Poslovni broj Gž-427/2026-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoga po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, Taborska 31, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žabi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5705/2025-9 od 10. veljače 2026., 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P -5705/2025-9 od 10. veljače 2026. u točki I. i II. izreke te u točki IV. izreke, u dijelu kojim je odlučeno da tuženik snosi svoje troškove postupka.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki III. i IV. izreke, u dijelu kojim je odlučeno da tužitelj snosi svoje troškove postupka i za navedeno sudi:

1. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju GM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 272,13 EUR (dvije stotine sedamdeset dva eura trinaest centi), u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb da tužitelju GM naknadi trošak postupka u iznosu od 401,55 EUR (četiri stotine jedan euro pedeset pet centi) sa zateznom kamatom od 10. veljače 2026. do isplate , po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb da tužitelju GM naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 104,68 EUR (stotinu četiri eura šezdeset osam centi) , u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR (sedamdeset osam eura trinaest centi).

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb u dijelu u kojem je izjavljena protiv točke III. izreke te protiv točke IV. izreke, u dijelu kojim je odlučeno da tužitelj snosi svoje troškove ovog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

'”I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 920424 zaključenog između tužitelja i tuženika 3.11.2006., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, isplatiti tužitelju GM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 150,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.7.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: ''Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju, GM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 272,13 EUR, u roku od 15 dana.''

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak.”

2. Protiv točke III. i IV. izreke navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 104,68 EUR.

2.1. Tuženik je izjavio žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da presudu pobija u cijelosti. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR, kao i trošak pristojbe prema odluci suda, ne navodeći određeno iznos tog troška.

3. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 3. studenoga 2006. u iznosu od 22.335,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,10% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 150,17 EUR, zahtjev za povratom iznosa kojega je tužitelj na temelju te ugovorne odredbe platio tuženiku s pripadajućom kamatom, kao i uglavničenog iznosa zatezne kamate na navedeni iznos.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP. Presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, koju u žalbama ističu obje stranke.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o kreditu 3. studenoga 2006., kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 22.335,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je tužitelju 8. studenoga 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 150,17 EUR,

- da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je ugovor unaprijed sastavio tuženik, da tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj i da mu nije pojašnjeno na koje troškove se naplata predmetne naknade odnosi, već da je opcija bila ''uzmi ili ostavi'',

- da je riječ o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama,

- da tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se iste sastoje.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu plaćene naknade, uz obrazloženje da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, da tužitelj na tu odredbu nije mogao utjecati, da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ako je tuženik, kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je nejasno iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer razgovor s klijentima, obrada dokumentacije i sama obrada kredita, nesumnjivo spada u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta.

7.1. Pobijanu odluku sud je donio pozivom na odredbe čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4., čl. 84., čl. 87. st, 1, Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 –dalje: ZZP/03) te čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO).

8. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Prvostupanjski je sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

9. Tuženik u žalbi u bitnome navodi:

- da je tužitelj prilikom potpisivanja ugovora imao informaciju o iznosu kredita i postotku u kojem se naplaćuje naknada, da je visina te naknade bila odrediva jer je tužitelj mogao utvrditi koji iznos mora platiti, da se predmetna naknada naplaćuje odmah prilikom isplate kredita pa da nema govora o ekonomskoj neizvjesnosti za korisnika kredita, slijedom čega da nisu ispunjeni ni kriteriji po kojima bi odredba mogla biti ništetna,

- da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/ EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose,

- da ni eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije i propisa Republike Hrvatske jer se u smislu čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatraju nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što u konkretnom predmetu nije ispunjeno jer naknada nije bila osobito otegotna za tužitelja te nema govora kako o znatnoj neravnoteži tako ni o ekonomskoj neizvjesnosti za korisnika kredita,

- da je riječ je o zabrani manjeg značenja, a obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, da se ništetnost ne može isticati,

- da sud nije izvršio uvid u dostavljena pravna mišljenja niti je cijenio Opće uvjete poslovanja,

- da se samo paušalno pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., a da je morao iznijeti činjenice o neprimjenjivosti navedenog shvaćanja, u skladu s presudom Suda Europske unije, koja se odnosi na slučaj Hann-Invest (C-554/21, C-662/21, C-727/21), koja jasno govori kako rješenje predviđeno čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem ''pravnog shvaćanja'', sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s čl. 19. st. 1. Ugovora o Europskoj uniji odnosno da pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ako se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivnopravnim propisima, kao što je to ovdje slučaj jer je navedeno pravno shvaćanje u izravnoj suprotnosti s odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO te se takvim tumačenjem dezavuira sama svrha instituta zastare restitucijskog zahtjeva, kako je to navedeno i u odluci Visokog trgovačkog suda Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.,

- poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/23-2 od 13.2.2024. te

- presude Suda Europske unije C-39/24 i C-699/23 od 30. travnja 2025.

10. U odnosu na navedeno treba reći da u spornoj odredbi uopće nije navedeno što banka tom naknadom podmiruje, niti su tužitelju, kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, prilikom sklapanja ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, već činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su tom naknadom doista plaćeni određeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

10.1. Pravilan je stoga zaključak prvostupanjskoga suda da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,40% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova.

10.2. Naime, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO i pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 15. ZOO. Stoga, u situaciji kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i naplaćuje ih iz jednokratne naknade i kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a imajući pritom u vidu da je banka i jača ugovorna strana, koja prilikom korištenja kredita po osnovi ''naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita'' naplaćuje jednokratno iznos od 1,10% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba i po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, što znači da je takva odredba u nepoštena u smislu čl. 81 st. 1 ZZP, a time i ništetna, u smislu čl. 87 st. 1 ZZP pa je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primio.

10.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: ''Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Budući da je sve navedene okolnosti sud uzeo u obzir, pobijana odluka u skladu je s pravnim shvaćanjem izraženim u navedenoj odluci, kao i u odluci Suda Europske Unije broj C-699/23.

10.4. U spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

10.5. Time što se sud prvoga stupnja pozvao na pravno shvaćanje VSRH, koje je prihvatio, sve dok je to ujedno i mišljenje suda koji odlučuje u konkretnom predmetu, pri čemu je riječ i o ustaljenoj sudskoj praksi, nije došlo do odstupanja od stajališta iznesenih u predmetu Hann-Invest (C-554/21, C-62/21 i C-727/21). Navedeno stajalište suda prvoga stupnja, da je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik, koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO, da je obvezan platiti kamatu od dana stjecanja (ulazne naknade) te da zastara za vraćanjem tog iznosa počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu, prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja pa su žalbeni navodi i u tom dijelu neosnovani.

10.6. nikakvih troškova u svezi obrade kredita. odredba o ulaznoj naknadi nepoštena te se i ovaj sud u cijelosti priklanja stavu Vrhovnog suda iz odluke Rev 673/2023 , smatrajući kako se ne radi o odstupanju od prakse Suda Europske Unije i to posebno kada se ima u vidu odluka C-699/23, u ovom konkretnom slučaju.o odstupanju od prakse Suda Europske Unije i to posebno kada se ima u vidu odluka C-699/23, u ovom konkretnom slučaju.

10.7. Iz tih razloga, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvoga stupnja koji se tiču utvrđenju ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi plaćanja ulazne naknade.

10.8. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznosi od 174,29 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'', broj 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

10.9. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u dijelu kojim je određeno da tuženik sam snosi svoj trošak.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

13. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

14. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva isplatu uglavničenih kamata u iznosu od 272,13 EUR, tužitelj osnovano u žalbi ukazuje da na zatraženi iznos zateznih kamata, obračunanih od dana plaćanja predmetne naknade – 8.11.2006., do 30.6.2025., ne zahtijeva plaćanje (procesne) kamate te da nema zapreke da zateznu kamatu za navedeno razdoblje izrazi i utuži u apsolutnom iznosu, uz glavni dug, s time da od dana tužbe na njih ne teku zatezne kamate jer one i dalje teku na glavni dug.

14.1. Budući da ni visina tužbenog zahtjeva koji se tiče obračuna zateznih kamata nije bila sporna, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, trebalo je preinačiti presudu suda prvoga stupnja u navedenom dijelu i odlučiti kao u točki II. stavak 1. izreke ove presude.

15. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku, sadržanu u točki IV. izreke. Tuženik je u konačnici u cijelosti izgubio spor pa je pobijanu presudu trebalo potvrditi i u dijelu kojim je odlučeno da tuženik snosi svoje troškove postupka (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

15.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.422,30 EUR, u odnosu na koju tuženik ne ističe žalbene razloge, kao i vrijednost boda od 2,00 EUR (čl.

54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa), tužitelju za sastavljanje tužbe pripada trošak u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 7/1 Tarife), kao i za sastavljanje podneska od 15. listopada 2025. (tbr. 8/1 Tarife) te za zastupanje na ročištu 16. prosinca 2025. (tbr. 9/1 Tarife) ili ukupno 300,00 EUR odnosno 375,00 EUR nakon uvećanja za 25% PDV -a (tbr. 26. Tarife). S troškom plaćene sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 26,55 EUR, sveukupni trošak kojega je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 401,55 EUR (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP). Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,55 EUR jer iz stanja spisa (i podataka u e-Spisu) ne proizlazi da je navedena pristojba plaćena. Stoga je odlučeno kao u točki II. stavak 2. izreke ove presude.

16. Tužitelj je uspio sa žalbom pa mu je dosuđen i trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 62,50 EUR (tbr. 10/1 Tarife) odnosno 78,12 EUR nakon povećanja za 25% PDV -a (tbr. 26. Tarife). S troškovima plaćene sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 26,55 EUR, ukupan trošak postupka u povodu pravnog lijeka iznosi 104,68 EUR pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude (čl. 166. st. 2. ZPP).

17. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka (točka IV. izreke ove presude).

18. Tuženik nema pravni interes pobijati navedenu presudu u točki III. izreke te u točki IV. izreke, u dijelu u kojem je odlučeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak, budući da je u tom dijelu uspio u sporu pa je njegovu žalbu u tom dijelu trebalo odbaciti kao nedopuštenu, u skladu s odredbom čl. 367., u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor