Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 2 6D

Poslovni broj: Gž-717/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu,, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljeoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku – Stalna služba u Belom Manastiru, broj P-325/2023-16 od 19. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku – Stalna služba u Belom Manastiru, broj P-325/2023-16 od 19. ožujka 2026. u dijelu pod stavkom I., II., IV., V., VI., VII. i VIII. izreke.

II. Žalba tuženika prihvaća se kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Osijeku – Stalna služba u Belom Manastiru, broj P-325/2023-16 od 19. ožujka 2026. u dijelu pod stavkom III. izreke te se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140260452-20010360553/2005, od dana 03. svibnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić -Muse iz Osijeka, pod brojem: Ou-551/2005, dana 04. svibnja 2005. godine, koji glasi: "sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru." (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa kamata iznos od 472,20 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kako je precizirano u izreci presude (stavak II. izreke), utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140260452-20010360553/2005, od dana 03. svibnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, pod brojem:

Ou-551/2005 , dana 04. svibnja 2005. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućadvjesto CHF), prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek, na dan korištenja kredita.“ (stavak III. izreke), utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140260452-20010360553/2005, od dana 03. svibnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, pod brojem: Ou-551/2005, dana 04. svibnja 2005. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućadvjesto CHF)" (stavak IV. izreke) utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140260452-20010360553/2005, od dana 03. svibnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić - Muse iz Osijeka, pod brojem: Ou-551/2005 , dana 04. svibnja 2005. godine, koji glasi: "u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća" (stavak V. izreke), utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140260452- 20010360553/2005, od dana 03. svibnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, pod brojem: Ou-551/2005, dana 04. svibnja 2005. godine, koji glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja" (stavak VI. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.072,40 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kako je precizirano u izreci presude (stavak VII. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.134,89 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2026. do isplate (stavak VIII. izreke).

2. Prvostupanjsku presudu pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP) , pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika 3. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj broj 5140260452-20010360553/2005 na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 17.200,00 CHF na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika i da je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,33%, kao i da se redovna kamatna stopa mijenjala na više od početno ugovorene, a da je rok otplate kredita bio 7 godina, u 84 mjesečna anuiteta.

6. Sporno je ima li se tužitelj pravo pozivati na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa, radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama s obzirom da je tužitelj bio upoznat da se radi o ugovaranju s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je li u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara.

7.1. Prvostupanjski sud je iz izvatka iz sudskog registra utvrdio da je ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. Slavonska banka d.d. pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) pa da se presude donesene u kolektivnim sporovima protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. odnose i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d.

7.2. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

7.3. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod brojem P -1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju su odbijene revizije presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog, utvrdio da je prednik tuženika upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, dakle u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 502. a i c. ZPP zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.

9. Kako je radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, uzimajući u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu, iznosi 472,20 EUR, dok preplata na ime tečaja u CHF iznosi 1.072,40 EUR, pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud tužitelju dosudio te iznose, s obrazloženjem da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, s zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime tečaja u CHF, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime promjenjive kamatne stope od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 2. svibnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

11. U žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pogotovo stoga što je se na prednika tuženika Slavonsku banku d.d. ne primjenjuju utvrđenja iz presuda radi utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da prvostupanjski su nije proveo test transparentnosti i poštenosti spornih ugovornih odredbi. Također osporava nalaz i mišljenje sudskog vještaka ističući da je isti trebao biti izrađen po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je trebalo uvažiti prigovore tuženika za razdoblja kad su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži od onog početno ugovorenog. Ustraje na prigovoru zastare te osporava tijek zateznih kamata, a uslijed ranije iznesene argumentacije pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti, te smatra da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23., 107/25.).

Zaključno traži trošak žalbenog postupka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12.3. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženiku se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, tuženik problematizira svoju vezanost učincima presuda donesenih u kolektivnom sporu u konkretnom predmetu jer je sporni ugovor kao trgovac sklopio Slavonska banka d.d., a koja nije bila obuhvaćena kao tuženik u naprijed navedenim kolektivnim sporovima. Treba reći da je prvostupanjski sud istovjetne tvrdnje tuženika iznošene tijekom postupka koji je prethodio žalbi otklonio uz obrazloženje da iz izvatka iz sudskog registra proizlazi da je ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. Slavonska banka d.d. pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe-Adria-Bank) pa da se presude donesene u kolektivnim sporovima protiv Hypo Alpe-Adria-Bank odnose i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/03 - dalje: ZTD) upisom pripajanja u trgovački registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako pri tome dođe do međusobnih potraživanja iz ugovora, koje u vrijeme pripajanja ni jedna strana nije potpuno ispunila, koja se ne mogu prebiti, a njihovo obostrano ispunjenje ne bi bilo pravično za društvo preuzimatelja, opseg obveza pravično se određuje, uzevši u obzir ugovorna prava svih sudionika. Sukladno citiranoj odredbi, pravilno je zaključivanje prvostupanjskog suda da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao preuzimatelja Slavonska banka d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonska banka d.d. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.)

12.4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, iako to ne ističe u žalbi, tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje djelatnice banke koja je sklopila konkretni ugovor (list 254 spisa) na okolnost jesu li tužitelju bile dane potpune i jasne obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom.

13.1. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st.2. ZPP), ovaj sud žalbu tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200,00 CHF (slovima: sedamnaesttisućadvjesto CHF), prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek, na dan korištenja kredita.“

13.2. Naime, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

13.3. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. evidentno je da odredba čl.2. u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti ukazuje tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika, prema odredbi čl.1021. ZOO važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a ne obvezu tužitelja kao potrošača.

13.4. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita, a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

13.5. Kao što je to ranije navedeno, čl. 2. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

14.1. Međutim, a obzirom na ništetnost ostalih spornih ugovornih odredbi, nije doveden u sumnju zaključak suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

14.2. Pri tome na žalbene navode tuženika valja ukazati da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 308/2022-2 od 19. travnja 2022.).

15.1. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prilikom donošenja odluke trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku odnosno kada je tužitelj uplatio manji iznos od onog tečaja koji je bio ugovoren prilikom sklapanja ugovora.

15.2. Međutim, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. prije čijeg donošenja je sud odlučivao u proširenom vijeću prema čl. 390. st. 2. ZPP izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

15.3. Iz navedenog proizlazi da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP.

15.4. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama koje bi predstavljale korist koju je druga strana (tužitelj) imala od takve ništetne ugovorne odredbe.

15.5. U ovom predmetu tuženik samo osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, smatrajući da se prilikom izračuna iznosa koje je tužitelj preplatio na ime takve ništetne odredbe trebalo uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj manje platio u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži, a da pri tome nije stavio prigovor u smislu izloženog pravnog shvaćanja.

15.6. Stoga u konkretnom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita te je odluka prvostupanjskog suda u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

16.1. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, kojeg tuženik ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe ist i nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koji u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

16.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su - IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

16.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

17. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I., II., IV., V., VI., VII. izreke, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom III. izreke.

18. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, kao i primjenom čl. 155. ZPP. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., iz kojih proizlazi da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio odluku o troškovima postupka sadržanu u dijelu pod stavkom VIII. prvostupanjske presude.

19. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer