Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj:Gž R-363/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Insula-Županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju (ranije: Psihijatrijska bolnica Rab), Kampor 224, Rab, OIB: 91616680822, zastupanog po ravnateljici ŠVŠ, a koju zastupa punomoćnica Jolanda Velnić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženice-protutužiteljice ŠV iz [adresa], CV, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Zorana Šunić, Marko Lisec i Mislav Knacir, odvjetnici iz Odvjetničkog društvu Šunić i Lisec d.o.o. u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika Insula-Županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju Rab, protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-319/2019-61 od 14. srpnja 2025., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja-protutuženika Insula-Županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju Rab kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-319/2019-61 od 14. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, kao što se potvrđuje i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je prihvaćen dio protutužbenog zahtjeva tuženice-protužiteljice ŠV, a potvrđuje se i u dijelu pod točkom V. izreke, kojim je naloženo tužitelju-protutuženiku Insula- Županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju Rab da tuženici-protutužiteljici ŠV naknadi troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženici-protutužiteljici ŠV, da isplati tužitelju Insula–Županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju, s osnova troškova specijalizacije iznos od 4.909,76 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. travnja 2019. do isplate, prema stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za svotu od 111.701,88 eura, zajedno sa zahtijevanim zateznim kamatama na taj iznos (točka II. izreke).

1.1. Nadalje je prihvaćen dio protutuženog zahtjev tuženice-protutužiteljice ŠV za utvrđenje da su članak 5. (u dijelu u kojem je specijalizant, nakon završene specijalizacije, dužan obavljati poslove i radne zadatke u Psihijatrijskoj bolnici Rab najmanje onoliko vremena koliko bude trajala specijalizacija i polaganje specijalističkog ispita) i članak 6. (u dijelu u kojem se u slučaju neispunjenja obveze iz čl. 4. ovog Ugovora ili ukoliko dođe do raskida radnog odnosa između Bolnice i specijalizanta prije isteka roka iz članka 5. ovog Ugovora, ŠV, dr.med., obvezuje se na vraćanje cjelokupnog iznosa isplaćene joj plaće tijekom specijalizacije i polaganja specijalističkog ispita u bruto iznosu kao i ostalih davanja isplaćenih joj na temelju prava ostvarenih prema Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika) Ugovora o specijalizaciji od dana 31. listopada 2012.g., sklopljenog između tuženice-protutužiteljice i tužitelja- protutuženika, KLASA: 131-01/12-195/01, Ur.broj: 2169-30-02-12-03, ništetni, te da ne proizvode pravne učinke (točka III. izreke). Istom je presudom odbijen protutužbeni tužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice ŠV kojim traži utvrđenje da su članci 5. i 6. Ugovora specijalizaciji od 31. listopada 2012. ništetni i ne proizvode učinke, u preostalom dijelu njihovog sadržaja (koji nije prihvaćen u točki III. izreke) (točka IV. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupak sadržanoj u istoj presudi naloženo je tužitelju- protutuženiku Insula- Županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju Rab da tuženici-protutužiteljici ŠV naknadi troškove postupka u iznosu od 13.405,66 eura, skupa sa zakonskom zateznom kamatom 14. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja je navedena u izreci odluke, dok je u preostalo dijelu (iznad 13.405,66 eura, a do zatraženih 35.431,25 eura) zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu troška odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj-protutuženik Insula- Županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju Rab (u daljnjem tekstu: tužitelj), pobijajući je u cijelosti, ali kako nema pravni interes pobijati je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio njegovog zahtjeva, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odbijen dio protutužbenog zahtjeva, to je pobija u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice ŠV (u daljnjem tekstu: tuženica), kao i u dijelu pod točkom V. izreke, kojim mu je naloženo plaćanje troškova postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23. i 146/25. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3.. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet ovoga spora je potraživanje tužitelja da mu tuženica isplati iznos koji je platio s osnove troškova njezine specijalizacije, kao što je predmet spora i protutužbeni zahtjev tuženice za utvrđenje ništetnim članaka 5. i 6. Ugovora o specijalizaciji koji je sklopljen između stranaka 31. listopada 2012.

6. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su stranke 29. listopada 2012. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

- da su stranke 31. listopada 2012. zaključile i Ugovor o specijalizaciji iz neurologije, kojim je tužitelj (tada pod nazivom Psihijatrijska bolnica Rab) tuženicu, kao svoju radnicu, uputio na specijalizaciju iz neurologije,

- da je potom tuženica nakon provedene specijalizacije (koja joj je odobrena rješenjem Ministarstva zdravlja od 14. ožujka 2013. i uspješno položenog specijalističkog ispita 18. prosinca 2018. s tužiteljem sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 27. prosinca 2018.,

- da je tuženica navedeni ugovor o radu otkazala pisanim putem i to dopisom od 20. ožujka 2019.,

- da je nakon toga tužitelj od tuženice zatražio da mu plati trošak specijalizacije u iznosu od 865.740,65 kuna,

- da tuženica po pozivu tužitelja nije postupila, odnosno nije platila traženi trošak,

- da odredba članka 5. predmetnog ugovora o specijalizaciji od 31. listopada 2012. glasi: "Specijalizant se obvezuje da će u roku od 15 dana nakon položenog specijalističkog ispita stupiti na poslove, prema rasporedu poslova utvrđenih Pravilnikom o sistematizaciji poslova i radnih zadataka u Psihijatrijskoj bolnici Rab. Specijalizant je, nakon završene specijalizacije, dužan obavljati poslove i radne zadatke u Psihijatrijskoj bolnici Rab najmanje onoliko vremena koliko bude trajala specijalizacija i polaganje specijalističkog ispita".

- da sadržaj odredbe članka 6. istog Ugovora glasi: "U slučaju neispunjenja obveze iz čl. 4. ovog Ugovora ili ukoliko dođe do raskida radnog odnosa između Bolnice i specijalizanta prije isteka roka iz članka 5. ovog Ugovora, ŠV, dr.med., obvezuje se na vraćanje cjelokupnog iznosa isplaćene joj plaće tijekom specijalizacije i polaganja specijalističkog ispita u bruto iznosu kao i ostalih davanja isplaćenih joj na temelju prava ostvarenih prema Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika, te ostalih troškova specijalizacije u koje spadaju troškovi mentorstva, troškovi zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i drugi troškovi vezani uz specijalističko usavršavanje, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana raskida radnog odnosa pa do dana konačne isplate."

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4531/2023 od 30. listopada 2024. ponovio svoja shvaćanja iz odluke broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. da obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa ne mogu predstavljati troškove specijalizacije koji su vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i edukacije specijalizanata, slijedom čega da je strogo odvojiva novčana kategorija u odnosu na prava specijalizanata koja proizlaze iz ugovora o radu,

- da je proveden dokaz financijskim vještačenjem sa zadatkom izračuna visine bruto plaće tuženice za razdoblje od 2. veljače 2014. do 10. kolovoz 2018., specificirano po mjesecima, kao i ostalih davanja isplaćenih joj na temelju prava ostvarenih prema Pravilniku o plaćanja, naknadama plaće i drugim materijalnim pravima radnika, te iznosa troškova specijalizacije (tijekom trajanja radnog odnosa tuženice kod tužitelja) u koje spadaju troškovi mentorstva (glavnog mentora, mentora i komentora), troškovi zdravstvenih ustanova gdje je tuženica obavljala specijalističko usavršavanje i drugi troškovi vezani uz specijalističko usavršavanje (kao primjerice trošak školarine, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju tuženice i dr.),

- da je vještak financijske struke Tomislav Prpić postupio je po navedenom zadatku i izvršio izračune, prema kojemu je tužitelj za tuženicu od veljače 2014. do kolovoza 2018. isplatio ukupan trošak plaće (bruto 2) u iznosu od 111.701,88 eura, dok je na troškove mentorstva, troškove zdravstvenih ustanova i troškove specijalističkog usavršavanja utrošio 4.909,76 eura,

- da je taj nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića detaljan, stručan i dan u skladu s dokumentacijom u spisu i postavljenim vještaku zadatkom, a da ni stranke nisu imale primjedbi na metodologiju izračuna, odnosno na njegov sadržaj,

- da tužitelj ima pravo zbog raskida radnog odnosa od strane tuženice, od nje potraživati naknadu štete u visini troškova specijalizacije u koje ne ulaze troškovi učinjeni u svezi ispunjavanja prava i obveza iz ugovora o radu, jer da svote isplaćenih plaća i ostalih materijalnih prava tuženici tijekom specijalizacije i polaganja specijalističkog ispita ne ulaze u trošak specijalizacije, a u to da ne spadaju troškovi mentorstva, troškovi zdravstvenih ustanova i troškovi specijalističkog usavršavanja u iznosu od 4.909,76 eura, koji iznos je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju,

- da je dio članka 5. Ugovora o specijalizaciji kojim je tuženica nakon završene specijalizacije dužna obavljati poslove i radne zadatke kod tužitelja najmanje onoliko vremena koliko bude trajala specijalizacija i polaganje specijalističkog ispita ništetan, iz razloga što je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlukom broj U- I/187/2015, od 11. srpnja 2017. ukinuo odredbu članka 11. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11., 133/11. i 54/12. – u daljnjem tekstu: Pravilnik/11), naknadno izmijenjen i dopunjen („Narodne novine“ broj 49/13., 139/14., 82/15., 116/15., 62/16., 69/16. i 6/17.), kojom je bilo propisano, između ostalog, da obveza rada nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od vremena trajanja specijalizacije,

- da je i dio odredbe članka 6. ugovora o specijalizaciji ništetan i to onaj sadržaj kojim je stipulirana obveza tuženice da tužitelju isplati zbog raskida ugovora iznose bruto isplaćenih plaća te ostalih iznosa koje je primila po osnovi drugih materijalnih prava prema tužiteljevom Pravilniku kojim je regulirao tu pravnu materiju za svoje radnike, i to zato što je u suprotnosti s proklamiranim pravom na zaradu iz odredbe članka 55. Ustava Republike Hrvatske, u vezi s člankom 322. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), pa da iznos isplaćene plaće, nakade plaće i ostalih prava za obavljeni rad tužiteljice ne ulazi u trošak specijalizacije za koji bi se tuženicu u okolnostima nastalog raskid ugovora teretio.

7. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke sklopile ugovor o radu kojim su regulirale radni odnos i potom Ugovor o specijalizaciji iz neurologije, kojim je reguliran njihov odnos s naslova specijalističkog usavršavanja tuženice kod tužiteljice, kao i utvrđenje da je tuženica specijalističko usavršavanje obavljala kod tužitelja i u drugim zdravstvenim ustanovama, to je pravilno taj sud zaključio da je tuženica ispunjavala svoje obveze po osnovi sklopljenog ugovora o radu i da plaća predstavlja ekvivalent njenog rada i da nikako ne može predstavljati trošak specijalizacije. Stoga je pravilno taj sud zaključio da tužitelju ne pripada ni iznos koji je isplatio tuženici s osnove plaće, a koji potražuje kao naknadu štete zbog otkaza ugovora o radu od strane tuženice, zbog toga što nakon završene specijalizacije, nije obavila poslove i radne zadatke kod tužitelja (Psihijatrijskoj bolnici Rab) najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija i polaganje specijalističkog ispita, a to je više od četiri i pol godine jer je na specijalizaciji iz neurologije bila od siječnja 2014. do kolovoza 2018., a specijalistički ispit je položila 18. prosinca 2018.

7.1. Pri tome se prvostupanjski sud pravilno pozvao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-2405/22 od 11. srpnja 2023. u kojoj je iznio shvaćanje da plaće i druga davanja iz radnog odnosa nisu i ne mogu predstavljati troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije. U istoj odluci navodi se kako troškovi vezani uz provođenje specijalističkog programa specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije predstavljaju odvojivu novčanu kategoriju koja je kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program, ali da ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje poslodavac ima vezano uz svoju obvezu isplate naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos. U citiranoj odluci Ustavni sud ne smatra spornim da specijalizanti za vrijeme specijalističkog programa, osim što se educiraju u izabranoj specijalizaciji, rade i obavljaju poslove radnog mjesta liječenja pacijenata, a za koje su sa svojom ustanovom tj. poslodavcem i sklopili ugovore o radu na neodređeno vrijeme, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da troškovi specijalizacije ni u kom slučaju ne predstavljaju isplaćene bruto plaće u tom razdoblju.

8. Ocjenjujući navedeno, i prema shvaćanju ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati od tuženice povrat isplaćenih plaća neovisno o tome što ona za vrijeme specijalizacije nije stalno radila kod tužitelja kao svog poslodavca već u drugim ustanovama u koje ju je tužitelj uputio.

8.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud istakao da je tužitelj kao poslodavac, sklopivši ugovor s tuženicom, preuzeo i obvezu isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa i da tako utvrđena obveza nije prestala odlaskom tuženice na specijalističko usavršavanje, pri čemu je pravilno zaključio da tako isplaćena bruto plaća ne predstavlja troškove specijalizacije.

8.2. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da bi obveza vraćanja bruto plaća od strane tuženice, predstavljala nerazmjernu mjeru koja je protivna zakonskom i ustavnom pravu radnika na plaću, jer se potraživanje tužitelja u iznosu od 111.701,88 eura ne odnosi za isplatu novčane kazne zbog neispunjenja ugovora, iz razloga što stranke nisu ugovorile novčanu kaznu u slučaju neispunjenja obveze u smislu odredbe članka 350. ZOO-a.

9. Žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, pa tako ni tvrdnjom da je prvostupanjski sud odbijajući ovaj tužbeni zahtjev postupio suprotno odredbama ZOO-a, kada je prvostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge zašto isplaćena bruto plaća ne predstavlja trošak specijalizacije i zašto je tuženica nije u obvezi vratiti.

9.1. Ponovno se ističe da i ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da bruto plaća predstavlja novčanu protuvrijednost rada i da stoga ne ulazi u troškove specijalizacije koje bi liječnik specijalist bio obvezan vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz Ugovora o specijalizaciji ugovorenog rada nakon specijalizaciji. Kako se u ovom slučaju tužitelj kao poslodavac obvezao da će tuženici kao liječniku specijalizantu za obavljene poslove isplatiti plaću, to plaća koju joj je tužitelj isplaćivao predstavlja novčanu protuvrijednost rada i ne predstavlja trošak specijalizacije koji bi tuženica kao liječnica specijalistica bila u obvezana vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz Ugovora o specijalizaciji. Stoga se tužitelj u odnosu na ovo potraživanje ne može s uspjehom pozivati na odredbe članka 9., članka 270. stavka 1. i članka 290. ZOO-a, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je ovaj dio zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

10. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud smatrao u pogledu novčanog potraživanja na ime troškova mentorstva, troškova zdravstvenih ustanova i troškova specijalističkog usavršavanja, da je tuženica sklapanjem Ugovora o specijalizaciji preuzela obvezu da će, a u slučaju ako raskine ugovor o radu prije ugovorenog roka, vratiti tužitelju sve troškove u vezi specijalističkog staža, u što spadaju ti troškovi. Nakon što je taj sud utvrdio da tuženica u postupku ničim nije osporila tužiteljevu tvrdnju da je za te troškove utrošen iznos od 4.909,76 eura, to ih i prema mišljenju ovoga suda tužitelj osnovano potražuje od tuženice.

10.1. Nadalje se ističe da je pravilno prvostupanjski sud postupio i kada je u pogledu protutužbenog zahtjeva tuženici smatrao da su dijelovi članaka 5. i 6. Ugovora o specijalizaciji, protivni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva i da su kao takvi ništetni na temelju odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a, zbog čega je pravilno postupio kada je pobijanom odlukom utvrdio i da je ugovor o specijalizaciji djelomično ništetan, i to članak 5. u dijelu u kojem je specijalizant, nakon završene specijalizacije, dužan obavljati poslove i radne zadatke kod tužitelja (Psihijatrijskoj bolnici Rab) najmanje onoliko vremena koliko bude trajala specijalizacija i polaganje specijalističkog ispita, i članak 6. u dijelu u kojem se u slučaju neispunjenja obveze iz čl. 4. ovog Ugovora ili ukoliko dođe do raskida radnog odnosa između Bolnice i specijalizanta prije isteka roka iz članka 5. ovog Ugovora, tuženica u ovom sporu, ŠV, dr.med., obvezuje na vraćanje cjelokupnog iznosa isplaćene joj plaće tijekom specijalizacije i polaganja specijalističkog ispita u bruto iznosu kao i ostalih davanja isplaćenih joj na temelju prava ostvarenih prema Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika, jer je taj sud pravilno zaključio da u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbi članka 11., 11.a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, koje su prestale važiti, kao i iz svih prethodno iznesenih razloga.

10.2. Ni ostalima žalbenim tvrdnjama tužitelj nije doveo u sumnju navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, a te su tvrdnje u bitnom sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a koji su u suprotnosti s pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, što se ponovno ističe.

11. Pravilna je i odluka o troškovima postupka iz razloga što je istu prvostupanjski sud donio na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, cijeneći uspjeh stranaka u postupku, a u svezi s člankom 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.), a koju tužitelj pobija bez isticanja bilo kojeg razloga.

12. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sonja Meštrović