Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-719/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelj VĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tatjani Denisov, odvjetnici iz Slatine, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenia 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetnicu u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-630/2025-10 od 17. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-630/2025-10 od 17. travnja 2026. time da se u točki I. izreke ispravlja broj Ugovora o kreditu uz depoziti koji glasi: [broj kredita].

II. Odbija se kao neosnovani zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu uz depozit sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 24. listopada 2006. u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,20 % jednokratno, unaprijed. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 584,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. listopada 2006. pa do isplate dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 499,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2026. pa do isplate.

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7.t.1.. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,20 % jednokratno, unaprijed.

7. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je li predmetna ugovorna odredba ništetna te pripada li tužiteljici posljedično ništetnosti iste pravo na isplatu iznosa od 584,99 eur.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

-da su 24. listopada 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu,

- da tužitelj ima svojstvo potrošača,

- da je u dijelu odredbe čl. 7.t.1. Ugovora o kreditu ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,20 % jednokratno, unaprijed.

- da je sporna odredba ugovora o kreditu sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku,

- da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije pregovaralo niti je tužitelju išta objašnjeno vezano uz predmetnu odredbu što utvrđuje temeljem sadržaja iskaza tužiteljice,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 584,99 eur.

9.Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud a sve temeljem odredbe čl. 81. u svezi s čl. 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03)utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te posljedično tome ništetna. Zaključuje prvostupanjski sud da tužitelj kao korisnik kredita budući se o sadržaju odredbe čl. 7. t.1. Ugovora nije pregovaralo nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a što da je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ovo iz razloga jer da je predmetna naknada sadržana u ugovoru unaprijed pripremljenom po tuženiku na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja time da istom kao korisniku kredita i potrošaču nije obrazložen koji troškovi se pokrivaju predmetnom naknadom, odnosno osnov za utvrđenje istih zbog čega smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena te posljedično tome ništetna pa kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti tako ugovorene odredbe te odlučuje kao u točki I. izreke.

10. Kao posljedicu ništetnosti a sve pozivom na odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO), u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud prihvaća osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 584,99 eur koju je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe čl. 7.t.1.. Ugovora o kreditu sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja sve pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj naprijed navedenog iznosa.

11. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer da se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO -a ne gasi te da isticanje ništetnosti nije ograničeno rokom. Utvrđuje da zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao a ovo sve s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle tek od donošenja ove odluke s kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe pa kako zastarni rok nije protekao kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 584,99 eur te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane odluke.

12. Odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke pobijane odluke temelji na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a te tuženika koji je izgubio parnicu obvezuje na plaćanje tužitelju opravdanih troškova postupka za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje Tarifa).

13. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju prvostupanjske presude nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. U pobijanoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava te provedenih dokaza presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

14. Ovaj postupak iniciran je tužbom tužitelja radi utvrđenja valjanosti spisu priležećeg Ugovora o kreditu uz depozit br. [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjerenog po javnom bilježniku pod brojem: OU-429/06 od 24. listopada 2006. odnosu na koji je u okviru prijedloga stranka proveden dokazni postupka i u odnosu na koji je donesena pobijana odluka time da je samo očitom omaškom u pisanju naznačen pogrešan broj Ugovora a koja očita omaška u pisanju je ispravljena ovom odlukom temeljem odredbe čl. 342.st.1. ZPP-a.

15. Kako je postupak pokrenut vezano uz ispitivanje valjanosti upravo Ugovora o kreditu koji prileži spisu u odnosu na koji je proveden dokazni postupka te raspravljanje to zbog očite pogreške u pisanju broja Ugovora nije počinjena naprijed navedena bitna povreda niti isto predstavlja razlog zbog kojih se presuda ne može ispitati niti isto upućuje na proturječnost iste.

16. U postupku donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

17. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.1. ZPP -a jer je odluka obrazložena pri čemu obrazloženje prvostupanjske presude sadrži sve propisano odredbom čl. 338.st.4. ZPP-a.

18. Prvostupanjski sud je u postupku potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP -a.

19. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

20. Prema odredbi čl. 81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Odredom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

22. Prema odredbi čl. 87.st.1. i 2. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl.7.t.1. Ugovora te je pravilno zaključio da je sporna odredba Ugovora sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pripremljenom po tuženiku kao kreditor, o sadržaju koje se nije pregovaralo te na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, nepoštena.

24. Na žalbene navode tuženika valja istaći da sama činjenica da je u ugovoru naznačeno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed, ne znači ujedno da je takve odredbe poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

25. Naime, u postupku pred prvostupanjski sudom je utvrđeno da tužitelju kao potrošaču nije pojašnjena sporna ugovorna odredba na način da je isti obaviješten na koje se određene troškove i usluge tuženika odnosi naknada za obradu kredita. Stoga je prvostupanjski sud, ujedno cijeneći da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, te da tuženik u ovom postupku nije dokazao opravdanost sporne naknade, suprotno žalbenim navodima, pravilno zaključio da je riječ o odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Na žalbene navode tuženika valja istaći da iako je tužitelj kao korisnik kredita bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, isti nije bila informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini).

27. Za procjenu valjanosti sporne odredbe nisu od odlučnog značenja žalbeni navodi tuženika da je sporna odredba Ugovora gramatički i jezično razumljiva te da je tužitelj kao potrošač, mogao razumjeti funkcioniranje pojam ugovorene naknade za obradu kredita te bez ikakvih poteškoća s obzirom na u Ugovoru naznačeni postotak iste utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja te naknade.

28. Ovo iz razloga jer ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već je nužno bilo prilikom ugovaranje iste tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani dati sve potrebne informacije te jasno i određeno informirati istog o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade tj. koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini, što je konkretno propušteno.

29. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u dijelu kojim upire na transparentnost sporne odredbe kao jasne, razumljive i lako uočljiva jer sadržajem predmetne odredbe tuženik nije prezentirao tužitelju kao potrošaču o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba nepoštena te posljedično tome ništetna.

30. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 84. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

31. Tužitelj je sadržajem ugovora informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer tužitelj kao potrošača nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

32. Zbog navedenog takva ugovorna odredba po shvaćanju ovoga suda iako predstavlja lako uočljivu odredbu, suprotno navodima tuženika ne predstavlja jasnu i lako razumljivu pa samim time niti transparentnu ugovornu odredbu već upravo ugovornu odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO -a, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedena visina iznosa naknade koja će se naplatiti od tužitelja niti je naznačeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

34. Iako pravilno tuženik u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

35. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba nepoštena i time ništetna te je pravilno u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 utvrdio ništetnost iste na način kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

36. Kako je tuženik na ime sporne naknade naplatio ukupni iznos od 584,99 eur to je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik obvezan tužitelju isplatiti navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, kako je odlučeno točkom II. izreke pobijane presude.

37. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost sporne odredbe Ugovora zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost tuženika to je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO -a nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

38. Protivno žalbenim navodima pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. U odnosu na zahtjev za isplatu valja odgovoriti da se radi o zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, a zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, konkretno od pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku.

39. Tužitelj je uspio u parnici pa je pravilno prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 154.st.1. u svezi s čl. 155. ZPP-a obvezao tuženika na naknadu parničnog troška za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku prema odredbama Tarife.

40. Neosnovano tuženik žalbom smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sudske pristojbe upirući da je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja iste.

41. Ovo iz razloga jer u konkretnom slučaju, protivno žalbenim navodima tuženika tužitelj kao potrošač ne ostvaruje pravnu zaštitu na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa da bi u smislu odredbe čl. 11. t.20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., dalje ZSP) bio oslobođen od plaćanja istih. Kako se konkretna parnica ne temelji se na utvrđenjima iz kolektivnog spora to je tužitelj obveznik plaćanja sudske pristojbe te istom pripada pravo na naknadu troška vezano uz istu pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao pravo na naknadu iste te tuženika kao stranku koja je izgubila parnicu temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu troška tužitelje te odlučio kao u točki III. izreke.

42. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tuženika temeljem odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a valjalo je odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi te odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

43. Tuženik nije uspio s žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka slijedom čega je na temelju odredbe čl. 154. st.1. u svezi s čl. 166.st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke.

U Rijeci, 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković