Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-358/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Ivanu Vukoviću odvj. iz Križevaca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, OIB 02535697732, zast. po pun. Andreji Šeša odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon dovršene glavne javne rasprave održane dana 6. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno uz z. punomoćnika Matiju Vukovića odvj. vježbenika u uredu pun. tužitelja, te z. pun. tuženika Josipe Šarlija Ćorić odvj. iz Zagreba, dana 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9010868975 zaključenog dana 29.11.2005. godine između tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,10 EUR sa zateznim kamatama koje teku po stopi od 5,15% godišnje od 27. svibnja 2026. kao dana donošenja presude do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe u iznosu od 53,08 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 1. listopada 2025. podnio tužbu kojom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9010868975 sklopljenog dana 29. studenog 2005. između njega i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navodi da su tužitelj i tuženik sklopili predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 6.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 136,00 EUR (2% od iznosa kredita) naplaćena je dana 30. studenog 2005. Tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je odredba čl. 12.3. Ugovora ništetna jer: (a) odredbe čl. 1021. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa je ugovaranje iste protivno prisilnim propisima; (b) radi se o unaprijed formuliranoj standardnoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja uzrokuje neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03).

2. Tuženik je u roku podnio odgovor na tužbu, kojim se protivi tužbenom zahtjevu i ističe sljedeće prigovore: (a) prigovor vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačene — tvrdi da bi kao stvarna vrijednost predmeta spora trebala biti naznačena samo visina naplaćene naknade u iznosu od 136,00 EUR; (b) prigovor da tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo niti namjenu kredita u potrošačke svrhe; (c) prigovor zastare — tvrdi da je zastarni rok od pet godina počeo teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (29. studenog 2005.), pa je potraživanje zastarjelo, pozivajući se na odluku VSRH Rev-x-183/2011-2 i presudu VTS-a Pž-2637/2023; (d) osporavanje ništetnosti odredbe — tvrdi da je odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, da je naknada naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima, da je njezino ugovaranje dopušteno Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite, te se poziva na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. i presudu Županijskog suda u Zadru Gž- 853/2021 od 8. prosinca 2022.

3. Sporno je između stranaka je li odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbi ZZP/03, je li tužbeni zahtjev zastario, te je li tužitelj imao potrošačko svojstvo pri sklapanju Ugovora.

4. U dokaznom postupku sud je proveo uvid u isprave u spisu — presliku Ugovora o kreditu broj 9010868975 od 29. studenog 2005. te dokumentaciju priloženu uz isti, te u ostale isprave u spisu (list 1-79). Sud je saslušao tužitelja. Odgovorna osoba tuženika nije saslušana. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Sud je razmatrao prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena. Sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, kad predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Sud smije ispitati i korigirati naznačenu vrijednost samo ako je ona očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena na način koji postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova. Sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, u parnicama radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR. S obzirom da je tužiteljem naznačena vrijednost predmeta spora od 1.328,00 EUR minimalno iznad zakonskog praga od 1.327,22 EUR koji je propisan kao minimalna vrijednost za ovakve sporove, te da se ne radi o očitoj previsokosti koja bi utjecala na stvarnu nadležnost ili sastav suda, sud prigovor tuženika ne prihvaća, međutim kao mjerodavnu uzima vrijednost predmeta spora od 1.327,22 EUR, o čemu je odlučio na ročištu 6. svibnja 2026.

6. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužitelja tvrdeći da iz priložene dokumentacije nije vidljiva namjena kredita. Sud ovu argumentaciju tuženika ne prihvaća. Odredbom čl. 2. ZZP/03 potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne ili profesionalne djelatnosti. Iz spisa je razvidno da je tužitelj fizička osoba koja je sklopila Ugovor o kreditu s tuženikom kao bankom. U predmetnom sporu nema ništa što bi upućivalo na to da je tužitelj kredit koristio u okviru obavljanja neke poslovne, trgovačke ili profesionalne djelatnosti. Teret dokazivanja da je tužitelj poslovao izvan okvira potrošačke zaštite u konkretnom slučaju leži na tuženiku, koji takvu okolnost nije dokazao. Radi se o nenamjenskom potrošačkom kreditu odobrenom fizičkoj osobi.

7. Sam tužitelj o svom svojstvu potrošača, te o ostalim spornim bitnim činjenicama, iskazao je: da je uzeo nenamjenski kredit za adaptaciju kuće, a prilikom uzimanja je sa službenicima banke s obzirom na iznos plaće pregovarao samo o najvećem iznosu kojeg može dobiti; da misli da prilikom dogovora ugovora nije bilo govora o ulaznoj naknadi za odobreni iznos kredita niti da mu je to javni bilježnik spomenuo; da je kredit uzeo na iznos od 6.800 eura na 7 godina, te tek dok je platio prvu ratu je primijetio da je platio više nego što je bila ugovorena rata; da je tijekom vremena kada je to postalo aktualno shvatio da mu je naplaćena ulazna naknada za nešto za što nije trebalo te što može utužiti; da je pročitao ugovor, da mu odredba čl. 12.3. nije bila razumljiva, ali nije tražio razjašnjenje iste jer nije smatrao da može to tražiti; da mu u banci nisu posebno obrazložili što bi ta naknada obuhvaćala, odnosno što se njome plaća.

8. Temeljem navedenog, sud utvrđuje da je tužitelj u relevantnom ugovornom odnosu imao svojstvo potrošača u smislu ZZP/03.

9. Tuženik ističe prigovor zastare pozivajući se na to da je petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (29. studenog 2005.), pa bi zahtjev zastario 29. studenog 2010., dok je tužba podnesena tek 1. listopada 2025. Sud prigovor zastare smatra neosnovanim, i to iz sljedećih razloga. Predmet ovog spora je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a ne kondemnatorni zahtjev za povrat plaćenog iznosa. Pravo na isticanje ništetnosti ugovorne odredbe, odnosno na podnošenje deklaratorne tužbe radi utvrđenja ništetnosti, ne zastarijeva. Prema čl. 109. Zakona o obveznim odnosima (1978) ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.; dalje u tekstu: ZOO), na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a temeljem čl. 110. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, dakle bez vremenskog ograničenja je. Na deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne primjenjuje se zastarni rok, jer ništetnost postoji samim nastankom pravnog posla i traje kontinuirano — ne radi se o tražbini čijim bi neiskorištenjem dotekao zastarni rok.

10. Citirana odluka VSRH Rev-x-183/2011-2, na koju se poziva tuženik, donesena je u kontekstu starog Zakona o obveznim odnosima i odnosi se na kondemnatorni zahtjev za povrat primljenog temeljem ništavog ugovora — dakle na institut stjecanja bez osnove, a ne na sam deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti. U ovom predmetu tužitelj ne traži povrat iznosa, već isključivo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, pa navedena odluka nije primjenjiva. Prigovor zastare stoga je neosnovan u pogledu deklaratornog zahtjeva koji je jedini predmet ovog spora.

11. Sud je ispitao je li sporna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita (136,00 EUR), nepoštena u smislu ZZP/03.

12. U prvom koraku valja utvrditi je li odredba bila predmet individualnih pregovora. Prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 tuženik je dužan dokazati da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo. Tuženik takav dokaz nije ponudio — nije predložio saslušanje svjedoka koji bi to dokazali, niti je podnio drugu dokumentaciju iz koje bi to proizlazilo. Nasuprot tome, tužitelj je iskazao da nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Sud utvrđuje da se radi o tipskom standardnom ugovoru banke koji je u cijelosti unaprijed formulirala banka, a tužitelj kao potrošač nije imao nikakva utjecaja na njegov sadržaj, pa tako ni na odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

13. U drugom koraku valja ispitati je li odredba čl. 12.3. transparentna, tj. jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03. Sud utvrđuje da je odredba gramatički jasna — ona određuje visinu naknade od 2% od iznosa kredita i rok plaćanja. Međutim, sama gramatička jasnoća i uočljivost ne isključuju ocjenu poštenosti. Sukladno praksi Suda EU (presuda od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13), načelo transparentnosti nalaže da ugovorna odredba bude razumljiva potrošaču ne samo gramatički, nego i na način koji mu omogućava da shvati ekonomske posljedice te odredbe — dakle razumijevanje kojim uslugama i troškovima odgovara plaćanje te naknade. U konkretnom slučaju, odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o tome koji su to konkretni troškovi ili usluge tuženika koji se pokrivaju predmetnom naknadom. Tužitelju nije bilo pojašnjeno ni iz Ugovora ni iz Općih uvjeta koji su to stvarno nastali troškovi banke koji se njome nadoknađuju. Zbog toga odredba čl. 12.3. nije transparentna u materijalnom smislu koji zahtijeva Direktiva 93/13/EEZ i ZZP/03, te je podložna ispitivanju poštenosti. Hrvatska 2005. nije bila članica EU, pa se Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nije primjenjivala izravno. Međutim, bila je implementirana u ZZP/03 (NN 96/2003), pa njezina zaštitna svrha vrijedi i za ugovore sklopljene 2005.

14. U trećem koraku valja ispitati je li odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, tj. uzrokuje li, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao obveze korisnika kredita. Takva obveza nije bila predviđena ni tada važećim Zakonom o bankama (NN 84/02 i 141/06). Ugovaranje naknade nije u to vrijeme bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama — dakle, bila je neutralna (dozvoljena ali ne i obvezna), ali upravo zato nije izuzeta iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Time što je tuženik nametnuo tužitelju obvezu plaćanja naknade koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, pravni položaj tužitelja nepovoljniji je od onog koji je bio predviđen u nacionalnom pravu. Sukladno praksi Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može stvoriti znatniju neravnotežu na štetu potrošača kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da naknada od 136,00 EUR odgovara stvarno pruženim uslugama ili stvarno nastalim troškovima u okviru obrade kreditnog zahtjeva. Puka odredba u Ugovoru kojom se određuje visina naknade u postotku od iznosa kredita, bez razrade koje troškove pokriva, nije dovoljno. Nije dovoljno ni pozivanje na Opće uvjete za poslovanje s građanima — i Opći uvjeti moraju biti podvrgnuti ocjeni poštenosti ako su unaprijed formulirani od strane banke i ako potrošač na njih nije mogao utjecati. Teret dokazivanja da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima leži na tuženiku, a tuženik taj teret nije udovoljio.

15. Što se tiče tuženikova pozivanja na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019., valja napomenuti da je navedena presuda dala tumačenje u konkretnom slovačkom slučaju u kontekstu tamošnjeg prava i specifičnih okolnosti toga predmeta, te da je u istoj rečeno da takva odredba »načelno« ne uzrokuje znatniju neravnotežu

— pri čemu je izričito naznačeno da je to pitanje faktično koje ocjenjuje nacionalni sud uzimajući u obzir konkretne okolnosti. Navedena presuda dakle nije apsolutan zaštitni argument za banku, već upućuje na ocjenu okolnosti konkretnog slučaja, a koja ocjena u ovom predmetu dovodi do zaključka o nepoštenosti odredbe zbog nedostatka transparentnosti i nepostojanja dokaza o odgovarajućoj protuvrijednosti usluga. Presuda Županijskog suda u Zadru Gž-853/2021, na koju se poziva tuženik, nije obvezujuća za ovaj sud, a ovaj sud, u skladu s recentnijom sudskom praksom, zauzima suprotno stajalište.

16. S obzirom na utvrđenu nepoštenost sporne odredbe, sud utvrđuje njezinu ništetnost sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Ništetnost samo te odredbe ne povlači ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, jer je ugovor u ostalom dijelu valjan i može opstati bez ništetne odredbe, sukladno čl. 87. st. 2. ZZP/03 u svezi čl. 105. st. 1. ZOO-a.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema kojemu stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, tuženik je dužan tužitelju naknaditi sve parnične troškove.

18. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. i 107/2025.), prema kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), i to za sljedeće radnje: sastav tužbe 200,00 EUR (Tbr. 7/1), podnesak zaprimljen na sudu dana 9. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), podnesak zaprimljen na sudu dana 2. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 6. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3), sve uvećano za PDV 25% u iznosu od 225,00 EUR. Tužitelju pripada i pravo na naknadu sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 koju je platio i u jednakom iznosu na presudu, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23 – dalje u tekstu: ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19, 92/21 i 37/23 – dalje u tekstu: Uredba), dakle ukupno naknada troška od 1.178,10 EUR sa zateznim kamatama. Tužitelj je odbijen sa daljnjim zahtjevom za naknadu pristojbe u iznosu od 53,08 EUR, budući da se sukladno čl. 7. st. 1. i 2. ZSP-a, sudska pristojba na presudu također odgovarajućom interpretacijom (dostava putem informacijskog sustava a stranka koja dođe na objavu ne može biti stavljena u gori položaj od one koja ne dođe) plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe. O trošku je odlučeno kao u toč. II. izreke.

19. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu 27. svibnja 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda, u pisanom obliku u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Žalba se može predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike koji su ispunili uvjete za pristup tom sustavu.

O tome obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.