REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52100 Pula

Poslovni broj Pr-43/2020-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja PL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Filip Simić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika JAKARA AMG d.o.o. Zagreb, Brune Buršića 23, OIB 77634926659, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Rački, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 16. veljače 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Aleksandre Simić, odvjetnice u Puli i zamjenice punomoćnika tuženika Marije Sarić, odvjetnice u Poreču, 27. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku JAKARA AMG d.o.o. Zagreb, OIB 77634926659 da tužitelju PL, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi neimovinsku štetu isplatom 3.300,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku JAKARA AMG d.o.o. Zagreb, OIB 77634926659 da tužitelju PL, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi imovinsku štetu isplatom 864,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku JAKARA AMG d.o.o. Zagreb, OIB 77634926659 da tužitelju PL, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi imovinsku štetu zbog izgubljene zarade isplatom neto iznosa 9.480,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje naknadu imovinske štete isplatom iznosa od 2.016,00 eura sa zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku JAKARA AMG d.o.o. Zagreb, OIB 77634926659 da tužitelju PL, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 2.912,70 eura u roku od 15 dana.

VI. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 8.669,10 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio zaposlen kod tuženika te ga je tuženik kao svojeg zaposlenika tijekom 2017. poslao na rad u Njemačku u društvo SCATEO GmbH koje je izvodilo radove na gradilištu Baustele Siemesns AG na području Dortmunda u Njemačkoj. Dana 13. studenog 2017. između 14,00 i 14,30 sati tužitelj se kao zaposlenik tuženika ozlijedio na radu na gradilištu u Dortmundu u Njemačkoj i to na način da je zapeo za produžni kabel dok je uzimao materijal te je pritom izvrnuo koljeno. SL, poslovođa gradilišta (također zaposlenik tuženika), sastavio je zapisnik o predmetnoj ozljedi na radu kojeg je potpisao i zaposlenik tuženika ĆL kao svjedok. Kolega ĆL tužitelja je odmah nakon povređivanja odveo u stan, a potom ga je iz stana vozio u bolnicu St. Josef u Dortmundu. Tužitelj se 19. studenog 2017. vratio kući u [adresa] gdje se liječio tijekom trajanja bolovanja u trajanju od 3 mjeseca. Tužitelj je u predmetnoj nezgodi zadobio teške ozlijede desnog koljena, odnosno prijelom patele koljena. Tijekom liječenja ozlijeđenog koljena postavljena mu je imobilizacija tutor ortozom od 13. studenog 2017. do 24. siječnja 2018., dakle više od dva mjeseca. Za vrijeme imobilizacije prvo vrijeme nije mogao hodati, a zatim je hodao uz pomoć dvije štake. Tužitelj je obavio dva ciklusa fizikalne terapije nakon čega je uočena osteoporoza uz degenerativne promjene koljenog i patelofemoralnog zgloba. Tužitelju su i nakon fizikalnih terapija ostale posljedice predmetne ozljede pa se tako niti danas ne može u potpunosti osloniti na desnu nogu te i dalje osjeća bol pri hodanju. Zbog predmetne ozljede tužitelj je pretrpio i još uvijek trpi duševne boli zbog smanjene životne i radne aktivnosti, fizičke bolove i strah za vlastiti život i zdravlje. Tužitelj stoga potražuje od tuženika naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 17.000,00 kuna. Tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega tijekom imobilizacije ukupno 72 dana, i to najmanje 5 sati dnevno prilikom oblačenja, obavljanja osobne higijene, odlazaka na terapiju, zbog dodavanja stvari, pranja, prijevoza i ostalih svakodnevnih aktivnosti. Tužitelj stoga na ime naknade imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege potražuje od tuženika iznos od 9.000,00 kuna. Tužitelju je zbog predmetne ozljede na radu nastala i imovinska šteta u vidu izgubljene zarade. Naime, tuženik za vrijeme bolovanja koje je trajalo od 13. studenog 2017. do 14. ožujka 2018. nije primao naknadu plaće zbog ozljede na radu, odnosno nije primao nikakvu novčanu naknadu. S obzirom da je tužitelj kod tuženika na radu zarađivao 10,00 eura na sat, a radio je deset sati dnevno, to tužitelj za period dok je bio na bolovanju zbog ozljede na radu potražuje iznos od 60.000,00 kuna na ime imovinske štete zbog izgubljene zarade. Time tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete isplatom ukupnog iznosa od 86.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

1.1. Tužitelj je, nakon provedenog medicinskog i financijskog vještačenja, na ročištu 16. veljače 2026. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na način da potražuje naknadu imovinske i neimovinske štete te izgubljene zarade isplatom ukupnog iznosa od 15.660,00 eura sa zateznim kamatama. Predmetnu je preinaku sud raspravnim rješenjem, unatoč protivljenju tuženika, sukladno odredbama članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopustio ocijenivši da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Osporava da bi se predmetni događaj dogodio na način kako ga je opisao tužitelj te spori da bi nastala ozljeda na radu. Naime, tuženiku je poznato da tužitelj od prije ima ozljedu koljena nastalu nevezano uz rad, a koju ozljedu tuženik nikada nije sanirao te smatra da ovim parničnim postupkom za sebe želi izvući nepripadnu korist pripisujući ju ozljedi na radu. Drugi radnici koji su radili na gradilištu potvrđuju navod da je tuženik kleknuo, a nije pao i ozlijedio koljeno. Navedena okolnost je relevantna za predmetni postupak iz razloga što bi pad preko produžnog kabla mogao upućivati na ozljedu na radu dok je pokret klečanja redovan tjelesni pokret manjeg intenziteta koji ne uzrokuje takvo oštećenje koje navodi tužitelj što upućuje na staru ozljedu. Tuženik nikada nije pao, nije zapomagao, nije ostao na podu, nije gubio svijest, nije bilo krvi ili drugih vidljivih znaka ozljede. Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN NN 80/13, 137/13, 98/19) u članku 67. st. 5. propisano je da se ozljedom na radu, u smislu Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog "urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest." Budući da je jasno da ozljeda i ako postoji, nije mogla nastati onako kako opisuje tužitelj, tuženik smatra da nije došlo do navedenog ozljeđivanja. Tuženik upućuje na činjenicu da ako netko ima bolest ili tjelesno oštećenje koje nije sanirao, a isto mu se neisprovocirano aktivira na radnom mjestu, odgovornost ne može ležati na poslodavcu. Tim više iz razloga što je tuženik uredno vodio brigu o svim segmentima zaštite na radu što ne spori ni tužitelj. Osim toga, tuženik je tužitelju zbog životne dobi redovno davao manje intenzivne zadatke. Nadalje, nije isključena mogućnost ni namjernog prijavljivanja navodne boli baš iz razloga potraživanja odštete. Iz priložene, a nedostatne medicinske dokumentacije, vidljivo je da se navodi generalizirana osteoporoza uz degenerativne promjene koljenog i pateloformalnog zgloba. S obzirom da osteoporozne promjene ne mogu nastati u tako kratkom roku od dana navodne ozljede, jasno je da je sporna ozljeda nastala ranije.

2.1. Tuženik ističe da tužitelj nije prijavio ozljedu na radu u roku od 8 dana kako to propisuje Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju niti poslodavcu niti Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje nego je negirao ozljedu i prijedlog da operacijom sanira koljeno tvrdeći da mu je to "stara boljka". Tuženik ističe i kako je 14. ožujka 2018. sklopljen Sporazum o raskidu Ugovora o radu gdje je i tuženik suglasno izjavio da nema potraživanja prema poslodavcu, ovdje tuženiku. Indikativno je da podižući tužbu gotovo dvije godine nakon navodnog nastanka ozljede, tužitelj nastoji neosnovano potraživati od tuženika odštetu. S obzirom na sve navedeno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i odrediti tuženiku snošenje parničnih troškova, a podredno, ako sud nađe tuženika odgovornim za navodnu ozljedu na radu, cijeniti doprinos stare, nesanirane ozljede na koljenu, sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

3. U dokaznom postupku pročitana je medicinska dokumentacija dostavljena uz tužbu, izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad za tužitelja, dopis i podaci HZMO-a, iskaz tužitelja, iskazi svjedoka ŠL, ĆL, FL, TL, iskaz zakonskog zastupnika tuženika RL, nalaz i mišljenje dr. Tine Tepšić, usmeno izlaganje dr. Tepšić, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Marina Rameše, usmeno izlaganje nalaza Marina Rameše, pročitane su obračunske liste za tužitelja, Ugovor o radu, dopis i podaci od Doma Alfredo Štiglić, dokumentacija Istarskih domova zdravlja, zdravstveni karton tužitelja te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

3.1. Ovdje valja reći da sud kao dokaz u ovom postupku nije koristio dokumentaciju dostavljenu uz podneske tuženika od 19. listopada 2020. i 14. srpnja 2023. i to osobito Sporazume o raskidu ugovora o radu, s obzirom da je predmetne dokaze tuženik dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, ali i nakon provođenja određenih dokaza (saslušanjem svjedoka i tužitelja), a da pri tom nije niti naveo da je postojao razlog zbog kojeg to objektivno nije mogao dostaviti ranije. Dodatno se napominje da je sud raspravnim rješenjem pri zaključenju prethodnog postupka 18. lipnja 2020. pozvao tuženika samo na dostavu Ugovora o radu, platih listi i prijave ozljede na radu, ali ne i na dostavu druge dokumentacije. Stoga je protivljenje tužitelja (list 42 spisa) da se dokument Sporazum o raskidu radnog odnosa koristi kao dokaz u ovom postupku opravdano u smislu odredaba članka 299. ZPP-a.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu montera ventilacije te da je u studenom 2017. u vrijeme štetnog događaja obavljao poslove predmetnog radnog mjesta na gradilištu u Dortmundu u Njemačkoj. Nije sporno da je tužitelj 13. studenog 2017. ozlijeđen nakon čega je bio na bolovanju do 14. ožujka 2018. kada je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao.

5.1. Osim što navedeno između stranaka nije sporno proizlazi iz dostavljene dokumentacije i to osobito Ugovora o radu, izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad te podataka HZMO-a o odvjavi.

6. Sporno je, međutim, je li se tužitelj ozlijedio na radu kod tuženika i kako. Dakle, sporna je dinamika nastanka predmetne ozljede s obzirom da tuženik osporava da bi se tužitelj ozlijedio na način kako on to opisuje. Sporna je i uzročno-posljedična veza jer tuženik tvrdi da je riječ o ranijoj ozljedi tužitelja kao i visina tužbenog zahtjeva.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica vezano za nastanak štetnog događaja, sud je saslušao svjedoke ĆL, TL, zakonskog zastupnika tuženika RL i tužitelja PL.

8. U svom iskazu svjedok ĆL navodi da je tužitelja upoznao u Njemačkoj na gradilištu u Dortmundu kada su u isto vrijeme radili za tuženika, svjedok na radnom mjestu cjevar monter, a tužitelj kao monter ventilacije. Poznato mu je da se tužitelju u 11. mjesecu 2017. dogodila ozljeda na radu u Njemačkoj, ali događaj nije vidio, nego je vidio tužitelja neposredno nakon ozljeđivanja tako da može potvrditi da je do ozljeđivanja došlo, ali ne zna kako. Iz pričanja tužitelja poznato mu je da je hodajući po gradilištu zapeo za kabel, jer po podu ima jako puno produžnih kablova obzirom da je to gradilište, i pao e na koljeno. Nije pao u pravom smislu riječi nego je kleknuo na koljeno. U tom momentu su prema njemu dolazili on i kolega ML te su mu priskočili u pomoć, podigli ga i htjeli ga voziti kod liječnika, ali je tužitelj to odbio, rekao je da ne želi ići kod liječnika, da je on već imao jednu takvu ozljedu, da bi trebao samo malo mirovati i da će mu to sigurno proći. Nakon toga ga je kolega SL odvezao u stan gdje je živio. Tužitelj je hodao, ali je šepao na tu nogu, nije se mogao u potpunosti osloniti na nju. Imao je kompletnu zaštitnu opremu kao i svi drugi. Negdje u popodnevnim satima oko pet, tužitelj je nazvao kolegu SL i molio da ga odvede u bolnicu zbog neizdrživih bolova u koljenu. SL je zvao hitnu pomoć i hitna pomoć je došla po tužitelja i odvela ga u bolnicu. Tužitelj je trebao operativni zahvat kojeg je odbio jer nije htio operaciju u Njemačkoj. Tog istog dana negdje oko pola noći su ga on i ML dovezli natrag u stan. Prošao je još jedan dan i onda ga je direktor RL zamolio da tužitelja odvede kući u [adresa] što je on i učinio, tužitelj je tada na nozi imao ortozu i štake. Doveo ga je u [adresa] do stana i predao supruzi. RL platio je sve troškove puta tužitelja iz Njemačke u Hrvatsku. Tužitelj je neko vrijeme bio na bolovanju i onda se ponovno vratio raditi u Njemačku, ali s drugom ekipom. RL je praktički isti sat saznao da se tužitelj povrijedio, reagirao je sasvim normalno, rekao je da ga se odmah vozi u bolnicu, da će on platiti sve troškove liječenja i da će platiti troškove prijevoza u Hrvatsku ako treba. Tužitelj je sam tražio da ide kući u [adresa] jer je otpušten na kućnu njegu, a u Njemačkoj ga nije imao tko njegovati.

9. Svjedok SL u svom iskazu navod da je 13. studenog 2017. radio kao voditelj gradilišta kod tuženika JAKARA AMG d.o.o. kada je PL ozlijeđen na radu. Kolega ĆL ga je pozvao i rekao da je PL pao i da je ozlijeđen, PL je radio na radnom mjestu monter ventilacijskih kanala. Tužitelj je u trenutku ozljeđivanja radio za radnim stolom i čitao planove koje treba izvoditi na terenu te mu u jednom trenutku nešto nije bilo jasno, tada je vidio P, potrčao za njim i zazvao ga te je nogom zapeo za kablove od struje i u tom trenutku kleknuo na koljeno, ozlijedio se, došlo je do ozljede koljena, ali ne zna točno na kojoj nozi. Kolega ĆL ga je podigao, htio je zvati hitnu, ali je PL rekao da ne treba jer da je samo malo natukao koljena. Nakon toga je PL odvezao u njegov stan, on je rekao da će malo odmoriti, da je od ranije već imao nogu ozlijeđenu te da je mislio da mu od samog tog pada nije ništa posebno noga ozlijeđena. Nakon nekoliko sati PL ga je nazvao i rekao da ga noga jako boli, da ne može više izdržati pa je on nazvao hitnu i hitna je odmah došla po njega u stan i odvezla ga u bolnicu. On je za njim došao u bolnicu, razgovarao s liječnikom koji je rekao da bi PL trebao odmah biti podvrgnut operaciji koljena i sve je dogovorio s poduzećem Jakara u vezi operacije pa nakon što je sredio svu potrebnu dokumentaciju koja je potrebna za operaciju i rekao PL što je sve potrebno za operaciju, PL je rekao da ne želi biti podvrgnut operaciji u Dortmundu već da on blizu [adresa] ima liječnika gdje je već ranije bio operiran. Nakon toga je organizirao po želji PL da ga se odveze iz bolnice u stan u [adresa] te je potom organizirao da ga se odveze iz Njemačke u [adresa], ali ne zna je li u [adresa] bio podvrgnut operaciji, dodajući da su ga ĆL i ML odvezli na njegovu kućnu adresu u Istri. U trenutku štetnog događaja nalazio se u svom uredu, spustio se niz stepenice i došao do PL, za što mu je trebala minuta da dođe do njega, a od njega osobno i od ĆL i ML koji su bili pored njega saznao je kako je došlo do štetnog događaja, jer su prepričali sve okolnosti. PL je imao na sebi svu potrebitu zaštitnu opremu, radne cipele, radno odijelo i šljem, uopće se ne može ući na gradilište bez odgovarajuće zaštitne opreme. S koji je bio glavni na gradilištu PLŠ inzistirao je da se sačini izvješće o ozljedi na radu, a budući da je PL tražio da se makne s gradilišta i da se odmori u stanu, nije sastavljeno izvješće na zahtjev PL.

10. Tužitelj u svom iskazu navodi da je u studenom 2017. doživio povredu na radu radeći na radnom mjestu montera ventilacije za tuženika na jednom gradilištu u Dortmundu u Njemačkoj. Njegova mjesečna plaća prije ozljeđivanja iznosila je oko 10,00 eura na sat, a u dobre mjesece znao je zaraditi i do 2.000,00 eura mjesečno. Toga dana kada se povrijedio bio je u radionici, tražio je nekakav materijal koji mu je trebao za obavljanje poslova te se sagibao na tlo da uzme materijal. U jednom trenutku pozvao ga je jedan od neposredno nadređenih njemačkih rukovoditelja i, kada je imao namjeru krenuti prema njemu, netko je povukao kabel koji je stajao na tlu jer je na tlu bilo više kablova pa je on preko tog kabla pao na desnu nogu i ozlijedio koljeno. U tom trenutku osjetio je jaku bol i koljeno je počelo jako naticati. Tu povredu vidjeli su svi njegovi radni kolege koji su predloženi kao svjedoci, a vidjeli su je i ovi Ć. U početku je mislio da se lakše povrijedio, da će to proći, da se radi o lakšem udarcu. Nije htio da se zove prva pomoć i da ide u bolnicu jer mu nije bilo u interesu otvarati bolovanje jer je htio raditi. Međutim, kako se bog bolova više nije mogao kretati, na kraju su ga na paleti pomoću viljuškara odveli do auta od kolege i prebacili kući. Kući je odmarao do kasno popodne, međutim noga ga je sve više i više boljela pa je nazvao svog kolegu TL da mu organizira dolazak prve pomoći. Tu prvu pomoć su organizirali Ć i doista je prebačen te iste večeri u bolnicu Saint Jozef gdje je u kasnim večernjim satima pregledan od strane ortopeda. Tamo su mu slikali nogu i doktor mu je rekao da mu je pukla patela na koljenu i da bi bilo dobro da se za jedno dva dana vrati u bolnicu da mu to operira. Znao je da se posao na gradilištu bliži kraju i razmišljao je o tome da će ostati sam u Njemačkoj i da mu neće imati tko pružati pomoć, ako se tamo operira zbog čega je odlučio ići kući u [adresa]. Poslodavac mu je organizirao prijevoz na način da ga je ĆL sa svojim autom vozio u [adresa], a s njima je išao i još jedan radnik kući. U Hrvatsku je došao s ortozom i sa štakama i nakon što je došao kući išao je u Lovran, a prethodno se čuo s doktoricom opće prakse. U Lovranu su mu slikali nogu i ortoped mu je također potvrdio da se radi o prijelomu patele desnog koljena i rekao mu da on to ne bi operirao jer da se radi o ravnom čistom prijelomu bez mrvljenja i da misli da će to lijepo zarasti koji savjet je prihvatio i nije operiran. Na bolovanju je bio oko tri mjeseca, tri mjeseca je koristio ortozu i štake zbog čega mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega. Nakon mirovanja je obavio nekoliko ciklusa fizikalne terapije u [adresa]. U Njemačkoj je zajedno sa svojim kolegama napisao zapisnik o tome što se dogodilo i taj zapisnik predao TL, a on je rekao da je to proslijedio za Zagreb tako da je smatrao da je prijava o ozljedi na radu popunjena, a zašto je sada nema on ne zna. Prije ove ozljede ta noga mu je bila potpuno zdrava, nije bio niti bolestan na tu nogu, niti jesam imao starijih ozljeda. Točno je da je od ranije imao ozljedu, ali na lijevom koljenu i također ozljedu patele zbog uništenja hrskavice, no desna noga mu je bila zdrava.

11. Zakonski zastupnik tuženika RL saslušan je zamolbenim putem pri Općinskom sudu u Zagrebu. U svom iskazu navodi da je za ozljeđivanje tužitelja saznao nakon 2 do 3 sata kada ga je nazvao voditelj gradilišta SL i opisao mu što se dogodilo. On je od ŽL i LL zatražio pisana izvješća o tom događaju. Ozljeda se dogodila na gradilištu u Dortmundu u Njemačkoj. Nije ispunjena prijava ozljede na radu. Tužitelj je u trenutku ozljeđivanja obavljao redovne poslove na radnom stolu, a koji su bili priprema za obavljanje poslova montera ventilacije i koje je svakodnevno uobičajeno radio. Nakon ozljeđivanja, šef gradilišta ga je pitao može li ostati raditi, tužitelj je rekao da se mora malo odmoriti i da može, ali je prije kraja radnog vremena voditelj gradilišta odveo tužitelja u stan budući nije htio da ga odveze na hitnu. Nakon nekog vremena tužitelj je nazvao voditelja gradilišta, rekao da ga boli te mu je ponuđeno da se pozove hitna i da će se naći s voditeljem u bolnici u koju bude odvezen, međutim tužitelj je već bio na putu za bolnicu gdje je obavio pregled, nakon kojeg se sam vratio u stan. Drugi dan tužitelj je ostao odmarati, a tek dan iza toga jedan radnik ga je odvezao u [adresa] gdje se ostao odmarati 5 do 6 dana, a potom je otvorio bolovanje, što je on tek naknadno saznao i o čemu je potvrda dostavljena tek nakon 2 do 3 mjeseca. Nakon bolovanja tužitelj je izrazio želju da hoće ostati raditi u Uljaniku te mu je to omogućeno. Za obavljanje poslova montera ventilacija tužitelj je trebao imati radno odijelo i radne cipele koje su neklizajuće i imaju na vrhu metalnu kapicu, zaštitne rukavice, zaštitne naočale i kacigu, a sve to morao je imati za obavljanje poslova na radnom stolu. Tužitelj je u svojoj izjavi naglasio da je imao svu potrebnu zaštitnu odjeću i obuću, a to je potvrdio i voditelj gradilišta. Tužitelj je prilikom dolaska na rad kod tuženika izjavio da je imao strganu nogu, da se oporavio i da može raditi, ali ne teže poslove i dizanje težeg tereta od 15 kg. Iz tog razloga tužitelju su davani poslovi manjeg intenziteta, a poslovi montiranja ventilacije najlakši su poslovi.

12. Iz predmetnih iskaza sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom obavljanja svojih radnih zadataka na gradilištu, ustao sa stolice na kojoj je sjedio kako bi se obratio nadređenom, zakoračio na pod na kojom je bilo razvučeno puno produžnih kablova od struje, nakon čega je netko od radnika povukao jedan od kablova, zbog čega se tužitelj spotaknuo i pao na koljeno desne noge. Utvrđeno je da to nije bio klasičan pad (poput primjerice pada s visine), već je tužitelj "propao", izgubio težište i tupo udario koljenom o tlo. Tako i svjedok ĆL i svjedok SL vrlo slikovito opisuju da je do nezgode došlo zbog zapinjanja za kablove te da je uslijed toga tužitelj kleknuo na pod. Odmah nakon u pomoć su tužitelju priskočili kolege ĆL i LL, a odmah potom došao je i SL tako da su i tužitelj i svjedoci odmah reagirali jer je bilo očito da se tužitelj ozlijedio. O navedenom saslušani svjedoci sukladno iskazuju te na potpuno isti način opisuju kako je došlo do ozljeđivanja tužitelja, iako sam trenutak pada nisu vidjeli. Njihovi su iskazi međutim u tom dijelu potpuno sukladni iskazu tužitelja te je životno logično da im je tužitelj odmah ispričao kako se ozlijedio. Uzimajući navedeno u obzir ukazuju se neosnovanima navodi tuženika o tome da predmetni događaj nije nastao kako ga je tužitelj opisao s obzirom da je iskaz tužitelja sukladan iskazima svjedoka, uvjerljiv i konzistentan. Naime, tužitelj niti ne navodi da je pao i zapomagao, niti ne navodi da je gubio svijest ili krvario pa su takvi navodi tužitelja potpuno bespredmetni, a konačno i neosnovani.

12.1. Potom je utvrđeno da je tužitelj u početku mislio da ozljeda nije ozbiljna, mislio je da se samo natukao zbog čega je isprva odbio otići liječniku, ali ga je SL odveo u stan kako bi mirovao. Također je utvrđeno da je tužitelj potom nakon nekoliko sati nazvao TL zbog neizdrživih bolova koji je nazvao hitnu pomoć koja je došla po tužitelja u njegov stan i odvela ga u bolnicu gdje je s njim kolega SL čekao na pregled. Utvrđeno je da su tužitelju liječnici u bolnici preporučili operaciju, kao i to da se tužitelj odbio operirati u Njemačkoj i odlučio se liječiti u [adresa] jer u Njemačkoj ne bi imao tko o njemu brinuti. O navedenom je tužitelj vjerno iskazivao dajući objašnjenje da je njegova obitelj u Hrvatskoj, a kako je posao koji se obavljao na tom gradilištu bio pri kraju ne bi mu mogao pomoći niti itko od kolega. Da je tužitelj zbog toga odlučio doći u Hrvatsku, u svom iskazu potvrđuje i saslušani svjedoci, a navedeno je razumljivo i životno logično. Također je utvrđeno da je zakonski zastupnik tuženika RL o ozljedi tužitelja obaviješten odmah s obzirom da to sam u svom iskazu u potvrđuje. Sve navedeno utvrđeno je iz sukladnih iskaza svjedoka i stranaka o navedenom.

12.2. Svjedoci ĆL i SL, a potom i zakonski zastupnik tuženika RL u svojim iskazima spominju da je tužitelj rekao da je već pretrpio ozljedu noge i to je ono čime tuženik pokušava osporiti uzročno posljedičnu vezu između predmetnog događaja i zadobivene ozljede. Iz njihovih je iskaza, ali i iz iskaza tužitelja zaista utvrđeno da je tužitelj odmah po ozljeđivanju spomenuo da je i ranije pretrpio ozljedu noge, međutim u ovom je postupku utvrđeno da je tužitelj ranije ozlijedio suprotnu nogu. Navedeno je utvrđeno iz iskaza tužitelja, iz medicinske dokumentacije i to zdravstvenog kartona tužitelja te iz nalaza i mišljenja vještakinje dr. Tine Tepšić. Tužitelj je spominjući da se već prethodno ozlijedio želio reći da ima iskustva sa sličnom ozljedom pokušavajući racionalizirati svoju ozljedu umanjujući problem, želio je vjerovati da nije ništa osobito teško već da se samo natukao jer samo ozljeđivanje nije izgledalo strašno, sve zbog želje da bude sposoban nastaviti raditi. U tom je dijelu iskaz tužitelja uvjerljiv i vjerodostojan. Naime, životno je logično da se radnik poput tužitelja, koji je sam inzistirao doći raditi u inozemstvo radi dodatne zarade, nada da ozljeda nije ozbiljna te da se tužitelj tome nadodao dok nije potkraj dana uvidio da bol ne jenjava nego postaje sve jača.

13. Dakle, iz tako utvrđenih činjenica sud je zaključio da u postupanju tužitelja nema elemenata krivnje niti krajnje nepažnje pa se ne može govoriti o tome da bi tužitelj doprinio (makar i djelomično) nastanku predmetne nezgode. Naime, utvrđeno je da je tužitelj obavljao uobičajene radne zadatke koristeći pri tom svu zaštitnu opremu koju je predvidio poslodavac. Tužitelj se podigao sa stolice i zakoračio na pod na kojem je bilo puno kablova, nakon čega je, uslijed povlačenje kabela s druge strane, "pokošen" na tlo i pao te se povrijedio.

13.1. Okolnost što nije podnesena prijava o ozljedi na radu, pored nedvojbeno utvrđenih činjenica da se tužitelj ozlijedio na radu, nije od utjecaja na odgovornost tuženika kao poslodavca. Predmetna okolnost nepodnošenja prijave o ozljedi na radu Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje može dovesti samo do toga da tužitelj ne može ostvariti određena prava koja HZZO radnicima inače u tim slučajevima pruža, međutim niti na koji način nije od utjecaja na postojanje odgovornosti tuženika i prava tužitelja na naknadu štete. Osim toga, sukladno odredbama članka 130. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 80/2013, 137/2013) i tuženik je kao poslodavac bio dužan podnijeti prijavu o ozljedi na radu, a u ovom je predmetu utvrđeno da je tuženik očito poduzimao određene radnje u tom smjeru pa je tako pribavio izjave samog tužitelja i svjedoka, iz čega je sud utvrdio vjerodostojnim iskaz tužitelja o tome da je tužitelj mislio da je ta procedura pokrenuta. Nije od značaja niti okolnost pod kojom se šifrom vodilo bolovanje, odnosno okolnost da nije vođeno kao da je uzrokovano ozljedom na radu, jer niti navedeno nije od utjecaja na postojanje odgovornosti tuženika za naknadu štete. Da je u upravnom postupku pred nadležnim tijelom posebno utvrđivano je li riječ o ozljedi na radu ili nije, tada bi bilo potrebno u sklopu ovog postupka osvrnuti se na značaj i domašaj odluka iz upravnog postupka, međutim takav postupak u odnosu na tužitelja za predmetnu ozljedu nije vođen.

14. Uzimajući u obzir da nije dokazano da bi šteta nastala isključivom krivnjom ili krajnjom nepažnjom tužitelja ili treće osobe kao niti višom silom, ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika za naknadu štete sukladno odredbi članka 25. stavka 2. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj 71/2014, 118/2014 i 154/2014). S obzirom da je odgovornost tuženika kao poslodavca propisana odredbama članka 111. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/2014, u daljnjem tekstu ZR) i članka 25. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu, isti je odgovoran naknaditi štetu koju je tužitelj kao radnik pretrpio na radnom mjestu po principu objektivne odgovornosti odnosno po kriteriju uzročnosti. Naime, okolnost da na strani poslodavca nema ponašanja koje bi bilo obilježeno krivnjom, nije osnova za isključenje odgovornosti poslodavca za naknadu štete.

15. Radi utvrđenja uzročno-posljedične veze zadobivenih ozljeda i ranije zdravstvenog stanja tužitelja, kao i radi utvrđenja visine pretrpljene neimovinske i imovinske štete provedeno je vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji specijalistici ortopedije dr. Tini Tepšić.

15.1. Iz nalaza mišljenja vještakinje dr. Tini Tepšić proizlazi da je liječnica tužitelja pregledala te utvrdila da je tužitelj zadobio ozljedu desnog koljena direktnim padom na savijeno koljeno. Radi se o prijelomu ivera koljena koji je istoga u ustanovi izvan Republike Hrvatske imobiliziran tutor ortozom. Prvi pregled u Republici Hrvatskoj je kontrolni pregled u KO [katastarska općina] 8 dana od ozljede gdje se nastavlja s konzervativnim liječenjem prijeloma u smislu dalje imobilizacije ortozom. Imobilizaciju koljena tužitelj je nosio do 24. siječnja 2018 kada je ista odstranjena te je upućen na fizikalnu terapiju. Ukupno je odradio 2 ciklusa fizikalne terapije te je liječenje završeno u ožujku 2018. Ranija ozljeda koljena koju navodi tuženik, odnosi se na suprotno lijevo koljeno te nije utjecala na nastanak ove ozljede, a niti na liječenje i ishod liječenja predmetne ozljede. Kao posljedicu predmetne nezgode tužitelj je trpio bolove i strah u intenzitetu kako je iznad navedeno, imao je potrebu za tuđom pomoći i njegom te je kao posljedica ozljede zaostalo umanjenje životne i radne aktivnosti. Procjena navedenog učinjena je na osnovu priložene medicinske dokumentacije te kliničkog pregleda tužitelja, uzevši u obzir dob, zanimanje i aktivnosti tužitelja kao i ranije bolesti mišićno-koštanog sustava.

15.2. Budući da je tuženik imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje dr. Tine Tepšić, vještakinja je usmeno saslušana. U svom iskazu vještakinja je navela da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja i to konkretno zaključka da je tužitelj predmetnu ozljedu pretrpio isključivo kao posljedicu pada na desno koljeno. Objašnjava da je tužitelju po prvi puta dijagnosticirana artroza na temelju RTG snimke od 10. lipnja 2021. na koji ga je uputila. Ta dijagnoza tužitelju ranije nije dijagnosticirana pa se tako ne nalazi u nalazu radiologa od 24. siječnja 2018. kada je dijagnosticirana samo generalizirana osteoporoza, a navedeno je isključiva posljedica frakture i takva se osteoporoza javlja brzo nakon loma radi imobilizacije prijeloma. Dodatno ukazuje da smatra vrlo bitnim rezultate RTG snimka od 10. lipnja 2021. na koje je uputila tužitelja kako bi nakon snimanja oba koljena mogla njihovo stanje usporediti. Ti su snimci učinjeni u dva smjera, prvi se naziva AP (sprijeda- straga), a drugi LL (bočno). U nalazu je navela da snimak pokazuje obostranu artrozu koljena što znači na desnom i lijevom koljenu ali samo na snimku AP, dok međutim prema rezultatima bočnog snimka proizlazi postojanje patelofemoralne artroze samo na desnom koljenu, a koju je moguće ustanoviti samo iz tog bočnog snimka. Ta vrsta artroze ne postoji na lijevom koljenu. Postojanje artroze na snimku AP niti na koji način nije bilo od utjecaja na nastanak ozljede usred pada kod tužitelja, upravo se iz toga vidi da je ta patelofemoralna artroza nastala isključivo na ozlijeđenom koljenu. Dodatno navodi da je iz nalaza radiologa od 10. lipnja 2021. vidljiva dijagnoza "entezopatija ligamente patele i tetive kvadricepsa desnog", do čega je došlo kao posljedica dugotrajne imobilizacije, slabije trofije mišića natkoljenice radi imobilizacije prijeloma te ponovnog uspostavljanja funkcije mišića tijekom višestrukih fizikalnih terapija. Entezopatija ligamente patele i tetive kvadricepsa desnog ne smatra se zasebnom dijagnozom već je dio dijagnoze patelofemoralne artroze. U odnosu na primjedbu tuženika o ranijoj ozlijedi lijevog koljena, objašnjava da je kod tužitelja uočila ožiljak na lijevom koljenu, međutim decidirano navodi da navedeno nije bilo od utjecaja na nastanak ozljede na desnom koljenu. Postotak smanjenja životne aktivnosti kod tužitelja ocijenila je isključivo uzimajući u obzir povrede zadobivene predmetnom ozljedom odnosno frakturom patele desnog koljena. Činjenica je da je tužitelj osoba koja, uzimajući u obzir i njegove godine, ima i određenih problema s drugim zglobovima, posebno cijeneći da je tijekom života fizički radio, međutim ništa od toga nije uzimala u obzir prilikom ocjene postotka smanjenja životne i radne aktivnosti. Primarni strah nesvjesne naravi se kod ljudi javlja odmah po ozljeđivanju, konkretno kod tužitelja u trenutku pada, zbog osjećaja boli i nemogućnosti oslanjanja na tu nogu. Iako je moguće da je tužitelj poslije umanjivao značaj predmetne ozlijede, navedeno ne predstavlja primarni strah zbog vremenskog odmaka od nastanka ozlijede do početka promišljanja, racionaliziranja. Upravo iz tih razloga je, ocjenjujući sekundarni strah, zaključila da je postojao samo onaj srednjeg, ali ne i jakog intenziteta, uzimajući u obzir baš to da je tužitelj nakon što se sabrao povredu racionalizirao. Vještakinja je na primjedbe tuženika odgovorila vrlo iscrpno, logično i životno obrazlažući sva utvrđenja. Vrlo je vjerno i živopisno predočila narav ozljede koju je tužitelj u predmetnoj nezgodi zadobio i razgraničila posljedice te ozljede od ranijih ozljeda odnosno dijagnoza te je pri tom otklonila bez dvojbe da ranija ozljeda suprotne noge nije bilo niti od kakvog utjecala niti na nastanak nezgode niti na liječenje i ishod istog. Stoga je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao objektivno i stručno, a nakon usmenog izlaganja niti stranke nisu imale daljnjih primjedbi ni prijedloga.

16. Sud je, dakle, iz nalaza i mišljenje vještakinje dr. Tepšić utvrdio da postoji uzročno posljedična veza između ozljede koju je tužitelj pretrpio na radu kod tuženika te povreda zadobivenih uslijed te ozljede kao i da pri tom niti jedna druga okolnost nije bila utjecaja na opseg tih povreda. U tom smislu je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj ranije povrijedio suprotnu nogu te da ta ranija povreda nije niti u kakvom odnosu s povredom iz nezgode koja je predmet ovoga spora.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu koju je uslijed ozljede zadobivene na radu pretrpio, na temelju članka 1045. stavka 1., članka 1046., članka 1085. stavka 3., članka 1089. stavka 1. i 2., članka 1090. i članka 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO). Prema članku 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična štete), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), a tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu za sve istaknute oblike štete.

18. Utvrđeno je da je kod tužitelja došlo do povrede prava osobnosti, a težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju da se tužitelju dosudi pravična novčana naknada kao oblik popravljanja neimovinske štete, sukladno odredbama članka 19. i članka 1100. ZOO-a.

18.1. Člankom 19. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (stavak 1.), a pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (stavak 2.). Člankom 1100. ZOO-a propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju (stavak 1.) te da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.).

18.2. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje dr. Tine Tepšić te iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelju u štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje. Prilikom odmjeravanja naknade štete sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. Prije svega, sud je posebno cijenio da je tužitelj na radu u Njemačkoj zadobio tešku ozljedu desnog koljena i to prijelom ivera koljena. Sud je uzeo u obzir da je tužitelj, unatoč teškoj ozljedi i zbog nje, morao putovati kako bi se vratio u Hrvatsku zbog dobivanja pomoći i njege (kako vještakinja navodi – repatrijacija). Cijenjeno je da je tužitelj liječen konzervativno (nije operiran) te da je nosio imobilizaciju (ortozu) dulje od dva mjeseca, a uz to i štake. Potom je uzeto u obzir da je tužitelj prošao dva ciklusa fizikalne terapije koja sa sobom nosi bolove kao posljedicu intenzivnog razgibavanja i jačanja muskulature te da je liječenje trajalo četiri mjeseca. Posebno je cijenjeno da je tužitelj bolove jakog intenziteta trpio dva dana, kao i okolnost da su bolovi srednjeg intenziteta i slabijeg intenziteta trajali svaki po 10 dana. Cijenjen je i strah koji je tužitelj pretrpio nakon same nezgode s obzirom da nije gubio svijest, a bio je teže ozlijeđen, a potom i strah zbog nesigurnog ishoda liječenja te egzistencijalne nesigurnosti s obzirom da za vrijeme bolovanja i liječenja nije primao naknadu plaće. Posebno su cijenjene posljedice koje tužitelj i dan danas trpi, a ogledaju se u otežanom izvođenju aktivnosti koje zahtijevaju opterećenje desnog koljena u savijenom položaju, poput čučnja, ustajanja, klečanja, hodanja po stepenicama, nošenje tereta kao i da mu je pri obavljanju tih radnji potrebna posebna osobna prilagodba ili pomoć. Uzeto je u obzir da tužitelji povremeno trpi bolove u desnom koljenu kao i okolnost da je kod tužitelja kao posljedica ozljede došlo do razvoja kroničnog posttraumatskog patelofemularnog sindroma uz reduciranu pokretljivost desnog koljena u smislu pružanja istog.

18.3. Uzimajući sve navedeno u obzir, ovaj je sud utvrdio da iznos od 3.300,00 eura predstavlja pravičnu novčanu naknadu za povrede prava osobnosti koje je tužitelj pretrpio te da, posebno uzimajući u obzir odredbu članka 1100. ZOO-a, težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju utvrđenje upravo predmetne naknade. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude, a odluka o zateznima kamatama na ovaj dio zahtjeva temelji se na odredbi članka 1103. ZOO-a i teče od podnošenja tužbe.

19. Osnovanost zahtjeva za naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege proizlazi iz članka 1095. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s time u svezi. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje dr. Tine Tepšić utvrđeno je da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega tijekom aplicirane imobilizacije koljena koja je trajala ukupno 72 dana i to 4 sata dnevno radi pomoći pri održavanju higijene, oblačenju, dodavanju predmeta, nošenju stvari, pripremi obroka, posjeti liječnika obiteljske medicine, skidanju i postavljanju ortoze. Tijekom nošenja imobilizacije tužitelj se pri hodu koristio dvjema štakama. Radi pratnje i prijevoza na specijalističke i dijagnostičke preglede i fizikalne terapije Tužitelju je tuđa pomoć bila potrebna radi odlaska na 5 specijalističkih pregleda (od kojih 2 u Lovranu, 3 u [adresa]) i dijagnostičkih pretraga te 2 ciklusa fizikalne terapije (20 dolazaka, OB Pula). Osim toga, pomoć mu je bila potrebna i u sklopu repatrijacije po samoj ozljedi u vidu prijevoza u Republiku Hrvatsku. Iz iskaza tužitelja, njegove supruge ŠL i sina FL utvrđeno je da su mu tu pomoć i njegu pružali supruga i sin, a obuhvaćala je odijevanje, svlačenje, obuvanje, pripremu obroka, pratnju i odvožnju na liječničke preglede. Iskazi svjedoka i tužitelja vezano za navedeno su sukladni, životno logični, uvjerljivi i vjerodostojni. Uzimajući u obzir tako utvrđenu potrebu za pomoći i njegom tužitelju je odmjerena naknada štete za ukupno 288 sati tuđe pomoći i njege po prosječnoj cijeni sata od 3,00 eura po satu, što ukupno iznosi 864,00 eura. Visina prosječne cijene sate takve pomoći i njege utvrđena je prema Cjeniku Doma za starije i nemoćne Alfredo Štiglić (list 84 spisa) te na temelju članka 223. ZPP-a.

19.1. Stoga je u točki II izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege isplatom iznosa od 864,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe. U konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na tako dosuđeni tijek zateznih kamata s obzirom da je dokazana visina cijena za predmetnu uslugu ustanove koje se time bavi u razdoblju u kojem je tužitelju ista pružana. Dakle, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od podnošenja tužbe (a ne samo od presuđenja) jer je sud visinu odredio prema cijenama mjerodavnim u vrijeme nastanka štete, a ne prema cijenama aktualnim u vrijeme donošenja odluke.

19.2. U preostalom dijelu, za iznos od 2.016,00 eura, zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete odbijen je kao neosnovan. Valja reći i to da je tužitelj na ročištu 16. veljače 2026. na kojem je zaključena glavna rasprava specificirao tužbeni zahtjev, a pri tom je samo paušalno naveo da naknadu imovinske štete potražuje i na ime "prijevoza". Tužitelj međutim nije niti u tužbi, a niti do zaključenja prethodnog postupka naveo da potražuje naknadu štete i po toj osnovi niti je u tom smislu (pa čak niti na posljednjem ročištu) konkretizirao svoj zahtjev na način da bi naveo koje troškove prijevoza konkretno zahtjeva, za koje relacije, duljinu puta i po kojoj visini. S obzirom da tužitelj navedenu činjenicu nije istaknuo do zaključenja prethodnog postupka isti je, uzimajući u obzir odredbe članka 299. ZPP-a, u tome prekludiran.

20. S obzirom da je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje dr. Tine Tepšić utvrđeno da je nesposobnost za rad tužitelja u razdoblju od ozljeđivanja do 14. ožujka 2018. uzročno posljedično isključivo povezana s predmetnom ozljedom, tužitelj ima na temelju članka 1095. stavka 1. ZOO-a pravo na naknadu štete koju je pretrpio gubitkom na zaradi. U tom smislu u ovom je predmetu sporno je li tužitelj za vrijeme bolovanja primio ikakve naknade i koliko. Tužitelj od početka postupka tvrdi da u tom razdoblju nije primio niti jednu jedinu uplatu po bilo kojoj osnovi, dok tuženik s druge strane uopćeno osporava navode i zahtjeve tužitelja osporava, međutim do zaključenja prethodnog postupka uopće ne navodi da bi tužitelju tijekom razdoblja bolovanja vršio ikakve isplate, a posljedično niti ne predlaže izvođenje dokaza u tom smjeru. Tuženik je tek u fazi provođenja financijskog vještačenja iznio tvrdnje da je tužitelju vrši isplate što pokušava dokazati dostavom određenih isprava. Osim što je tuženik u isticanju takvih navoda i dokazivanju istih prekludiran u ovoj fazi postupka, bitno je navesti i to da je sud utvrdio da je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marina Rameše, dostavljena dokumentacija nepotpuna i manjkava, a time i nepouzdana.

21. Iz nalaza i mišljenja vještaka Marina Rameše proizlazi da je vještak, sukladno uputi suda, za izradu nalaza koristio dokumentaciju iz spisa te dodatno blagajničke izvode, obračunske liste, evidencijske liste te IP kartica za 2018. što je tuženik dostavio u spis. Vještak je napomenuo da, unatoč njegovom traženju u više navrata, tuženik nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju. Također je naveo da je dokumentacija nepotpuna jer niti na platnim listama, niti u ugovoru nema oznake valute pa objašnjava da je sačinio matematički izračun, koji je neovisan o valuti, iako je za pretpostaviti da se radilo o eurima. Napominje da su neki blagajnički obračuni upisivani rukom, križani i mijenjani, neke isplatnice su potpisane, a neke nisu. Navodi da je prema blagajničkim obračunima iz kase isplaćeno 16.176,14 eura u razdoblju od 15.11.2017. do 14.03.2018., a od toga je 11.990,00 eura potpisano od primatelja, dok preostalih 4.186,14 eura isplata nije potpisano. Obzirom na opise te iskaz tuženika zaključuje da bi se na plaću za tuženo razdoblje mogle odnositi isplate 19.12.2017. u iznosu 1.200 eura (nije potpisano) i 14.03.2018 u iznosu 10.000 eura, odnosno ukupno 11.200,00 eura. Prema drugoj varijanti, pošlo je od toga da je u članku 19. Ugovora o radu određeno da će osnovna plaća tužitelja iznositi 3.931,20 bruto. Tuženik je tužitelju obračunao plaću koristeći tu osnovnu plaću za studeni i prosinac 2017., ali je počevši od siječnja 2018. koristio osnovnu plaću 3.450,00 eura. Smatra da je manje bitno što je obračunavao, obzirom da isplate nisu bile u skladu s obračunima. Prema ugovoru bi u predmetnom razdoblju bilo tužitelju obračunato 16.737,38 eura bruto plaće, odnosno 13.389,91 neto. Na zahtjev vještaka tuženik je dostavio evidencijske liste za rujan, listopad i studeni prema kojima je tužitelj je ostvario 169 sati rada u rujnu, 241,5 sati u listopadu i 103 sati rada u studenom 2017. U odnosu na zadatak suda da se vještak očituje o tome je u razdoblju od studenog 2017. do 14. ožujka 2018. u kojem tužitelj nije radio, primio bilo kakvu isplatu od tuženika, vještak je naveo da je u platnim listama za siječanj, veljaču i ožujak 2018. navedeno da je tužitelju obračunat određeni iznos bolovanja na teret poslodavca, međutim tuženik na zahtjev vještaka nije dostavio bankovne izvode o navedenim isplatama. Konačno je vještak, u prvoj varijanti vještak, obračunao visinu plaće na temelju podataka iz platnih lista (u spisu) i članku 11. Ugovora o radu, umanjeno za iznose koje je tuženik kao poslodavac tužitelju trebao isplatiti po platnim listama koje je izdao (za koje tuženik navodi da je isplatio, ali tužitelj osporava da je išta od ozljeđivanja primio), tako da bi sukladno dostavljenim platnim listama bruto plaće prema ugovoru u predmetnom razdoblju od 13.11.2017 do 14.03.2018. iznosile 16.737,38 eura, a što je 1.246,75 eura bruto/997,41 eura neto više od obračunatih plaća. U drugoj varijanti, vještak je izračunao, pod pretpostavkom da je tužitelj radio svaki dan 10 sati te da je satnica bila 10 eura dnevno, u predmetnom bi razdoblju ukupan iznos plaće bio 11.700,00 eura.

21.1. S obzirom na iznesene primjedbe tuženika, vještak financijske struke Marin Rameša usmeno je iznio svoj nalaza i mišljenje. U svom je iskazu prije svega naglasio da se u dva navrata i to dopisima od 15. ožujka 2024. i 10. travnja 2024. obratio neposredno tuženiku zahtijevajući dostavu dokumentacije i očitovanja o tome u kojoj je valuti ugovorena i obračunata plaća, međutim tuženik se nikada nije povratno vještaku javio, nakon čega je u dva navrata navedeno zahtijevao putem suda. Tuženik je, postupajući po pozivu suda, dostavio određenu dokumentaciju, međutim vezano za pitanje valute nje se očitovao, nije se očitovao, a iz Ugovora o radu i obračuna ne proizlazi o kojoj je valuti riječ. Dostavu dokumentacije i to izvoda po računu zatražio je i od tužitelja, čemu se tužitelj odazvao pa je uvidom u izvod po računu tužitelja utvrdio da u razdoblju od rujna 2017. do kraja utuženog razdoblja nije izvršena niti jedan isplata od strane tuženika. Navodi da bi bilo, s obzirom na tvrdnje tuženika, vrlo neobično da je ugovorena plaća u iznosu od 3.931,20 kuna, jer sam tuženik potvrđuje da je isplaćivao višestruko veće iznose. Objašnjava da je u tablici broj 4 za razdoblje od ozljeđivanja 13. studenog 2017. do prestanka radnog odnosa 14. ožujka 2018. prikazao po mjesecima broj dana i došao do konačnih iznosa množeći ukupan broj dana s 10 sata rada dnevno za po 10 eura na sat. Naknadnom analizom evidencije rada za rujan, listopad i studeni 2017. utvrdio je da je tužitelj uglavnom radio od ponedjeljka do subote pa mu je nedjelja bila slobodan dan, iako je u određenim slučajevima radio i nedjeljom. S obzirom da sudskim rješenjem nije bilo detaljno određen zadatak u odnosu na broj radnih dana, vještak objašnjava da je iznos neisplaćene plaće računao uzimajući u obzir da su bili radni svi dani u mjesecu, a s obzirom je uvidom u dokumentaciju utvrđeno da nisu, prikazao je usmeno na raspravi u nastavku svog izlaganja novi obračun. Tako je vještak naveo da je na temelju dokumentacije koju je dostavio tuženik utvrdio da je tužitelj u razdoblju koje je prethodilo ozljeđivanju i to od 11. rujna 2017. do 14. studenog 2017. imao sveukupno 513,5 radnih sati, što tuženik i sam navodi u podnesku od 4. travnja 2025. Matematičkom operacijom dijeljenja ukupnog broja radnih sati u tom razdoblju od 513,5 s ukupnim brojem dana toga razdoblja, dobiva se rezultat od 7,9 sati rada dnevno. Potom je taj podatak projicirao na razdoblje u kojem je tužitelj bio na bolovanju i to od 15. studenog 2017. pa do 14. ožujka 2018. u kojem razdoblju ima ukupno 120 dana. Kada se broj od 120 dana pomnoži sa 7,9 sati rada dobije se rezultat od 948 radnih sati u tom razdoblju i kada se taj broj sati rada pomnoži s 10,00 eura na ime satnice dobije se ukupni iznos od 9.480,00 eura koji iznos predstavlja izgubljenu zaradu za razdoblje bolovanja tužitelja iskazanog u neto iznosu.

21.2. Tužitelj je prihvatio novi obračun vještaka te je u skladu s istim specificirao tužbeni zahtjev. Iako je tuženik bio taj koji je iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, isti nije vještaku postavio niti jedno pitanje. Tuženik je tek nakon usmenog izlaganja vještaka predložio provođenje novog vještačenja navodeći da vještak nije otklonio primjedbe tuženika jer ostaje nejasno zašto je koristio valutu euru umjesto kunu. Predmetni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, prije svega valja reći da tuženik nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju i očitovanja i unatoč višestrukim traženjima vještaka i pozivima suda u tom smjeru. Također je utvrđeno da je dostavljena dokumentacija nepotpuna i manjkava. Navodi tuženika o tome da bi plaća odnosno satnica tužitelja bila ugovorena u kunama su neosnovani jer je u ovom postupku utvrđeno da je ista ugovorena u eurima. Svi drugi navodi koje je tuženik iznio pokušavajući osporiti vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka su paušalni. Naime, vještak je konačan obračun sačinio neposredno na raspravi nakon što je utvrđeno, i to uvidom u evidencije samog tuženika, koliki je prosječni broj sati tužitelj radio u razdoblju prije ozljeđivanja i na osnovu toga izračunao iznos izgubljene zarade. Pri tom tuženik nije imao niti jedno pitanje za vještaka, a niti je iznio primjedbu na matematički obračun odnosno korištene parametre. Ovaj je sud nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti. Vještak je i pisani, ali i usmeni nalaz i mišljenje iznio profesionalno i stručno te postupio po uputi suda, a pri tom je sudu vjerno opisao dokumentaciju kojom je raspolagao te podatke koje je i na koji način koristio, ne ostavljajući sumnju u ispravnost nalaza i mišljenja. Stoga tuženik svojim uglavnom paušalnim primjedbama tuženik nije niti na koji način doveo u pitanje vjerodostojnost istog stoga je prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja odbijen. Naime, niti jedno financijsko vještačenje ne može nadomjestiti nedostatke i neurednost u vođenju dokumentacije o isplati plaća/naknada radnicima. Uvidom u izvod po računu tužitelja utvrđeno je da na njegov račun ništa nije isplaćeno. U tom smislu, odbijen je i prijedlog tuženika da se od zaposlenika tuženika TL pribavi izvod s njegovog računa. Naime, da je tuženik izvršio isplatu na račun TL (za tužitelja), to je mogao dokazati izvodom sa svog računa o izvršenim isplatama, a svaka je stranka dužna do zaključenja prethodnog postupka iznijeti činjenice i predložiti dokaze za utvrđenje istih, a tuženik navedeno nije predložio do zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, u ovom je postupku iz iskaza tužitelja, zz tuženika i svjedoka TL utvrđeno da je tuženik tužitelju vršio određene isplate plača preko računa TL, međutim svjedok SL u svom je iskazu naveo da je na taj način vršena isplata samo plaća dok je tužitelj radio, ali ne i naknada nakon što se ozlijedio. Stoga su predmetni navodi tuženika, osim što su zakašnjeli, i neosnovani.

21.3. Dakle, ovaj je sud utvrdio da tužitelj za vrijeme bolovanja od ozljeđivanja do 14. ožujka 2018. nije zaprimio niti jednu uplatu na ime naknade plaće niti od tuženika niti od HZZO-a.

22. Sud je utvrdio da je tužitelj prije nezgode radio na gradilištu u Njemačkoj na radnom mjestu montera ventilacije te da je između stranaka postignut usmeni dogovor o visini satnice od 10 eura po satu. Navedeno je utvrđeno iz iskaza tužitelja kojeg je sud ocijenio u tom smislu uvjerljivim, logičnim i vjerodostojnim. Naime, i zakonski zastupnik tuženika RL u svom je iskazu naveo da ne zna koliko je tužitelj zarađivao obrazlažući da navedeno ovisi o ugovorenoj satnici i satima rada. Nadalje iz iskaza svjedoka VL utvrđeno je da je kod tuženika bilo uobičajeno da se satnica usmeno ugovara i da je to tajna, jer svjedok navodi da on ne zna kolika je bila ugovorena plaća tužitelja, a da ono što je navedeno u njegovom ugovoru o radu nije niti gledao jer nije smatrao bitnim. Istovjetno tome iskazuje i svjedok ĆL koji navodi da ne zna koliku je satnicu imao tužitelj, a potvrđuje da je njegova bila 13 eura po satu. Konačno, tuženik i sam na kraju dokaznog postupka i to u svom podnesku od 4. travnja 2025. (list 223 spisa) potvrđuje da je satnica tužitelja bila 10 eura navodeći "satnica za montažu ventilacije je bila 10 eura neto". Uzimajući u obzir tako utvrđene činjenice, ovaj sud navode tuženika o tome da je plaća bila ugovorena i isplaćivana u kunama s obzirom na nedostatak naznake valute u dokumentaciji, nalazi neosnovanima. Dakle, utvrđeno je da je tužiteljeva satnica iznosila 10 eura neto.

23. S obzirom da je tužitelj plaću kod tuženika ostvarivao na temelju ugovorene visine satnice, bilo je bitno utvrditi koliko je sati u periodu prije ozljeđivanja tužitelj odradio kako bi se moglo utvrditi koliko je izgubio na zaradi u razdoblju bolovanja. Navedeno je utvrdio vještak Marin Rameša usmeno na raspravi na temelju podataka koji proizlaze iz evidencije samog tuženika. Iz evidencija rada koje je tuženik vodio proizlazi da je tužitelj od rujna do studenog 2017. ukupno odradio 513,5 sati. Da je upravo toliko radnih sati tužitelj odradio, izričito potvrđuje i tuženik u svom podnesku od 4. travnja 2025. Upravo je na temelju tog podatka utvrđenja visina izgubljene zarade tužitelja u razdoblju bolovanja. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, zaključuje se da zapravo osnovni parametri za obračun izgubljene zarade u konačnici nisu između stranaka sporni jer je tuženik potvrdio da je satnica iznosila 10 eura i učinio nespornim da je tužitelj odradio u prethodnom razdoblju 513,5 sati odnosno dnevno prosječno dnevno 7,9 sati. Pri tom, valja reći da za ispravnost matematičkog obračuna nije bitno kojim je danima tužitelj uobičajeno radio (primjerice je li tužitelj radio subotom i nedjeljom), nego je samo bilo bitno utvrditi broj sati koji bi odradio da se nije ozlijedio te na taj način prethodno razdoblje projicirati na razdoblje u kojem je bio na bolovanju. Tako je sud, na temelju obračuna iz nalaza i mišljenja vještaka Marina Rameše (danog na posljednjem ročištu), utvrdio da bi tužitelj da nije ozlijeđen na radu kod tuženika ostvario neto plaću za predmetno razdoblje u ukupnom iznosu od 9.480,00 eura.

24. Slijedom navedenog, tuženik je dužan tužitelju po osnovi izgubljene zarade isplatiti ukupan iznos od 9.480,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2018. do isplate, kada je zasigurno dospjela cjelokupna tražbina tužitelja za cijelo razdoblje od studenog 2017. do ožujka 2018. Stoga je prihvaćen tužitelja te je odlučeno kao u točki III izreke presude.

25. U točki 3. obrazloženja već je objašnjeno iz kojih razloga sud nije kao dokaz u postupku koristio dokumentaciju dostavljenu nakon zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, tuženik je odustao od saslušanja svjedoka LL, a i neovisno o prijedlogu tužitelja, navedeni dokaz ocijenjen je nepotrebnim s obzirom da je sve relevantne, a sporne činjenice sud utvrdio na temelju provedenih i već cijenjenih dokaza. Također je odbijen prijedlog tužitelja za saslušanje dr. AL, jer je sud utvrdio da predmetni dokaz nije potreban u ovom postupku. Preostale dokaze sud nije posebno cijenio jer nisu bili bitni za utvrđenje odlučnih činjenica.

26. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a. Sud je uspjeh stranaka ocijenio prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a pri tom je uzeo u obzir da je u tužitelj u cijelosti uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva (100%) i otkloniti sve primjedbe tuženika te da su radi dokazivanja osnova provedeni brojni dokazi, dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj uspio s 87%, što znači da je ukupan uspjeh tužitelja u ovom predmetu 93,5%. Uzimajući u obzir da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu uopće nastali posebni troškovi, sud je stava da je tuženik dužan naknaditi sve troškove tužitelja.

26.1. S obzirom da je tužitelj zastupan po punomoćniku odvjetniku ima pravo na naknadu za zastupanje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, ali prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje, a s obzirom da je tužitelj neposredno prije zaključenja glavne rasprave (nakon čega nije provedena niti jedna daljnja radnja) povećao tužbeni zahtjev, odmjerena je nagrada za sve radnje po početnoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe od 86.000,00 kuna (odnosno 11.414,00 eura).

26.2. Tužitelju je tako priznata nagrada od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.t.1. Tarife) i podnesaka od 12. prosinca 2022., 17. srpnja 2023. i 11. veljače 2026. (Tbr.8.t.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 18. lipnja 2020., 20. listopada 2020., 11. siječnja 2021., 5. prosinca 2023. i 16. veljače 2026. (Tbr.9.t.1. Tarife). Time je tužitelju na ime naknade za zastupanje priznato ukupno 900 bodova što s obzirom na vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV od 25% (Tbr.46. Tarife) ukupno iznosi 2.250,00 eura. Uz to tužitelju je priznat trošak ukupno uplaćenih i utrošenih predujmova u iznosu od 662,70 eura jer je predmetni trošak bio nužan u ovom postupku. Konačno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka isplatom ukupnog iznosa od 2.912,70 eura.

27. U preostalom dijelu za iznos od 8.669,10 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova je odbije. Neosnovano tužitelj potražuje nagradu za sve radnje u postupku prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu određuje se uspjeh stranaka u sporu. Međutim, nagrada za zastupanje priznaje se prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja iste (tako i Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl.br. Gž-319/2025-3 28. svibnja 2025.).

28. Posljedično navedenoj odluci o trošku, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova u cijelosti.

U Puli 27. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Porezna uprava, Ispostava Pula