Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10538/2024

U I M E R E P U B L I KE H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Roberta Završkog i Eufemije Nanković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. TS, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/2017., 126/2019., 84/2021. i 114/2022.) odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 16. listopada 2024., broj: Pp - 10426/2023, u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. TS te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. TS je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 (sedamdeset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 16. listopada 2024., broj: Pp - 10426/2023, proglašen je krivim okr. TS, da je na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, izrečena novčana kazna 920,00 (devetsto dvadeset) eura, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.1. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, prvostupanjskom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu istih u u paušalnom iznosu od 30,00 eura.

2. Protiv te presude okr. TS pravodobno je po branitelju bojanu Opačiću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jukić podnio žalbu, naznačujući da se žali zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da je sud ispitao oštećenu bez prisutnosti okrivljenika i obrane, a posebno se ističe da je sud odluku donio temeljem razgovora sa oštećenom kojem nitko nije prisustvovao te je vodio daljnji postupak temeljem uvjerenja koje je prethodno stvorio, a time da je on doveden u nepovoljniji položaj te je narušeno procesno pravo okrivljenika. Time, iako to nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena tzv. relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 2. u vezi sa člankom 85. stavak 2. Prekršajnog zakona.

5.1. Međutim, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo obrane i da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

5.2. Naime, iako je točno da je prvostupanjski sud ispitano svjedokinju žrtvu IS izvanraspravno (budući je okrivljenik opravdao svoj nedolazak na glavnu raspravu zakazanu za 19. rujna 2024., zbog bolesti), dakle, bez prisutnost okrivljenika, svjedokinja IS ponovno je ispitana na glavnoj raspravi 14. listopada 2024., te je provedeno suočenje između okrivljenika i svjedokinje žrtve IS, sve u prisutnosti branitelja okrivljenika te je okrivljeniku omogućeno stavljanje primjedbi na njezin iskaz te postavljanje pitanja.

5.3. Stoga, okrivljeniku je omogućeno da ostvari svoje pravo na kontradiktorno raspravljanje, što je isti i iskoristio, pa je evidentno da okrivljeniku nije povrijeđeno pravo obrane, a time nije počinjena niti bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. u vezi sa člankom 85. stavkom 2. Prekršajnog zakona.

6. Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da je prvostupanjski sud utemeljio odluku isključivo na iskazu oštećene, donosno provedenog suočavanja, a da sud ne raspolaže niti jednim dokazom kojim bi iskaz oštećene bio uvjerljiviji od iskaza okrivljenika. Okrivljenik ističe da prvostupanjski sud zanemaruje da je oštećena dala iskaz na zapisnik kod Zavoda za socijalni rad Peščenica i to više od 3 mjeseca nakon navodnog događaja te zanemaruje da spisu Zavoda prileže i pritužbe okrivljenika na nasilničko ponašanje oštećene sve dane prije negoli je oštećena, suočena sa optužbama partnera, optužila istog da bi fizički nasrnuo na nju, a što ukazuje na činjenicu da se oštećena nasilnički ponašala prema njemu, a što je bio i slučaj inkriminirane prilike kada je oštećena nasrnula na njega te se on samo branio odgurnuvši istu od sebe, na što je i ukazao u svojoj obrani.

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.2. Naime, iz iskaza svjedokinje žrtve IS koji iskaz je pravilno prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim jer je iskazivala objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njenom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti u odnosu na odlučne činjenice od kojih ovisi ostvarenje bitnih obilježja prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret, nesporno proizlazi da je okrivljenik svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti o nasilja u obitelji. Vjerodostojnost iskaza žrtve proizlazi i iz izvedenog dokaza suočenjem između okrivljenika i svjedokinje žrtve IS. U odnosu na žalbene navode okrivljenika kojim osporava ocjenu prvostupanjskog suda o izvedenom dokazu suočenja ističe se da načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da iskaze osoba sud mora ocijeniti ne samo sa stajališta zakona logike nego i psihološki te na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, primjenjujući načelo neposrednosti koje omogućuju sudu utvrđivanje činjeničnog stanja. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaje za koji se tereti.

6.3. Žalbenim navodim okrivljenika kojima ukazuje na nasilničko ponašanje IS prema njemu nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a osobito iz razloga jer eventualno nasilničko ponašanje žrtve prema okrivljeniku nije predmet raspravljanja ovog postupka.

6.4. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika kojima ističe da nije ostvaren kvalificirani oblik nasilja u obitelji, jer sve da se i događaj desio, da dijete nije moglo biti svjesno te činjenice budući je bilo premaleno. Naime, nazočnost djeteta događaju inkriminirane prilike okrivljenik nije dovodio u sumnju u svojoj obrani, budući da je iskazao da je dijete bilo u kolicima u njihovoj blizini, a iz čega proizlazi da je dijete bilo nazočno nasilju u obitelji, a time su i ostvarena sva bitna obilježja prekršaja iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. U tom smislu, irelevantna je činjenica je li dijete bilo svjesno počinjenog nasilja budući da vanjski podražaji u vidu nasilničkog ponašanja, osobito fizičkog nasrtaja, imaju nesumnjiv utjecaj na dijete. Osim toga, djeca se kroz život oslanjaju na emocije koje su im alat za preživljavanje pa je dovoljno da dijete samo osjeti atmosferu nasilja koja zasigurno negativno utječe na njegov psihofizički razvoj.

6.5. Iz naprijed navedenih razloga prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza svjedokinje žrtve IS te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti.

6.6. Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika pa žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. U žalbi zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni okrivljenik ističe da do sada nije kažnjavan, da njegova mjesečna primanja iznose 640,00 eura te da ista ugrožava socijalnu egzistenciju okrivljenika i stabilnost obitelji.

7.1. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Po ocjeni ovog suda, novčana kazna od 920,00 eura, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, težini počinjenog djela, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te predstavlja novčanu kaznu izrečenu u zakonom propisanom minimalnom iznosu za prekršaj iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kao blažu vrsta kazne, s obzirom da je za taj prekršaj, propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 920,00 eura, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora do 90 dana, a koja novčana kazna je primjerena težini počinjenog prekršaja i količini protupravnog postupanja okrivljenika.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 70,00 eura, predstavlja iznos neznatno iznad minimalno mogućeg iznos paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati.

9. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 27. svibnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić,v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.