REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-625/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja, zz punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tuženika, 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 214522 od 13. veljače 2008. zaključenog između tužitelja MV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju MV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 279,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2008. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknade parnični trošak u iznosu od 263,28 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. 13. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 214522 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.034,63 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Navodi da je člankom 6. NAKNADE predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 279,72 EUR (1,50% od iznosa kredita). Ističe da je spornim člankom (točkom) 6. Ugovora o kreditu regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Također ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Navodi da je tužitelju sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Ističe da je navedena odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, osim želje za ekstraprofitom. Stoga smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Smatra da je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio tražen i iznos kredita. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 214522 od 13. veljače 2008. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, ništetna i da ista ne proizvodi pravne učinke, te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 279,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2008. do isplate, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te osporava osnov i visinu. Ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, te naloži tužitelju da podmiri troškove postupka. Ističe da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu, te se poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u presudi posl. br. Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004., te rješenje istog suda posl. br. Rev 374/2013 od 6. prosinca 2017. Smatra da je neophodno individualizirati osobu potrošača, te njegova potrošačka svojstva i namjenu sklopljenog kredita, te utvrditi njegova saznanja i informiranost prilikom sklapanja kredita. Navodi da je iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo da je Ugovor o kreditu sklopila fizička osoba, ali nije moguće utvrditi je li ta ista fizička osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a), te da li je takav potrošač razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da je kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a, te smatra da obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara, te se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev x 183/2011-2. Kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 13. veljače 2008., potraživanja iz tužbe su obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor. Navodi da pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno, te smatra da vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost. Poziva se na odluku ESLJP u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske, te na spojene predmete C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine Suda Europske unije. Smatra da je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO -a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje. Poziva se i na mišljenja prof. dr. sc. AV te prof. dr. sc. UV. Smatra da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, te je ista jasno koncipirana Ugovorom i unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Stoga smatra da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. I pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 96. ZZP -a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, smatra da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njoj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Navodi da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, te je tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Smatra da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Navodi da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom. Ističe da se navedena naknada jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen , a tužitelj je potpisom predmetnog ugovora o kreditu u odredbi članka 11.3. jasno potvrdio da mu je banka uručila otplatnu tablicu u kojoj je, između ostalog, jasno bila iskazana naknada na koju je tužitelj svjesno pristao. Navodi da je u odredbi članka 74. st.1. ZZP-a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju , a tuženik je navedenu zakonsku odredbu člankom 6. Ugovora o kreditu ispoštovao, pa smatra da je sporna odredba valjana. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž-853/2021 od 8. prosinca 2022. Navodi da je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Odredba točke 5.3. navedenih Općih uvjeta propisuje da banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju prilikom obrade kredita, a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Poziva se na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. Navodi da postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, te se poziva na presudu Suda EU posl. br. C-621/17 od 3. listopada 2019. Ističe da se u konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev, te je kredit odobren uz predočavanje uvjeta koje je tužitelj svjesno prihvatio i nije tražio da se mijenjaju. Navodi da je točno da je Ugovor sastavljen od strane banke, međutim ističe da je isti sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju. Navodi da visina naknade od 1,50 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Stoga smatra da izostaje pravo tužitelja na restituciju. Smatra da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, te se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.). Stoga predlaže da sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

3. Tijekom postupka tužitelj smatra da je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a. Smatra da tuženik neosnovano i paušalno osporava tužitelju svojstvo potrošača. Iz predmetnog ugovora o kreditu je vidljivo kako je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor radi kupnje vozila za osobne, privatne svrhe. Ponavlja da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navodi da se sporna odredba ne odnosi na predmet odnosno cijenu ugovora, već se ista odnosi na ugovaranje posebne naknade koja sa cijenom ugovora o kreditu (kamatom) nema nikakve veze. Smatra da je irelevantno može li se ili ne sporna naknada lako izračunati, da li je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, već je bitan način na koji je ista ugovorena i na što se ona stvarno odnosi. Navodi da je predmetna odredba ugovora uglavljena u ugovor po principu uzmi ili ostavi. Da bi tužitelj dobio kredit koji je u datom trenutku trebao, morao je pristati na spornu odredbu i o toj ga odredbi nitko ništa nije pitao, a novac na ime tzv. ulazne naknade uzet je već prilikom isplate kredita tj. za toliko je manje novca dobio prilikom isplate kredita. Navodi da niti u jednom aktu banke tuženika, a ni u samom ugovoru, apsolutno nigdje ne stoji na što se to točno odnosi sporna naknada i kakve to banka tuženika posebne, a napose opravdane, troškove ima da bi prilikom isplate kredita naplatila tzv. ulaznu naknadu. Smatra da je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Smatra da je odredba protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka tuženika ugovaranjem ovakve odredbe narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu , te sporna odredba u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Smatra prigovor tuženika vezan uz tijek zatezne kamate u cijelosti neosnovanim. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Poziva se na Zaključak Građanski odjel VSRH na sjednici od 20. siječnja 2020. Vezano za prigovor zastare ističe da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a.

4. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je tužitelja platio ulaznu naknadu u iznosu od 279,72 EUR, ali i dalje osporava osnovu potraživanja.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 214522 između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. od 13. veljače 2008. (list 5-11), prometna kartica po kreditu broj 214522 (list 13-25), obavijest tuženika od 26. lipnja 2024. o naplati administrativne naknade (list 27), Opće uvjete za poslovanje s građanima prednika tuženika Volksbank d.d. od 30. lipnja 2005. (list 94 -97), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu i pravna mišljenja , te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

6. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.579,40 EUR, s time da vrijednost deklaratornog zahtjeva iznosi 1.327,22 EUR, a kondemnatornog zahtjeva 279,72 EUR, dakle u zbroju 1.606,94 EUR, pa sudu uopće nije jasno kako je tužitelj došao do iznosa od 1.579,40 EUR. Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 279,72 EUR.

8. Među strankama je nesporno da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 214522 od 13. veljače 2008. (list 5-11, dalje u tekstu Ugovor) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva 14. veljače 2008. u iznosu od 2.107,55 HRK što iznosi 279,72 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE), a i sud je izvršio uvid u obavijest tuženika od 26. lipnja 2024. o naplati administrativne naknade (list 27). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te da li je tužitelj potrošač, da li je nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.

9. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 13. veljače 2008. Ugovor je sklopljen na iznos od 31.034,63 CHF, a radi se o kreditu za kupnju vozila uz valutnu klauzulu CHF, te je rok vraćanja kredita je 84 mjeseca. Ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 6,15 % godišnje te se obračunava u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Sporna odredba sadržana je u čl. 6.1. Ugovora i glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

10. Tužitelj prilikom saslušanja navodi da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog vozila, odnosno vozilo je kupio za osobne svrhe i s njime nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Prije nego što je potpisao Ugovor o kreditu isti je pročitao te je pročitao da treba platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Međutim nitko mu nije objašnjavao na što se to točno odnosi i koji su parametri da se dođe do tog iznosa. Više se ne sjeća koliki mu je točno iznos naplaćen za tu naknadu s obzirom da je ta naknada naplaćena iz iznosa kredita prilikom isplate samog kredita. Navodi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ili kasnije tijekom otplate kredita nije imao nikakav obrt ili trgovačko društvo.

11. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je predmetnim kreditom kupio automobil za osobne potrebe pa je tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač stoga neosnovan.

12. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

13. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 99 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

14. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 99. ZZP/07 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

15. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96. st. 2. ZZP/07 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

16. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 279,72 EUR. U tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 6.1. Ugovora, kako je već rečeno, samo propisano „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ . Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, a tužitelju je kredit odobren uz predočenje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i nije tražio da se mijenjaju, premda je Ugovor sastavljen od strane banke. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da ti troškovi, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 279,72 EUR. Također i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 279,72 EUR nije ni transparentno ni jasno.

17. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96. st. 1. ZZP/07, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništava.

19. Tuženik svoju tvrdnju iz odgovora na tužbu da je tužitelj u cijelosti bio informiran o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita , te je o naplati naknade za obradu kredita bio upoznat samim Ugovorom o kreditu, te da je ta informacija bila dostupna i u Općim uvjetima za poslovanje građana, s kojim Općim uvjetima je tužitelj bio upoznat prilikom potpisa Ugovora o kreditu. Uvidom u Opće uvjete za poslovanje s građanima prednika tuženika Volksbank d.d. od 30. lipnja 2005. (list 94-97) utvrđeno je da je doista u točki 5.3, kako to tvrdi tuženik, navedeno da banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditnu garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, međutim sud smatra da navedenim nisu jasno utvrđeni troškovi koje banka ima prilikom obrade kredita i da su upravo to troškovi koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Ovdje valja reći da se jedino u točki 6.12. navedenih Općih uvjeta navodi da banka obračunava naknadu za bankarske usluge u skladu s Odlukom o kamatama i to po poslovima reguliranim Ugovorom i pojedinačnim poslovima za koje ne sklapa Ugovor. Međutim navedena Odluka nije dostavljena u spis. Tuženik ničime nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 96. ZZP/07 pa je zato ništetna.

20. Stoga je sud u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 6.1. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.

21. S obzirom na to da je odredba predmetnog Ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 279,72 EUR ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužitelju taj iznos.

22. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

23. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 279,72 EUR. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu sa čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava.

24. Sud je stoga u točki II. izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 279,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. veljače 2008. do isplate u skladu s čl. 1115. ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 14. veljače 2008., što nije sporno između stranaka.

25. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 279,72 EUR, pa je tuženik dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 263,28 EUR.

26. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podneska od 12. studenog 2025., te pristup na ročišta od 2. veljače 2026. i 14. travnja 2026. po 25 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 100 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 200,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 50,00 EUR ukupno 250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno u polovici iznosa koji tužitelj nije platio odmah u trenutku podnošenja tužbe sukladno čl. 4. t. 1. u vezi sa čl. 7. t. 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje u tekstu: ZSP), s obzirom da sud smatra da neplaćanje sudske pristojbe na tužbu u trenutku podnošenja u polovici iznosa sukladno čl. 7. t. 1. ZSP-a ne može ići na teret tuženika, a u ovom slučaju se ne radi o tužbi potrošača kao stečajnog dužnika i tužitelja u postupcima pokrenutih na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa jer nikakav kolektivni spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za tužbe vezano uz tzv. ulaznu naknadu nije vođen. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. ZSP-a priznata u iznosu od 6,64 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužan platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da tužitelju kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.

27. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.

U Sesvetama 27. svibnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun. na znak: 49/25