Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-445/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja TJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tužitelja ZJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-264/2025 od 11. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-264/2025 od 11. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su 1-2. tužitelji suvlasnici svaki u ½ dijela kat. čest. [katastarska čestica], ZK tijelo II, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u površini od 5850 m2 i to dijela navedene čestice koja je u skici izmjere omeđena lomnim točkama 1A-12A,13-34,1A umanjeno za ((35-38), (7,8,39-41), (42,46), (47-52)), u naravi kuća, gospodarske zgrade, bazen, dvorište, uređeno zemljište i samoniklo raslinje koja skica čini sastavni dio identifikacije geometra AJ od 19. prosinca 2024. i ove presude, pa su tužitelji ovlašteni temeljem ove presude i prijavnog lista zatražiti uknjižbu prava vlasništva u dijelovima od po ½ uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženice Republike Hrvatske što je tuženica dužna trpjeti (točka I. izreke) i naloženo je tuženici da nadoknadi tužiteljima troškove postupka u iznosu 1.543,75 eura, dok je odbijen kao neosnovan više zatraženi trošak u iznosu 618,75 eura (točka II. izreke).

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka proturječi razlozima presude, postoji proturječje između razloga koji su navedeni u prvostupanjskoj presudi te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i navoda stranaka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbaciti tužbu ili odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak za sastav žalbe u iznosu 200,00 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev 1-2. tužitelja (dalje: tužitelji) za utvrđenje prava vlasništva dijela kat. čest. [katastarska čestica], zk tijelo II, u površini od 5850 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa zahtjevom za uknjižbom prava vlasništva uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženice Republike Hrvatske. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnjama da su tužitelji i njihovi prednici u poštenom posjedu geometrijski odijeljenog dijela kat. čest. [katastarska čestica] preko 150 godina, tj. da su vlasništvo stekli dosjelošću.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno te se presuda može ispitati, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je kat. čest. [katastarska čestica] pašnjak površine 3485949 m2 upisana zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasništvo tuženice Republike Hrvatske, dok je predmet spora dio te čestice u površini od 5850 m2 koji je prikazan u skici izmjere AJ omeđen lomnim točkama 1A-12A,13-34,1A umanjeno za ((35-38), (7,8,39-41), (42,46), (47- 52)),

- da su pokojni otac tužitelja KJ te njegova braća JJ i GJ upisani kao posjednici kat. čest. [katastarska čestica] u posjedovnom list broj 28 k. o. [katastarska općina],

- da je predmetna čestica u privatnom samostalnom posjedu više od 150 godina, prvo u posjedu pradjeda tužitelja KJ koji je rođen 1850. godine, zatim u posjedu njegovog jedinog sina FJ (djeda tužitelja) rođenog 1902. godine koji je imao tri sina: KJ (oca tužitelja), JJ i GJ koji su posjed međusobno podijelili, pa je tako otac tužitelja KJ 1960-ih godina dobio dio kat. čest. [katastarska čestica] koji je predmet ovog spora, njega je naslijedila njegova supruga DJ na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Vrgorcu posl. br. O-60/07 od 19. lipnja 2007., a nju su naslijedili sinovi (tužitelji) TJ i NJ na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Vrgorcu posl. br. O-324/20 od 24. rujna 2020.,

- da je predmetna nekretnina cijelo vrijeme posjedovanja obitelji NJ bila održavana, da su prednici tužitelja na predmetnoj nekretnini držali koze i mazgu, da su na dijelu nekretnine bili "vrtlovi" koji su obrađivani na način da su se sadili krumpiri i žitarice, da je u južnom dijelu nekretnine bilo raslinja i pokoji grab koju je obitelj NJ koristila za ogrijev, da kroz period posjedovanja tužiteljevih predaka nekretninu nikada nije obilazio državni šumar jer je ista u privatnom vlasništvu, a da je državna šuma "muša" udaljena od ove predmetne nekretnine cca 2 kilometra, te da su susjedi ove predmetne nekretnine na terenu također privatne osobe sa svih strana osim prema cesti

- da su na toj nekretnini krajem 1960-ih otac i majka tužitelja sagradili kuću u kojoj je 1969. rođen 1. tužitelj TJ,

- da se sporna nekretnina ne nalazi u bilo kakvom vlasničkom pojasu bilo kojeg od upravitelja cesta sukladno Zakonu o cestama, pa niti kao nerazvrstana cesta, niti predstavlja zemljišni pojas HR cesta,

- da sporna nekretnina stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine", broj 41/90.) nije mogla postati vlasništvo tuženice Republike Hrvatske jer je već tada bila u privatnom vlasništvu i to u vlasništvu prednika tužitelja koji su vlasništvo stekli po sili zakona još 1946. godine te zatim neprekidnim posjedovanjem, diobom i nasljeđivanjem održala svoj kontinuitet kako posjeda i tako vlasništva sve do 1-2. tužitelja.

10. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su tužitelji i njihovi prednici u neprekidnom posjedu koji je barem pošten više od 150 godina, da su tužitelji vlasništvo stekli nasljeđivanjem, a njihovi prednici dosjelošću još 1946. godine, da predmet spora ne predstavlja dio javne ceste, niti da je predmet spora 16. listopada 1990. po sili zakona postao vlasništvo tuženice Republike Hrvatske, zbog čega je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev utvrđujući da su tužitelji stvarni vlasnici dijela kat. čest. [katastarska čestica] u površini 5850 m2 i to dijela koji je prikazan skicom geometra AJ od 19. prosinca 2024.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženice kojima u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

12. U odnosu na stjecanje vlasništva dosjelošću i tvrdnje tužitelja da oni i njihovi prednici sporne nekretnine drže u mirnom posjedu preko 150 godina, na pravni odnos stranaka valja primijeniti pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koja se primjenjuju na temelju članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 27/09., 153/09., 143/12., 81/15., 94/17. i 52/25. – dalje: ZVDSP) te članka 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91.) i članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenim prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, broj 86/46.).

13. Uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću određuju pravila OGZ-a u paragrafima 1460. do 1472. po kojima se zahtijeva da dosjedatelj ima pravo stvar posjedovati, da je njegov posjed pošten, zakonit i istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. To znači da posjednik ne smije prisvojiti stvar silom ili lukavstvom, ili potajno (paragraf 1464.), da posjed mora biti pošten (paragraf 1463. i 326.) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristojala predavaocu (paragraf 1461.) time da opisani uvjeti moraju postojati cijelo vrijeme dosijedanja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ-a, pošteni posjednik je onaj tko drži stvar iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje. Nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 328. OGZ-a, je li način posjeda pošten ili nepošten presuđuje sudac, a u dvojbi se uzima da je posjed pošten. Ukoliko se radilo o nekretninama koje su pripadale crkvenim ili općinskim dobrima, rok dosijedanja je iznosio četrdeset (40) godina prema paragrafu 1472.

14. Sudska praksa je nakon odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04 zauzela pravno shvaćanje da se za društveno vlasništvo u vrijeme dosjelosti računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991., odnosno dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu ako su pretpostavke za dosjedanje ispunjene u razdoblju do 17. studenoga 1999. i ako na nekretnini ne postoji suprotstavljeni privatni interesi trećih osoba. To nadalje argumentum a contraio znači da ako na nekretninama bivšeg društvenog vlasništva pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću nisu ispunjene do 17. studenoga 1999. rok za stjecanje vlasništva dosjelošću računa se počev od 8. listopada 1991. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2019. Rev-2021/2014 od 17. prosinca 2019., Rev-2230/2017-2 od 27. travnja 2021., Rev x-974/2017 od 7. svibnja 2019., Rev-158/2017 od 7. svibnja 2019. i druge).

15. U okolnostima konkretnog slučaja, a imajući u vidu činjenice koje su iznijeli tužitelji, to znači da je tijekom postupka trebalo utvrditi jesu li tužitelji osobno i putem svojih prednika bili barem u poštenom posjedu najmanje 40 godina. Pri tome treba istaknuti da se poštenje posjeda uvijek pretpostavlja, a tko tvrdi drugačije da to treba dokazati (paragraf 328. OGZ-a i sada članak 18. stavak 5. ZVDSP-a).

16. Utvrđujući kvalitetu posjeda tužitelja i njihovih prednika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je posjed prednika tužitelja: pradjeda KJ, djeda FJ i oca KJ bio pošten i da su oni spornu nekretninu posjedovali najmanje 40 godina prije 1946., tj. da su već tada stekli vlasništvo dosjelošću u smislu paragrafa 1472. OGZ-a, a nakon toga da je vlasništvo nasljeđivanjem stekla majka tužitelja DJ, a nakon nje nasljeđivanjem tužitelji TJ i NJ.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da tužitelji ni njihovi prednici nisu bili evidentirani u katastarskom operatu kao posjednici nekretnine u utuženoj površini i obliku, jer suprotno proizlazi iz Pl. 28 k. o. [katastarska općina] (stranica 7 spisa) u kojem su kao posjednici kat. čest. [katastarska čestica] upisani otac tužitelja KJ te njegova braća GJ i JJ i to kao posjednici daleko veće površine nego što je predmet ovog postupka.

18. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedoka CJ, ČJ i ŠJ, te nisu osnovani žalbeni navodi da su njihovi iskazi suprotni iskazima tužitelja u pogledu korištenja sjeveroistočnog i jugoistočnog dijela nekretnine, jer tuženica ukazuje na dijelove tih iskaza bez da te dijelove dovodi u vezu s iskazom navedenih svjedoka u cjelini. Svjedoci su identično iskazivali o kontinuitetu posjeda tužitelja i njihovih prednika, načinu korištenja i održavanja nekretnine, pa tako i u pogledu poravnavanja i uređenja unazad 2-3 godine, te suprotno žalbenim navodima, njihovi iskazi nisu različiti. Pri tome valja istaknuti da iz iskaza svih svjedoka i tužitelja proizlazi da je dio nekretnina obrađivan, dio nekretnine je korišten za ispašu, a dio je nepristupačan, zarastao i taj dio je korišten za skupljanje drva za ogrjev. Jednako tako, nisu osnovani žalbeni navodi da tužitelji imaju bliske srodnike koji bi po nasljednom redu polagali pravo na predmetnu nekretninu, jer su svi svjedoci identično iskazivali o podjeli nekretnina nakon smrti djeda tužitelja FJ, odnosno da je sporni dio pripao ocu tužitelja KJ koji je sa svojom suprugom DJ isti dio posjedovao i krajem 60-tih godina na tom dijelu sagradio kuću. Osim toga, tuženica ne navodi koji su to srodnici koji bi eventualno polagali pravo na predmetnu nekretninu, pa su ovakvi žalbeni navodi paušalni i očito neosnovani.

19. Poštenost posjeda se pretpostavlja (paragraf 328. OGZ-a) što znači da je na tuženici teret dokazivanja da posjed tužitelja i njihovih prednika nije bio pošten, a tako nešto tuženica nije dokazala, niti isto proizlazi iz činjenice što su "vrtli" bile upisane kao posebne kat.čest.

20. Žalbene navode tuženice da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio Potvrde Hrvatskih šuma d.d. iz kojih proizlazi da je predmetna nekretnina bila obuhvaćana Programom gospodarenja gospodarske jedinice Rastovac, valja ocijeniti u smislu članka 18. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 41/90.) koji je stupio na snagu 16. listopada 1990. (kasnije članak 16. stavak 1. Zakona o šumama, "Narodne novine", broj 52/90.; pročišćeni tekst) kojim je propisano da su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske u državnom vlasništvu Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu.

21. Dakle, da bi Republika Hrvatska postala vlasnikom šuma i šumskog zemljišta treba biti ispunjen uvjet da se ne radi o šumama i šumskim površinama koje su na dan 16. listopada 1990. bile u privatnom vlasništvu.

22. Cijeneći predmetnu potvrdu Hrvatskih šuma d.o.o. u odnosu na ostale dokaze koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka, a kojima je utvrđeno da su prednici tužitelja dosjelošću stekli vlasništvo još 1946. godine, tj. prije 16. listopada 1990., to znači da je sporni dio kat. čest. [katastarska čestica] već tada bio u privatnom vlasništvu i tuženica vlasništvo nije mogla steći pretvorbom na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama.

23. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje na primjenu članka 362. stavak 2. ZVDSP-a kojim je propisano da se vlasnikom zemljišta smatra ona osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog reda korištenja takvog zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Ovo iz razloga što se citirana odredba ne može primijeniti kod pretvorbe društvenog vlasništva u vlasništvo Republike Hrvatske budući tuženica ili njezina prednica nije bila upisana kao nositelj prava korištenja, niti je to mogla biti, već je u konkretnom slučaju nekretnina bila upisana kao općenarodna imovina dakle nekretnina je bila u režimu društvenog vlasništva bez upisanog nositelja prava korištenja.

24. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je dao jasne, potpune i odlučne razloge utemeljene na ocjeni provedenih dokaza zbog čega zaključuje da su tužitelji svaki u ½ dijela suvlasnici točno određenog dijela kat. čest. [katastarska čestica], ZK tijelo II, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u površini od 5850 m2 i to dijela koji je prikazan skicom geometra AJ od 19. prosinca 2024.

25. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je troškove dosudio prema članku 154. stavak 1. i članku 155. ZPP-a. Također je pravilno visina troškova za zastupanje po punomoćniku dosuđena uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. i 107/25.) pri čemu se ističe da tuženica određeno ne navodi za koje radnje poduzete po punomoćniku nisu pravilno dosuđeni troškovi i koje troškove su tužiteljima sami prouzročili, a da prema članku 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

26. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadom troškova sastava žalbe, jer njezina žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak