Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-763/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimićić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽDK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Mariji Radelja, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8304/2023-14 od 25. listopada 2024., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-8304/2023-14 od 25. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 011-164/2006 od 20. ožujka 2006., a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta - ovršnog javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Ilinka Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, broj OU- 646/2006 između tužiteljice i tuženika i to u dijelu koji glasi: “Prije isplate kredita obvezuje se korisnik kredita uplatiti jednokratne troškove obrade kredita u visini od 1,5 % (jedancijelihpet posto) od iznosa kredita." (točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici ŽDK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.424,25 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2006. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.606,04 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev i da se tužiteljica obveže tuženiku naknaditi parnične troškove, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

5. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj:

011-164/2006 od 20. ožujka 2006., koji sklopili tužiteljica i EDK kao korisnice kredita i prednik tuženika kao kreditor, a kojom je određena naknada obrade kredita od 1,5% od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 2.434,25 eura koji je iznos plaćen tuženiku na temelju te ništetne odredbe Ugovora.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je sljedeće:

- da je prednik tuženika temeljem Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 011-164/2006 od 20. ožujka 2006., zasnovao ugovorni odnos temeljem kojeg je odobrio i stavio tužiteljici i njezinoj kolegici, na raspolaganje za kupnju poslovnog prostora u Zagrebu iznos od 165.000,00 eura,

- da je tužiteljica aneksom od 6. listopada 2010. u cijelosti preuzela dug po tom kreditu,

- da su tada stranke bez pojedinačnog pregovaranja odredbom 5. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati troškove obrade kredita u iznosu od 1,5 % jednokratno, prije isplate kredita,

- da je tuženik 31. ožujka 2006. tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 18.265,50 kuna / 2.424,25 eura,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ugovor bio tipski, unaprijed pripremljen i da se oko pojedinih odredbi nije pregovaralo, pa tako ni o spornoj odredbi,

- da tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

7.1. Na temelju takvih utvrđenja, prvostupanjski je sud naveo da predmetni ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno odredbama članka 295. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. , 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), jer se ne radi o potrošačkom ugovoru, pa da se stoga ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a kreditom je kupljen poslovni prostor za obavljanje odvjetničke djelatnosti, zbog čega je taj sud zaključio da se radi se o ugovornim odredbama unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

7.2. Pritom je prvostupanjski sud naveo, sve da je tužiteljici bila pružena prilika da pregovora o predmetnom ugovoru da ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja jer da su takvi ugovori tipski ili adhezijski, a koji su ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je prvostupanjski sud smatrao da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, dok da tuženik suprotno sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a nije dokazao suprotno. Zbog toga je prvostupanjski sud zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika i da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer je neodređena ili neodrediva, a posljedično tome i ništetna sukladno odredbi članka 270. stavka 1. ZOO-a.

7.3. S obzirom na navedeno, prvostupanjski je sud utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu iz članka 5. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a i sukladno odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO-a, u iznosu od 2.424,25 eura / 18.265,50 kn, skupa s pripadajućim kamatama.

8. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju bila unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 5. Ugovora) i da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

8.1. U odnosu na žalbene tvrdnje da se naknada za obradu kredita uz kamate, ima smatrati cijenom ugovora o kreditu, a što da proizlazi iz trenutno važećem Zakona o zaštiti potrošač ("Narodne novine", broj: 19/22. – u daljnjem tekstu: ZZP-a), ističe se da je pravilno prvostupanjski sud naveo kako predmetni ugovor o kreditu valja sagledati u smislu Općih uvjeta ugovora kredita, a kako je to određeno odredbama članka 295. i članka 296. ZOO-a, jer se ne radi o potrošačkom ugovoru.

8.2. Budući da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, koja sadrži naknadu za obradu kredita i visinu te naknade, a tuženik ne samo da to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,5 %, jednokratno, prije isplate kredita. Stoga se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, i ista je neodređena i neodrediva, a posljedično tome i ništetna sukladno odredbi članka 270. stavka 1. ZOO-a., kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

9. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju poslovnog prostora i da se radilo o tipskom ugovoru i da se o odredbi o naknadi obrade kredita nije posebno pregovaralo, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao korisnica kredita nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

11. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita mogla i morala procijeniti ekonomske i pravne posljedice te odredbe jer je bila jasno i razumljivo sastavljana, ističe se, da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, bez obzira što je ona gramatički razumljiva, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati jer je već tipski ugovor tu odredbu sadržavao, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice. Za navesti je da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. Pri tome, valja još dodati da u ovom slučaju u kojem je tuženik, nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu naknade za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što se ponovno ističe.

13. U odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, zaključio da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice jer je u Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada u visini od 1,5% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna i što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega na temelju odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

14. Isto tako, ni daljnji žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda jer je tužiteljici onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., pa su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21, gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, pa je prvostupanjski sud prema mišljenju ovoga suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, a to je kada je utuženi iznos stekao.

15. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio i prigovor zastare, a koji tuženik ponavlja u žalbi, navodeći da zastara u ovom slučaju nije ni počela teći, jer se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, koja je kao takva utvrđena u ovom postupku i to prije zatražene isplate.

15. Također je i odluka o parničnom trošku donesena pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.), s time što je ni tuženik posebnim žalbenim navodima ne pobija.

16. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sonja Meštrović