REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1842/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužiteljice MD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ENERGIJA PROJEKT d.d., Senj, Ulica Petra Matkovića 7, OIB: 97312497377, zastupan po punomoćnici Dinki Kovačević, odvjetnici u OD Kovačević Prpić Simeunović d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnice tuženika Tina Aničića, odvjetnika, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 27. svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

" Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženik sklopili usmeni ugovor kojim se tuženik obvezao tužiteljici isplatiti 10% iznosa od vrijednosti društva tuženika nakon što investitor kupi društvo tuženika odnosno udio/dionice u njemu, te uloži sredstva kojima se potom povećao kapital tuženika.

Nalaže se tuženiku ENERGIJA PROJEKT d.d., OIB: 97312497377, da tužiteljici MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos koji će tužiteljica naknadno odrediti nakon što tužitelj položi računi kad sud temeljem odredbe čl. 186b st. 4 Zakona o parničnom postupku na to pozove tužiteljicu tijekom postupka."

II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura, u roku od 15 dana.

i istog dana

r i j e š i o je

Odbija se zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži polaganje računa o visini iznosa koji je uplaćen za 76% dionica od strane investitora Norinco International Cooperation Ltd. iz Kine i novonastaloj vrijednosti dionice, te da tuženik položi račun o visini iznosa koji je uplaćen tuženiku na ime ukupno uloženih sredstava kojima se potom povećao temeljni kapital tuženika.

Obrazloženje

1. Tužiteljica MD (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 23. prosinca 2024. navodi da je bila zaposlena kod tuženika ENERGIJA PROJEKT d.d. (dalje u tekstu: tuženik), na poziciji Voditeljice pravnih poslova počevši od 23. veljače 2015. Obzirom da tvrtka nije imala financijskih sredstava jer je bila tek u razvoju, tužiteljica navodi da je dogovorila plaću u minimalnom iznosu od 4.500,00 kn neto, ali da je ujedno sa odgovornom osobom tuženika OD dogovorila da će se tužiteljici plaća povećati kako bude tvrtka počela ostvarivati prihode. Ujedno je sa istim dogovorila da će ostvariti pravo na nagradu nakon što tuženik pronađe investitora koji bi kupio društvo, odnosno udjele u istom. Nagrada koju su dogovorili iznosila je 10% od vrijednosti društva tuženika nakon što investitor kupi društvo te uloži svoja sredstva. Tuženik je tada osnovan kao trgovačko društvo za razvoj projekta, bez prihoda, a uspjeh u projektu bio je neizvjestan. Tužiteljica je prihvatila rizik uspjeha projekta, pristala je na manju plaću u odnosu na onu koja bi joj prema realnim okolnostima i poslovima koje je obavljala pripala, jer je dogovoreno da će imati pravo na nagradu kada se pronađe investitor. Tužiteljica dalje u bitnome navodi da je u čitavom periodu svog zaposlenja radila čitav niz pravnih i povezanih poslova u prekomjernom opsegu, da je čitavo svoje radno i slobodno vrijeme posvetila radu kod tuženika, da je poduzimala radnje na štetu svoje imovine, vjerujući da će joj sve biti vraćeno kroz isplatu nagrade. Ističe se da ju je OD koristio za besplatan rad, a sve kako bi se razvio projekt u dovoljnoj mjeri da se realizira kupnja udjela od strane investitora. Navodi da se to u konačnici i dogodilo 2018. kada su OD i njegova supruga prodali 76% udjela tuženika društvu Norinco International Cooperation Ltd. iz Kine. Tužiteljica ističe da je tuženik periodički zaključivao s njom anekse ugovora o radu, kojima je regulirana plaća tužiteljice, međutim isto tako ističe da usmeni dogovor o isplati nagrade nikada nije zaključen u pisanim obliku niti predstavlja dio ugovora radu, odnosno aneksa ugovora o radu. Tužiteljica navodi da je od nove uprave zatražila isplatu nagrade koju je dogovorila sa g. OD, međutim, upućena je na g. OD, koji bi eventualno dao nalog tuženiku da se tužiteljici isplati nagrada, na ime njegovih preostalih udjela u društvu. Tužiteljica ujedno u tužbi navodi okolnosti koje nisu pravno relevantne za rješenje ovog spora, a odnose se na navodno šikaniranje na radnom mjestu i okolnosti oko donošenja odluke o otkazu, protiv koje tužiteljica vodi spor pred ovim sudom. Tužiteljica ističe da je od tuženika pisanim putem zatražila isplatu nagrade 23. prosinca 2019., međutim na svoj zahtjev nije dobila odgovor. Također ističe da je protiv tuženika dana 4. srpnja 2023. podnijela kaznenu prijavu radi kaznenog dijela neisplate plaće. Dalje navodi da je OD u svojstvu svjedoka pred ovim sudom potvrdio činjenicu da je dogovorio s tužiteljicom isplatu nagrade, međutim isto tako je lažno naveo da je nagradu isplatio. Navodi da je OD prijevarno postupio u odnosu na tužiteljicu, te u odnosu na druge osobe, radi čega se protiv istog vode sudski postupci. Ukazuje da postoji osnovana sumnja na prijevarno postupanje OD, zlouporaba povjerenja i dovođenje u zabludu. Tužiteljica ističe da nije upoznata sa konačno isplaćenim iznosom za 76% dionica, te da nema saznanja novoj vrijednosti dionica. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže donijeti presudu i rješenje kao u izrijeci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženik prije svega predlaže odbaciti tužbu radi pomanjkanja pravnog interesa za isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužitelj ica u mogućnosti istaknuti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, budući da iz navoda tužiteljice proizlazi da je obveza isplate nagrade nastala još 2018., a tužba je podnesena 27. prosinca 2024., odnosno izvan zastarnog roka od 5 godina. Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa da se naloži tuženiku polaganje računa o visini iznosa koji je uplaćen za cijenu dionice, budući da se radi o pravnom poslu između tada jedinog dioničara i novog vlasnika, odnosno u pitanju je res inter partes, te se isto ne tiče tužiteljice. Nadalje, tuženik navodi da je tužiteljica u sudski spis koji se vodi povodom odluke o otkazu dostavila kupoprodajni ugovor, što znači da tužiteljica raspolaže cijenom koja je ugovorena za 76% dionica tuženika. Tuženik ujedno prigovara stvarnoj i mjesnoj nadležnosti ovog suda, ističući da nije riječ o radnom sporu, te da se stoga stvarna i mjesna nadležnost ne mogu prosuđivati prema pravilima koja vrijede za te vrste postupaka. Tuženik također navodi da ugovor čije utvrđenje se traži nikada nije sklopljen, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom da potraživanje tužiteljice ne proizlazi iz radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, niti je to ugovoreno, već se odnosi na odnos tužiteljice i bivšeg vlasnika tuženika OD, koji ne može obvezivati tuženika, sve sukladno odredbi čl. 341. st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je prema odredbi čl. 8 Zakona o radu propisana obvezatnost pisanog oblika za ugovor o radu, stoga smatra da nije dopušteno tražiti utvrđenje sklapanja usmenog ugovora, jer bi isti bio protivan prisilnim propisima. Dalje ističe da niti u ugovoru o radu, niti u njegovim kasnijim aneksima nije utvrđeno pravo tužiteljice na isplatu nagrade. Ističe se da g. OD eventualno obećanje nagrade nije dao u ime tuženika, nego u svoje, te stoga isto ne može obvezivati tuženika, jer nije ustanovljeno u pisanom obl iku. Od prodaje većinskog paketa dionica korist je imao prodavatelj, odnosno g. OD, te je on jedini mogao ugovoriti isplatu nagrade, ali ne za društvo, jer društvo nema motiv za plaćanje nagrade tužiteljici. Tužiteljica nema pravo od tuženika potraživati nagradu za rad koja bi joj pripala radi činjenice da je g. OD uspješno prodao svoje dionice investitoru. Ako je takve nagrade i bilo, ona je jedino mogla biti zasnovana na temelju ugovora između OD i tužiteljice, a nikako između tužiteljice i tuženika. U suprotnom radilo bi se o ugovaranju na teret trećeg, koje ne obvezuje tuženika. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, odnosno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužiteljica u svom podnesku od 9. rujna 2025. ističe da je dana 4. srpnja 2023. podnijela kaznenu prijavu protiv tuženika radi počinjenja više kaznenih djela, čime je došlo do prekida zastare, sve sukladno odredbi čl. 241 Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica ističe da ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, odnosno za nalog tuženiku da podnese račun sudu, s obzirom da traži 10% od novonastale vrijednosti društva, što predstavlja ne samo cijenu dionica, već i sredstva koja su uložena u društvo, te novonastalu vrijednost dionica koja je nastala nakon ulaganja investitora. Navodi da usmeni ugovor tužiteljice i direktora OD proizlazi iz radnog odnosa, te da se na spor imaju primijeniti pravila za postupke iz radnih odnosa. Navodi da je g. OD izbjegavao potpisivanje bilo kakvih ugovora skoro svim suradnicima, jer je imao namjeru sve prevariti, zbog čega ima i kaznene prijave. U jednom trenutku isti je postao nedostupan hrvatskim tijelima, jer je pobjegao u BiH. OD je manipulirao kako bi izbjegao potpisivanje ugovora s tužiteljicom, kao i plaćanje. Kada je OD obećao nagradu ispred društva nije niti postojao investitor niti se moglo znati na koji način će se ulagati u društvo, budući da je uspjeh projekta bio neizvjestan. Stoga se nagrada ugovarala u vrijednosti budućih uloženih sredstava u društvo, a koju izjavu je jedino mogla dati osoba koja je tada bila direktor društva, a to je bio g. OD. Tužiteljica se protivi prijedlogu tuženika da se OD sasluša kao svjedok u ovom postupku, budući da postoji sumnja u davanje lažnog iskaza od strane istog, radi čega ima i kaznene prijave. Navodi da je od svih uprava tuženika zatražila isplatu nagrade, ali da je odgovor bio uvijek isti da OD treba dati nalog za isplatu društvu, a onda se isto može isplatiti tužiteljici pod račun manjinskog suvlasničkog dijela kojeg bračni par OD još uvijek ima u tuženiku. U odnosu na navode OD iz drugog postupka da je isplatio nagradu tužiteljici, tužiteljica ističe da se radilo o pozajmicama koje su tužiteljici bile potrebne kao sredstvo za preživljavanje.

4. Tijekom postupka sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor o radu od 14. rujna 2018. (str. 9-13 spisa), u ugovor o radu od 23. veljače 2015. (str. 14-17 spisa), u prvi, drugi, treći i četvrti aneks ugovora o radu (str. 18 -25 spisa), u medicinsku dokumentaciju (str. 26-27 spisa), u dopis tužiteljice (str. 29-33 spisa), u e-mail poruke (str. 40-41, 127-132, 154-156 spisa), u odluku o izvanrednom otkazu (str. 42-44 spisa), u kaznenu prijavu (str. 72-73 spisa), u ispis poruka (str. 74-75 spisa), u potvrdu MUP- a (str. 92 spisa), u pismo namjere (str. 93 spisa), u izjavu OD (str. 97 spisa), u izvadak o stanju i prometu (str. 116-120 spisa), u izjavu CD (str. 121-122 spisa), u ugovor o zajmu (str. 123 spisa), u povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 134-150 spisa), u izjavu KD (str. 151-153 spisa), u izjavu LD (str. 155 spisa), u naloge za isplatu (str. 201-202 spisa), u preslike povratnica (str. 210-211 spisa), u dopis ODO Rijeka (str. 212 spisa), u dopis OKDO-u u Zagrebu (str. 223 spisa), u potvrdu MUP RH, PU Zagrebačka od 21. siječnja 2026. (str. 227 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke (str. 231 -233 spisa).

5. Na temelju svih izvedenih dokaza i nakon provedenog postupka sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz sljedećih razloga.

6. Među strankama nije sporno, a ujedno proizlazi iz Ugovora o radu od 23. veljače 2015. da je tužiteljica zasnovala kod tuženika radni odnos na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Voditeljice pravne službe. Navedeni ugovor o radu izmijenjen je u četiri navrata aneksima ugovora o radu, kojima su mijenjane pojedine odredbe ugovora koje se odnose na radno vrijeme i plaću.

7. Nakon promjene vlasničke strukture i ovlaštene osobe za zastupanje tuženika, tužiteljica je s tuženikom zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme dana 14. ru jna 2018. za obavljanje poslova radnog mjesta Voditeljice pravnih poslova. Navedeno je među strankama nesporno.

8. Nije sporno, a ujedno proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika da je OD u jednom periodu bio osoba koja je ovlaštena zastupati tuženika, koji upis više ne važi, te su navedene druge osobe koje zastupaju tuženika samostalno i pojedinačno.

9. Među strankama nije sporno, budući da to suglasno proizlazi iz navoda tužiteljice i tuženika, da je tijekom 2018. godine realizirana kupnja većinskog udjela dionica tuženika u visini od 76% od strane investitora – Norinco International Cooperation Ltd. iz Kine, čime je došlo do izmjene vlasničke strukture tuženika, nakon čega OD i njegova supruga prestaju biti većinski dioničari tuženika, kao i osobe ovlaštene za zastupanje tuženika.

10. Nije sporno da eventualni usmeni ugovor o isplati nagrade tužiteljici nije zaključen u pisanom obliku, odnosno da pravo tužiteljice na isplatu nagrade nije sastavni dio ugovora o radu, budući da tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je tadašnji direktor OD izbjegavao zaključiti ugovor o isplati nagrade u pisanom obliku.

11. Sporno je ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje ove tužbe, je li potraživanje tužiteljice u zastari te je li osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženika.

12. Tijekom postupka sud nije izvodio personalne dokaze, izuzev saslušanja tužiteljice, budući da se sporne okolnosti odnose na pravna pitanja, a činjenice među strankama nisu sporne, odnosno iste proizlaze iz dokumentacije koja prileži spisu.

13. Tužiteljica u svom iskazu u bitnome reproducira svoje navode iz tužbe i podnesaka koje je uputila tijekom postupka. Tužiteljica naglašava da je posao dogovarala sa direktorom OD osobno. S obzirom na financijsko stanje kompanije on je ponudio minimalnu plaću, jer drugo nije mogao isplaćivati, te je rečeno da će se ista povećavati kako bude posao krenuo, a ujedno je sa tužiteljicom dogovorio isplatu nagrade kada se ostvari kupnja tvrtke od strane investitora i ta nagrada je dogovorena u visini od 10% od ukupne vrijednosti novo osnovanog društva, dakle, OD je konkretno rekao kada se pronađe investitor i realizira kupnja dionica te se utvrdi nova vrijednost društva i dodatno uloži sredstva za daljnji rad da tužiteljica ostvaruje pravo na nagradu u visini od 10%. Tada je OD bio direktor i većinski vlasnik društva i tužiteljica je s njim pregovarala kao s direktorom i vlasnikom društva. Podnijela je kaznenu prijavu protiv AD, ne samo radi davanja lažnog iskaza u predmetu Pr-5774/2020, nego i za prijevaru i zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju kao i u odnosu na sve odgovorne osobe u društvu. Također je podnijela kaznenu prijavu radi kaznenog djela neisplate p laće, a koja obuhvaća i nagradu. Tražila je da se utvrdi odgovornost i svih ostalih predsjednika uprave kompanije, koji su došli i nakon AD. Tužiteljica je svaku upravu pitala što je sa njenom nagradom, oni su se svi vadili na AD i navodili su da on treba dati uputu o isplati te nagrade, s obzirom da sve dugove manjinskog dioničara društvo rješava na način da ih po uputi dioničara isplati vjerovniku, a društvo se naplaćuje udjelom u njegovim dionicima. O tome je tužiteljicu uputio i novi član uprave MDD, rekavši da AD treba dati nalog za isplatu društvu. Tužiteljica navodi da je usmeni ugovor sklopljen 23. veljače 2015. Ono što su imali na umu pod vrijednosti društva je postotak od vrijednosti dionice odnosno njezine cijene koja je plaćena u kupoprodajnom ugovoru, plus dodatni postotak od uloženih sredstava u temeljni kapital društva. Dogovor o nagradi nije unesen u anekse ugovora o radu, niti u ugovor o radu, budući da je dogovor bio po uspjehu, koji tada još nije postignut, a i AD je odbijao tako nešto unijeti u ugovor. Smatra da je usmeni ugovor dio ugovora o radu . AD nije eklatantno odbio staviti to u ugovor, već bi navodio da će to kasnije. Kaznenu prijavu protiv tuženika tužiteljica je podnijela 4. srpnja 2023., a protiv AD nešto kasnije. Od prodaje dionica su koristi imali dioničari koji su prodali dionice. Dioničari društva koji su prodali svoje dionice bili su OD i njegova supruga. Nakon dolaska novog investitora u društvo i nove uprave, tužiteljica nema pisani dokument od tuženika vezano za isplatu nagrade.

14. U odnosu na pitanje postojanja pravnog interesa tužiteljice za podnošenje deklaratorne tužbe, sud je utvrdio da isti postoji, odnosno da nema mjesta odbačaju tužbe a priori, s obzirom da tužiteljica, prema navodima iz tužbe, ne raspolaže informacijama o vrijednosti trgovačkog društva od čijeg postotka traži utvrđenje nagrade, te obzirom da postoji dio tužbenog zahtjeva koji je kondemnatorni (nalog za isplatu točne neutvrđenog iznosa nagrade). Obzirom na navedeno sud se upustio u meritorno odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

15. Iz navoda tužiteljice proizlazi da je ista sa bivšim vlasnikom i direktorom tuženika dogovorila isplatu nagrade u trenutku kada investitor kupi trgovačko društvo te investira u isto. Da bi takav dogovor (sve i da postoji) obvezivao novog vlasnika tuženika, on je trebao na isti pristati, odnosno trebao je biti stranka tog pravnog posla. Naime, u pravu je tuženik kada ističe da nije moguće ugovaranje ne teret trećeg prema odredbi čl. 341. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Stoga ne postoji nikakav pravni osnov na temelju kojeg bi OD, tada kao vlasnik i direktor tuženika, obećao isplatu nagrade tužiteljici, na teret sredstava novog vlasnika i trgovačkog društva koje više nije u njegovom vlasništvu. Prilikom prodaje dionica OD nije ustanovljena obveza isplate nagrade tužiteljici koja bi obvezivala novog vlasnika, niti tužiteljica navodi da je tako nešto ustanovljeno bi lo kojim pravnim poslom u kojem bi sudjelovao i novi vlasnik tuženika, odnosno tuženik.

16. Sukladno odredbi čl. 341 st. 1 ZOO-a je propisano da obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega ne obvezuje, a obećavatelj odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći ne pristaje obvezati se ili ispuniti određenu radnju. Budući da tužiteljica nema zaključen ugovor o isplati nagrade s tuženikom, niti je tako nešto usmeno ugovorila, za tuženika nije nastala obveza isplate iste.

17. Nadalje, sud je povjerovao navodima tužiteljice iz tužbe i iskaza, međutim upravo na temelju istih proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice. Naime, tužiteljica u tužbi i iskazu navodi da je s OD usmeno dogovorila isplatu nagrade, međutim, tužiteljica niti u jednom trenutku ne ističe da je isplatu nagrade dogovorila sa tuženikom (sa osobama ovlaštenim za zastupanje tuženika, odnosno novim vlasnikom tuženika). Stoga, nema mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva na utvrđenje, jer iz navoda tužiteljice ne proizlazi da bi ugovor o isplati nagrade bio zaključen između tužiteljice i tuženika.

18. Tome u prilog govore i navodi tužiteljice kada ističe da je nova uprava tuženika uputila tužiteljicu da dogovori sa OD isplatu na teret društva koja bi teretila manjinski paket dionica istog. Navedeno se odnosi na to da je uprava uputila tužiteljicu da svoje potraživanje naplati od OD (ako treba i njegovih dionica koje su njegova imovina, ali i od bilo kojeg dijela njegove imovine), ali ne i od tuženika.

19. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženika, utvrđeno je da je tužiteljica svoj zahtjev trebala usmjeriti protiv OD, a ne tuženika, radi čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

20. Ujedno valja navesti da sve i da postoji potraživanje tužiteljice na isplatu nagrade, isto bi bilo u zastari, budući da iz navoda tužiteljice proizlazi da je njeno potraživanje dospjelo u listopadu 2018. (kada je povećan temeljni kapital društva), a tužba je podnesena 27. prosinca 2024., odnosno izvan zastarnog roka od 5 godina iz čl. 139 Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23). U pravu je tuženik kada ističe da podnošenje kaznene prijave ne dovodi do prekida zastare, je r se ne radi o radnji koja je usmjerena na utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje tražbine. Tužiteljica nije dokazala da je podnijela imovinsko pravni zahtjev, budući da je u spis priložila dio dokumenta koji nosi naziv imovinsko pravni zahtjev, bez dokaza da je isti predan nadležnom tijelu i kada, odnosno bez sadržaja istog. S obzirom na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, na tužiteljici je teret dokaza da je došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241 ZOO-a.

21. Obzirom na neosnovanost deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva tužiteljice, nema pravne osnove da se prihvati zahtjev u kojem tužiteljica predlaže da se naloži tuženiku da podnese račun vezano uz novonastalu vrijednost društva. Stoga je i taj dio zahtjeva valjalo odbiti i donijeti rješenje kao u izrijeci.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, koja propisuje da ako stranka u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranici naknaditi parnične troškove. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, 107/25 dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tuženik zastupan po odvjetniku.

23. Trošak tuženika određen je u visini sukladno naznaci vrijednosti predmeta spora u iznosu od 7.000,00 eura, kako to iz tužbe proizlazi. Trošak tuženika odnosi se na trošak odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), na trošak sastava obrazloženih podnesaka od 17. listopada 2025. i 2. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1), za zastupanje na jednom ročištu iznos od 200,00 eura (Tbr. 9/1) što ukupno iznosi 800,00 eura kojem iznosu valja pridodati iznos od 200,00 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46), što sveukupno iznosi 1.000,00 eura, koji trošak je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku.

U Zagrebu 27. svibnja 2026.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici

2. Tuženiku po punomoćniku