Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kžm-29/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu prema maloljetnom ĐR, zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika HR, protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Km-21/2025-31 od 26. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba maloljetnika HR kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Varaždinu je, rješenjem poslovnog broja: Km-21/2025-31 od 26. rujna 2025., prema maloljetnom ĐR izrekao odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod.
1.1. Na temelju čl. 89. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj: 84/11, 143/12, 148/13, 56/15. i 126/19., nadalje ZSM-a) odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio maloljetni NR putem braniteljice Vlatke Ostrognaj, "iz svih zakonskih razloga", s prijedlogom da nadležni županijski sud usvoji žalbu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno da rješenje preinači u smislu žalbenih navoda, te ukine odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Prije održavanja sjednice spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu za mladež u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je podneskom broj KŽ-DO- 828/2025-3 od 10. prosinca 2025. isti vratilo.
6. Žalba maloljetnika HR nije osnovana.
7. Prije svega, ovaj žalbeni sud za mladež uočava da maloljetnik u žalbi uvodno naznačenu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, osim uopćenih tvrdnji da je pobijano rješenje nejasno i nedorečeno, da su razlozi koji se navode u obrazloženju kontradiktorni sami po sebi i u suprotnosti s drugim dokazima, te da se uopće ne navode razlozi o odlučnim činjenicama, u njezinom daljnjem tekstu ne konkretizira niti posebno obrazlaže, s time da se iz sadržaja žalbe može zaključiti da maloljetnik ostvarenje navedene žalbene osnove ustvari nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se, međutim, ne radi o toj žalbenoj osnovi, već o žalbenim tvrdnjama koje se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
7.1. Povodom žalbe maloljetnika, a sukladno ovlaštenu iz čl. 494. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 126/2019., 80/2022., 36/2024., 72/25 i 13/26 - dalje: ZKP/08), pobijano rješenje je ispitano i po službenoj dužnosti, te nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud za mladež ostvario neku od povreda taksativno navedenih u citiranoj odredbi, pa tako niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon.
8. Maloljetnik nije u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud za mladež pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju presudu.
8.1. Konkretno, žalitelj napada pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima sud prvog stupnja za mladež zasniva svoj zaključak da je počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11, pri čemu se u bitnome poziva na svoju obranu u kojoj je tvrdio da se kritične zgode samo branio od nasrtaja žrtve, koja je od njega starija i daleko jača te da se pritom nalazio u stanju jakog straha, naročito kada se ima u vidu prethodni događaj u autobusu, te sadržaj prijetećih poruka koje mu je žrtva poslala putem aplikacije Messenger.
8.2. Nadalje, smatra da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi kao izvjesno utvrđeno da bi žrtva zadobila ozljede uslijed udarca s njegove strane, a osporava i pravilnost utvrđenja suda prvog stupanja za mladež da je u konkretnom slučaju mogla nastati i teška tjelesna ozljeda, budući da nije dokazano da bi se uopće radilo o udarcu, a posebice ne da bi bila riječ o udarcu jakog intenziteta.
8.3. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud za mladež je na temelju sveobuhvatne, pažljive i kritičke analize i pravilne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, s pravom zaključio da je maloljetnik, kako u objektivnom, tako i subjektivnom smislu, ostvario sva bitna obilježja teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11.
8.4. Prije svega, sud za mladež prvog stupnja pravilno uočava da je žrtva iskazivala vrlo uvjerljivo, dosljedno, životno i logično, te da takav njezin iskaz u svim bitnim momentima podupire i svjedok očevidac JR, kao i rezultati provedenog sudsko medicinskog vještačenja, a slijedom čega je pravilno postupio kada je iskaze navedenih svjedoka ocijenio kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu.
8.5. Naime, iskaz žrtve iz kojeg proizlazi da se kritične zgode samo branio od napada maloljetnika sjekirom, pored spomenutog svjedoka JR, podupiru i rezultati provedenog sudsko medicinskog vještačenja prema kojem ozljeda koju je žrtva zadobila kritične zgode predstavlja aktivnu obrambenu ozljedu nastalu hvatanjem sredstva (u konkretnom slučaju sjekire) kojom druga osoba zamahuje prema njemu, a kakva obrambena ozljeda se životno i logikom stvari ne očekuje pod pretpostavkom istinitosti obrane maloljetnika da se kritične zgode ustvari on branio od nasrtaja žrtve, koja je od njega starija i daleko jača.
8.6. S time u svezi valja primijetiti da je prvostupanjski sud pravilno postupio i kad je iskaz svjedoka CR ocijenio kao nevjerodostojan dokaz, budući da je isti u bitnim momentima iskazivao ne samo suprotno iskazu žrtve, već i protivno samoj obrani maloljetnika.
8.7. Nadalje, a suprotno maloljetniku, prvostupanjski sud za mladež je polazeći od rezultata provedenog sudsko medicinskog vještačenja iz kojeg proizlazi da je u konkretnom slučaju pod uvjetom da se radilo o udarcu jakog intenziteta mogla nastati i teška tjelesna ozljeda, u povezanosti sa sredstvom s kojim je ozljeda nanesena (sjekira), načinom postupanja maloljetnika (zamahivanje sjekirom prema žrtvi), te činjenicom da se oštećenik cijelo vrijeme odmicao i pokušavao rukama obraniti od napada, dok je daljnji napad prestao tek intervencijom susjeda FR koji je maloljetnika rukama odmaknuo od žrtve, pri čemu je ovaj cijelo vrijeme imao sjekiru u rukama, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju teška tjelesna ozljeda izostala samo pukim slučajem.
8.8. Slijedom svega navedenog, žalba maloljetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćane.
9. Na ovom mjestu valja primijetiti kako maloljetnik smatra da video snimka bez obzira što je očito snimljena na javnoj površini predstavlja nezakoniti dokaz, budući da nije znao da je snimka napravljena, niti je dao suglasnost da ga se snima, naročito kada se ima u vidu da je u tom trenutku još uvijek bio maloljetna osoba.
9.1. Suprotno stavu žalitelja, za javni prostor se pretpostavlja pristanak na snimanje svake osobe koja se zatekne na takvom prostoru, zbog čega spornim snimkama maloljetniku nije povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, odnosno, prava na privatnost, a slijedom čega žalba maloljetnika nije osnovana niti u navedenom pravcu.
9.2. Pritom valja uputiti i na odredbu iz čl. 144. KZ/11 iz koje proizlazi da kazneno djelo neovlaštenog slikovnog snimanja čini onaj tko drugoga koji se nalazi u stanu ili prostoru posebno zaštićenom od pogleda neovlašteno slikovno snimi ili takvu snimku uporabi ili učini dostupnoj trećoj osobi i na taj način povrijedi njegovu privatnost.
9.3. Naime, iz sadržaja citirane odredbe jasno proizlazi da se neovlašteno slikovno snimanje ne odnosi na javni prostor, već na stan ili prostor posebno zaštićen od pogleda.
10. Maloljetnik nije u pravu niti kada se žali zbog izrečene maloljetničke sankcije.
10.1. Konkretno, žalitelj smatra da prvostupanjski sud za mladež nije dovoljno cijenio mišljenje predstavnice Hrvatskog zavoda za socijalni rad iz kojeg proizlazi da treba uvažiti i pozitivne strane tretmana u Centru, prvenstveno na planu školovanja, buduć i da je maturant i verbalizira želju za nastavkom školovanja. Stoga smatra da izrečena maloljetnička sankcija nije primjerena, budući da bi mu upućivanjem u odgojni zavod bilo onemogućeno da ostvari svoje planove, konkretno da se po završetku školovanja osposobi za vozača B i C kategorije.
10.2. Međutim, maloljetnik pritom očito ispušta iz vida da iz izvješća Centra za pružanje usluga u zajednici Ivanec, izvješća Hrvatskog Zavoda za socijalni rad, Područni ured Varaždin, kao i mišljenja više stručne savjetnice, proizlazi da se ovdje ne radi o prvom incidentu u njegovom ponašanju, budući da iz izvješća Srednje strojarske i prometne škole proizlazi kako je isti bio neprimjerenog ponašanja od samog početka srednjoškolskog obrazovanja, zbog čega su mu u više navrata izricane različite pedagoške mjere, s time da iz podataka u spisu proizlazi da su protiv njega već vođeni postupci zbog kaznenog djela oštećenja tuđe stvari, te da je njegovo aktualno ponašanje u Centru takvo (gotovo svakodnevno fizičko i psihičko zlostavljanje ostalih korisnika) da je prema mišljenju stručnog tima Centra za pružanje usluga u zajednici Ivanec njegov daljnji nastavak tretmana izrazito rizičan za ostale korisnike Centra.
10.3. Imajući uz sve to dodatno na umu težinu i karakter predmetnih kaznenih djela (radi se o dva kaznena djela protiv života i tijela), podatke koji govore o tome da je isti u potpunosti nekritičan prema svojem ponašanju, i to unatoč višemjesečnim upozorenjima odgajatelja Centra, policijskih inspektora pa i samog suda tijekom ovog postupka, te da njegovi roditelji očito nemaju dovoljne odgojne kapacitete kako bi ga usmjerili na društveno prihvatljivo ponašanje, dapače, iskazuju značajnu nekritičnost prema njegovim neprihvatljivim obrascima ponašanja, umanjujući njihovu važnost i ozbiljnost, prvostupanjski sud za mladež je, a suprotno maloljetniku, s pravom zaključio da ga je nužno izdvojiti iz njegove životne sredine i prema njemu primijeniti pojačane mjere odgoja s obzirom na izražene poremećaje ponašanja i nedovoljnu spremnost da prihvati odgojne utjecaje.
10.4. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je maloljetniku pobijanim rješenjem izrekao odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod (čl. 16. ZSM-a).
11. Budući da žalba maloljetnika nije osnovana, a kako pri ispitivanju pobijanog rješenja nisu nađene povrede propisane u čl. 494. st. 4. ZKP/08, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 riješiti kao u izreci rješenja.
U Varaždinu 27. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke