Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-197/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda:

Marijane Žulj Jakovljević, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darijanu Dundović, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Grad Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupan po OD Knežević i Partneri j.t.d. iz Rijeke , radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj: P-350/2021. od 13. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-350/2021. od 13. travnja 2023. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci broj: P-350/2021. od 13. travnja 2023. utvrđeno je da je tužitelj vlasnik u djelu 1/1 nekretnine koja u naravi predstavlja točno određeni dio nekretnine oznake z.č. br. 758 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u površini od 144 m2 i to onaj dio koji je u Dopuni nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Nenada Vidmar od 25. svibnja 2022. na skici lica mjesta što čini sastavi dio presude označen rozim slovnim i plavim brojčanim oznakama A-B-C-D-E-F-2-1 te ispunom žute boje pa se ovlašćuje tužitelj da po pravomoćnosti presude temeljem iste u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama zatraži i ishodi parcelaciju nekretnine oznake z.č. br. 758 na način da iz nje izdvoji točno određeni prethodno opisani dio te nekretnine i isto formira kao samostalnu česticu zemljišta te na toj novoformiranoj nekretnini u zemljišnim knjigama provede upis prava vlasništva na svoje ime i za svoju korist u udjelu 1/1 (točka I. izreke).

Isto tako odlučeno je i točkom II. izreke ali u odnosu na dio nekretnini oznake z.č. br. 759/2 iste k.o. i iz istog zk. ul. u površini od 1168 m2 i to onaj dio koji je u Dopuni nalaza i mišljenja istog vještaka označen rozim slovnim i plavim brojčanim oznakama 1-2-G-I-J-K-L-M-10-9-8-7-S-T-U-V-Z-6-5-4-AA-3-AD-AE-AF te ispunom zelene boje a točkom III. izreke isto je odlučeno u odnosu na dio nekretnine oznake z.č. br. 760 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u površini od 63 m3 i to onaj dio koji je u Dopunu nalaza i mišljenja vještaka označen rozim slovnim i plavim brojčanim oznakama 3-AD-AC-AB-AA i AA-4-5-6 te ispunom plave boje.

Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.310,43 EUR-a, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troška do zahtijevanog iznosa od 2.808,15 EUR-a odbijen.

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te zahtijeva trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem njegova prava vlasništva na dijelu nekretnina u zemljišnoj knjizi označenih kao k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te dijela nekretnine u zemljišnoj knjizi označene kao k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] iste k.o. a na kojima je kao vlasnik upisan tuženik.

7. Osnovanost svoga zahtjeva tužitelj temelji na tvrdnji da je on stvarni vlasnik i posjednik istih, a da upis tuženika kao vlasnika ne odražava stvarno stanje jer se dijelovi predmetnih nekretnina nalaze u isključivom samostalnom i poštenom posjedu tužitelja uračunavajući i posjed njegovih prednika još od pedesetih godina prošlog stoljeća a predmetne nekretnine u naravi da predstavljaju vrt s gospodarskom zgradom i da se nalaze ispred obiteljske kuće tužitelja i njegovih prednika koja je na k. č. [katastarska čestica].

8. Na temelju provedenih dokaza u postupku je utvrđeno:

- da su predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi označene kao k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], te k. č. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] sve u k. o. [katastarska općina];

- da su navedene nekretnine u zemljišnoj knjizi upisane kao vlasništvo tuženika Grada Rijeka;

- da su te nekretnine prema povijesnim vlasničkim listovima nekada bile u režimu društvenog vlasništva;

- da su k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] od svibnja 1955. godine bile u zemljišnoj knjizi evidentirane kao Općenarodna imovina na temelju članka 2. Sporazuma između FNRJ i Italije od 8. prosinca 1954. time da je prethodno kao vlasnik bio upisan LZ;

- da je u odnosu na k. č. [katastarska čestica] između tuženika Grada Rijeka i Republike Hrvatske dana 6. kolovoza 2015. sklopljena Izvansudska nagodba iz sadržaja koje proizlazi da je na navedenim nekretninama u vrijeme sklapanja iste kao vlasnik bila upisana Republika Hrvatska te da su se iste na dan 24. srpnja 1991. nalazile unutar građevinskog područja Grada Rijeka tako da je navedeno nagodbom Republika Hrvatska priznala pravo vlasništva Gradu Rijeka i dozvolila uknjižbu prava vlasništva;

- da je i k. č. [katastarska čestica] također bila u režimu društvenog vlasništva i u zemljišnoj knjizi također evidentirana kao Općenarodna imovina na temelju članka 2. Sporazuma između FNRJ i Italije od 18. prosinca 1954.;

- da je pradjed tužitelja TZ kao kupac s prodavateljem PZ dana 8. studenoga 1957. sklopio kupoprodajni ugovor u sadržaju kojeg se navodi da su predmet prodaje između ostalih i k. č. [katastarska čestica] te da kupac TZ stupa u posjed istih potpisom kupoprodajnog ugovora;

- da se na k. č. [katastarska čestica] koja je bila predmetom kupnje nalazi kuća broj 30, dvije garaže i spremište, te dvorište [adresa] kao vlasnik koje je sada upisan ujak tužitelja NZ a na istoj je upisano temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 6. ožujka 1997. pravo doživotnog uživanja – stanovanja u korist bake tužitelja ŽZ;

- da je između tužitelja kao daroprimatelja i njegove bake ŽZ kao darovateljice dana 18. veljače 2021. sklopljen Ugovor o darovanju nekretnina koji ona predmetne nekretnine kao izvan knjižni vlasnik daruje tužitelju.

9. Očevidom na licu mjesta i vještačenjem po vještaku mjerniku od 3. lipnja 2022. utvrđeno je da se tužitelj nalazi u posjedu predmetnih nekretnina odnosno dijela k. č. [katastarska čestica] u površini od 144 m2, dijela k. č. [katastarska čestica] u površini od 1168 m2 i dijela k. č. [katastarska čestica] u površini od 63 m2 sve prema Skici lica mjesta i Dopuni nalaza i mišljenja vještaka a da iste u naravi predstavljaju uređenu zelenu površinu koja se dijelom koristi za odlaganje auto dijelova a na dijelu se nalazi kokošinjac i na ulazu na zemljište nalazi se i vodomjerno okno i oko šest metara jugozapadno od njega i slavina.

10. Predmetne nekretnine koje se nalaze u posjedu tužitelja većim dijelom su omeđene suhozidom, žičanom ogradom i kameno betonskim zidovima, a manjim dijelom objektima što je sve prikazano na Skici lica mjesta iz Nalaza vještaka od 22. travnja 2022. a njihova ukupna površina da iznosi 1403 m2.

11. Sud stoga zaključuje da su prednici tužitelja u posjed predmetnog zemljišta stupili pedesetih godina prošlog stoljeća odnosno istovremeno sa kupnjom i stupanjem u posjed kuće na adresi [adresa], a posjed su izvršavali sadnjom poljoprivrednih kultura koje su zatim prodavane na tržnici.

12. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je posjed prednika tužitelja na predmetnom zemljištu bio neometan još od vremena kada su uvedeni u posjed kuće 1957. godine.

13. Odredbom članka 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 137/99., 22/00. 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. – u nastavku teksta: ZVDSP) propisano je da se posjed smatra poštenim osim ako se ne dokaže suprotno a savjesnost posjeda se pretpostavlja, pa tko tvrdi suprotno mora dokazati da je posjed nepošten.

14. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je posjed prednika tužitelja na predmetnim nekretninama bio nepošten, dok iskazi saslušanih svjedoka upućuju upravo na poštenje posjeda prednika tužitelja.

15. Odredbom članka 159. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da samostalni pošteni posjednik nekretnine istu stječe u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja time da je za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske na temelju samostalnog i poštenog posjeda potrebno dvostruko vrijeme dosjelosti odnosno rok od četrdeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

16. Prema odredbi članka 160. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost time da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

17. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini kao što je konkretna na temelju samostalnog poštenog posjednika nekretnine potreban je rok dosjedanja od četrdeset godina.

18. Dosjelost je način stjecanja prava vlasništva po samom zakonu pri čemu uzukapijent dosjelošću stječe stvar u vlasništvo u onom opsegu u kojem istu drži i u kojem ju je držao u posjedu.

19. Prednici tužitelja, njegov pradjed TZ sa suprugom i sinom, djedom tužitelja AZ u posjedu su predmetnog zemljišta još od 1957. kada su stupili i u posjed kuće njezinom kupnjom na adresi [adresa], te su na istom posjed izvršavali sadnjom, odnosno poljoprivrednom obradom istoga i tako bili pošteni posjednici.

Pradjed tužitelja TZ preminuo je 1972. a posjed su nastavili vršiti njegova supruga C koja je preminula 1977. i njihov sin DZ odnosno djed tužitelja koji je preminuo 2007. a zajedno sa svojom suprugom ŽZ što znači da je djed tužitelja DZ računajući i posjed svojih prednika oca TZ i majke C kao samostalni pošteni posjednik na predmetnom zemljištu stekao pravo vlasništva dosjelošću protekom četrdesetogodišnjeg roka posjedovanja, a koji rok je istekao još 1997., pa je djed tužitelja na predmetnom zemljištu po samom zakonu još za svoga života stekao pravo vlasništva dosjelošću.

20. Protivno stoga žalbenim navodima za presuđenje u ovoj pravnoj stvari nije od značaja navod tuženika da je sporno zemljište nekada bilo u režimu društvenog vlasništva, a to iz razloga jer je prednik tužitelja, njegov djed DZ računajući i posjed njegovih prednika na tom zemljištu u svakom slučaju stekao pravo vlasništva dosjelošću do 17. studenoga 1999. budući je do tog datuma bio u mirnom i nesmetanom poštenom posjedu više od četrdeset godina.

21. Dakle, s obzirom da je prednik tužitelja, njegov djed DZ računajući i posjed svojih prednika do 17. studenoga 1999. po samom zakonu stekao pravo vlasništva dosjelošću temeljem samostalnog poštenog posjedovanja to je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti.

22. Premda odredbi članka 29. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima na nekretninama u društvenom vlasništvu nije se moglo steći pravo vlasništva dosjelošću ali ta je odredba bila stavljena izvan snage donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovanim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91.) a nakon što je ta odredba stavljena izvan snage u razdoblju do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1. siječnja 1997. postojala je dvojba o eventualnoj mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su ranije bile u društvenom vlasništvu odnosno računa li se u potrebno vrijeme dosjedanja i vrijeme dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu.

23. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je u članku 388. stavak 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana i na temelju te odredbe u vrijeme dosjedanja uzima se u obzir i razdoblje dok je nekretnina bila u pravnom statusu društvenog vlasništva.

24. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je 17. studenoga 1999. ukinuo odredbu članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer da se radi o retroaktivnoj primjeni odredbe zakona na štetu trećih osoba da bi zakonodavac tek 2001. godine dodao novu odredbu kojom je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

25. Iako je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima dana 17. studenoga 1999. kako je naprijed već obrazloženo, tužitelj i prema mišljenju ovoga suda ima pravo zahtijevati utvrđenje svoga prava vlasništva jer je on sljednik AZ koji je izvorno po samom zakonu stekao pravo vlasništva dosjelošću do 17. studenoga 1999. odnosno do datuma kada je Ustavni sud republike Hrvatske ukinuo odredbu članka 388. stavak 1. i kao takav ne može snositi bilo kakav rizik greške koju su počinila državna tijela nego takav rizik mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo posebno u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

26. Protivno žalbenim navodima ovakav stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama: Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske te i u odluci L protiv Republike Hrvatske.

27. I vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu broj: Rev-291/2014. od 17. travnja 2018. zauzeo pravno shvaćanje da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nego na temelju drugih odredaba toga Zakona te da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo posebno u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba a koje pravno shvaćanje je zauzeto s obzirom na odluke Europskog suda za ljudska prava.

28. Sud je neosnovanim ocijenio prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja.

Ovo stoga što je djed tužitelja DZ po samom zakonu dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina, a nakon njegove smrti 2007. to pravo je po zakonu prešlo na njegove pravne sljednike i to suprugu ŽZ i njihovu djecu NZ te kćerku JZ, a majku tužitelja, pa kako je temeljem obiteljskog dogovora baka ŽZ Ugovorom o darovanju predmetne nekretnine darovala tužitelju to mu na njima i pripada pravo vlasništva.

29. Tuženik se neosnovano poziva na institut povjerenja u zemljišne knjige jer njegov upis kao vlasnika nije izvršen temeljem naplatnog pravnog posla niti je osnov upisa bio pravni posao nego je upis izvršen temeljem izvansudske nagodbe od 6. kolovoza 2015. a iz iste proizlazi da su se predmetne nekretnine na dan 24. srpnja 1991. nalazile unutar građevinskog područja Grada Rijeke i time su bile definirane kao građevinsko zemljište tako da Republika Hrvatska nije mogla niti je bila stvarni vlasnik istih već su prava u pogledu istih kao nekretnina koje su nekad bile u društvenom vlasništvu po samom zakonu prešle na tuženika kao jedinicu lokalne samouprave.

30. Protivno žalbenim navodima nije od značaja okolnost što je tuženik oglašavao davanje u zakup predmetnog zemljišta kada mu se obratila ŠZ jer s njom nije niti sklopljen nikakav ugovor o zakupu niti je ona stupila u posjed toga zemljišta a tuženik u vrijeme kada je to oglašavao nije niti bio stvarni vlasnik istih.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku a ista je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

32. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

33. Odluka o trošku žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Vukovar, 27. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marijana Žulj Jakovljević