Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-431/2026-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Cišper, predsjednice vijeća, Branke Križanić Perharić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Vesne Gašparuš-Horvat, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Davor Pavičić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pavičić & Partneri d.o.o., Mihanovićeva 20/II, Zagreb, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976, Listopadska ulica 2, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Damir Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2215/2018- 73 od 19. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Adriatic osiguranje d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2215/2018-73 od 19. siječnja 2026. pod toč. I. izreke te pod toč. III. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku Adriatic osiguranje d.d. isplatiti tužiteljici ĆB trošak parničnog postupka u iznosu od 4.012,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od

19. siječnja 2026. pa do isplate.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice ĆB i potvrđuje toč. II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2215/2018- 73 od 19. siječnja 2026.

- u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 91,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama,

- u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 1.061,78 eura za razdoblje od 22. prosinca 2015. do 26. listopada 2020.,

- u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 1.092,31 eura za razdoblje od 22. prosinca 2015. do 1. veljače 2024.,

- u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 1.806,79 eura za razdoblje od 22. prosinca 2015. do 4. studenoga 2025.

te pod toč. III. izreke u dijelu kojem tužiteljici ĆB nije priznato pravo na daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2215/2018-73 od 19. siječnja 2026. u toč. II. izreke u dijelu zateznih kamata na iznos od 2.154,09 eura i sudi:

Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. isplatiti tužiteljici ĆB u roku

15 dana zatezne kamate koje:

- na iznos od 1.061,78 eura teku od 27. listopada 2020. do 4. studenoga 2025.,

- na iznos od 1.092,31 eura teku od 2. veljače 2024. do 4. studenoga 2025.,

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ĆB za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 444,72 eura.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Adriatic osiguranje d.d. za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 378,86 eura.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ĆB za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.255,15 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, u roku od 15 dana (toč. I. izreke), dok je u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 91,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 3.960,88 eura teku od 22. prosinca 2015. do 4. studenog 2025., tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan (toč. II. izreke). U toč. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.012,27 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2026. pa do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka.

2. Protiv toč. II. izreke presude žali se tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te nepravilne odluke o trošku. U bitnom navodi da je sud prenisko utvrdio iznos imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege, jer bi cijena sata trebala iznositi 5,00 eura, a ne 4,5 eura. Također, navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljicu odbio za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 3.960,88 eura teku za razdoblje od 22. prosinca 2015. do 4. studenog 2025. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti usvoji zahtjev tužiteljice, uz dosudu zatraženog parničnog troška. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu do 444,72 eura.

3. Protiv toč. I. izreke presude (preko nesporno priznatog iznosa od 3.252,15 eura) te protiv toč. III. izreke presude žali se tuženik, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, tuženik pobija dosuđeni iznos od 2.003,00 eura, i to samo glede visine naknade neimovinske i imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege. U bitnom navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima jer je na ime naknade neimovinske štete dosudio naknadu u visini od 5.000,00 eura, a što premašuje nove orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2020. za 70 %. Također, ukazuje i da je pogrešno primijenjeno materijalno prava iz čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima kada je sud prvog stupnja utvrdio cijenu sata tuđe pomoći i njege u iznosu 4,5 eura. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev preko nesporno priznatog iznosa te preinačiti odluku o trošku na način da se obveže tužiteljicu da naknadi tuženiku prouzročene parnične troškove. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 378,86 eura.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženika i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu. U bitnom ukazuje da je cjelokupna šteta usklađena s inflatornim kretanjima na način da je ista povećana za 30 %, od kojeg iznosa je potom oduzet nesporno plaćeni iznos od strane tuženika. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura te trošak sudske pristojbe po rješenju suda, koji iznos određeno ne naznačuje.

5. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete (s osnove tuđe pomoći i njega, naknada za izgubljenu zaradu te troškovi liječenja) zbog ozljede koje je zadobila u prometnoj nezgodi 16. kolovoza 2015. u kojoj je sudjelovala kao putnik u osobnom vozilu.

7. U ovom stadiju postupka ostala je sporna visina neimovinske štete i imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege, tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete te imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege, kao i odluka o parničnom trošku.

8. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

9. Neosnovan je i žalbeni navod bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10. Prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. sc. Božidara Šebečića utvrdio da je tužiteljica u prometnoj nezgodi zadobila natučenje glave, istegnuće mišića uz vratnu kralježnicu, natučenje trbušne stijenke i natučenje desnog ručnog zgloba, dok je bila u devetom tjednu trudnoće. Utvrđeno je da je tužiteljici postavljena imobilizacija koju je nosila šest tjedana. Nadalje, sud je utvrdio da je tužiteljica zbog psihičkih tegoba bila na pregledu kod psihijatra te da je po završetku liječenja kod tužiteljice zaostala manja slabost desne ruke, bolovi u ručnom zglobu kod većeg opterećenja šake i lokalna bolnost na palpaciju u području vrška stiloidnog nastavka palčane kosti i područja skafoidne (čunaste) kosti. Navedene trajne posljedice uzrok su umanjenja životne aktivnosti od 3 %, uslijed čega tužiteljica trpi i odgovarajuće duševne boli. Također, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica zbog zadobivenih ozljeda i tijekom liječenja trpjela fizičke bolove jakog intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta osam dana i manjeg intenziteta tri mjeseca kumulativno. Trpjela je primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja. U nastavku liječenja trpjela je sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja, strah za trudnoću i dijete) jačeg intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta deset dana i manjeg dva mjeseca kumulativno.

11. Uvažavajući tako utvrđeno činjenično stanje, odlučujući o visini naknade neimovinske štete, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) kada je pravičnu novčanu naknadu odmjerio u iznosu od 5.000,00 eura, koji iznos je potom umanjio za nesporno isplaćenu naknadu u mirnom postupku.

12. Neosnovano se tuženik poziva na to da je prvostupanjski sud primijenio orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020. na konkretan odnos uvećavajući iste za 70 %. Prije svega, napominje se da navedeni orijentacijski kriteriji predstavljaju tek tehničko pomagalo koje primjenjuju sudovi radi što ujednačenijeg i pravičnijeg određivanja visine pravične novčane naknade neimovinske štete u sudskim postupcima. Dakle, ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđivanje visine pravične novčane naknade, već se ista shodno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a utvrđuju ovisno o okolnostima pojedinog slučaja te nadležan sud ispituje sve okolnosti konkretnog slučaja i ovisno o procjeni naravi tih okolnosti dosuđuje pravičnu novčanu naknadu, koje okolnosti je sud prvog stupnja i cijenio. Dakle, ti kriteriji nisu izvor prava pa sudovi ovisno o konkretnim okolnostima naknadu neimovisnke štete mogu utvrđivati i izvan granica njima predviđenih za pojedine vidove takve štete jer suprotan bi stav njima oduzimao svrhu zbog koje su donijeti - da budu „orijentacijski“, a otklanjao bi zakonom propisanu obvezu odlučivanja o naknadi prema svim (individualiziranim) okolnostima slučaja i prema navedenim smjernicama iz odredbi čl. 1100. ZOO-a, što im nije ni bio cilj. Jednako tako, ukazuje se da je od prethodno donesenih orijentacijskih kriterija koji su doneseni u lipnju 2020. pa do konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u studenome 2025. proteklo pet godina. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja prilikom određivanja pravične novčane naknade uzeo u obzir promjene u vrijednosti novca, jer u suprotnom obeštećenje tužiteljice kao oštećenice ne bi bilo adekvatno nastaloj neimovinskoj šteti, pa ni pravična novčana naknada ne bi bila pravična. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika sud je navedene orijentacije kriterije uvećao za otprilike 33 % uvažavajući inflatorna kretanja u navedenom razdoblju, a ne kako to pogrešno navodi tuženik za 70 %.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1095. st. 1. ZOO-a kada je prilikom utvrđivanja visine imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege vrijednost sata utvrdio u visini od 4,5 eura, umjesto 1,99 eura, kao i navode tužiteljice da jedan sat tuđe pomoći i njege iznosi 5,00 eura, valja odgovoriti da je odluku o visini ovog vida štete prvostupanjski sud donio prema slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. st. 1. ZPP-a, a pravilnost takve ocjene nije dovedena u sumnju žalbenim navodima stranaka, koje bez konkretnih dokaza osporavaju visinu dosuđene naknade vlastitom procjenom vrijednosti jednog sata tuđe pomoći i njege.

14. Slijedom navedenog, trebalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi toč. I. izreke prvostupanjske presude (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude) te odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi u tom dijelu toč. II. izreke pobijane presude (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

15. U odnosu na žalbene navode tužiteljice, kojima osporava tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade neimovinske i imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege, ukazuje se na sljedeće. Prije svega, pozivanje tužiteljice na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 54/2023-3 od 10. travnja 2024. nije primjenjivo u konkretnoj situaciji. Naime, u navedenoj je odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da tuženik može biti u zakašnjenju i za razdoblje prije nego što je formalno postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva, ako je tužitelj odštetnim zahtjevom i/ili tužbom već zahtijevao taj preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Međutim, u toj pravnoj stvari tužiteljica je odštetnim zahtjevom i tužbom na ime naknade neimovinske štete potraživala veći iznos (50.000,00 kn) od konačno utuženog (25.000,00 kn), što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, iako tužiteljica sada u žalbi navodi da je odštetnim zahtjevom potraživala naknadu neimovinske i imovinske štete u iznosu od 6.237,97 eura, takva tvrdnja ne proizlazi iz stanja spisa. Prije svega, tužiteljica uz tužbu nije dostavila zahtjev za mirno rješenje spora, već samo dopis kojim se obraća tuženiku, u kojem navodi da se dostavlja tužba s prilozima kao odštetni zahtjev (list 57 spisa). Stoga, kako tužiteljica nije dokazala da bi u postupku mirnog rješenja spora potraživala iznos koji premašuje konačno postavljeni zahtjev, već iz dostavljenog dopisa proizlazi da se radi o iznosu istovjetnom onome iz tužbe, pravilno sud nije dosudio zatezne kamate na cjelokupni dosuđeni iznos od podnošenja odštetnog zahtjeva primjenom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 76/13 i 152/14), jer obveza tuženika u odnosu na povećani dio zahtjeva nije ni mogla dospjeti prije nego što je taj dio zahtjeva bio postavljen.

16. Međutim, pravilno ukazuje tužiteljica da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zatezne kamate na ukupno povećani dio tužbenog zahtjeva s osnove naknada neimovinske i imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege (3.960,88 eura) dosudio od dana konačno postavljenog zahtjeva 5. studenog 2025., s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica zahtjev sukcesivno povećavala tijekom postupka, a ne tek podneskom od 5. studenog 2025.

17. Naime, tužiteljica je u tužbi na ime naknada neimovinske i imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege potraživala iznos od 849,43 eura (6.400,00 kuna). Podneskom od 27. listopada 2020. tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev na iznos od 1.911,21 eura (14.400,00 kuna), što predstavlja povećanje za iznos od 1.061,78 eura, na koji iznos zatezne kamate teku od dana preinake 27. listopada 2020. Nadalje, podneskom od 2. veljače 2024. tužiteljica je dodatno povisila tužbeni zahtjev na iznos od 3.003,52 eura (22.630,00 kuna), što predstavlja daljnje povećanje za iznos od 1.092,31 eura, na koji iznos zatezne kamate teku od dana preinake 2. veljače 2024. Konačno, podneskom od 5. studenoga 2025. tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev na iznos od 4.901,31 eura, što predstavlja daljnje povećanje za iznos od 1.897,79 eura. Budući da je tužbeni zahtjev na ime naknade neimovinske i imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege usvojen za iznos od 4.810,31 eura, dok je odbijen za iznos od 91,00 eura, to je na povećani dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.806,79 eura (1.897,79 eura -91,00 eura) pravilno sud dosudio tijek zateznih kamata na navedeni iznos od dana preinake 5. studenoga 2025.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II. i III. izreke ove drugostupanjske presude.

19. S obzirom na to da obje strane osporavaju odluku o trošku, kao i da je predmetni postupak započeo 14. kolovoza 2018., zbog čega sud pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o trošku sukladno čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), valjalo je i preispitati pravilnost odluke suda prvog stupnja o troškovima postupka iz toč. III. izreke presude.

20. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici za sastav podnesaka od 7. prosinca 2018., 7. svibnja 2021., 28. veljače 2025. te 5. studenoga 2025. nagradu odmjerio primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 i 107/25 - dalje: Tarifa), umjesto Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Navedenom je odredbom propisano da za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. toč. 1. Tarife odvjetniku pripada pravo na 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1. Tarife, ali ne više od 100 bodova. Naime, pozivanje tužiteljice na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 396/2022-2 od 23. kolovoza 2022., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sud može u određenim slučajevima odredbu Tbr. 8. toč. 1. Tarife tumačiti na način da stranci prizna trošak sastava i više od četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, nije primjenjivo u konkretnoj situaciji. To stoga što se navedeno pravno shvaćanje odnosi na iznimne i restriktivne situacije, kada su za to ispunjeni posebni uvjeti, osobito u slučajevima višekratnog ukidanja odluka i ponovnog vođenja postupka, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Naime, u navedenom predmetu postupak je bio višekratno vraćan na ponovno suđenje, uz donošenje dviju ukidnih odluka, dok u ovom predmetu takve procesne okolnosti nisu ostvarene, zbog čega se ne radi o činjenično i pravno usporedivim situacijama.

20.1. Jednako tako, pravilno sud prvog stupnja tužiteljici nije priznao pravo na naknadu troška za sastav podnesaka od 7. srpnja 2020., 15. siječnja 2021. te 16. prosinca 2021., koji u naravi predstavljaju požurnice, s obzirom na to da bi sud i po službenoj dužnosti poduzimao daljnje radnje u postupku. Slijedom navedenog, ne radi se o troškovima koji su bili potrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev za naknadu troška za sastav podnesaka od 14. lipnja 2019. te 8. srpnja 2024., kojima tužiteljica dostavlja u spis potvrde o uplati, budući da za takve radnje nije postojala obveza sastavljanja podneska. Naime, tužiteljica je mogla postupiti u skladu sa zaključkom suda prvog stupnja već samom dostavom potvrda o uplati, bez sastavljanja podneska, pri čemu sud i po službenoj dužnosti provjerava izvršene uplate. Također, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 22. studenoga 2022., kojim tužiteljica predlaže imenovanje drugog vještaka zbog činjenice da vještak nije u pozvanom roku dostavio nalaz i mišljenje, s obzirom na to da je sud prvog stupnja po službenoj dužnosti sankcionirao nepostupanje vještaka izricanjem novčanih kazni.

20.2. Također, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao pravo na trošak pristupa na ročište 21. travnja 2021. primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife, s obzirom na to da iz Zapisnika na listu 151 spisa proizlazi da se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Jednako tako, pravilno je sud primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao pravo na trošak za pristup na ročište 27. travnja 2022. (Zapisnik na listu 176 spisa), 11. srpnja 2022. (Zapisnik na listu 177 spisa), 2. rujna 2025. (Zapisnik na listu 369 spisa) te 30. rujna 2025. (Zapisnik na listu 370 spisa) primjenom Tbr. 9. toč. 5. Tarife, s obzirom na to da proizlazi da su navedena ročišta odgođena prije početka raspravljanja.

21. U i preostalom dijelu odluka o trošku je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. st. 2. ZPP-a) pravilnom primjenom odredbi Tarife.

22. Slijedom navedenog, trebalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice i tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod toč. III. izreke, kako je i odlučeno pod toč. I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

23. S obzirom na to da tuženik nije uspio sa žalbom, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (toč. V. izreke ove drugostupanjske presude).

24. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a jer ista nije uspjela u žalbenom postupku (toč. IV. izreke ove drugostupanjske presude). Naime, prvostupanjska je odluka izmijenjena samo u dijelu tijeka zateznih kamata, koje potraživanje je akcesorne prirode, dok je odluka suda prvog stupnja u pogledu glavne stvari (visina naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege) ostala nepromijenjena. Tužiteljici nije ni priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu s obzirom na to da ta radnja, a slijedom toga ni taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a), kako je i odlučeno u toč. VI. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper