Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-672/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i Adele Turkalj članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima ŠC, EC, Krešimiru Bagiću i Nikolini Mijolović, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika Uniqua osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB: 75665455333, zastupan po punomoćniku Luki Vukasoviću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete , odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-401/2018-90 od 16. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Uniqua osiguranje d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-401/2018-90 od 16. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-401/2018-90 od 16. svibnja 2025. pod točkom II. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim tužitelju nije dosuđen daljnji trošak postupka i za navedeno sudi:

1. Nalaže se tuženiku Uniqua osiguranje d.d. isplatiti tužitelju RC daljnji iznos naknade štete u iznosu od 6.537,18 eur u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Uniqua osiguranje d.d. isplatiti tužitelju RC daljnji trošak postupka u iznosu od 3.945,54 eur sa zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Uniqua osiguranje d.d. isplatiti tužitelju RC trošak žalbenog postupka u iznosu od 429,96 eur u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Uniqua osiguranje d.d. za naknadu troška žalbenog postupka od 426,78 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Uniqua osiguranje d.d., OIB: 75665455333, da tužitelju RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.782,82 EUR (šest tisuća sedamsto osamdeset dva eura i osamdeset dva centa) uz pripadajuću zateznu kamatu koja na taj iznos teče od do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja iznad dosuđenog u stavku I. izreke ove presude pa do iznosa u visini od 6.537,18 EUR (šest tisuća petsto trideset sedam eura i osamnaest centa).

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog postupka u visini od 4.103,45 EUR (četiri tisuće sto tri eura i četrdeset pet centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 16. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude, u dijelu u kojem nije uspio u sporu pod točkom II. i dijelu točke III. izreke kojim mu nije dosuđen sav trošak postupka žali se tužitelj ne navodeći određeno žalbene razloge, no iz sadržaja žalbe proizlazi kako se žali samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnome ističe kako je prvostupanjski sud suviše nisko odmjerio pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, kao i posljedice ozljeđivanja po tužitelja. Osporava i odluku o trošku ističući kako sud neosnovano nije dosudio zatraženi trošak postupka. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eur.

3. Tuženik navedenu presudu pobija u dijelu pod točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome osporava razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud utvrdio odgovornost poslodavca za nastanak štetnog događaja, ustrajući na tvrdnji da je isključivi uzrok nastanka štete postupanje tužitelja suprotno radnom nalogu njegova rukovoditelja. Predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka kao i troška žalbenog postupka u iznosu od 426,78 eur.

4. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona na koju upire tuženik. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

8. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je:

- tužitelj bio u radnom odnosu sa Riječkim uslužnim servisom d.o.o., te da je 3. listopada 2015. na brodu započeo radnju dizanja poklopca na štivi broj 6, te da je prilikom obavljanje te radnje došlo do pada poklopca na ruke tužitelja ;

- poslodavac tužitelja u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tuženika policom osiguranja od odgovornosti;

- zapisnikom o inspekcijskom nadzoru od 22. listopada 2015. utvrđeno da prilikom izvršavanja inspekcijskog nadzora poslodavca tužitelja nisu utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu;

- tužitelj bio propisno osposobljen za poslove LTR-mantista te je bio jedini ovlašten za davanje signala drugom signalistu ili dizaličaru, što znači da je trebao biti osobno prisutan u štivi broda pri postupku vezanja tereta i dizanja istoga iz štive u koju je trebao doći radi izvršenja radnog naloga poslodavca;

- do ozljeđivanja tužitelja došlo prilikom podizanja poklopca na otvoru kroz koji se tužitelj trebao spustiti u „štivu“ broda kako bi izvršio postupak vezivanja tereta koji se nalazio u unutrašnjosti (teretnom prostoru) broda;

- vještačenjem po vještaku zaštite na radu utvrđeno kako je izostala direktna komunikacija između voditelja poslova osiguranika tuženika ČC koji je trebao biti na konkretnoj štivi i komunicirati sa posadom broda da se otvori poklopac štive u koju su radnici trebali ući;

- provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno kako je tužitelj trpio bol jakog intenziteta 4 dana, srednjeg intenziteta 30 dana, a lakog intenziteta 40 dana. U odnosu na pretrpljeni strah utvrđeno je kako je primarni strah trajao do 10 minuta, sekundarni strah jakog intenziteta 6 dana, srednjeg intenziteta 30 dana, a slabijeg intenziteta oko 3 mjeseca. Smanjenje životnog aktiviteta utvrđeno je u postotku od 12%. Kod tužitelj je zaostalo i naruženje srednjeg stupnja, te je istom bila potrebna tuđa pomoć i n jega 60 dana po 3 sata i 60 dana po 2 sata na dan, te su nastali troškovi liječenja bili opravdani.

9. Na žalbene navode tuženika kojima osporava odgovornost za nastanak štetnog događaja, ističući kako se predmetna nezgoda nije dogodila u štivi broda niti prilikom postupka vezivanja ili dizanja tereta, valja odgovoriti kako isto nije sporno ali niti navedena činjenica ne oslobađa od odgovornosti poslodavca tužitelja. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako se tužitelj, a da bi izvršio radni zadatak svog poslodavca trebao spustiti u unutrašnjost broda i doći do tereta koji je trebao biti podignut iz štive broda. Dakle, tužitelj nije otvarao poklopac na štivi broda iznad teretnog prostora iz kojeg je dizalica trebala podići teret nakon što bi on taj teret pripremio za podizanje, već je podizao zaseban poklopac iznad otvora kojim se radnici moraju spustiti da bi pristupili do tereta koji su trebali po nalogu poslovođe osiguranika tuženika trebali pripremiti za podizanje.

10. Nadalje, na žalbene navode kako na poklopcu piše “Zabranjen ulaz bez dozvole“ , valja odgovoriti kako sama ta činjenica nije sporna, no istovremeno ne znači da bi tužitelj bio isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaj, jer niti iz iskaza svjedoka ČC koji tuženik u žalbi citira ne proizlazi da bi osiguranik tuženika na bilo koji način svoje zaposlenike obučio ili im propisao postupanje pri izvršavanju poslova na brodu, jer sam svjedok ČC ističe da je to „opće poznato“, a ne da bi to proizlazilo iz nekog akta poslodavca.

11. Nadalje iz iskaza svjedoka CC, zaposlenika osiguranika tuženika, jasno proizlazi kako je otvaranje i zatvaranje poklopca koji je ozlijedio tužitelja svakodnevna radnja u procesu rada, jer se isti nalazio iznad prolaza kojim su se radnici služili da bi pristupili mjestu rada (teretnom prostoru broda), dok je prostor iznad tog teretnog prostora bio otvoren od strane posade broda. Iz iskaza također proizlazi kako je uobičajena praksa bila da se na vezivanje tereta šalju dva radnika kako bi se posao obavio brže, iako samo vezivanje tereta može obaviti i jedan radnik.

12. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako su neosnovani navodi tuženika da su upute za rad bile istaknute na radnom mjestu te da je sukladno istima brodsko osoblje isključivo zaduženo za otvaranje poklopca štive na brodu, jer iz navedene upute nije vidljivo da bi bilo propisano tko je zadužen za otvaranje poklopaca štive, kao i da tužitelj nije bio ovlašten niti mu je bilo dopušteno otvarati poklopac štive, kao i da nije upućen od poslodavca na obavljanje posla pri čemu se ozlijedio, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika odbijeni kao neosnovani.

13. Posljedično svemu navedenom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako se u konkretnom slučaju ne radi o složenoj proceduri otvaranja poklopca koji je ozlijedio tužitelja, da iako je za otvaranje poklopca dovoljna jedna osoba, nezgoda se dogodila kao posljedica toga što su radnici zajedničko otvaranje poklopca obavili sa nedostatnom pozornošću (običnom nepažnjom).

14. Prvostupanjski sud cijeneći izvedene dokaze u postupku pravilno utvrđuje odgovornost za naknadu štete poslodavca tužitelja na temelju odredbe čl. 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) prema kojoj je poslodavac dužan naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu i u svezi s radom, te na temelju odredbe čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 156/14, 94/18 i 96/18, dalje: ZZR) kojom je propisano da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca, potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, kao i da se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

15. Kako suprotno žalbenim navodima tuženik u postupku nije dokazao pretpostavke oslobođenja od odgovornosti u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZR, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio isključivu odgovornost osiguranika tuženika za nastalu štetu tužitelju, slijedom čega su svi žalbeni navodi kojima to osporava odbijeni kao neosnovani.

16. No, osnovano tužitelj navodi u žalbi kako je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) utvrđujući kao primjerenu naknadu iznos od 5.762,82 eur, dok ga s preostalim dijelom zahtjeva s te osnove u postavljenom iznosu od 12.300,00 eur, za iznos od 6.537,18 eur, odbija kao neosnovanim. Provedenim postupkom prvostupanjski sud pravilno je utvrdio koja su to prava osobnosti tužitelju povrijeđena u smislu odredbe čl. 19. st. 2. ZOO, no s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i posljedice koje su nastupile i činjenicu da je tužitelj zbog prirode ozljede (prsti desne ruke) bio na dugotrajnom liječenju s višestrukim operacijama kao i da su nastupile trajne posljedice koje će trajno smanjivati životnu aktivnost tužitelja, kako u svakodnevnom profesionalnom radu pri kojem upravo rukama obavlja fizičke poslove , tako i u privatnom životu te da su zadobivene ozljede rezultirale naruženošću srednjeg stupnja koja je uvijek vidljiva drugim osobama, po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je trebalo dosuditi pored već dosuđenog iznosa pod točkom I. izreke i daljnji tužbom zatraženi iznos naknade štete od 6.537,18 eur kao primjerenu naknadu nastale neimovinske štete.

17. Naknadu imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege i troškova puta i liječenja prvostupanjski sud dosuđuje pravilno primjenjujući odredbu čl. 1095. ZOO u svezi s odredbom čl. 223. ZPP, dosuđujući s osnove tuđe pomoći i njege tužitelju iznos od 750,00 eur, a s osnove troškova liječenja i putnih troškova nastalih zbog istog daljnji iznos od 270,00 eur, u kojem dijelu tuženik žalbom ne iznosi bilo kakve konkretne razloge osporavanja tako dosuđenih iznosa.

18. Kako tužitelj u pogledu zatezne kamate, kako u tužbi tako i u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nije postavio određeni zahtjev u pogledu početka tijeka zatezne kamate (koju samo opisuje u pogledu visine iste), to prvostupanjski sud nije imao osnove dosuditi istu, kao niti ovaj drugostupanjski sud u dijelu zahtjeva koji je ovom presudom tužitelju dosuđen.

19. Kako je zbog preinake prvostupanjske presude i dosuđenja daljnjeg iznosa naknade neimovinske štete tužitelju došlo i do promjene omjera uspjeha stranaka u sporu, to je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno o trošku postupka. Pri tome valja istaknuti kako niti jedna stranka u žalbi ne osporava pravilnost dosuđenog troška za radnje u postupku, već samo spori omjer uspjeha one druge stranke u sporu. Slijedom navedenog, kako je pravilno utvrđen trošak tužitelja u postupku u skladu s odredbom čl. 155. ZPP, to je tužitelju pored već dosuđenog iznosa pod točkom III. izreke, valjalo dosuditi daljnji trošak u iznosu od 3.945,54 eur s pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

20. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove presude, dok je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je djelomično odbijen zahtjev tužitelja za isplatom naknade neimovinske štete i troška postupka te tuženiku naložiti isplatu daljnjih iznosa naknade štete i parničnog troška kako je i odlučeno u točci II. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Tuženik je obvezan na platež i daljnjeg troška sastava žalbe po Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 i 107/25) od 125 bodova uvećano za pripadajući PDV, odnosno ukupno 312,50 eur te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 117,46 eur, odnosno ukupno 429,96 eur kako je i odlučeno u točci III. izreke.

22. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troška je odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP)

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat