Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-395/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Adele Turkalj člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Konrad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., Zagreb Oreškovićeva 6D/1, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Dora Ružičić Dražić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Maržić i partneri d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 50/II, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima Stalna služba u Županji poslovni broj P-412/2025-13 od 5. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima Stalna služba u Županji poslovni broj P-412/2025-13 od 5. ožujka 2026.
II. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 88,27 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je ništetna i nedopuštena odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu broj 9011019727 zaključenog 15. veljače 2006. između tužitelja NF, kao korisnika kredita i Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, potvrđenog kod javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje 15. veljače 2006. pod brojem OU-66/06 koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 99,62 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2006. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 138,28 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka IV. izreke).
2. Protiv navedene presude, žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka uključivo i povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje ZPP), pogrešne ocjene činjenica i činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te propuštanja primjene stavova i obvezujućeg tumačenja prava sukladno odluci Suda Europske unije u predmetu C-561/21. Predlaže usvojiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova nastalih tuženiku. Traži naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 88,27 EUR.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 15. veljače 2006. i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za isplatom iznosa od 99,62 EUR isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2006. do isplate.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.
6.2. Također, nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi upire tuženik, budući da je pobijana presuda obrazložena u skladu sa naprijed navedenom odredbom ZPP i ima zakonom propisan sadržaj.
7. Sud prvog stupnja ispitao je i sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
7.1. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:
- da su 15. veljače 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, prema kojem je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 10.679,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca,
- da je tužitelj sklopio gore navedeni Ugovor radi kupnje osobnog vozila,
- da je čl. 12.3 gore navedenog Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, da se ista naplaćuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita,
- da je tužitelju 16. veljače 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 99,62 EUR (750,62 kn),
- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen i formuliran od tuženika (tipski ugovor),
- da se o spornoj odredbi nije pregovaralo,
- da djelatnici tuženika nisu tužitelja upoznali da plaća naknadu za obradu, a niti mu je javni bilježnik protumačio odredbe Ugovora,
- da tužitelj nije pročitao Ugovor o kreditu budući da mu je kredit odobren po principu „uzmi“ ili „ostavi“ te nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.
7.2. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužitelj, kao korisnik kredita, mogao utjecati na njen sadržaj, da je navedeno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) i da je slijedom navedenog takva odredba ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbu čl. 5. st. 1. toč. 15, čl. 59. toč. 3., čl. 81. st. 1., 2. i 3. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) te čl. 295., čl. 328. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).
8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja, a žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.
9. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio i obrazložio pretpostavke nepoštenosti u odnosu na konkretni predmet spora i činjenice koje su u postupku utvrđene, da izostanak pojedinačnog pregovaranja ne predstavlja sam po sebi postupanje trgovca protivno načelu savjesnosti i poštenja, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i transparentna, da su troškovi obrade kredita bili jasno i određeno navedeni, da je za ocjenu nepoštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu, da je prilikom ocjene postojanja znatne neravnoteže potrebno u obzir uzeti i visinu naplaćene naknade , da nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade te da je sud prvog stupnja propustio primijeniti stavove i obvezujuće tumačenje prava sukladno odluci Suda Europske unije u predmetu C-561/21.
9.1. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. ZZP, sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne znatne neravnoteže na štetu potrošača i za svoj zaključak dao valjano i dostatno obrazloženje.
9.2. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a niti ih je tuženik tijekom postupka isticao i dokazivao. S obzirom na navedeno ne može se izvesti zaključak da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Stoga je za zaključiti da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade kojom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena značajna neravnoteža na štetu tužitelja jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, već ista izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.
9.3. Bespredmetno je pozivanje tuženika na Direktivu Vijeća 93/13 EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer je riječ o propisu koji je u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjiv (presuda Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, toč. 36 do 40).
9.4. Tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 3. listopada 2019., C-621/17, Kiss i CIB Bank, u kojoj je taj sud ocjenu transparentnosti i poštenosti slične ugovorne odredbe učinio ovisnom o uvjetu „da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora“ te je ispunjenje tog uvjeta ostavio na procjenu nacionalnom sudu. Takvo je i tumačenje suda Europske unije iz presude od 30. travnja 2025., C -699/2023, Caja Rural de Navarra.
9.5. Sve utvrđene okolnosti – da tuženik nije prezentirao tužitelju koji se stvarni troškovi koji ulaze u spornu naknadu time plaćaju, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je bez plaćanja te naknade ugovor mogao biti sklopljen, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da su iste očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena, a stoga i ništetna. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao "slabija" stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Pri tome činjenica da tužitelj prije potpisivanja kredita nije isti pročitao nije odlučna kraj činjenice da je tužitelja auto kuća u kojoj je kupovao osobni automobil uputila k tuženiku na sklapanje Ugovora, da je Ugovor o kreditu već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da je tužitelju kredit odobren po principu „uzmi“ ili „ostavi“, iz čega proizlazi da tužitelj o odredbama Ugovora o kreditu nije mogao pregovarati. Naime, tuženik niti ne tvrdi niti dokazuje da bi i da je tužitelj pročitao predmetni Ugovor mogao utjecati na postojanje obveze plaćanja naknade i na njezinu visinu.
9.6. Točni su navodi tuženika da ugovaranje predmetne naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, međutim ugovaranje te odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
10. Neosnovano tuženik u žalbi ustraje kod prigovora zastare pozivajući se na presudu Suda Europske unije u predmetu Santander C-561/21. Naime, iz navedene presude proizlazi da zastarni rok restitucijskog zahtjeva potrošača ne može početi teći prije nego je potrošač znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe i prava koja iz toga proizlaze. Stoga navedena presuda Suda Europske unije ne isključuje primjenu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 prema kojem zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO, a koji zastarni rok će tek početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe.
10.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je otklonio tuženikov prigovor zastare.
10.2. Pri tome treba ukazati da tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 25. travnja 2024., u predmetu Santander C-561/21, jer iz te presude suprotno žalbenim navodima, ne proizlazi da nema osnove da se početak tijeka zastare veže uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe.
10.3. S obzirom na naprijed navedeno, ne mogu se prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelj o ništetnosti sporne ugovorne odredbe i posljedice koje iz toga proizlazile znao ili je razumno mogao znati od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (jer se na istu pozivao u sporu sa tuženikom koji je okončan presudom od 31. listopada 2024.) te da se najkasnije datum 14. lipnja 2023. mora uzeti kao mjerodavan datum za nastupanje zastare svih drugih (eventualno) ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od 15. veljače 2006. Naime, sama činjenica da je između stranaka prethodno vođen postupak povodom drugih spornih odredaba istog Ugovora o kreditu, kao i okolnost da se tužitelj u tom postupku pozivao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. ne znači sama po sebi da je tužitelj već tada znao ili je razumno mogao znati za povredu svojih prava odnosno za ništetnost konkretne ugovorne odredbe. Stoga navedene okolnosti ne predstavljaju dostatan temelj za zaključak da je zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva počela teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti konkretne ugovorne odredbe koja je predmet ovog spora.
11. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen utuženi iznos po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je naveden i novčani iznos stekao na temelju ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.
12. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).
13. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o opravdanosti dosuđenih troškova, a s obzirom na to da u tom dijelu tuženik nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
14. Slijedom navedenog, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.
15. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1 . ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).
U Velikoj Gorici 27. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor
