REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-6556/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Tei Golub kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravnog slijednika pokojne MD, zastupanog po punomoćnici ŽD, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženog ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i kao pravnog slijednika pokojnog ĐD, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 28. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice ŽD i tuženika osobno, dana 27. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da nekretnina opisana kao 13. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-13) stan na III (trećem) katu, koji se sastoji od tri i pol sobe i ostalih prostorija, ukupne površine 92,97 čm sa pripadajućim spremištem, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, koji se nalazi u stambenoj zgradi na k. č. br. [katastarska čestica] Ulica Pavla Šubića, stambena zgrada pov. 264 i dvorište pov. 312 m2, ukupno pov. 576 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], predstavlja bračnu stečevinu prednice tužitelja pokojne MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika pokojnog TD iz [adresa], te da je prednica tužitelja MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnica nekretnine opisane kao 13. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-13) stan na III katu koji se sastoji od tri i pol sobe i ostalih prostorija, ukupne površine 92,97 čm sa pripadajućim spremištem, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, koji se nalazi u stambenoj zgradi na k. č. br. [katastarska čestica] Ulica Pavla Šubića, stambena zgrada pov. 264 i dvorište pov. 312 m2, ukupno pov. 576 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 1/2 dijela, što je tuženik RD kao pravni slijednik pokojnog TD dužan priznati te trpjeti uknjižbu pokojne MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na 1/2 dijela predmetne nekretnine, u roku 15 dana.
II Utvrđuje se da je ništav darovni ugovor sklopljen između pokojnog TD i tuženika ČD dana 10. rujna 1993., kojim je pokojni TD darovao tuženiku ČD 1/2 dijela dijela troiposobnog stana z Zagrebu, površine 92,97 m2 koji se nalazi na 3. katu stambene zgrade u [adresa], sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] po novoj izmjeri k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] broj podul. 6153 k.o.. Grad Zagreb.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu 5.076,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dana donošenja ove presude 27. svibnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.
IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.
O b r a z l o ž e nj e
1.Prednica tužitelja MD je dana 16.3.1995. godine podnijela tužbu protiv I-tuženika (sada pokojnog TD) i II- tuženika ČD. U tužbi navodi da je s TD sklopila brak 30.7.1955. godine, u kojem je rođeno dvoje djece i to RD dana **.**.1956. i DD **.**.1961. godine. Prednica tužitelja MD je s prednikom tuženika TD bila u braku od 1955. godine, te su tijekom trajanja bračne zajednice, pored ostale imovine, stekli i vlasništvo stana u [adresa],. Stan je otkupljen prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo od strane supruga prednice tužitelja, a MD je kao sunositeljica stanarskog prava potpisala suprugu suglasnost da stan otkupi na svoje ime, iz razloga što je na taj način cijena stana bila manja za popust koji se daje na godine radnog staža.
1.1. Međutim, sada pokojni TD je taj stan dana 10.9.1993. godine darovao zajedničkom sinu ČD, što je bilo suprotno volji prednice tužitelja, te je na taj način povrijeđena odredba čl. 277 st. 2 Zakona o braku i porodničnim odnosima jer je darovan i dio imovine koja predstavlja bračnu stečevinu.
1.2. Stoga je prednica tužitelja ustala tužbom u kojoj predlaže utvrditi da je predmetni stan s osnova bračne stečevine suvlasništvo OD i TD svakog u 1/2 dijela, te kojom će utvrditi ništavim ugovor o darovanju stana zajedničkom sinu u dijelu 1/2 koji predstavlja njeno vlasništvo, sve uz naknadu parničnog troška.
2. Prednik tuženika u odgovoru na tužbu navodi kako je predmetni stan rješenjem Rajonskog narodnog odbora Medveščak od 13.1.1949. godine bio dodijeljen na korištenje njegovoj majci SD, te stoga poriče da bi prednica tužitelja ikad stekla status nositeljice ili sunositeljice stanarskog prava na stanu. Ističe i kako je stan dodijeljen na korištenje njegovoj majci kao naknada za stan koji je obitelj FD imala u Tvrtkovoj ulici u Zagrebu prije II svjetskog rata, a koji im je oduzet od strane ustaške vlasti za vrijeme NDH. U stanu je od tada živjela FD sa svoje troje djece – prednikom tuženika TD i njegovim sestrama D i M. Sestre prednika tuženika su nakon udaje otišle živjeti u inozemstvo, pa od 1952. godine u stanu žive ĆD i prednik tuženika. Prednica tužitelja OD je došla živjeti u stan 1955. godine kada je sklopila brak sa suprugom ED. Majka prednika tuženika umrla je 1991. godine, a ED je 1993. godine otkupio stan prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te mu je supruga Ž za otkup dala suglasnost kako je propisano istim Zakonom. PD je stan otkupio novčanim sredstvima koje su mu u različitim vremenskim intervalima slale sestre iz inozemstva te novcem koji su mu ostavljale prilikom čestih dolazaka u Zagreb, a kako je novčani iznos stečen darovanjem, predstavlja njegovu posebnu imovinu a ne bračnu stečevinu stranaka. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.
3. Tijekom postupka je prednica tužitelja MD preminula dana **.**.2010., te je rješenjem ovog suda poslovni broj P-11231/09 utvrđen prekid postupka.
3.1. Podneskom od 20.5.2024. godine je DD, zajednički sin OD i TD predložio pozvati svog brata ČD na preuzimanje postupka.
3.2. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj P-11231/09 od 2.12.2024. godine prvotno odbio prijedlog za nastavak postupka, i to jer je utvrđeno da je nakon donošenja rješenja o prekidu postupka iza pokojne tužiteljice MD preminuo i njen suprug PD. Iza pokojnog TD je vođen ostavinski postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem O- 953/2011, kasnije O-8114/2022, u kojem postupku su kao nasljednici proglašena obojica braće DD i RD, koji su jednini zakonski nasljednici preminulih roditelja. Kako je uvjerenje suda da se ne može prihvatiti tvrdnja DD da je jedini zakonski nasljednik svoje majke, te uz stav da će doći do sjedinjenja osoba tuženika i tužitelja u ovoj pravnoj stvari, smatrano je da nisu ispunjeni uvjeti za nastavak postupka.
3.3. Međutim, navedeno je rješenje ukinuto prema žalbi tužitelja jer obzirom na stranačke uloge u postupku, odnosno da je prednica tužitelja zahtijevala utvrđenje ništavosti Darovnog ugovora sklopljenoj između pokojnog supruga i sina ČD, ne bi došlo do procesne situacije da jedna te ista osoba u parnici ime istovremeno ulogu tužitelja i tuženika.
3.4. Rješenjem od 20.8.2025. godine postupak je nastavljen po tužbi DD kao pravnog slijednika tužiteljice MD, protiv tuženika ČD kao pravvnog slijednika pokojnog AD.
4. Između stranaka nije sporno da su prednica tužitelja MD i prednik tuženika TD bili bračni drugovi, čiji brak je sklopljen 30.7.1955. godine, što je utvrđeno i uvidom u vjenčani list koji prileži na listu 4 spisa.
4.1. Nije sporno da je za vrijeme trajanja braka imenovanih, dana 24.3.1993. godine sklopljen ugovor o kupoprodaji stana prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne Novine broj 27/91, 54/91, 6/92, 8/92, 33/92, 46/92, 49/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 68/98, 163/98, 22/99, 66/99, 120/00, 94/01, 78/02 – dalje ZPSSP) i to prema čl. 8 st. 1 tog Zakona, kojim je TD otkupio stan, dok na listu 5 spisa prileži suglasnost supruge MD u smislu odredbe čl. 6 st. 1 i 5 ZPSSP kojim kao supruga i sunositeljica stanarskog prava daje suglasnost zahtjevu za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana.
4.2. Nije sporno da je 10.9.1993. godine sklopljen ugovor o darovanju između TD kao darodavca i ČD kao daroprimca, kojim je otac PD darovao svom sinu ČD predmetni stan.
5. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva da li je predmetni stan bračna stečevina pokojnih supružnika svakog u polovici dijela, a posljedično i zahtjev za utvrđenje ništavosti darovnog ugovora kojim je TD raspolagao i suvlasničkim dijelom svoje supruge u korist zajedničkog sina.
6. Tijekom dokaznog postupka proveden je dokaz saslušanjem pokojnih OD i TD kao i sada tužitelja DD i ČD te je izvršen uvid u spisu priloženu dokumentaciju koja se većinom odnosi na način stjecanja stanarskog prava na predmetnom stanu te okolnostima plaćanja otkupne kupoprodajne cijene.
7. Iz iskaza prednice tužitelja MD (ročište 11.3.1996., list 17 spisa) proizlazi da je predmetni stan otkupljen ušteđevinom koju su bračni drugovi stekli za vrijeme trajanja braka, za 15.000 DEM. Radilo se staroj deviznoj štednji u Zagrebačkoj banci. Prednica tužitelja navodi i kako je bila u radnom odnosu do udaje, nakon čega je ostavila posao i živjela je za obitelj. Nakon smrti svojih roditelja 1967. godine se podijelila s bratom te je u kuću donijela 360.000,- tadašnjih dinara što je za to vrijeme bio veliki novac. Taj je iznos predala svom suprugu. Kada je potpisala suprugu suglasnost za otkup stana, nije znala da će ga kupiti na svoje ime, već mu je vjerovala. Nije znala da je suprug stan darovao sinu ČD, to je saznala u jednom trenutku kada je došlo do fizičkog sukoba u kojem je RD rekao da je sve riješeno i da su oni u njegovom stanu. Još navodi i da su sestre njenog supruga dolazile u posjete, ali nisu slale novac za uzdržavanje njihove majke koja je sa 80 godina otišla u starački dom.
7.1. U dopunskom iskazu na ročištu 5.4.2000. (list 116 spisa) MD ustraje kod svih navoda ranijeg iskaza koji dopunjuje na način da navodi da tijekom trajanja braka nije imala kućnu pomoćnicu te se o kućanstvu brinula sama. Navodi da je njena svekrva ĆD oko 20 godina boravila u staračkom domu, ona nije imala vlastitih prihoda te ju je uzdržavao njen sin PD. Tijekom braka, OD i PD nisu stekli nekretnine ni vrijednosti u pokretninama, ali je suprug uštedio po njenom znanju iznos od oko 30.000 DEM. Suprug je po njenoj ocjeni imao prosječnu plaću, a koliko joj je poznato nije ništa dobivao od svoje rodbine. Tijekom trajanja braka nisu ništa ugovarali da bi njegova zarada ili bilo što drugo bilo njegova posebna imovina. Negdje 90-tih godina kada su se počeli otkupljivati stanovi u društvenom vlasništvu, dogovorila se sa suprugom da se predmetni stan otkupi. Iako tada nisu bili u dobrim odnosima jer su se stalno svađali i prepirali, potpisala je suglasnost za otkup stana koju je suprug tražio, te ovjerila potpis na općini. Sada smatra da je bila nesmotrena što nije točno utvrdila koji dokument potpisuje, a tada se nadala da će ju suprug poštovati i da će smatrati kako je stan zajednički. No, suprug nije tako postupio već je stan darovao starijem sinu, uzimajući kako ona nije suvlasnica tog stana, s čim se ona ne može složiti. Smatra da je suvlasnica jer je niz godina brinula o domaćinstvu te podizanju i odgoju djece. Suprug je platio stan starom deviznom štednjom u iznosu od 12.000-13.000 DEM, uoči kupnje stana su o tome razgovarali i zna da je suprug otišao u banku na Kvaternikovom trgu te platio cijenu stana putem banke. Još navodi kako joj je tijekom trajanja braka suprug davao novce za kućanstvo, da je bila opunomoćnena na svim njegovim štednim knjižicama kao i njihovi sinovu, no da za vrijeme braka nije podizala novac.
MD još navodi i kako je nakon smrti svoje majke 1967. godine zajedno s braćom podijelila novac nasljedstva, koji je predala svom suprugu koji je u to vrijeme kupio automobil Fiat 850. Ne može se zbog proteka vremena izjasniti koliko je novaca naslijedila.
8. Iz iskaza prednika tuženika TD (ročište 11.3.1996., list 18 spisa) proizlazi da je supruzi prilikom sklapanja braka rekao da napusti posao i brine se o kući i djeci, jer je on tada radio u vanjskoj trgovini i imao dobra primanja, pa je smatrao da će se time nekako provući. Njegove obje sestre su otišle u Izrael, a mlađa sestra je kasnije otišla u Australiju. Slale su mu novac koji se s njima dogovorio da ga štedi za neki stan, jer je postojala mogućnost da se sestre vrate iz inozemstva pa bi željele biti u roditeljskom domu. Osim toga, kada bi dolazile u posjetu davale bi mu novac za uzdržavanje majke kao i za njega osobno, koji je on deponirao u banku. Kada su dolazili njihovi prijatelji, znale bi poslati po 500 maraka ili dolara. Zaključno, navodi kako je predmetni stan u [adresa] otkupljen od novaca koje su mu dale njegove sestre, a ne od ušteđevine za vrijeme trajanja braka sa suprugom OD. Navodi i da se supruzi rekao da će otkupiti predmetni stan kako bi imali osiguranu mirnu starost, te mu je ona tada potpisala suglasnost za otkup stana, koja je bila nužna za zaključenje ugovora o kupoprodaji.
8.1. U dopunskom iskazu na ročištu 5.4.2000. prednik tuženika TD u cijelosti ustraje kod ranijeg navoda i ističe kako je njegova supruga OD nakon sklapanja braka došla živjeti u zatečeno stanje u stanu, te smatra da na istom nije stekla stanarsko pravo. Navodi da je njegova majka ĆD zajedno s OD vodila kućanstvo i pomagala u brizi o djeci sve do 1970. godine kada je ĆD samostalno odlučila otići u starački dom na Bukovačkoj cesti. Tamo je živjela 20 godina, dom su plaćali od naknade koju je ĆD dobivala kao žrtva fašističkog režima a ostatak je dodavao on kao i njegove sestre koje su često slale novčane doznake majci. Majka ĆD je darovani novac dala njemu na upravljanje, time da su sestre davale i gotovinu prilikom čestih posjeta. Sve to on je ulagao na devizne knjižice, te je uštedio veliku svotu novaca i upravo od njih je otkupio stan, jer je u konačnom bila riječ o iznosu d 20.000-25.000 DEM.
8.2. U dopunskom iskazu na ročištu 13.2.2008. (list 494 spisa) prednik tuženika ustraje kod ranijih navoda, time da sada navodi da su njegova primanja s osnova plaće bila velika, da se sve trošilo za potrebe kućanstva time da je uspio uštediti mali dio novaca. Ustraje kod navoda da je stan okupljen njegovom posebnom imovinom – novcem koji su mu stale sestre iz inozemstva – a da je razlog slanja novaca bila novčana pomoć za sve eventualne potrebe kućanstva u [adresa], budući su sestre znale da obitelj financira isključivo on.
9. Na istom ročištu 5.4.2000. godine saslušan je tuženik ŠD koji potvrđuje navode svog oca PD kako je predmetni stan otkupljen posebnom imovinom, odnosno novcem koji je otac dobio na dar od svojih sestara iz inozemstva. Još navodi kako je njegova majka OD od svojih roditelja i ujaka naslijedila dio kuće u [adresa] kraj Bakra, te da još nije utvrđeno u kojem suvlasničkom omjeru budući se oko toga vode sudski postupci. Tuženik navodi i kako je obitelj uoči otkupa stana pokušala postići dogovor o raspodjeli imovine. Otac PD predložio je da imovina koju je naslijedila majka OD, dakle dio kuće u [adresa], pripadne njegovom bratu Č, a da predmetni stan pripadne njemu u cijelosti. On se s tim složio, DD nije a majka je šutjela, koju šutnju je on protumačio kao pristanak na očevu odluku, a isto tako i majka je ocu potpisala suglasnost za otkup stana.
9.1. U dopunskom iskazu na ročištu 13.2.2008. (list 495-496 spisa) RD u cijelosti ustraje kod ranijih navoda.
10. Na ročištu 18.10.2000. godine proveden je dokaz saslušanjem tužitelja DD (tada kao svjedoka u postupku) koji navodi da je stan kupljen na ime njegovog oca PD koji je mogao ostvariti veći popust na kupoprodajnu cijenu jer je imao više radnog staža. Iz tog razloga majka je potpisala potrebnu suglasnost. Nedugo nakon toga otac je darovao stan njegovom bratu ČD, s čim se on nije slagao kao niti majka.
11. Iz provedenog dokaza saslušanjem prednika stranaka te parničnih stranaka u postupku, proizlazi da je prednik tuženika TD bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu u [adresa]. Ranije, nositeljica stanarskog prava bila je njegova majka ĆD kojoj je stan dodijeljen na korištenje još 1949. godine, koja je stanovala u stanu do oko 1970. godine kada je prema obiteljskom dogovoru smještena u Dom umirovljenika u Zagrebu, na Bukovačkoj cesti, u kojem je ostala smještena do smrti 1991. godine. Iz spisu priložene dokumentacije nije razvidno da li je ZD (kao član obiteljskog domaćinstva svoje majke ĆD) stekao stanarsko pravo prije smrti majke ili tek nakon toga, međutim, navedeno nije pravno odlučno za ishod postupka.
11.1. Naime, nije sporno da je prednica tuženika MD brak s ZD sklopila 1955. godine, te je odmah nakon sklapanja braka uselila u stan i u njemu neprekidno stanovala sa suprugom ZD do svoje smrti. Prema istome, prema ranije važećem Zakonu o stambenim odnosima je kao supruga člana domaćinstva pokojne nositeljice stanarskog prava i ona, dugogodišnjim i neprekidnim stanovanjem u stanu, stekla također status člana obiteljskog domaćinstva pokojne ĆD. Nakon njene smrti, očito je prema dogovoru članova obiteljskog domaćinstva pokojne stanarke 1991. godine status nositelja stanarskog prava stekao JD, a prema čl. 64 tada važećeg Zakona o stambenim odnosima, njegova supruga OD je stekla temeljem Zakona status sunositeljice stanarskog prava. Ovo i iz razloga što su supružnici tada bili u braku od 1955. godine, te su čitavo vrijeme trajanja braka u stanu zajedno stanovali.
12. Dalje, nije sporno i proizlazi iz stanja spisa da je predmetni stan otkupljen 24.3.1993. godine, te se u odnosu na dan stjecanja vlasništva istog primjenjuje Zakon o braku i porodičnim odnosima (NN 11/78, 45/89 i 59/90, dalje ZBPO), koji u odredbi čl. 276 propisuje da imovina bračnih dugova može biti zajednička i posebna. Odredbom čl. 277 ZBPO propisano je koja se imovina smatra zajedničkom, time da – sukladno čl. 287 – je propisano da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema doprinosu u stjecanju te imovine, a u slučaju spora sud određuje koliko je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju imovine. Pri tome, sud ne vodi računa samo o zaradi svakog od njih, nego i o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko podizanja djece, tako i o svakom drugom obliku rada i suradnje o upravljanju, održavanju i povećaju zajedničke imovine.
12.1. Posebna imovina je ona imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka, te ona ostaje njegova posebna imovina ili ona imovina koju u tijeku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.), različitoj od osnove navedene u čl. 277 ZBPO (navedeno u čl. 278 ZBPO).
13. Iskazima stranaka i njihovih prednika, proizlazi u bitnom da MD od sklapanja braka sa suprugom JD nije bila u radnom odnosu. U jednom od svojih iskaza TD navodi kako je to bila zajednička odluka bračnih drugova, te da je on rekao supruzi da se ostavi posla i da se brine o obitelji. Obitelj je stanovala u stanu, pokojni JD je svojom plaćom financirao životne troškove a supruga se brinula o zajedničkoj djeci i kućanstvu. U nekoliko navrata kroz iskaze spominje se da je tijekom trajanja braka dolazilo do svađa i prepirki, no niti na koji način bračna zajednica nije prekidana, bračni drugovi ostali su zajedno stanovati do smrti u predmetnom stanu, te sve što je stečeno za vrijeme trajanja braka predstavlja njihovu zajedničku imovinu.
13.1. Prema tvrdnji tužene strane, predmetni stan je otkupljen posebnom imovinom tuženika, odnosno novčanim sredstvima koja su mu darovale njegove sestre (koje su se obje odselile u inozemstvo 50-tih godina prošlog stoljeća), odnosno njegova majka ĆD (kojoj su kćeri – sestre prednika tuženika – iz inozemstva slale novac za životne troškove. Tuženik tvrdi da je darovani novac uplaćivan na njegovu štednu knjižicu, da su novac sestre slale isključivo njemu i to da je bilo govora da on jednoga dana otkupi stan ako se ukaže prilika.
13.2. Navode tuženika da su mu sestre darovale novac „.. da otkupi stan ako se jednoga dana ukaže prilika…“ sud nije prihvatio kao uvjerljive budući u vrijeme kada je novac poslan ni na koji način nitko od obitelji (ili bilo koji stanovnik tadašnje SFRJ) nije mogao predvidjeti raspad države, osnivanje [adresa] kao samostalne države a naravno niti donošenje Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je nakon svog stupanja na snagu ranih 90-tih omogućio otkup stanova koji su do tada bili u društvenom vlasništvu, a sve u svrhu prelaska iz ranijeg socijalističkog režima u kojem je najveći broj nekretnina bio u društvenom vlasništvu. Sam prednik tuženika TD je u podnesku od 7.10.1997. (list 66-107 spisa) dostavio i obrazložio uplate svojih sestara, utvrđeno je da su one zaista slale povremeno neke uplate od 1970 godine. Međutim, kada se ima u vidu nesporna činjenica da je majka ĆD upravo te godine smještena u starački dom, sud smatra uvjerljivijim obrazloženje tužiteljice da su kćeri iz inozemstva slale mjesečne iznose kojima su pomagale u plaćanju životnih troškova smještaja svoje majke, nego da su darivale brata jer su predvidjele da će se 20-tak godina nakon smještaja majke u Dom stan u [adresa] moći otkupiti po povoljnijim uvjetima. Ovo i iz razloga što su zadnje uplate po preslikama štednih knjižica tuženika bile prije smrti Klare Mandelsamen 1991. godine, kako je razvidno iz njihovih preslika koje prileže spisu a i originala koje su dostavljene na uvid. Tuženik navodi kako pokojna ĆD nije radila niti imala vlastitih prihoda osim naknade koju je primala kao žrtva fašističkog nasilja, a koja je bila u visini otprilike minimalne mirovine. Životno je da s takvim niskim primanjima sama nije mogla financirati smještaj u Domu umirovljenika u kojem je provela 20 godina života, a jasno niti podmiriti druge životne troškove koje je u tih 20 godina imala, te da su sestre tuženika iz inozemstva pomagale bratu u financijama za majku. Tuženik je u spis priložio i punomoć (list 64 spisa) kojom ga je majka ĆD opunomoćila još 12.11.1994. godine da sve čekove koji glase na njeno ime može polagati na svoju štednu knjižicu što je on i učinio, no i iz ovog se zaključuje patrijarhalni odnos obitelji u kojem je pokojni UD upravljao financijama, što sve međutim ne dovodi do zaključka da su sve financije kojima je upravljao njegova posebna imovina i njegov dar. Naime, s tim su financijama sve do Klarine smrti podmirivani njeni troškovi, a obiteljski troškovi financirani su iz primanja pokojnog UD. On kroz postupak različito govori o visini svojih primanja u odnosu na obiteljski standard te isprva svoju plaću navodi prosječnom a kada postupak kreće u smjeru dokazivanja zajedničke imovine, tvrdi da je plaća bila visoka toliko da je sav darovani iznos štedio kao posebnu imovinu. Upravo ta nedosljednost sudu ukazuje na neistinitost tvrdnji i pokušaj da činjenicu kako njegova supruga OD nije imala vlastita primanja pokaže na način da nema niti doprinosa u stjecanju imovine.
13.3. Međutim, obzirom na okolnosti da je od smještaja ĆD u Dom, njena snaha OD u potpunosti preuzela brigu o vođenju kućanstva i o djeci sud ocjenjuje da je doprinos supružnika u stjecanju zajedničke imovine jednak. Naime, briga o djeci i vođenje kućanstva na strani OD omogućili su održati i povećati zajedničku imovinu, te je njen rad u obiteljskom životu jednak doprinos u zajedničkoj imovini kao i plaća njenog supruga.
14. Prema odredbama čl. 6 st. 3 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kad stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Suglasnost bračnog druga kojom odobrava kupnju stana od strane svog supružnika daje se na ugovoru ili u posebnoj ispravi uz ovjereni potpis, te suglasnost ID od 15.09.1992. godine prileži na listu 5 spisa, koju je nesporno potpisala.
14.1. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 2357/2006 od 10.6.2009. godine zauzeto je pravno shvaćanje da je pravo na otkup stana za podnositelja nastalo na temelju ZPSSP u vrijeme dok je podnositelj bio nositelj stanarskog prava. To pravo je po svojoj naravi bilo imovinsko pravo, koje je za nositelje stanarskog prava nastalo na temelju ZPSSP u procesu pretvaranja društvenog vlasništva i koje je postojalo pored stanarskog prava. S obzirom da je pravo na otkup stana svog nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva tog stana, pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi koje je ovlašćivalo na stvaranje prava vlasništva.
15. Prema pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2015/2016-2 od 18.2.2020., proizlazi da s obzirom na to da je pravo na otkup stana imovinsko pravo nositelja stanarskog prava, koje ovlašćuje nositelja tog prava pod posebnim uvjetima steći pravo vlasništva na stanu, odlučno je u konkretnom slučaju da je prednica tužitelja MD u trenutku otkupa stana bila sunositeljica stanarskog prava. U tom slučaju, značaj stjecanja vlasništva za prednika tuženika CD bila bi jedino u slučaju sporazuma supružnika kao bračnih drugova da time vrše diobu zajedničke imovine stečene u braku (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-313/02 od 13.5.2003. te Rev-807/2013 od 11.7.2017.)
15.1. Iz iskaza prednika stranka ne proizlazi da bi potpisom suglasnosti od strane MD na bilo koji način međusobno bračni drugovi dijelili svoju zajedničku imovinu. Tako u dopunskom iskazu na ročištu 13.2.2008. godine prednik tuženika TD navodi da se razgovor oko vlasništva stana između njega i supruge nikada nije niti vodio jer „se smatralo da se znalo da je stan njegovo vlasništvo“ , što na istom ročištu potvrđuje i RD koji još navodi da je u razgovorima koji su prethodili otkupu razmatrano više mogućnosti i onda je odlučeno da će se stan kupiti na tatu kako bi se ostvario popust. Konačno, RD navodi i da je jednom prilikom otac započeo razgovor o rasporedu imovine no poslije otkupa stana, no isti je završio svađom. Iz svega utvrđenoga, sud zaključuje kako pri potpisu suglasnosti nije postojala volja bračnih drugova o podjeli bračne imovine, te okolnosti što je jedan od bračnih drugova kupac stana nema utjecaja na zaključak suda da je riječ o imovini koja je stečena za vrijeme braka i predstavlja bračnu stečevinu svakog u 1/2 dijela, sukladno doprinosu u stjecanju zajedničke imovine koji je utvrđen prema ranijom obrazloženju ove presude.
16. Kako je čl. 283 Zakona o braku i porodičnim odnosima propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, sklapanjem darovnog ugovora kojim je predmetni stan darovan sinu ČD, povrijeđeno je vlasničko pravo MD, te je predmetni ugovor ništav sukladno odredbi čl. 103 Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o darovanju. Njime je propisano da je ugovor koji je protivan Ustanu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
16.1. Kako je utvrđeno da suglasnošću koju je potpisala pokojna OD supružnici nisu izvršili podjelu bračne imovine, niti je između supružnika o tome kasnije postignut sporazum, Ugovor o darovanju kojim je pokojni UD raspolagao suvlasničkim dijelom svoje supruge u omjeru od 1/2 je ništav. Ovdje je činjenica da je pokojni VD iznosio prijedloge o raspodjeli imovine koja u obitelji nije prihvaćena, došlo je do svađe i poremećaja odnosa koji su rezultirali dugotrajnim vođenjem sudskih postupaka, te se o bračnom sporazumu stoga ne može govoriti. Još valja reći da iako je LD isticao o postojanju želje svog oca da njemu pripadne stan u [adresa] a bratu DD majčino obiteljsko nasljedstvo, očito je da se to nije dogodilo obzirom su prema djelomičnom rješenju o nasljeđivanju ovog suda poslovni broj O- 940/2010 od 23.11.2020. (list 241 spisa) oba brata naslijedila suvlasnički dio nekretnine upisane kod Općinskog suda u Crikvenici, zk odjel Crikvenica, z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], z. k. č. br. [katastarska čestica], suvlasnički udio 5/30 dijela koji je bio upisan u korist njihove pokojne majke.
17. Kako je parnicu izgubio, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi prouzročeni parnični trošak ovog postupka, temeljem čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku, prema VPS naznačenoj u tužbi u iznosu 182.500 kn/24.221 eura. Tužitelju je priznat trošak u granicama troškovnika priloženih spisu (list 121, ročište 28.4.2026.).
17.1. Prema Tbr. 7 toč. 1 OT priznat je trošak sastava tužbe u iznosu 282 eura, prema Tbr. 9 toč 1 OT trošak zastupanja na ročištima 16.6.1995., 23.10.1995., 11.3.1996., 11.3.1997., 7.10.1997., 14.10.1998., 5.4.2000., 10.10.2000., 10.5.2001., 16.10.2007., 13.2.2008., 9.4.2008. i 28.4.2026. svako u iznosu 282 eura, prema Tbr. 8 toč. 1 OT priznat je trošak sastava podneska od 14.5.2007., žalbe od 3.12.2024., podnesaka od 20.5.2024. i 27.10.20205. svako u vrijednosti 282 Eura. Ukupno je priznat trošak zastupanja od 5.076 eura, što je i dosuđeni iznos. Na dosuđeni trošak tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od presuđenja do isplate.
18. Kako je parnicu izgubio, tuženik je odbijen i sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.
U Zagrebu, 27. svibnja 2026. godine
S u d a c:
Tea Golub
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 istovjetna primjerka a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Pun. Tužitelja
2. Tuženiku
