REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1196/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužiteljice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivica Čuturić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica IF, dipl. iur., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Ivice Čuturića, odvjetnika i punomoćnice tuženika IF, dipl. iur., **.**.2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. da plati tužiteljici VF na ime naknade štete iznos od 5.000,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a koje teku od dana 1. ožujka 2025. pa do isplate, kao i da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka od 2.150,00 EUR-a, također sa zateznim kamatama, a koje teku od 27. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 3. rujna 2024., tijekom redovnog rada u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Klinici za psihijatriju, pretrpjela štetni događaj na radu kada joj je zaprimljeni pacijent prijetio smrću držeći u nju uperen pištolj. U vrijeme štetnog događaja poslodavac tužiteljice imao je kod tuženika zaključenu policu osiguranja od odgovornosti. Tužiteljica smatra da odgovornost tuženika proizlazi iz odredbi Zakona o radu i Zakona o zaštiti na radu kojima je propisana obveza poslodavca osigurati sigurne uvjete rada te odgovornost za štetu nastalu na radu po načelu objektivne odgovornosti. Navodi da je uslijed predmetnog događaja pretrpjela psihičke tegobe opisane u medicinskoj dokumentaciji, zbog čega se psihijatrijski liječila i koristila terapiju, a posljedice trpi i nadalje kroz intruzivne misli, osjećaj nesigurnosti i smetnje spavanja. Tužiteljica ističe da se prije pokretanja postupka 28. veljače 2025. obratila tuženiku odštetnim zahtjevom, o kojem nije odlučeno. Stoga potražuje naknadu neimovinske i imovinske štete s osnove povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i na ime tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 5.000,00 EUR, sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2025. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak štetnog događaja te činjenicu da je Klinički bolnički centar Zagreb u vrijeme događaja bio osiguran kod tuženika policom osiguranja koja pokriva odgovornost prema djelatnicima, slijedom čega pasivna legitimacija nije sporna. Međutim, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te odgovornost osiguranika za nastanak štete. Ističe da kao osiguratelj odgovara isključivo u granicama ugovora o osiguranju i uvjeta police, a ne prema općim pravilima građanskog prava, budući da nije neposredni štetnik. Navodi da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi propust poslodavca, već da je štetni događaj posljedica postupanja treće osobe, koje osiguranik nije mogao predvidjeti niti spriječiti. Poziva se na odredbu čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu prema kojoj se poslodavac može osloboditi odgovornosti ako je šteta nastala djelovanjem treće osobe čije posljedice nije mogao izbjeći. Tuženik osporava i visinu zatražene naknade smatrajući je previsokom u odnosu na težinu i posljedice ozljeda te sudsku praksu i orijentacijske kriterije. Nadalje osporava tijek zateznih kamata, osobito na ime tuđe pomoći i njege, smatrajući da se radi o nerepariranoj imovinskoj šteti na koju kamata može teći tek od dana utvrđenja njezine visine, odnosno od presuđenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u isprave u spisu, saslušao je tužiteljicu kao stranku, proveo je medicinsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji dr. Branki Vidrih, te je saslušao vještakinju dr. Vidrih.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog štetnog događaja nastalog na radu 3. rujna 2024., kada joj je tijekom obavljanja poslova u Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb pacijent prijetio smrću držeći uperen pištolj, a uslijed čega tvrdi da je pretrpjela psihičke posljedice i potrebu za liječenjem.

6. Nesporno je da se predmetni štetni događaj dogodio za vrijeme rada tužiteljice kod osiguranika tuženika, kao i da je Klinički bolnički centar Zagreb u vrijeme štetnog događaja bio osiguran kod tuženika policom osiguranja od odgovornosti prema djelatnicima, slijedom čega među strankama nije sporna pasivna legitimacija tuženika.

7. Sporno je postoji li odgovornost osiguranika tuženika, odnosno tuženika za nastanak štete, jesu li ispunjene pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti zbog postupanja treće osobe, jesu li kod tužiteljice nastale štetne posljedice u uzročno- posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, visina pretrpljene štete te osnovanost i tijek zatraženih zateznih kamata.

8. Odgovornost tuženika temelji se na odredbi čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR) i čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18, dalje: ZZR), prema kojima poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti, osim ako dokaže postojanje zakonom propisanih razloga za oslobođenje ili umanjenje odgovornosti.

Sukladno odredbi čl. 965. ZOO-a, oštećenik može zahtijevati naknadu štete neposredno od osiguratelja, pri čemu osiguratelj odgovara u istom opsegu u kojem bi za štetu odgovarao i osiguranik, odnosno poslodavac.

9. Tužiteljica VF iskazala je da je u vrijeme štetnog događaja radila kao glavna medicinska sestra Zavoda za krizna stanja Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb. Navela je da je 3. rujna 2024. pacijent verbalno i fizički agresivno postupao prema zaposlenicima, galamio, nasilno ušao u prostor šaltera te prijetio prisutnima. Zajedno s kolegicama pokušavala ga je smiriti, dok su istodobno obaviješteni zaštitari i policija. Iskazala je da joj je pacijent uputio ozbiljne prijetnje smrću govoreći joj kako će joj glavom udarati o zid, a nakon dolaska policije iz torbe izvadio pištolj kojim je mahao prema njoj i ostalima. Navodi da je u tom trenutku mislila da će biti ubijena. Nakon što je pacijent pobjegao kroz bolnicu, zajedno s policijom pokušavala je osigurati prolaze prema dijelovima bolnice u kojima su bili drugi pacijenti, dok su zaposlenici i pacijenti u panici pokušavali pobjeći. Nakon završetka događaja dala je iskaz policiji te joj je pružena psihijatrijska pomoć, nakon čega je bila na bolovanju oko mjesec dana, a ozljeda na radu joj je priznata. Navela je da je nakon događaja trpjela strah, nesanicu, pojačanu osjetljivost na zvukove te je koristila lijekove za smirenje i psihijatrijsku pomoć. Istaknula je da prije događaja nije imala takve psihičke tegobe. Navela je da joj je tijekom oporavka partner pomagao u svakodnevnim aktivnostima. Potvrdila je da se nakon bolovanja vratila raditi na isto radno mjesto i isti odjel. Nadalje je iskazala da je otišla u prijevremenu mirovinu jer više nije mogla mirno obavljati posao.

10. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio vjerodostojnim i uvjerljivim jer je isti logičan, detaljan i životno uvjerljiv te u bitnim dijelovima potvrđen provedenim dokazima. Njezini navodi o tijeku štetnog događaja, agresivnom ponašanju pacijenta i prijetnjama upućenim medicinskom osoblju podudarni su s prijavom ozljede na radu, iz koje proizlazi da je štetni događaj prijavljen kao ozljeda na radu tijekom rada s pacijentom uslijed njegovog nezadovoljstva liječničkim pregledom.

Vjerodostojnost iskaza tužiteljice dodatno potvrđuje dopis Ministarstva unutarnjih poslova od 4. ožujka 2026. iz kojeg proizlazi da je nad osumnjičenikom provedeno kriminalističko istraživanje zbog kaznenog djela prisile prema zdravstvenom radniku na štetu tužiteljice i drugih djelatnica KBC-a Zagreb te prisile prema službenoj osobi.

Nadalje, medicinska dokumentacija priložena spisu potvrđuje da je tužiteljica neposredno nakon događaja razvila akutnu reakciju na stres te da je zbog psihičkih tegoba bila psihijatrijski liječena i koristila propisanu terapiju. Sud stoga prihvaća iskaz tužiteljice kao istinit i vjerodostojan u cijelosti.

11. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi osiguranik bio oslobođen odgovornosti zbog toga što je štetu prouzročila treća osoba. Sukladno čl. 25. st. 1. ZZR-a poslodavac za ozljedu na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti - odgovornost je utemeljena samom činjenicom nastanka ozljede, bez potrebe dokazivanja krivnje. Okolnost da je štetnu radnju neposredno poduzela treća osoba ne isključuje tu odgovornost kada rizik od takve radnje pripada samoj prirodi posla. Agresivno ponašanje psihijatrijskih pacijenata prema medicinskom osoblju nije atipična ni nepredvidiva pojava na psihijatrijskom odjelu - naprotiv, radi se o inherentnom, sustavno prepoznatom profesionalnom riziku koji je organski ugrađen u sadržaj rada medicinske sestre na takvom odjelu. Stoga radnja pacijenta nema karakter ekskulpacijskog razloga u smislu čl. 25. st. 2. ZZR-a.

12. Odredbom čl. 25. st. 2. ZZR-a propisane su kumulativne pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti, od kojih je najvažnija ona da je šteta nastala unatoč provedenoj zaštiti na radu. Teret dokazivanja svih tih pretpostavki u cijelosti leži na tuženiku. U ovom predmetu tuženik nije predložio nijedan dokaz o konkretnim mjerama zaštite na radu koje je osiguranik tuženika poduzeo radi sprječavanja agresije pacijenata prema osoblju - u spis nije priložena procjena rizika za predmetno radno mjesto, nisu predočeni protokoli postupanja s agresivnim pacijentima, niti dokumentacija o osposobljavanju radnika. Time tuženik nije ni pokušao dokazati ključnu ekskulpacijsku pretpostavku, pa prigovor nije osnovan.

13. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem TF, stručnjaka zaštite na radu. Ovo stoga jer tuženik u odgovoru na tužbu nije iznio niti jednu konkretnu supstanciranu tvrdnju o sadržaju mjera zaštite na radu, procjeni rizika ili protokolima koji bi mogli opravdati primjenu ekskulpacijskog razloga iz čl. 25. st. 2. ZZR-a. Bez supstanciranih tvrdnji koje bi se tim dokazom trebale potvrditi ili opovrgnuti, prijedlog nema dovoljno određenu činjeničnu osnovu. Uz to, NF nije bio neposredni sudionik ni očevidac štetnog događaja, pa na odlučne činjenice vezane uz tijek događaja i nastale posljedice nije bio u položaju iskazivati. Te su činjenice ionako utvrđene iz iskaza tužiteljice, medicinske dokumentacije, prijave ozljede na radu i dopisa Ministarstva unutarnjih poslova.

14. Sud je odbio prijedlog tuženika za dodjelom roka radi očitovanja na dopis MUP- a. Dopis Ministarstva unutarnjih poslova od 4. ožujka 2026. javna je isprava kojom se potvrđuje provođenje kriminalističkog istraživanja nad počiniteljem zbog kaznenih djela prisile prema zdravstvenom radniku na štetu tužiteljice i prisile prema službenoj osobi. Sadržaj te isprave koherentan je s iskazom tužiteljice i ostalim dokazima u spisu te ne sadržava nejasnoće koje bi zahtijevale posebnu raspravu ili pisano očitovanje. Tuženik je imao dostatnu mogućnost iznijeti svoje procesne i materijalnopravne argumente u odgovoru na tužbu i na ročištu. Dodjela posebnog roka za pisano očitovanje na javnu ispravu jasnog i nedvosmislenog sadržaja nije bila procesno potrebna niti opravdana za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja.

15. Nadalje, pribava inspekcijskog nalaza i rješenja donesenog povodom prijave ozljede na radu nije bila potrebna. Između stranaka je nesporno da se štetni događaj dogodio na radu i u neposrednoj svezi s radom tužiteljice te da joj je priznat status ozljede na radu. Izvođenje dokaza radi potvrđivanja nesporne činjenice procesno je suvišno sukladno čl. 219. ZPP-a. Inspekcijski nalaz bio bi relevantan za utvrđenje provedenih mjera zaštite na radu, što se tiče prigovora iz čl. 25. st. 2. ZZR-a, no tuženik taj prigovor nije supstancirao konkretnim tvrdnjama o sadržaju tih mjera, niti je inspekcijski nalaz predlagao u tu svrhu. Pribava dokaza koji ne bi mogao utjecati na ishod spora o spornim pravnim pitanjima nije procesnopravno opravdana, pa je sud navedene prijedloge ocijenio suvišnima i nepovezanima s odlučnim spornim pitanjima ovog predmeta.

16. Slijedom navedenog, tuženik je kao osiguratelj poslodavca u cijelosti odgovoran tužiteljici za naknadu štete u predmetnom štetnom događaju.

17. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje psihijatrijske struke dr. Branke Vidrih proizlazi da je tužiteljica uslijed predmetnog štetnog događaja pretrpjela primarni strah intenzivnog i kratkotrajnog karaktera, kao i sekundarni strah jakog intenziteta kroz 3 dana, srednjeg intenziteta kroz 5 dana te blažeg intenziteta kroz razdoblje od tri mjeseca. Nadalje proizlazi da je kod tužiteljice došlo do razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja zbog kojeg se nalazi u psihofarmakoterapijskom tretmanu te da zbog posljedica iz kruga PTSP-a u svakodnevnom životu ulaže pojačane napore u omjeru od 10%.

18. Tužiteljica je prigovorila nalazu i mišljenju vještakinje u dijelu koji se odnosi na ocjenu intenziteta straha i trajnih posljedica, smatrajući da utvrđene posljedice od 10% nisu u skladu s medicinskom dokumentacijom, kliničkom slikom i težinom traumatskog događaja kojem je bila izložena. Istaknula je da se radilo o stvarnoj i neposrednoj prijetnji smrću, uz dugotrajne posljedice koje se manifestiraju kroz intruzivna sjećanja, poremećaje spavanja, izbjegavajuće ponašanje, anksioznost i potrebu za kontinuiranim psihijatrijskim liječenjem, zbog čega smatra da nalaz podcjenjuje težinu njezinog psihičkog stanja. Također je prigovorila što vještakinja u pisanom nalazu nije dala ocjenu potrebe za tuđom pomoći i njegom.

19. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje.

20. Vještakinja dr. Branka Vidrih usmeno je iskazala da se kod tužiteljice radi o blažem obliku PTSP-a koji ne zahtijeva bolničko liječenje, već ambulantni psihofarmakoterapijski tretman. Navela je da simptomi poput intruzivnih misli, poremećaja sna, socijalnog povlačenja i izbjegavajućeg ponašanja predstavljaju trajne simptome PTSP-a te da je na temelju istih ocijenila trajno smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 10%. Također je iskazala da je štetni događaj utjecao na radnu sposobnost tužiteljice zbog čega je donijela odluku o umirovljenju. Nadalje je navela da u pisanom nalazu nije posebno cijenila potrebu za tuđom pomoći i njegom, no da je prema njezinoj stručnoj ocjeni tužiteljici bila potrebna pomoć druge osobe u trajanju od 2 sata dnevno tijekom prvih 10 dana nakon štetnog događaja, a potom po 1 sat dnevno kroz tri mjeseca, radi pratnje pri odlascima liječniku ili u trgovinu.

21. Tužiteljica je nakon usmenog iskaza vještakinje dodatno prigovorila nalazu i mišljenju u dijelu u kojem je vještakinja stanje tužiteljice kvalificirala kao blaži oblik PTSP-a, smatrajući da takva ocjena nije u skladu sa simptomima i tegobama koje je sama vještakinja utvrdila. Istaknula je da trajni simptomi, izbjegavajuće ponašanje, poremećaji spavanja, dugotrajna farmakoterapija te smetnje u svakodnevnom i radnom funkcioniranju upućuju najmanje na srednje težak oblik PTSP-a. U prilog svojim tvrdnjama dostavila je i nalaz vještaka iz drugog predmeta koji se odnosi na osobu koja je sudjelovala u istom štetnom događaju, a kod koje je utvrđen srednje težak oblik PTSP-a i trajno smanjenje životne aktivnosti od 20%, slijedom čega je predložila provođenje novog psihijatrijskog vještačenja.

22. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je iznijela potrebu za tuđom pomoći i njegom jer isto ne proizlazi iz medicinske dokumentacije.

23. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje psihijatrijske struke, zajedno s njezinim usmenim očitovanjem na raspravi, prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke, budući da je izrađen nakon uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, kliničkog pregleda tužiteljice i dodatnih pojašnjenja danih na raspravi. Vještakinja je jasno i argumentirano obrazložila prirodu i intenzitet psihičkih posljedica koje je tužiteljica pretrpjela uslijed predmetnog štetnog događaja, kao i potrebu za tuđom pomoći i njegom.

Sud pritom nije prihvatio prigovore tužiteljice usmjerene na kvalifikaciju PTSP-a kao blažeg oblika niti prijedlog za provođenjem novog psihijatrijskog vještačenja, ocijenivši da sama činjenica što tužiteljica nije zadovoljna utvrđenim intenzitetom posljedica ne dovodi u pitanje stručnost i vjerodostojnost nalaza vještakinje. Sud nije prihvatio niti prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještakinje u dijelu koji se odnosi na potrebu za tuđom pomoći i njegom, ocijenivši da je vještakinja na raspravi jasno obrazložila razloge zbog kojih ta potreba nije bila posebno navedena u pisanom nalazu te je stručno pojasnila opseg i svrhu potrebne pomoći. Sud je stoga prihvatio njezino usmeno očitovanje kao logično i uvjerljivo, posebno imajući u vidu prirodu i intenzitet psihičkih posljedica koje je tužiteljica trpjela neposredno nakon traumatskog događaja.

Sud nije prihvatio niti pozivanje tužiteljice na nalaz i mišljenje iz drugog sudskog predmeta, budući da se posljedice štetnog događaja procjenjuju individualno za svakog oštećenika, ovisno o njegovim osobinama, tijeku liječenja i konkretnim psihičkim posljedicama. Sama činjenica da je u drugom predmetu utvrđen teži oblik PTSP-a ne dovodi u pitanje stručnost i pravilnost nalaza i mišljenja vještakinje u ovom postupku.

24. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je tužiteljici uslijed štetnog događaja, povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, a čime joj je nastala neimovinska šteta (čl. 19. st. 2. u vezi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 155/23, dalje: ZOO)). Sud je pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade imao u vidu odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, vodeći računa o jačini i trajanju pretrpljenog straha, trajanju liječenja, stupnju smanjenja životne aktivnosti, u opsegu kako je to utvrđeno nalazom sudskog vještaka, uzimajući u obzir i promjene u vrijednosti novca u odnosu na vrijeme donošenja orijentacijskih kriterija.

25. Imajući u vidu zadobivene ozljede, obzirom na trajanje i intenzitet pretrpljenog straha, te smanjenje životne aktivnosti od 10%, kako to sve proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka, sud je utvrdio da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za nastalu neimovinsku i imovinsku štetu u iznosu od 5.000,00 eura i to po kriteriju pretrpljenog straha 2.200,00 eura, po kriteriju duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti 2.030,00 eura, te za tuđu pomoć i njegu 770,00 eura. Na temelju odredbe čl. 1095. st. 1. i čl. 1089. st. 2. ZOO-a tužiteljici za 110 sati nestručne tuđe pomoći pripada pravična novčana naknada. O cijeni sata tuđe pomoći sud je odlučio prema slobodnoj ocjeni sukladno odredbi čl. 223. ZPP-a u iznosu od 7,00 eura po satu, pa ista ukupno iznosi 770,00 eura.

26. Tužiteljici na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu pripadaju zatezne kamate od dana 1. ožujka 2025. kao dana nakon podnošenja odštetnog zahtjeva 28. veljače 2025., sukladno čl. 29. st. 2. i čl. 1103. ZOO-a.

27. Prigovor tuženika kojim osporava tijek zateznih kamata na dosuđenu naknadu za tuđu pomoć i njegu nije osnovan. Naime, iako se radi o nerepariranoj imovinskoj šteti, u konkretnom slučaju visina iste bila je određiva već u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva, budući da je potreba za tuđom pomoći i njegom bila neposredna posljedica štetnog događaja, a njezin opseg naknadno je preciziran provedenim vještačenjem.

Sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Sudska praksa pritom zauzima stajalište da zatezne kamate na naknadu tuđe pomoći i njege pripadaju od podnošenja odštetnog zahtjeva kada su okolnosti i opseg štete bili dovoljno odredivi, neovisno o tome što je točan iznos naknade utvrđen tijekom postupka.

Budući da je tužiteljica još prije pokretanja postupka podnijela odštetni zahtjev tuženiku, a potreba za tuđom pomoći i njegom proizlazi neposredno iz posljedica štetnog događaja i potvrđena je provedenim vještačenjem, sud smatra da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno od 1. ožujka 2025. pa do isplate.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te je trošak valjalo dosuditi tužiteljici koja je uspjela u cijelosti u postupku. Tužiteljici su odmjereni troškovi sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 5.000,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak:

- sastava odštetnog zahtjeva od 200,00 eura (Tbr.32),

- sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7/1),

- sastava podneska od 27.8.2025. od 200,00 eura (Tbr.8/1),

- pristupa na ročište 7.10.2025. od 200,00 eura (Tbr. 9/1),

- pristupa na ročište 11.11.2025. od 200,00 eura (Tbr. 9/1),

- sastava podneska od 27.2.2026. od 200,00 eura (Tbr.8/1),

- pristupa na ročište 5.5.2026. od 200,00 eura (Tbr. 9/1),

što ukupno iznosi 1.400,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a od 25% (Tbr. 46) i troškove vještačenja od 400,00 eura, trošak tužiteljice sve ukupno iznosi 2.150,00 eura.

29. Tužiteljica nema pravo na naknadu ostalih troškova jer nisu bili potrebni za vođenje postupka ili se radi o podnescima kojima dostavlja isprave koje je trebala dostaviti sa podnošenjem tužbe (podnesaka kojim dostavlja daljnju medicinsku dokumentaciju, podneska kojim dostavlja dokaz o uplati predujma i zdravstveni karton). Nema pravo na naknadu troška za pristup ročištu za objavu presude jer joj isti nije niti nastao niti je neophodan za vođenje postupka.

30. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

31. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužiteljica je oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 27. svibnja 2026.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku