Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-12107/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Eufemije Nanković i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ŽV zbog prekršaja iz čl. 199. st.2. i st.7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 133/23. i 145/2024. ), odlučujući o prigovoru okr. ŽV, protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Labin, od 21. prosinca 2025., klasa: 211-07/25-1/23250, u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Prigovor okr. ŽV odbija se kao neosnovan, te se potvrđuje pobijani prekršajni nalog.
II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, okr. ŽV, obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu 30,00 (trideset) eura, koji je dužan platiti u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanim prekršajnim nalogom, proglašen je krivim okr. ŽV zbog prekršaja iz čl. 199. st. 2. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama a za koje je kažnjen novčanom kaznom 660,00 eura.
1.1. Izrečena mu je zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije dva mjeseca u koju mu je uračunato vrijeme trajanja mjere opreza, te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 66,36 eura.
2. Protiv navedenog prekršajnog naloga, okr. ŽV pravodobno je osobno podnio prigovor zbog izrečene novčane kazne i zaštitne mjere.
3. S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. t. 2. PZ-a, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. PZ-a, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba PZ-a o žalbenom postupku.
4. Prigovor nije osnovan.
5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prekršajni nalog.
6. Okrivljenik u prigovoru priznaje odgovornost te podnosi prigovor s prijedlogom da se ne izrekne zabrana upravljanja vozilom, da mu se kazna ublaži u najvećoj mogućoj mjeri, po mogućnošću izricanjem opomene. Navodi da više od deset godina nije počinio prometni prekršaj, zaposlen je, a radno mjesto nalazi se oko 30 km od mjesta stanovanja, i gubitak vozačke dozvole bi izravno ugrozio njegovo zaposlenje jer nema sigurnu alternativu za dolazak na posao. Nadalje navodi da je jedini uzdržavatelj maloljetne osobe i izricanje zabrane upravljanja vozilom i veće novčane kazne imalo bi neposredne posljedice na mogućnost uzdržavanja, isto tako navodi da je do prekršaja došlo na relaciji od oko 500 metara između mjesta polaska i vlastitog doma te je pritom loše odlučio, pogrešno procijenio, te zbog vrlo niske vanjske temperature odvesti se kući autom umjesto da prošeće. Predlaže da se ne izrekne zabrana upravljanja vozilom, maksimalno ublaži visina novčane kazne i izrekne opomena kao mjera koja bi postigla cilj kažnjavanja bez nepotrebnih posljedica.
7. Međutim, po ocjeni ovog suda okrivljeniku je za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a. Naime, okrivljeniku je izrečena novčana kazna u propisanom minimumu novčane kazne, propisane za prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (propisana novčana kazna od 660,00 do 1990,00 eura) te ovaj sud smatra cijeneći da su izraženi zahtjevi generalno preventivnog te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti kao nužna pretpostavka za izricanja kazne ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne te da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ- a ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem kako se to sugerira u prigovoru okrivljenik.
7.1. Neosnovan je prijedlog okrivljenika da se primijeni mjera upozorenja opomena, budući da u konkretnom slučaju za predmetni prekršaj za to nema zakonske osnove. Prema odredbi čl. 43. st. 1. PZ-a, opomena se može primijeniti za prekršaj za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 eura , ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja. Dakle, osnovni zakonski uvjet za primjenu opomene je da se radi o prekršaju „za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 663,61 eura “, a što u ovom konkretnom slučaju za navedeni prekršaj nije ostvareno.
7.2. U odnosu na navod prigovora kojima se ističe okrivljenikova ranija prekršajna nekažnjavanost koju je potrebno cijeniti kao olakotnu okolnost, treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala dodatno ublažavanje novčane kazne.
7.3. Jednako tako, navodi prigovora ( o uzdržavanju maloljetne osobe, subjektivno pogrešne procjene situacije i udaljenja radnog mjesta od mjesta stanovanja) po stavu ovog suda, svaka za sebe i u svojoj ukupnosti, nisu naročito olakotne okolnosti koje bi opravdavale dodatno ublažavanje novčane kazne. Nadalje, niti priznanje ili svijest o počinjenom prekršaju, po ocjeni ovog suda, ne čine takve olakotne okolnosti koje bi opravdale izricanje ublažene novčane kazne za predmetni prekršaj, kao što to ističe okrivljenik u prigovoru.
7.4. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje okrivljenikovog prigovora u dijelu odluke o novčanoj kazni.
8. Nadalje, ispitujući pobijani prekršajni nalog u dijelu odluke o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud je našao da je prvostupanjsko tijelo, osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije dva mjeseca. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koja su predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Imajući na umu prethodno navedeno, okolnost koja se ističe u prigovoru o potrebi posjedovanja vozačke dozvole zbog udaljenog mjesta rada od mjesta stanovanja posla i posljedično mogućnost ostanka bez posla u slučaju izricanja zaštitne mjere trebala je upravo biti poticaj okrivljeniku da ne krši prometne propise pa isto nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog tijela o primjeni zaštitne mjere, a posebno cijeneći da je okrivljenik počinio prekršaj koji je jedan od najtežih prekršaja iz područja sigurnosti prometa na cestama.
8.1. Stoga se izricanjem predmetne zaštitne mjere postiže njihova svrha, odnosno, otklanjaju se uvjeti koji omogućuju ili mogu poticajno djelovati na okrivljenikovo počinjenje novog prekršaja. I po ocjeni ovog suda, težina počinjenog prekršaja (upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola pri koncentraciji od 1,10 g/kg), kao i očekivanih prekršaja te stupanj počiniteljeve opasnosti, proporcionalno je izrečenoj
zaštitnoj mjeri, sukladno s načelom razmjernosti iz čl. 51.a PZ-a. Duljina trajanja izrečene mjere od dva mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle, bliže kraćem mogućem trajanju zaštitne mjere, također je primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa.
8.2. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje okrivljenikovog prigovora niti u ovom dijelu te je odlučeno kao u izreci ove presude.
9. U vrijeme trajanja izrečene zaštitne mjere, u skladu sa čl. 130. st. 9. Pz-a, uračunati će se vrijeme koje je okrivljeniku vozačka dozvola bila privremeno oduzeta naredbom o određivanju mjere opreza.
10. Kako je čl. 138. st. 2. t. 3. c) PZ-a propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju čl. 139. st. 3. PZ-a, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.
11. Zbog navedenoga na temelju čl. 238.st.11.PZ-a u vezi čl. 205.PZ-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 27. svibnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi istarskoj, Policijskoj postaji Labin u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
