteresirana osoba i državni odvjetnik. Članak 323. ZOO jasno kaže da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvog ugovora ili (ako to nije moguće ili se narav ispunjenog protivi vraćanju) dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Također osoba koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora odgovorna je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Budući da su bitni sastojci ugovora (predmet i cijena) utvrđeni ništetnima, ovršenik smatra da je ništetan predmetni ugovor o kreditu u cjelini, budući da ugovor bez bitnih sastojaka ne može opstati, stoga je pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnoj službi u Labinu ovršenik pokrenuo parnični postupak po Ugovoru o kreditu broj 1031262160/ 51404627-5102981399 zaključen s Erste&Steiermarkische bank d.d.., koji predmet se vodi pod posl.br. P- 2559/2019, a radi utvrđenja ništetnim cijeloga Ugovoru o kreditu, te podredno ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli švicarskog franka, te radi isplate (povrata) preplaćenog iznosa. Banka ne uzima u obzir ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, ne uzima u obzir da po predmetnom kreditu zapravo postoji preplata koja je nastala uslijed nepoštenog i nesavjesnog postupanja banke. U trenutku raskida ugovora o kreditu korisnik kredita bio je uredan platiša, stoga je i odluka o raskidu ugovora neosnovana i ništetna, obzirom banka preostalo dugovanje po kreditu netočno prikazuje. Dakle, zbog ništetnih ugovornih odredbi u Ugovoru o kreditu (a temeljem kojeg ugovora ovrhovoditelj smatra da postoji njegovo potraživanje prema ovršeniku, pa je i pokrenuo ovaj ovršni postupak), visina tražbine u ovom ovršnom predmetu ne odgovara stvarnoj visini dugovanja koje bi ovršenik imao prema ovrhovoditelju. Također ukazuje da je dana 26.10.2012. banka otkazala ugovor o kreditu, učinila dospjelim cijeli iznos kredita, koji iznos je neosnovano prikazan u njezinim poslovnim knjigama, te sada neosnovano potražuje nešto što joj uopće ne pripada. U odnosu na otkaz ugovor, napominje se da je presudo Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu posl. broj P-2559/2019-61 od dana 25. ožujka 2024. u točki III. utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka otkaz ugovora o kreditu (predmetnog ugovora) izjavljen od strane ovdje ovrhovoditelja 26.10.2012. Iz svega navedenog razvidno je da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i nepoštenog ugovaranja valutne klauzule švicarskog franka, ovrhovoditelj od ovršenika naplatio više nego što je trebao, zbog čega više i ne postoji potraživanje ovrhovoditelja kojeg isti potražuje u ovom ovršnom postupku, već upravo suprotno postoji tražbina ovršenika prema ovrhovoditelju (koja visina je utvrđena u pokrenutom parničnom postupku posl.br. P-2559/2019). Pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnoj službi u Labinu ovršenik je pokrenuo parnični postupak po Ugovoru o kreditu broj 1031262160/ 51404627-5102981399 zaključen s Erste&Steiermarkische bank d.d., koji predmet se vodi pod posl.br. P-2559/2019, a radi utvrđenja ništetnim cijeloga Ugovoru o kreditu, te podredno ništetnim ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli švicarskog franka, te radi isplate (povrata) preplaćenog iznosa. Ovršenik ističe nedavnu sudsku praksu suda EU - presuda u predmetu C- 407/18 od 26. lipnja 2019. godine. Po navedenoj odluci ovršni postupak, koji je banka pokrenula zbog neplaćanja anuiteta po hipotekarnom kreditu, mora se prekinuti sve dok se pravomoćno ne utvrdi nepoštenost ugovornih odredaba, osobito imajući u vidu da bi ovršni postupak mogao biti dovršen prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost nepoštenih odredbi iz ugovora o kreditu. U tim uvjetima, ovršenik bi ostvarivao samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete, pa bi takva zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, tim više ako bi se pljenidba odnosila na stan potrošača – ovršenika i njegove obitelji, koji bi tada bio konačno izgubljen. Takva a posteriori zaštita ne predstavlja niti odgovarajuće niti učinkovito sredstvo da se prekine sa korištenjem nepoštene odredbe suprotno cilju iz čl.7. st.1 Direktive 93/13 (tako odluke C-53/12, C-116/13). Odluke i smjernice Suda Europske unije obvezujuće su za sve nacionalne sudove država članica i primjenjuju se kao jedan od izvora prava, stoga je u konkretnom slučaju sud dužan primijeniti pravno shvaćanje iz presude C-407/18, i donijeti odluku da se ovrha odgađa do pravomoćnog okončanja pokrenutog parničnog postupka koji se vodi pod posl.br. P-378/19 (sada P-482/2021). Zbog ništetnih ugovornih odredbi u ovakvim potrošačkim ugovorima o kreditu koje su dovele do toga da su se mjesečni anuiteti znatno povećali (cca od 70 pa do 100%) brojni korisnici kredita nisu uspjeli podnijeti pritisak koji im je banka stvorila, što je rezultiralo brojnim teškim oboljenjima, raspadom obitelji, a ponekad i smrtnim ishodom. Obzirom je po ništetnim ugovornim odredbama pokrenut parnični postupak, a ovrhovoditelj je od ovršenika naplatio više nego što je trebao, zbog čega više i ne postoji potraživanje ovrhovoditelja kojeg isti potražuje u ovom ovršnom postupku, već upravo suprotno postoji tražbina ovršenika prema ovrhovoditelju (koja visina se utvrdila u pokrenutom parničnom postupku posl.br. P-2559/2019, ovršenik predlaže da naslovni sud temeljem odredbe čl. 65.st.4. OZ-a odgodi ovrhu sve do pravomoćnog okončanja pokrenutog parničnog postupka koji se vodi pod posl.br. P-2559/2019.
2. Ovrhovoditelj se na prijedloge ovršenice očitovao navodeći kako ovršenica svoj prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim temelji na navodnoj ništetnosti Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5102981399 od 10.05.2006. sklopljenog između ovrhovoditelja s jedne strane, ovršenika kao korisnika kredita, TK kao sudužnika te PK kao jamca- platca (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Ovrhovoditelj prvenstveno ukazuje, a u odnose na navode ovršenika da je dugovanje djelomično podmirenu uplatom jamca – PK, da je 23.07.2024. dostavio Financijskoj agenciji zahtjev za djelomičan opoziv zahtjeva za izravnu naplatu upravo za iznos koji je podmiren od strane jamca. S obzirom na navedeno, u ovom postupku se može raspravljati jedino o preostalom iznosu koji je predmet ovrhe, nakon djelomičnog povlačenja izvršenog zahtjevom za opoziv od 23.07.2024. Nadalje, ovrhovoditelj ističe da je zahtjev za izravnu naplatu zatražen temeljem ovršne isprave - pravomoćne presude Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Labinu posl.br. Povrv-557/15 od 18.07.2016. djelomično preinačene presudom Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-1674/2016 od 10.04.2019., a ne temeljem Ugovora o kreditu. Dakle, bilo kakva rasprava o navodno ništetnosti ovršne isprave u cijelosti je promašena. Stoga, iako je ovršnom ispravom utvrđeno potraživanje ovrhovoditelja iz Ugovora o kreditu, za istaknuti je da Ugovor o kreditu prošao sudsku kontrolu te je pravomoćnom presudom utvrđena visina ovrhovoditeljeve tražbine prema ovršeniku. Štoviše, a uzimajući u obzir da se ovršenikovi razlozi za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim svode na navodnu ništetnost Ugovora o kreditu, ovrhovoditelj ističe da je o navedenom već pravomoćno presuđeno. Naime, presudom Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Labinu posl.br. Povrv- 557/15 utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te je sud izričito naveo u obrazloženju presude i to na str. 8. iste da ”bez obzira što tužena nije postavila protutužbeni zahtjev u tom smjeru, to je sud dužan po službenoj dužnost paziti na ništetnost a sve u skladu s odredbom čl. 327 Zakonom obveznom odnosima”. Dakle, sud je po službenoj dužnosti izvršio kontrolu Ugovora o kreditu te utvrdio ništetnim ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i to uzimajući u obzir odluke donesene u kolektivnim sporovima pa je samim time izvršio kontrolu i svih drugih odredbi Ugovora o kreditu kao i ugovora u cijelosti te nakon toga donio presudu kojim je naložio ovršenici isplatiti ovrhovoditelju iznos za koji je pokrenuta izvansudska ovrha. Stav prvostupanjskog suda potvrđen je i drugostupanjskom odlukom što je razvidno iz str. 5. obrazloženja iste. Stoga, o ništetnosti ugovora o kreditu je već pravomoćno odlučeno te je isti prošao sudsku kontrolu, a izvansudska ovrha je pokrenuta temeljem pravomoćne sudske odluke te su svake daljnje tvrdnje o ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti neosnovane. Slijedom svega navedenog, ovrhovoditelj predlaže da sud odbije prijedlog ovršenika za proglašenje prijenosa i pljenidbe nedopuštenim kao neosnovan. Ovrhovoditelj ukazuje kako se sukladno čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona na prijedlog za odgodu prijenosa iz čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe. Povrh svega, ovrhovoditelj ističe da iako ovršenik pogrešno naziva institut odgode prijenosa zaplijenjenih sredstava ”odgodom ovrhe”, očito se radi o institutu propisanom odredbom čl. 210. st. 2. Ovršnog. S tim u vezi, da bi se uopće moglo raspravljati o odgodi prijenosa, ovršenik bi prije sve bio dužan dokazati da je zapljena sredstava izvršena, a što isti nije učinio. Naime, ako nije izvršena zapiljena sredstava, nisu ispunjene pretpostavke da sud odlučuje o odgodi prijenosa jer (očito) nema sredstava koja bi se mogla prenijeti na račun ovrhovoditelja. Nadalje, odredbom čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona propisano je da će na prijedlog ovršenika sud odgoditi ovrhu ako učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje te ako dokaže postojanje jednoga od alternativno postavljenih uvjeta iz t. 1. – 11. istog članka. Dakle, Ovršni zakon sadrži jasne pretpostavke koje moraju kumulativno biti ispunjene da bi sud odgodio ovrhu na prijedlog ovršenika. Međutim, ovršenik ni na koji način nije dokazao da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu, tj. teško nadoknadivu štetu. Naime, ovršenik je u prijedlogu za odgodu dužan konkretizirati štetu koja mu prijeti te točno navesti u čemu bi se ista sastojala, a da pritom učini vjerojatnim da mu prijeti nastanak takve štete koja nužno prelazi posljedice koje po redovnom tijeku stvari nastaju provođenjem prisilne naplate u kojoj se tražbina ovrhovoditelja ostvaruje prisilnim putem. Nadalje, ovrhovoditelj ističe da provođenjem prisilne naplate ovršenik samo trpi one posljedice predviđene zbog neplaćanja svoje obveze, dok nastanak štete u većem opsegu, koji bi prelazio posljedice koje nastaju po redovnom tijeku stvari, ovršenik nije učinio vjerojatnim, iako teret dokaza leži upravo na ovršeniku. Potonje navedeno naročito uzmu li se u obzir mehanizmi zaštite i ograničenja u pogledu provođenja ovrhe u smislu zaštite ovršenika (zaštićeni račun, tražbine izuzete od ovrhe i sl.) pa je sasvim jasno da provođenjem prisilne naplate ovršeniku uopće ne može nastati nenadoknadiva šteta. Također, ovršenik se poziva i na praksu Suda EU koja se odnosi na ovršni postupak čiji predmet su nekretnine pa ista očito nije primjenjiva na konkretan predmet jer je u ovom postupku predmet ovrhe novčana sredstva ovršenika. Bez obzira na navedeno, pozivanje ovršenika na presudu Suda EU C-407/18 (čak i kad bi se ista mogli primijeniti na ovaj postupak) ne može biti temelj za odgodu ovrhe, već ovršenik mora dokazati da je ispunio uvjete propisane čl. 65. Ovršnog zakona, a kako je ranije navedeno. Isto tako je promašeno pozivanje ovršenika na praksu viših sudova koja je odnosi na izvansudsku ovrhu pokrenutu temeljem zadužnice jer se radi o apstraktnom pravnom poslu vezanom za temeljni pravni posao radi osiguranja kojeg je zadužnica izdana pa se može raditi o situacijama u kojima ugovor nije prošao sudsku kontrolu, dok je s druge strane predmetna i izvansudska ovrha pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude pa se očito radi o potpuno drugačijoj pravno poziciji koja nije usporediva niti primjenjiva na konkretan slučaj. Slijedom navedenog, ovrhovoditelj predlaže da sud prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava odbije kao neosnovan.
3. Prijedlog ovršenice je osnovan.
4. Ovršenica je, na temelju članka 210. stavka 1. OZ-a, podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.
5. Člankom 210. stavkom 2. OZ-a propisano je da se odluka o prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim donosi odgovarajućom primjenom odredaba OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi.
6. U prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, ovršenica je navela da ne postoji potraživanje ovrhovoditelja kojeg isti potražuje u ovom ovršnom postupku, slijedom čega ista smatra da je ostvaren razlog iz članka 50. stavka 1. točka 9. OZ-a.
7. Člankom 52. stavkom 3. OZ-a, u vezi s člankom 52. stavkom 1. OZ-a, u vezi s člankom 210. stavkom 2. OZ-a, propisano je da će sud zaključkom uputiti ovršenika da, u roku 15 dana od dana dostave zaključka, pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim ako je ovršenik u svom prijedlogu istaknuo razlog iz članka 50. stavak 1. točka 9. OZ-a, a ovrhovoditelj je osporio postojanje tog razloga ili se o njemu nije očitovao, osim ako je ovršenik postojanje navedenog razloga dokazao javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegov prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (članak 52. stavak 4. OZ-a u vezi s člankom 210. stavak 2. OZ-a).
8. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da je ovršenica u prijedlogu za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim istaknula razlog iz članka 50. stavak 1. točke 9. OZ- a, da je ovrhovoditelj isti osporio, a da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 52. stavka 4. OZ-a, u vezi s člankom 210. stavkom 2. OZ-a, na temelju članka 52. stavka 3. OZ-a, u vezi s člankom 210. stavkom 2. OZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog zaključka.
9. U pogledu prijedloga ovršenice za odgodu ovrhe u ovoj pravnoj stvari, ističe se kako je člankom 65. stavkom 1. OZ-a propisano kako je za odgodu ovrhe potrebno da ovršenik učini vjerojatnim da bi mu provedbom ovrhe nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta, uz istodobno ispunjenje barem jednog od objektivnih uvjeta propisanih t. 1. - 11. istog članka. U odnosu na ispunjenje općeg uvjeta za odgodu ovrhe treba naglasiti da ovršenica, u konkretnom slučaju, nije dužna u smislu članka 65. st. 1. OZ-a učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. To stoga što je nacionalni propis potrebno tumačiti u duhu prava Europske unije i obvezne primjene presude Suda Europske unije, između ostalih i presude broj C-407/18 od 16. lipnja 2019. u kojoj je izraženo stajalište da u ovakvim ovršnim postupcima zatraženu odgodu treba odgoditi pri čemu ovršenik nije dužan dokazivati vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete. Naime, obzirom na utvrđeno nepošteno postupanje banaka, između ostalih i ovrhovoditelja, u ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF u vezi čega je u postupku kolektivne zaštite pružena pravna zaštita koja se reflektira na potrošače u individualnim postupcima te da ovršenica u parničnom postupku ostvaruje individualnu pravnu zaštitu utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu za koji je vezana predmetna zadužnica temeljem koje se vodi postupak izravne naplate, uvažavajući obvezujuću praksu Suda Europske unije iz postupka donošenja prethodne odluke broj C-407/18, koja je činjenično podudarna predmetnoj situaciji, to bi se primjena čl. 65. OZ-a, na način kako to tumači prvostupanjski sud i ovrhovoditelj tijekom postupka, protivila Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima s gledišta načela djelotvornosti, kada bi se u ovom slučaju ispitivale prema nacionalnom zakonodavstvu još i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), pri čemu Sud Europske unije jasno navodi da bi pravna zaštita koju bi potrošač ostvario naknadno bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe.
10. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Labinu 28. svibnja 2026.
Sutkinja
Zdenka Raguž Zupičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka ovog rješenja. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud. Žalba ne odgađa provedbu ovog rješenja.
Protiv ovog zaključka nije dopušten pravni lijek.
DNA:
1. Ovrhovoditelj, p.p.
2. Ovršenica, p.p.
3. FINA - odmah
