Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-94/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Jelić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Jelić, Vuković & Vukšić j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Tehno- Temelj d.o.o., Zagreb, Dubrava 236, koji je zastupan po punomoćniku Franji Serdaru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7795/2021-51 od 16. siječnja 2025., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana, a djelomično se uvažava, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7795/2021-51 od 16. siječnja 2025.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos od 7.551,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. veljače 2021. do isplate, i u dijelu od točkom II. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 4.762,80 eura skupa sa zatraženim kamatama na taj iznos.

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 2.985,60 eura zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, i sudi se:

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati daljnji iznos od 2.985,60 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. veljače 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 7795/2021-51 od 16. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama III. i IV. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, i sudi se:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 8.661,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 8.176,94 eura teče od 16. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, s uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za više zatraženom naknadom troškova postupka u iznosu od 875,01 eura sa zatraženom kamatom odbija kao neosnovan, kao i zahtjev za iznos od 296,88 eura, na ime troškova žalbenog postupka."

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku da mu isplati na ime naknade štete iznos od 7.551,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. veljače 2021. do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je za više zatraženi iznos od 7.748,40 eura s zatraženim zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.801,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. siječnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za iznos od 5.250,01 eura sa zatraženim kamatama (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj pobija presudu u dijelu pod točkom II. izreke kojim mu nije dosuđen cijeli iznos naknade štete, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke kojim mu nisu priznati svi troškovi postupka zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno ukine u tom dijelu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik pobija presudu u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je obvezan na plaćanje troškova postupka, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

2.3. Na žalbe nije odgovoreno.

2.4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

3. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje, prema odredbi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za pravičnu novčanu naknadu štete ukupnom iznosu od 15.300,00 eura sa zateznom kamatom koju trpi zbog ozljeđivanja u nezgodi na radu koja se dogodila 2. veljače 2018., kada je kao radnik tuženika obavljajući poslove armiranja ploče i krećući se stepenicama koje su bile bez zaštitne ograde pao i zadobio teške tjelesne ozljede obaju stopala.

5. U ovom stadiju postupka sporna je osnova odgovornosti tuženika, a time i visina štete.

6. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza u bitnom utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je do njegovog pada 2. veljače 2018. došlo kada je silazio s ploče drugog kata na prvi kat; gospodin FC da je ujutro došao i rasporedio koja će ekipa što raditi, nakon čega da je otišao pa da nije bio na gradilištu kada se ozlijedio; njih osam ili devet da je taj dan armiralo ploču; njegov zadatak da je bio dovesti mreže na drugi kat, povezati te mreže, staviti jahače u vilice i ojačanja; da je sam krenuo s ploče drugog kata po prišivenim praznim gazištima, a na podestu da su se prišivale čelne daske, ili gazišta, i da je nedostajalo još jedno ili dva gazišta do podesta; gazište da je bilo armirano, što znači da je bilo postavljeno željezo, pa da je to stubište već bilo pri kraju; on da je sišao niz to gazište i kada je zakoračio na podest da se okliznuo i pao sa zgrade; prije nego što je zakoračio na taj podest da je stajao na dasci koja je široka 2,5 cm i dugačka cca 90 cm i da se po pravilu po tome ne smije hodati; prilikom silaska da nije imao ništa u rukama i da nije bilo drugog načina da siđe niz to gazište već tu gdje je prolazio; da nije imao nikakvu zaštitnu opremu za rad na visini, niti je prošao adekvatnu obuku zaštite na radu; da nije postojao kran, već da se materijal na tu etažu dopremao pomoću tregera i gurtni; također da su se i ostali radnici s navedene etaže spuštali kao i on; ljestve da su bile na ploči prvog kata, te da su virile pola metra iznad ploče drugog kata i da su bile naslonjene na ploču drugog kata; on da nije tim ljestvama prolazio na tom katu; gornja ploča da nije imala zaštitnu ograde; da nije bilo zaštitne ograde dok se spuštao tim stepenicama, da je prolaskom tim stepenicama smetao drugim radnicima koji su radili na stepenicama; da je bio na bolovanju oko dvije godine; nakon oporavka tuženik da mu je morao promijeniti radno mjesto pa da su potpisali aneks ugovora o radu za radno mjesto skladištar na kojem je radio 6 mjeseci; nakon toga da je bio potres i pandemija korana pa da se s tuženikom razišao sporazumno; predmetne ljestve da su bile dugačke oko 4 metra, dok je visina druge etaže od poda cca 7 do 8 metara, a visina od poda do prve etaže da je cca 3 metra; od prve do druge etaže da je visina cca 3 do 3,5 metra, s tim da je debljina deke 25 do 30 cm; ljestve da se nikako nisu mogle staviti s vanjske strane objekta, dok je u izradi druga ploča, već samo s unutarnje strane na prvu etažu; međutim, u konkretnom slučaju da je već sve bilo zatvoreno te da se te ljestve nisu mogle staviti na donju etažu; ljestve da nisu bile postavljene na dan njegovog pada ni na koji način,

- da je zakonski zastupnik tuženika CCL, direktor tuženika, u svom iskazu naveo da je s tužiteljem imao zaključen ugovor o radu za radno mjesto građevinskog radnika na poslovima armiranja i da svi njihovi radnici imaju obuku preko ovlaštene ustanove; na gradilištu da je glavni poslovođa i glavni inženjer te da je tužitelj predmetne zgode obavljao poslove prema nalozima svojih nadređenih; da je tužitelj hodao po čeonim gazištama, odnosno stepenicama i preskakajući ih da se poskliznuo, ili izgubio ravnotežu, i pao; da se na gornju ploču dolazilo uz pomoć aluminijskih ljestvi, koje nisu fiksne, već ih radnici premještaju po potrebi; te ljestve da su na dan ozljeđivanja tužitelja bile na gradilištu, jer da je to bio jedini način manipulacije dolaska na stropnu ploču,

- da je svjedok LC, voditelj gradilišta kod tuženika, naveo da je 2. veljače 2018. nije bio na gradilištu; da je jedini način da se dođe na gornju ploču preko aluminijskih ljestvi koje su se nalazile na betonu prizemlja i da je to bila jedina komunikacija i sav materijal da se transportirao autokranom, a da se ne smije hodati preko stepenica koje su u izradi, osim radnika koji rade na tim stepenicama,

- da je svjedok ŽC, zamjenik voditelja gradilišta, naveo da nije bio prisutan na gradilištu, a tužitelj da se morao spusti aluminijskim ljestvama koje su se nalazile na suprotnoj strani, a ne preko stubišta jer su i tužitelj i svi drugi radnici do stropne ploče dolazili isključivo pomoćnim ljestvama koje su stajale sa strane, jer u suprotnom radnici koji su radili na stubištu ne bi mogli niti raditi, dok se materijal na stropnu ploču dopremao autokranom,

- da je svjedok VC naveo da je kod tuženika radio na radnom mjestu zidar, te da je radio na stubištu; da mu je tužitelj dok je bio pri vrhu zadnjeg gazišta rekao da treba proći pokraj njega i da je nakon toga nestao u otvoru koji se nalazio na podestu, odnosno da je pao kroz stepenice koje su bile u izradi; kroz taj otvor da su dizali materijal za šalovanje stepenica, odnosno svu oplatu, jer na gradilištu nije bilo dizalice; oko tog otvora da nije bilo ograde; drugi radnici da nisu mogli prolaziti tim stepenicama, već su trebali koristili aluminijske ljestve koje da su se nalazile u jednoj prostoriji i s tim ljestvama su dolazili i odlazili; tužitelj da je do svog mjesta rada na izradu armature na deki mogao doći samo tim ljestvama i da su svi koristili te ljestve,

- da je svjedok EC naveo da kod tuženika radi na radnom mjestu armirača, a tog dana da je radio na izradi stepenica sa VC, dok je tužitelj na deki s još nekoliko radnika radio armaturu; u jednom trenutku da je tužitelj prošao pokraj njih i samo dolje nestao kroz taj otvor visine 3-4 metra; prije da je bila ograda oko tog otvora, jer se dizala armatura, a u trenutku kada je tužitelj pao da te ograde više nije bilo, jer nije bilo krana i da su armaturu za deku dizali kroz taj otvor; na deku da se moglo doći aluminijskim ljestvama koje su se micale po potrebi, a koje su bile cca tri 3 metra visoke,

- da je svjedok IC naveo da je kod tuženika radio na radnom mjestu tesara, a da su radnici na stropnu ploču dolazili po stepenicama koje su rađene jer da nisu postojale nikakve druge ljestve kojima se moglo doći na tu stropnu ploču; da se i materijal dopremao po stepenicama jer se podizao ručno, a da nije bilo nikakve ograde,

- da je svjedok SC naveo da je radio na poslovima armirača u Novalji zajedno s tužiteljem i da su na prvu deku dolazili po stepenicama koje još nisu bile betonirane, te da su po tim stepenicama prolazili gore, dolje 3-4 dana, a materijal za rad na gornjoj deki da su donosili ručno; tužitelj da je s te gornje deke krenuo prema stepenicama i odjednom da je nestao, jer ga je bura odnijela; također da nisu postojale nikakve druge pomoćne aluminijske ljestve, a niti su koristili zaštitnu opremu u smislu vezanja i zaštite od pada, te da nigdje na tom gradilištu nije bilo zaštitne ograde,

- da je svjedok FC, koji kod tuženika radi na poslovima tesara, naveo da uvijek postoje neke ljestve koje se stave kroz neki otvor kako bi se izbjegao rizični otvor,

- da je sudski vještak zaštite na radu Ivica Jurički u svom nalazu i mišljenju naveo da je predmetne nezgode puhao olujni vjetar te da je padala slaba kiša; da za tužitelja nema dokaza da je bio osposobljen za rad na siguran način; da je tužitelj imao namjeru sići s druge etaže preko stepeničkog kraka u izradi te da je sišao preko već učvršćenih čela osme i devete stepenice nakon čega da je preskočio sedmu stepenicu, koju su radnici učvršćivali, poskliznuo se na armaturu, izgubio ravnotežu i pao s podesta na tlo; da inspektor zaštite na radu u svom zapisniku ne spominje ljestve; tuženik da nije osigurao zaštitu od pada s visine od 4 metra koja da je mogla biti osigurana postavljanjem zaštitne ograde, ili na neki drugi način (postavljanje zaštitne mreže, korištenje pojasa sa zaštitnim užetom), dok su se radovi prijenosa materijala trebali organizirati na način da se ne ukloni ograda na predmetnom podestu, pa da je bila osigurana zaštita od pada s visine da ne bi došlo do pada tužitelja, a da se tužitelj nije mogao spustiti pomoću ljestava jer se tamo nisu nalazile,

- da je stalni sudski vještak Ivica Jurički u svom dopunskom nalazu i mišljenju naveo da je osnovno pravilo zaštite na radu da poslodavac postavi zaštitnu ogradu, a ako to nije moguće onda da se primjenjuju posebna pravila zaštite na radu, a koja se odnose na posao s posebnim uvjetima rada, tj. slanje radnika na liječnički pregled i osiguravanje zaštite pomoću dodatnih zaštitnih sredstava, kao što je zaštitni pojas, kao i da se organiziranje dizanja tereta treba osigurati na drugi način, a ne na način da se miče zaštitna ograda,

- da je sudski vještaka dr. Joško Filipušić u svom nalazu i mišljenju naveo da je tužitelj nastradao na poslu kada je zadobio ozljedu oba stopala, zbog kojih mu je provedeno kirurško liječenje i rehabilitacija fizikalnom terapijom,

- da je tužitelj trpio bolove jačeg intenziteta u trajanju od šest dana, srednje jake bolove 12 dana dok su manji kumulativne naravi bili prisutni 60 dana; da se povremeni manji bolovi javljaju i danas i kao takvi da ulaze u pojačane napore,

- da je tužitelj pretrpio primarni kratkotrajni strah jačeg intenziteta u trajanju do smirenja i regresije akutnih simptoma traume te adaptacije na nastalo stanje, a u toku daljeg liječenja da je bio prisutan tzv. sekundarni strah i to jaki četiri dana, srednji pet dana i manji šest dana, a kasni strah slabijeg intenziteta kumulativne naravi u trajanju od 30 dana da je bio prisutan radi brige za stanje zdravlja kao i za ishod liječenja te strah od doživljenog neugodnog iskustva i mogućih novih ozljeđivanja,

- da je kod tužitelja zbog oštećenja funkcionalnog statusa oba stopala, a kao izravna posljedica teških prijeloma obje petne kosti došlo do smanjenja životne aktivnosti za 15% trajno pa da će shodno tom postotku imenovani morati ulagati pojačane napore,

- da je tužitelju dok se nalazio na kućnom liječenju bila potrebna pomoć druge osobe po tri sata dnevno od 5. ožujka do 8. svibnja 2018., jer se nije smio osloniti na noge, a nakon toga do 21. kolovoza 2018. po dva sata dnevno zbog potpomognutog hoda upotrebom štake., te nakon tog datuma, a zaključno s 7. kolovoza 2019. po tri sata tjedno zbog doziranog opterećenja, koja tuđa pomoć bila je potrebna radi nabave i pripreme hrane, higijenske obrade te pomoći kod svih težih svakodnevnih aktivnosti,

- da je naruženje srednjeg stupnja povremeno uočljivo trećima,

- da je kirurško liječenje trajalo do 16. travnja 2019., a fizijatrijsko do 7. kolovoza 2019.,

- da je sudski vještak dr. Joško Filipušić očitujući se na prigovore stranaka naveo da se procjena smanjenja životne aktivnosti bazira na vrsti i težini zadobivenih ozljeda kao i na zaostalom odstupanju funkcionalnog statusa određenih regija ili ekstremiteta, a kako se u konkretnom slučaju kod tužitelja radilo o teškim tjelesnim ozljedama koje su morale biti zbrinute operativnim načinom, da su nakon završetka liječenja kod tužitelja zaostale trajne posljedice u obliku ograničenja pokretljivosti oba skočna zgloba što je osnovni preduvjet za donošenje procjene smanjenja životne aktivnosti od sveukupno 15% (navedeni postotak odnosi se na ograničenje pokretljivosti u oba skočna zgloba kao i na sve radnje koje zahtijevaju punu pokretljivost skočnih zglobova poput čučanja, podizanja na prste i pete i sl),

- da je tužitelj suodgovoran za nastanak štete u omjeru od 30%, dok je u ostalih 70% odgovornost tuženika,

- da tužitelj nije imao nikakvu zaštitnu opremu za rad na visini i da nije bilo drugog načina za silaženje s druge na prvu etažu nego predmetnim stepenicama.

7. U ovoj pravnoj stvari tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete kao radnik protiv poslodavca, a kod kojega je doživio predmetnu radnu nezgodu, i to na temelju odredbi članka 1063. i članka 1064. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), u vezi s odredbom članka 1100. ZOO-a, kao i na temelju odredbe članka 111. stavka 1. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR), a u vezi s odredbom članka 25. Zakon o zaštiti na radu (»Narodne novine«, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18., dalje: ZZR), koji su vrijedili u trenutku ozljeđivanja tužitelja 2. veljače 2018.

8. S obzirom na naprijed navedeno, prvostupanjski je sud na temelju provedenoga dokaznog postupka utvrdio da je do ozljeđivanja tužitelja došlo prilikom obavljanja njegovih redovnih radnih zadataka u okviru njegovoga radnog mjesta i za vrijeme radnog vremena, koji radni zadatak mu je povjeren od strane tuženika kao njegovog poslodavca, na temelju naloga i uputa, a koji da je obavljao isključivo uz primjenu materijalnih sredstava i opreme koje mu je povjerio tuženik, kada je radio na visini većoj od tri metra a da oko otvora predmetnog podesta nije bila postavljena zaštitna ograda, čime je po ocjeni tog suda tuženik propustio tužitelju kao radniku osigurati siguran prolazak s gornje na donju etažu zbog čega je postupio suprotno odredbama članka 41. stavka 1. i članka 44. stavka 1. ZZR-a, kao i suprotno točki 5. Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima, Dio B, Posebni minimalni zahtjevi za mjesta rada na gradilištu, Dio II.

8.1. Također je taj sud smatrao da je i tužitelj postupio suprotno odredbi članka 68. ZZR-a jer u konkretnom slučaju nije postupio dužnom pažnjom kada prije početka rada nije pregledao mjesto rada, i o tim uočenim nedostacima obavijestio poslodavca, pri čemu neovisno o činjenici da nije bio osposobljen za rad na siguran način, da je s obzirom na opća pravila iskustva, ali i svoje stručno iskustvo obavljanja tih poslova 25 godina, trebao biti svjestan da korištenje i hodanje po predmetnim stepenicama u izradi s neograđenim otvorom u podnožju na visini od oko četiri metra predstavlja značajan i izravan rizik za njegovu sigurnost i zdravlje, pa je taj sud smatrao da je sukladno članku 1106. u svezi s člankom 1092. ZOO-a tužitelj suodgovoran nastanku štete u omjeru od 30%, dok je u ostalih 70% odgovornost tuženika koja je objektivna.

8.2. Nadalje je taj sud smatrao da je tužitelju u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti, i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje, sukladno odredbi članka 19. stavka 2. ZOO-a, čime mu je prouzročena neimovinska šteta iz članka 1046. ZOO-a, a utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja da opravdavaju dosudu pravične novčane naknade sukladno odredbi članka 1100. stavka 1. ZOO-a, pa je tužitelju s obzirom na činjenicu zadobivene povrede dosudio iznos pravične novčane naknade, a prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade uzeo u obzir jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih boli, intenzitet i opseg pretrpljenog straha, stupanj trajnog oštećenja zdravlja tužitelja u opsegu od 15% koje se očituje u oštećenju funkcionalnog statusa obaju stopala s posljedicom teških prijeloma obje petne kosti i zaostale hipotrofije mišića lijeve potkoljenice i vanjske strane lijevog stopala, a što predstavlja naruženje srednjeg stupnja povremeno uočljivo trećima, i smatrao da tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 9.500,00 eura, a s obzirom na utvrđenu suodgovornost dosudio mu novčanu naknadu u iznosu od 6.650,00 eura.

8.3. Isto tako, prvostupanjski je sud smatrao da tužitelju na ime potrebne tuđe pomoći i njege pripada pravična novčana naknada u iznosu od 1.288,00 eura, a po umanjenju za njegov doprinos nastanku štete iznos od 901,60 eura.

8.4. Također, prvostupanjski je sud smatrao da obveza pravične novčane naknade (neimovinske štete) dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, pa kako je liječenje tužitelja prema nalazu i mišljenju završeno 7. kolovoza 2019., dakle, prije podnošenja tužbe da tužitelju na dosuđeni iznos neimovinske štete kamate teku od 17. veljače 2021. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u smislu odredbe članka 1103. ZOO-a, kao i na iznos troškova tuđe pomoći i njege koji predstavljaju imovinsku nenovčanu štetu, u smislu odredbe članka 1086. ZOO-a, kako je to tužitelj i potraživao.

9. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac odgovoran tužitelju za nastalu štetu na temelju odredbi članka 25. ZZR-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje kao lex specialis. Prema stavku 1. toga članka, ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, dok prema stavku 2. istoga članka, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

9.1. Dakle, poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), prema općim propisima obveznog prava, kako je to propisano odredbom članka 111. stavkom 1. ZR-a.

10. Isto tako, odredbom članka 1067. ZOO-a propisane su pretpostavke za oslobođenje od objektivne odgovornosti. Poslodavac se te odgovornosti oslobađa ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti, time da se može osloboditi odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

11. Imajući na umu gornja činjenična utvrđenja koja je prvostupanjski sud i prema mišljenju ovoga suda pravilno utvrdio, i po ocjeni ovog suda i tužitelj i tuženik pridonijeli su nastanku štetnog događaja, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbu članka 1092. stavka 1. ZOO-a, prema kojoj oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila ima pravno samo na razmjerno sniženu naknadu, kada je zaključio da postoji suodgovornost tužitelja nastanku štetnog događaja, što tuženik neosnovano u žalbi pobija.

11.1. U konkretnom slučaju, kako to slijedi iz naprijed navedenih odlučnih činjeničnih utvrđenja, prema mišljenju ovoga suda, krivnja tužitelja za spornu radnu nezgodu bila bi u tome, što je tužitelj bio svjestan činjenice da nije stručno osposobljen za obavljanje poslova rada na visini i da predmetne stepenice nisu imale na propisan način postavljenu zaštitnu ogradu pa je na takav način pokušavajući obaviti zadani posao, morao upozoriti poslodavca da ne može bez opasnosti obaviti naloženi radni zadatak na toj visini, odnosno kretati se takvim stepenicama, pa kako očito nije postupio na takav način, to je došlo do njegovog pada i ozljede. Krivnja tuženika očituje se u tome što je dao nalog tužitelju da obavi zadani posao i što nije osigurao sva potrebna sredstva za rad tužitelja na visini jer da je, tada tužitelj ne bi na navedeni način obavljao zadani zadatak i kretao se tim stepenicama, kada je radio na armiranju ploče odnosno na visini i spuštao se niz stepenice a nakon čega je pao i ozlijedio se. Naime, tužitelj je obavljao radove na visini bez da mu je tuženik pripremio sredstva za rad na visini, iz čega slijedi zaključak da tuženik nije tužitelju omogućio da na siguran način obavlja poslove njegovoga radnog mjesta na visini, kao ni silazak s te ploče drugog kata na siguran način.

11.2. Cijeneći pak postupanje tužitelja koji prilikom rada na visini koristi stepenice koje su u izgradnji i neograđene bez da je upozorio poslodavca na nepostojanje adekvatnih mjera zaštite, pravilno je prvostupanjski sud u primjeni odredbe članka 1067. stavka 3. ZOO-a utvrdio da je takvim svojim postupanjem doprinio nastanku štetnog događaja.

11.3. Međutim, ovom sudu nije prihvatljiv omjer suodgovornosti stranaka štetnom događaju od 30%:70%, jer doprinos radnika nastanku štete može se vrednovati tek u minimalnom omjeru koji odgovara njegovoj dužnosti upozorenja, a ne dužnosti organiziranja sigurnog rada koja leži isključivo na poslodavcu, imajući na umu odredbu članka 68. ZZR-a, što tužitelj nije učinio.

11.4. Stoga je po stavu ovoga suda tužiteljev i tuženikov doprinos za nastanak štetnog događaja u omjeru od 10:90%, zbog čega tužitelju u tom omjeru pripada pravo na naknadu štete koju trpi.

11.5. Na pravilnost navedenog zaključka ne utječu ni žalbeni navodi tuženika da se tužitelj trebao spuštati metalnim ljestvama, pozivajući se na iskaze svjedoka LC, ŽC, CCL, VC, EC i NC. To iz razloga što je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pa tako i iskaza saslušanih svjedoka, utvrdio da toga dana nije bilo drugog načina spuštanja s ploče koju je armirao tužitelj skupa s drugim radnicima. Isto tako, pravilno je taj sud ocijenio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ivice Jurički, kao što je pravilno i raspravio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje, utvrđujući da prilikom ozljeđivanja tužitelja nije bilo drugog način spuštanja s ploče, što nepotrebno sada tuženik u žalbi ponavlja osporavajući ta utvrđenja prvostupanjskog suda, dajući svoju ocjenu izvedenih dokaza koja je u suprotnosti s pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. To posebno u situaciji kada poslodavac nije osigurao da se radovi obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu odnosno da radni postupak bude tako pripremljen i organiziran i da se provodi na način da se njime ne utječe štetno na sigurnost radnika jer je tužitelja uputio na gradilište da obavlja poslove na visini bez sredstava za rad i osiguranja adekvatnih ljestvi za silazak, kao i kada nije nadzirao proces rada. Naime, tuženik nije mogao samo dati tužitelju radni zadatak i otići od njega, jer je tuženik dužan upozoriti tužitelja koja će sredstva za rad koristiti i na koji način, ako bi smatrao da tužitelj postupa na nepravilan način jer tužitelj nije prošao obuku za rad na visini.

11.6. Stoga je u ovom slučaju, kada je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj doživio nezgodu na radu kod tuženika, pravilno sud postupio kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, ali je pogrešno zaključio da je tužitelj doprinio nastanku nezgode u omjeru od 30%, što se ponovno ističe.

12. Nadalje je prvostupanjski sud odlučujući o neimovinskoj šteti koju je tužitelj pretrpio u svezi sa štetnim događajem na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka utvrdio da je tužitelj nastradao na poslu kada je zadobio ozljedu obaju stopala, zbog kojih mu je provedeno kirurško liječenje i rehabilitacija fizikalnom terapijom.

12.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je zbog zadobivene povrede trpio bolove jačeg intenziteta u trajanju od šest dana, srednje jake bolove 12 dana dok su manji kumulativne naravi bili prisutni 60 dana.

12.2. Isto tako, prema nalazu i mišljenju vještaka kod tužitelja je došlo do smanjene životne aktivnosti zbog opisane ozljede od 15 %.

12.3. Na temelju procjene vještaka utvrđeno je kako je tužitelj trpio primarni kratkotrajni strah jačeg intenziteta u trajanju do smirenja i regresije akutnih simptoma traume te adaptacije na nastalo stanje, a u toku daljeg liječenja da je bio prisutan tzv. sekundarni strah i to jaki četiri dana, srednji pet dana i manji šest dana, a kasni strah slabijeg intenziteta kumulativne naravi u trajanju od 30 dana da je bio prisutan radi brige za stanje zdravlja kao i za ishod liječenja te strah od doživljenog neugodnog iskustva i mogućih novih ozljeđivanja.

12.4. Nadalje je tužitelju prema mišljenju vještaka nastupilo naruženje srednjeg stupnja povremeno uočljivo trećima.

12.5. Tužitelju je prema nalazu i mišljenju vještaka bila potrebna pomoć i njega druge osobe po tri sata dnevno od 5. ožujka do 8. svibnja 2018., jer se nije smio osloniti na noge, a nakon toga do 21. kolovoza 2018. po dva sata dnevno zbog potpomognutog hoda upotrebom štake, te nakon tog datuma, a zaključno s 7. kolovoza 2019. po tri sata tjedno zbog doziranog opterećenja, koja tuđa pomoć bila je potrebna radi nabave i pripreme hrane, higijenske obrade te pomoći kod svih težih svakodnevnih aktivnosti.

13. Prvostupanjski je sud uzimajući u obzir težinu i narav povrede koju je tužitelj zadobio navedene prigode, pravilnom primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, zaključio da tužitelju za povredu prava osobnosti pripada pravična novčana naknada u ukupnom iznosu od 9.500,00 eura, što prihvaća i ovaj sud, pri čemu je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i straha, kao i cilju kojem služi ta naknada, u svezi s člankom 1103. ZOO-a, pa po stavu ovog suda tužitelju cijeneći njegov doprinos nezgodi od 10%, pripada iznos od 8.550,00 eura, skupa s pripadajućim zateznim kamatama na temelju odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO- a od utuženja do isplate, kako to tužitelj traži, dok je zahtjev tužitelja za više zatraženo u iznosu od 950,00 eura, trebalo odbiti kao neosnovan.

14. Nadalje je pravilno prvostupanjski sud tužitelju s osnove naknade imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći, na temelju odredbe članka 1095. ZOO-a, dosudio i taj vid štete, ali je, kako to pravilno ističe tužitelj u svojoj žalbi, pogrešno dosudio iznos od 1.288,00 eura, skupa sa zakonskom zateznom kamatom, smatrajući da su tužitelju bila potrebna 322 sata tuđe pomoći i njege, jer tužitelju prema nalazu i mišljenju vještaka, a koji nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud, pripada iznos od 2.208,00 eura (552 sati x 4,00 eura), pa cijeneći njegov doprinos nezgodi od 10%, po ovoj osnovi mu pripada iznos od 1.987,20 eura, skupa sa zatraženim zateznim kamatama u smislu odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a.

15. Dakle, tužitelju pripada ukupna šteta po navedenim osnovama u ukupnom iznosu od 10.537,20 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. veljače 2021. do isplate, zbog čega je pobijanu presudu u dosuđenom dijelu trebalo potvrditi, a u odbijajućem dijelu preinačiti za iznos od 2.985,60 eura pa je tužitelju trebalo dosuditi i taj iznos.

16. U odnosu na daljnje žalbene navode kojima tuženik u biti tvrdi da su tužitelju dosuđeni previsoki iznosi, ističe se, da je u konkretnom slučaju riječ o tome kod određivanja naknade neimovinske štete sud nema neki egzaktni, precizni, materijalni vrijednosni kriterij po kojem bi mogao odrediti visinu te naknade, nego odluku o tome mora donijeti na temelju svih okolnosti konkretnog slučaja, vodeći pritom računa o tome da naknada treba biti pravična, dakle, da treba predstavljati adekvatan odgovor za učinjenu povredu. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, težinu tjelesnih ozljeda koje je zadobio tužitelj, njegovu dob i posljedice koje će trpjeti zbog umanjenja životnih aktivnosti, sve nelagodnosti liječenja, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih i duševnih boli i straha, po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu pravične novčane naknade zbog povrede.

17. Budući da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, odlučiti o troškovima postupka. Kako je tužitelj u parnici uspio s 95%, a tuženika 5%, tužitelju treba odmjeriti trošak postupka u omjeru od 90%. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ukupan iznos parničnog troška pripadajućeg tužitelju s osnova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 8.750,00 eura, koje utvrđenje određenim žalbenim navodima stranaka nije dovedeno u pitanje, pa mu pripada razmjerno iznos od 7.875,00 eura uvećano za troškove uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 265,44 eura i troškove svjedoka u iznosu od 36,50 eura, što daje ukupno iznos od 8.176,94 eura.

18. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a i članka 373. točke 3. ZPP-a, kao i odredbi članka 380. točke 3. ZPP-a i članka 381. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Tužitelj je u žalbenom stadiju uspio 62% pa mu sukladno tome pripada trošak žalbenog postupka za sastavljanje žalbe (Tbr. 10 točka 1.) u razmjernom iznosu od 484,37 eura, dok je za više zatraženo zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer nije uspio u povodu podnesene žalbe.

Split, 27. svibnja 2027.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić