Poslovni broj P-635/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i prisutnosti zamjenika punomoćnika Krunoslava Glokovića, odvjetnika u Županji, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.7. st. 1. i 2. Ugovor o kreditu br. 252633 sklopljenog dana 25. rujna 2015. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„ 1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 600,00 HRK i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. 2. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 79,63 EUR (sedamdesetdeveteuraišezdesettricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.12.st. 2. Ugovora o kreditu br. 252633, sklopljenog dana 25. rujna 2015. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„2. Kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu od 1 % ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju.„

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 215,83 EUR (dvjestopetnaesteuraiosamdesettricenta) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 22. lipnja 2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od

264,82 eura (dvjestošezdesetčetirieuraiosamdesetdvacenta)zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s zatraženim troškom postupka preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 291,36 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika zaključio 25. rujna 2015. Ugovor o kreditu br. 252633 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 170.000,00 kn s rokom otplate kredita u trajanju od 120 mjeseci.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu tipski Ugovor u kojem je u članku 7. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 600,00 kn, a koja se naplaćuje prije korištenja, što je tuženik 29. rujna 2015. naplatio tužitelju a čija protuvrijednost iznosi 79,63 eura.

1.2. Također tužitelj u tužbi navodi da je odredbom čl.12. Ugovora o kreditu ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, a tužitelj je 21. lipnja 2016., izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužitelju istog dana naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.626,18 kn što odgovara iznosu od 215,83 EUR.

1.3. Nadalje tužitelj navodi da se o ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuju, te navodi da predmetne odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak, a s obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi iste naknade naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. (Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05), takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.4. Sukladno gore navedenome tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe iz čl.7. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 600,00 kn, te naložiti tuženiku da tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 79,63 EUR s kamatom od 30. rujna 2015. te utvrditi ništetnom odredbu iz čl.12. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita korisniku kredita može naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 130,28 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s kamatom od 22. lipnja 2016. uz naknadu troškova parničnog postupka s kamatom od donošenja presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak, pritom ne spori činjenični supstrat koji tužitelj iznosi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovora oko plaćanja iste pa sukladno odredbi čl. 332.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) smatra da nema potrebe zakazati ročište jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva moguće odlučiti temeljem stanja spisa.

2.1. Nadalje, tuženik čini nespornim da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu koji je naveden u tužbi, međutim čini spornim je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

2.2. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare navodeći da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), a s obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koje su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao, a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

2.3 Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetnih) odredbi o ulaznoj naknadi za Ugovor o kreditu, tuženik ističe kako je ulazna naknada točno određena Ugovorom o kreditu u čl. 7., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni.

2.4. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u Ugovoru o kreditu, tuženik navodi da je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 600,00 kn, nadalje tuženik navodi da tužitelj neosnovano potražuje vraćanje naknade koju je platio za prijevremenu otplatu kredita, budući da je jasno navedeno u čl. 12. Ugovora o kreditu da se u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplaćuje naknada u skladu s aktom kreditora.

2.5. Nadalje, tuženik ističe kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 79,63 eura i 215,83 eura ukupno 295,46 eura, međutim osporava deklaratorni dio istog slijedom čega osporava u tužbi označenu vrijednost predmeta spora. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 8. ožujka 2026. navodi da sadržaj odgovora na tužbu de facto predstavlja priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva, a u odnosu na prigovor zastare, tužitelj se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g. kao i na sudsku praksu izraženu u odluci sud EU u presudi poslovni broj C-485/19 od 22. travnja 2021. i u Presudi VSRH Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., presudi Županijskog suda u Rijeci Gž- 1346/2024 od 18. rujna 2024., presudi Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž- 2794/2024 od 14. siječnja 2025., presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-215/2025 od 1. travnja 2025., presudi Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž- 2/2025 od 14. siječnja 2025. i presudama Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Gž-116/2025 od 19. ožujka 2025. i posl.br. Gž-1061/2024 od 12. veljače 2025.

3.1. Nadalje u podnesku od 8. ožujka 2026. godine tužitelj u odnosu na nepoštenost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i izlaznoj naknadi poziva se na ciljeve Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koji nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora.

3.2. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, tužitelj ukazuje da je iz odgovora na tužbu razvidna ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi budući da sam tuženik navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog „zatvaranja kredita“ već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženiku “izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita” radi čega je istome „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita.

4. Tuženik u podnesku od 15. travnja 2026. ponavlja navode istaknute u dotadašnjem tijeku postupka.

5. Proveden je dokaz uvidom u očitovanje tuženika od 5. studenoga 2025,. s stranice 6 sudskog spisa, uvidom u zahtjev tužitelja od 27. listopada 2025. s stranice 7 sudskog spisa, uvidom u Ugovor o kreditu s stranice 8-11 sudskog spisa i saslušanjem tužitelja.

6. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

7. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 170.000,00 kn, da je kredit zaključen na rok otplate od 120 mjeseci, da je čl. 7. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 600,00 kn te koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita, da je čl. 12. ugovoreno da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita prije ugovorenog krajnjeg roka u kojem slučaju kreditor može naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju.

8. Nesporno je da je gore navedena naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 30. rujna 2015. u iznosu od 79,63 EUR te da je gore navedena naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 22. lipnja 2016. godine iznosu od 215,83 EUR.

9. Sporno je među parničnim strankama jesu li ništetni dijelovi Ugovora o kreditu i to oni kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te je li nastupila zastara potraživanja.

10. Vezano za prigovor tuženika na označenu vrijednost predmeta spora u tužbi u iznosu od 1.622,68 eura sud je na ročištu 23. travnja 2026. temeljem odredbe čl. 40. st. 3. a u svezi s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 295,46 eura što predstavlja potraživani iznos novca po kondemnatornom tužbenom zahtjevu a što je u skladu sa stavom Vrhovnog suda izraženom u odluci Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. kao i stavom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz Ugovora o kreditu, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 u daljem tekstu ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora o kreditu 25. rujna 2015.

12. Temeljem odredbe čl. 5. st. 1. toč. 15. ZZP/14 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13. Tužitelj vezano za svrhu kredita u svom iskazu navodi da je kredit trebao radi adaptacije kuće, da se nije interesirao za kredit u drugim bankama osim u Splitskoj banci gdje je Ugovor o kreditu i sklopljen, te da nije imao registrirani OPG, obrt i sl.

14. S obzirom na gore navedeno proizilazi da tužitelj ima status potrošača u ugovoru.

15. Člankom 49. ZZP/14 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 600,00 kn, također isto proizilazi i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita

17. Tužitelj vezano za svoju informiranost o odredbama ugovora u svom iskazu navodi da mu je rečeno što treba od dokumentacije, što je on dostavio, te da mu je rečeno da će biti naknadno obaviješten je li mu kredit odobren, a kada mu je kredit odobren otišao je radi potpisivanja ugovora gdje ga je dočekao već pripremljen ugovor kojeg je na brzinu pogledao te nije shvatio da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva niti je shvatio da u ugovoru stoji da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita a na to ga u banci nitko nije upozorio odnosno upoznao.

17.1. Nadalje tužitelj navodi da mu je odobreni kredit isplaćen na račun te ni tada nije primijetio da mu je odobren iznos kredita umanjen za naknadu za obradu zahtjeva.

17.2. Također je tužitelj naveo da mu je tijekom otplate Ugovora o kreditu trebalo još novaca za adaptaciju kuće radi čega je otišao kod tuženika te dogovorio da zatraži drugi kredit kojim bi prijevremeno otplatio ovaj kredit te je dogovoreno da mu se razlika novca isplati na račun, ni tada ga tuženik nije upoznao da se naplaćuje naknada za prijevremenu otplatu kredita te on nakon što mi je odobren drugi kredit i isplaćen na račun nije primijetio da je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita što je kasnije shvatio.

17.3. Na pitanje tuženika, tužitelj je naveo da je prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti "letimično" pročitao te se koncentrirao se na svoje podatke kao npr. matični broj, a tom prilikom je zaključio da i službeniku tuženika odgovora da se postupak što prije završi a on je imao povjerenje u tuženika. Objašnjavajući ponašanje službenika tom prilikom, naveo je da mu je službenik dao dokumentaciju na potpis, nije ga požurivao niti ga poučavao da detaljnije pročita ugovor, a vezano za svoje saznanje za predmetne odredbe, tužitelj je naveo da je u komunikaciju s ljudima čuo da se podnose ovakve tužbe te je tada provjerom utvrdio da mu je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

18. Tuženik je prigovorio iskazu tužitelja u dijelu ukoliko je u suprotnosti s materijalnim dokazima u spisu, te navodeći da smatra da je tu tužitelj svojim radnjama prilikom sklapanja i potpisivanja Ugovora o kreditu odnosno nečinjenjem prouzrokovao krivnju, radi čega opreza radi tuženik ističe i doprinos tužitelja.

19. Prema članku 295. ZOO/05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

20. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora o kreditu.

21. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da su iste odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, primjenom članka 49. stavak 1. ZZP/14, te ništetna u smislu članka 55. stavak 1. i 2. ZZP/14.

22. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni članci 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 600,00 kn, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu 600,00 kn a da a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

23. Iz istih razloga ništetne su i odredbe iz ugovora o kreditu o plaćanju naknade u slučaju prijevremene otplate kredita

24. Radi svega gore navedenog stav je suda da su odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 7. o naknadi za obradu kredita i iz čl. 12. st. 2. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 49. stavak 1. ZZP/14, slijedom čega su iste i ništetne.

25. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim gore navedene odredbe Ugovora o kreditu te obvezao tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1 ZOO05 da tužitelju isplati iznos od 79,63 eura zbog ništetnosti odredbi o naknadi za obradu kredita i iznos od 215,83 eura zbog ništetnosti odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

26. Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata koja je zatražena od uplata predmetnih naknada što je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

27. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. i 12. Ugovora o kreditu koje se odnose na predmetne naknade.

28. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da su pobijane odredba ugovora ništetne.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1- 25 bodova), sastav podneska od 8. ožujka 2026. u kojem se očitovao na navode iz odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 25 bodova), zastupanja na ročištu od 23. travnja 2026. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-25 bodova) i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude (Tbr. 9/5 12,5 bodova). Također je tužitelju priznat trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije temeljem (Tbr. 7/1 25 bodova).

29.1. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 225,00 eura.

29.2. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 6,64 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP- a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 264,82 eura.

29.3. Tužitelju se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu preko iznosa od 6,64 eura.

30. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

31. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 27. svibnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Andrej Garić, odvjetnik u Slavonskom Brodu,

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku.