Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Pr-1220/2023-21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Andreji Žigante, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Nore Kišur, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Kristianu Plazoniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Psihijatrijske bolnice Lopača, Dražice, Lopača, Lopača 11, OIB: 56523220122, zastupanog po punomoćnici Ani Bukša, odvjetnici u Rijeci, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Psihijatrijskoj bolnici Lopača, Dražice, Lopača, Lopača 11, OIB: 56523220122, tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćenog regresa za 2018., 2019., 2020. i 2021., isplatiti novčani iznos od 729,96 eura (sedamsto dvadeset devet eura i devedeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 165,90 eura od 01. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 165,90 eura od 01. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2022. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Psihijatrijskoj bolnici Lopača, Dražice, Lopača, Lopača 11, OIB: 56523220122, tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćene godišnje nagrade za božićne blagdane za 2018. i 2019., isplatiti novčani iznos od 331,80 eura (tristo trideset jedan euro i osamdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 165,90 eura od 01. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 165,90 eura od 01. siječnja 2020. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.312,50 eura (tisuću tristo dvanaest eura i pedeset centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 27. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenih 1.312,50 eura pa do zatraženih 1.406,25 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da ima zasnovani radni odnos kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, broj: 54/2014, od 01. listopada 2014., temeljem kojeg ugovora o radu da kod tuženika radi na poslovima radnog mjesta medicinskog tehničara. Tuženik tužitelju nije isplatio regres za 2018., 2019., 2020. i 2021., kao niti godišnju nagradu za božićne blagdane (božićnicu) za 2018. i 2019. Tužitelj dalje navodi da je tuženik pasivno legitimiran s obzirom da kao poslodavac predstavlja javnu službu, jer da je javna ustanova javna služba, a što da je nedvojbeno i po Statutu tuženika. Prema članku 59. i 70. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/17. – dalje: TKU), zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora i pravo na isplatu godišnje nagrade za božićne blagdane u jednakom iznosu, pri čemu je visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane utvrđena temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, za 2018. u iznosu od 165,90 eura / 1.250,00 HRK te u jednakom iznosu i za godišnje nagrade za božićne blagdane za 2018. Sukladno članku 59. točki 2. i članku 70. točki 2. TKU, Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarat će svake godine prije donošenja smjernica ekonomske i fiskalne politike za naredno razdoblje, o visini regresa i božićnice, s time da ako se dogovor ne postigne, regres, odnosno božićnica, iznosi najmanje onoliko koliko je bila zadnja isplata regresa, odnosno božićnice, u visini koja proizlazi temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata, odnosno visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane za 2019. iznosi jednako kao i za 2018. Nadalje, člankom 4. Dodatka Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 123/19.), od 05. prosinca 2019., utvrđeno je da regres za 2020. iznosi 199,08 eura / 1.500,00 HRK, a primjenom prethodnog navedenog pravila u slučaju nepostizanja dogovora Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, u jednakom iznosu i za 2021. Predlaže donošenje presude, sadržaja kao u izreci ove odluke.

1.1. Podneskom od 18. travnja 2025. (list 325-327 spisa), tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, navodeći u istome kako je člankom 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18.), propisano kako prava i obveze radnika u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju utvrđena istim ugovorom, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama i Dodacima Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama, čine jedinstven sustav pa se njihove odredbe primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako su nekim drugim propisom pojedina pitanja za radnike povoljnije riješena. Citirajući odredbu članka 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kojom je propisano da se istim kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja za koja se sredstva u iznosu većem od pedeset posto troškova za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu, pri čemu se pod sredstvima koja se u iznosu većem od 50% troškova za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu, podrazumijevaju i sredstva koja se temeljem ugovora o provođenju zdravstvene zaštite ostvaruju od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, tužitelj navodi kako je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja Zaključkom broj 362, navelo da je uvidom u sudski registar utvrđeno da je osnivač tuženika Grad Rijeka te da se stoga na istog primjenjuje odredba 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Člankom 15. istog kolektivnog ugovora da je utvrđeno kako Zajedničko povjerenstvo daje obvezujuća tumačenja odredbi kolektivnog ugovora. U konkretnom predmetu primjenjuje se Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, a u svezi s Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, što ima temelja i u odredbi Zakona o radu u kojem je izrijekom navedeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, koje je u konkretnom predmetu, kolektivni ugovor. Zaključno navodeći kako tuženik pogrešno upire na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-Ivg-188/09, tužitelj navodi kako je protiv tuženika podnesen optužni prijedlog zbog počinjenih povreda propisa iz područja radnih odnosa i to po najmanje jedanaest osnova.

1.2. U tijeku postupka, tužitelj je ustrajao na iznesenim navodima i stavovima, dodatno podneskom od 21. svibnja 2025. (list 432-436 spisa) navodeći kako iz ugovora o radu kojega je tuženik sklopio s tužiteljem, proizlazi da se na predmetni pravni odnos primjenjuje članak 9. Zakona o radu ("Narodne novine broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23. – dalje: ZOR), odnosno načelo primjene za radnika najpovoljnijeg prava. Citirajući predmetni članak 9. ugovora o radu sklopljenog između stranaka, tužitelj dalje navodi da je tuženik u svojstvu poslodavca isti ugovor o radu potpisao, čime se nesporno obvezao na primjenu Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (dalje: TKU) i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: GKU) i to iz razloga što je tuženik pristao na primjenu prava koja proizlaze iz pozitivnih propisa Republike Hrvatske, što uključuje i TKU i GKU. Tri su ključna razloga zbog kojih su GKU i TKU obvezujući za tuženika i to iz razloga što prema članku 9. ZOR-a kolektivni ugovori predstavljaju sastavni dio pozitivnih propisa Republike Hrvatske i imaju istu pravnu snagu kao zakoni u područjima koja uređuju, zatim, tuženik je ugovorom o radu eksplicitno prihvatio obvezu primjene svih prava koja proizlaze iz pozitivnih propisa Republike Hrvatske, što nužno uključuje i odredbe GKU-a i TKU-a, te je tuženik kao javna zdravstvena ustanova osnovana od strane jedinice lokalne samouprave, automatski obvezan poštovati TKU i GKU. Ugovorom o radu sklopljenim između stranaka nije isključena primjena TKU-a, niti je drugačije ugovoreno radno-pravno uređenje pa se tužitelj ima osnove pozvati na primjenu prava iz TKU-a kao za njega povoljnijeg prava. Tuženik je javna ustanova u zdravstvu, čiji osnivač je Grad Rijeka i čiji rad se financira sredstvima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te obavlja zdravstvenu djelatnost od javnog interesa, pri čemu je uključen u mrežu javnih zdravstvenih ustanova. Opetovano ukazujući na Zaključak broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, tužitelj navodi kako je Zaključkom broj 44 istog Povjerenstva izričito navedeno da tumačenja Povjerenstva jesu obvezna i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na stanju Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a da su zaključci predmetnog Povjerenstva izvor prava, odnosno da se radi o obvezujućim pravilima koja u odnosima između stranaka koje su obuhvaćene predmetnim kolektivnim ugovorom, imaju pravnu snagu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov tužbenog zahtjeva, navodeći kako tuženik u utuženom razdoblju nije bio obveznikom primjene Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine broj 128/17., 47/18., 123/19., 66/20. – dalje: TKU), budući da nije bio obveznikom primjene Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18., 16/19., 35/19., 78/19., 92/19., 56/20. – dalje: GKU). Citirajući odredbe članka 1. stavka 1. i 2. te članka 3. GKU, tuženik navodi kako je istim odredbama GKU kao posebni propis u odnosu na TKU, precizirao na koje radnike u zdravstvu se isti kolektivni ugovori primjenjuju, i to na radnike u djelatnosti zdravstva za koja se sredstva u iznosu većem od 50% troškova za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu, odnosno iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a što kod tuženika nije bio slučaj jer se tuženik ne financira iz državnog proračuna, već iz proračuna osnivača, koji je Grad Rijeka, i drugih izvora sukladno zakonu, ostvarujući prihode putem donacija, pružanjem usluga na tržištu, ostvarujući prihode temeljem Ugovora o provođenju bolničke i specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite zaključenog s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, ali u iznosu manjem od 50% troškova za plaće i druga materijalna prava tuženikovih radnika. U utuženom razdoblju prihodi tuženika ostvareni temeljem zaključenog ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje ni u svom apsolutnom iznosu ne čine 50% tuženikovih rashoda za plaće i druga materijalna prava radnika, što da je potvrdio i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u svom Izvješću o provedenoj redovnoj sveobuhvatnoj kontroli izvršavanja ugovornih obveza tuženika, od 18. rujna 2023. Slijedom navedenog, GKU se na tuženika ne primjenjuje pa se na istog ne može primjenjivati ni TKU jer isti ugovori čine jedinstvenu cjelinu. Tuženik je tek donošenjem novih propisa o plaćama u javnim službama, odnosno Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama, te odgovarajućih podzakonskih propisa, obuhvaćen istim propisima, ali nije bio obuhvaćen primjenom Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01., 39/09.). Tuženik dalje navodi da je člankom 1. TKU-a propisano da se istim ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama pa da tuženik nije bio obveznik primjene TKU-a jer nije javna služba na koju se u utuženom razdoblju primjenjivao Zakon o plaćama u javnim službama. Tuženik nije potpisnik TKU-a niti je istom naknadno pristupio, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela, održanoj 02. ožujka 2009. zauzeo pravno stajalište, broj: Su-IVg- 188/09, prema kojem osoba koja nije potpisnik kolektivnog ugovora, ne može biti tužena za materijalna prava koja bi eventualno pripadala radnicima, kakav stav je Vrhovni sud zauzeo i u odluci poslovni broj: Revr 243/2010-2, od 27. prosinca 2012. Pozivajući se na odredbu članka 194. (ranije 199.) Zakona o radu, tuženik navodi da se tužitelj, obzirom da tuženik nije pristupio kolektivnom ugovoru niti je član udruge koja ga je sklopila, ne može pozivati na primjenu istog pri obračunu plaće i drugih materijalnih prava. Prema stavu tuženika, na istoga se u utuženom razdoblju glede pitanja plaća i drugih materijalnih prava radnika, primjenjuju odredbe članka 67. i 70. Pravilnika o radu tuženika kojima je propisano da radnik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora ako su sredstva za tu namjenu osigurana u financijskom planu bolnice i bolnici raspoloživa za isplatu, pri čemu odluku o visini regresa, kada su za to ispunjene pretpostavke, donosi ravnatelj, a za božićne blagdane se radnicima može isplatiti nagrada, odnosno božićnica, ovisno o uspješnosti poslovanja bolnice, o isplati koje nagrade odluku također donosi ravnatelj. Navodeći kako nije bio u obvezi isplaćivati regres i prigodnu nagradu za božićne blagdane obzirom njegovi rezultati nisu dozvoljavali, tuženik navodi kako je u poslovanju pretrpio udarac i havariju kada je 16. kolovoza 2018. u požaru nastradalo 17 osoba od čega jedna osoba sa smrtnom posljedicom te kako su od tri kata, odnosno odjela, dva izgorjela i potpuno uništena i uslijed čega da je bilo upitno hoće li tuženik nastaviti s poslovanjem. Uslijedile su godine rada pod teškim uvjetima, kreditno zaduživanje u svrhu obnove, prikupljanje sredstava te je tek u siječnju 2020. došlo do otvaranja odjela stradalih u požaru i prikupljanja prijava za smještaj i popunjavanje odjela. Tuženik je tijekom cijele 2020. plaćao fakture izvođačima radova jer se sanacija dijelom plaćala iz vlastitih sredstava te se radilo s popunjenosti zdravstvene ustanove od 85 do 90 pacijenata tijekom cijele godine, a sredstva pribavljena na tržištu koristila su se kako za sanaciju požarom uništenih prostora, tako i za zamjenu dotrajale opreme prostora kuhinje, praonice i krojačnice. U prosincu 2021. plaćen je posljednji anuitet po okvirnom kreditu na poslovnom računu tuženika, a oporavak nije uslijedio ni tada uslijed pandemije korona virusom, koja je imala strašne posljedice za tuženika, u vidu smrtnosti i oboljenja pacijenata i radnika. Tuženik je zaključno istaknuo prigovor zastare potraživanja za 2018., obzirom na zastarni rok od 5 godina iz odredbe članka 139. Zakona o radu.

2.1. U tijeku postupka, tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu, dodatno podneskom od 30. travnja 2025. (list 366-369 spisa) dostavljajući na spis predmeta mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike, Uprave za radi zaštitu na radu, od 25. travnja 2025., iz kojeg da proizlazi kako tuženik u utuženom razdoblju nije predstavljao javnu službu u smislu Zakona o plaćama u javnim službama. Pozivajući se na odredbu članka 1. TKU-a kojom je propisano da se istim ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama, koji zakon u članku 2. propisuje da su javne službe u smislu istog: javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, tuženik navodi kako se u utuženom razdoblju kod tuženika plaće nisu osiguravale u državnom proračunu, već kako je isti proračunski korisnik proračuna jedinice lokalne samouprave te kako se plaće nisu osiguravale niti iz sredstava Hrvatskog zavoda zdravstveno osiguranje pa kako tuženik u smislu odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama nije javna služba pa da se na istoga nije mogao niti primijeniti TKU. Tuženik osporava da bi se zaključak broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, odnosio na Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji je bio na snazi u utuženom razdoblju već da se odnosi na kolektivni ugovor sklopljen 2005., na vrijeme od 5 godina kojim je bio ugovoren drukčiji obuhvat korisnika i predmetna prava i isti nije primjenjiv na GKU jer je odredba članka 1. KU /2005 i GKU glase bitno drugačije.

2.2. Podneskom od 19. svibnja 2025. (list 374 spisa), tuženik je po nalogu suda iz raspravnog rješenja od 08. svibnja 2025., u spis predmeta dostavio Pravilnik o radu tuženika iz 2010., sa svim izmjenama i dopunama.

3. Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je u tijeku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom i čitanjem cjelokupne dokumentacije priležeće spisu i to: ugovora o radu broj: 54/2014, od 01. listopada 2014. (list 5-6 spisa), Dodatka TKU- u za službenike i namještenike u javnim službama, od 05. prosinca 2019. (list 8-11 spisa), izvoda iz Statuta tuženika (list 12-13 spisa i list 37-53 spisa), TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama, od 07. prosinca 2017. (list 14-17 spisa), izvatka iz sudskog registra za tuženika (list 54-55 spisa), Izvještaja proračuna, proračunskih i izvanproračunskih korisnika za 2018., 2019., 2020. i 2021. (list 56-251 spisa), izvješća Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje o redovnoj cjelovitoj kontroli, KLASA: 500-07/23-01/81, URBROJ: 338-08-03-02-23-05, od 22. rujna 2023. (list 252-266 spisa), dopis Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, KLASA: 110-01/24-01/84, URBROJ: 524-03-02/1-24-2, od 16. travnja 2024. (list 267 spisa), izvješća o obavljenoj financijskoj reviziji, Državnog ureda za reviziju, Područnog ureda Rijeka, KLASA: 041-01/23-04/37, URBROJ: 613-10-24-6, od 10. svibnja 2024. (list 268-273 spisa), Pravilnika o radu tuženika, iz ožujka 2022. (list 279- 312 spisa), s izmjenama i dopunama: br.: 1, od 25. listopada 2022. (list 313 spisa), br. 2, od 15. prosinca 2022. (list 314 spisa), br. 3, od 28. veljače 2023. (list 315 spisa), podneska tužitelja od 18. travnja 2025. (list 325-327 spisa) i 21. svibnja 2025. (list 432- 436 spisa), zaključka broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, (list 328 spisa), KU-a za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, od 26. ožujka 2018. (list 329-362 spisa), dopisa Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa, KLASA: UP/I-116-02-23-01/143, URBROJ: 443-02- 02-10-23-19, od 10. studenog 2023. (list 363-365 spisa), podneska tuženika od 30. travnja 2025. (list 366-369 spisa) i 19. svibnja 2025. (list 374 spisa), mišljenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Uprave za rad i zaštitu na radu, KLASA: 110-01/25-01/103, URBROJ: 524-03-02/1-25-2, od 25. travnja 2025. (list 370-371 spisa), Pravilnika o radu tuženika iz lipnja 2010. (list 375-409 spisa), s izmjenama i dopunama: br. 1, od 28. lipnja 2011. (list 410 spisa), broj 7, od 29. ožujka 2016. (list 411 spisa), broj 2, od 30. kolovoza 2011. (list 412-413 spisa), broj 3, od 30. siječnja 2012. (list 414 spisa), broj 4, od 25. ožujka 2014. (list 415-416 spisa), broj 5, od 20. siječnja 2015. (list 417-419 spisa), broj 6, od 16. lipnja 2015. (list 420 spisa), broj 7, od 29. ožujka 2016. (list 421-422 spisa), broj 8, od 27. ožujka 2018. (list 423- 424 spisa), br. 9, od 24. srpnja 2018. (list 425-426 spisa), br. 10, od 25. kolovoza 2018. (list 427 spisa), od 18. prosinca 2018. (list 428 spisa), br. 12., od 27. kolovoza 2019. (list 429 spisa), br. 13, od 30. studenog 2021. (list 430-431 spisa), izvoda iz izmjena i dopuna Mreže javne zdravstvene zaštite (list 437-440 spisa), zaključka broj 44 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (list 441 spisa), podneska Ministarstva zdravstva, KLASA: 740-04/25-01/07, URBROJ: 534-06-1-2/4-26-04, od 08. siječnja 2026. (list 452-453 spisa).

3.1. Na ročištu održanom 04. rujna 2025., zamjenica punomoćnika tužitelja navela je kako ne osporava visinu u kojoj se tuženik financira iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, uslijed čega je punomoćnica tuženika na istom ročištu odustala od predloženog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Na navedenom ročištu, punomoćnica tuženika je učinila nespornim visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, pritom i nadalje osporavajući osnov istog, a uslijed čega je zamjenica punomoćnika tužitelja na istom ročištu odustala od predloženog dokaza pribave od Vlade Republike Hrvatske podatka o visini regresa i božićnice za utuženi period.

3.2. Na ročištu održanom 27. studenog 2025., zamjenica punomoćnika tužitelja je odustala od predloženog dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Nakon ocjene svih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Iz provedenog dokaznog postupka, ovaj sud drži utvrđenim:

- kako je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, broj: 54/2014, od 01. listopada 2014., na poslovima radnog mjesta medicinskog tehničara, a kako to proizlazi iz spisu priležećeg ugovora o radu broj:

54/2014., od 01. listopada 2014. (list 5-6 spisa),

- kako je odredbom članka 59. i članka 70. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/17. – dalje TKU), propisano da zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora i pravo na isplatu godišnje nagrade za božićne blagdane u jednakom iznosu (božićnica),

- kako je visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane utvrđena temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata Javnih službi te za regres za 2018. iznosi 165,90 eura / 1.250,00 HRK, a za godišnje nagrade za božićne blagdane za 2018. iznosi 165,90 eura / 1.250,00 HRK,

- kako temeljem odredbe članka 59. stavka 2. i članka 70. stavka 2. TKU-a, Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovaraju svake godine prije donošenja smjernica ekonomske i fiskalne politike za naredno razdoblje, o visini regresa i božićnice, s time da ako se dogovor na postigne, regres, odnosno božićnica, iznosi najmanje onoliko koliko je bila zadnja isplata regresa, odnosno božićnice, u visini koja proizlazi temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata, slijedom čega visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane za 2019. iznosi 165,90 eura / 1.250,00 HRK,

- kako je odredbom članka 4. Dodatka TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine br. 123/19.), od 05. prosinca 2019., utvrđeno da regres za 2020. iznosi 199,08 eura / 1.500,00 HRK,

- kako temeljem odredbe članka 59. stavka 2. TKU-a, Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovaraju svake godine prije donošenja smjernica ekonomske i fiskalne politike za naredno razdoblje, o visini regresa i božićnice, s time da ako se dogovor na postigne, regres, odnosno božićnica, iznosi najmanje onoliko koliko je bila zadnja isplata regresa, odnosno božićnice, u visini koja proizlazi temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata, slijedom čega visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane za 2021. iznosi 199,08 eura / 1.500,00 HRK,

- kako je odredbom članka 67. Pravilnika o radu tuženika propisano da radnik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora ako su sredstva za tu namjenu osigurana u financijskom planu bolnice i bolnici raspoloživa za isplatu, a odluku o visini regresa, kada su za isplatu istog ispunjene istim Pravilnikom propisane pretpostavke, donosi ravnatelj,

- kako je odredbom članka 70. Pravilnika o radu tuženika propisano da se na božićne blagdane radnicima može isplatiti nagrada (božićnica) ovisno o uspješnosti poslovanja bolnice, a odluku o isplati nagrade donosi ravnatelj,

- kako se Zajedničko povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sastoji od jednakog broja predstavnika Vlade Republike Hrvatske i sindikata, uz sudjelovanje neutralnih stručnjaka te kako su se ugovorne strane kolektivnog ugovora suglasile da su stajališta da tuženika obvezuje kolektivni ugovor,

- kako je Zaključkom broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji se odnosio na Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstveno osiguranja ("Narodne novine" broj 9/05.) koji je važio zaključno s 2009., navedeno kako je isto Povjerenstvo uvidom u sudski registar utvrdilo da je osnivač tuženika Grad Rijeka te da se na tuženika primjenjuje članka 1. Kolektivnog ugovora,

- kako je Zaključkom broj 44 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, navedeno da su tumačenja Povjerenstva obvezna i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

6. Ovaj sud nije prihvatio prigovor tuženika da isti nije obveznik Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike pa tako niti Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, zbog čega nije obveznik primjene Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike niti je istome pristupio, niti je obveznik primjene granskog kolektivnog ugovora – Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja obzirom ni potonjem nije pristupio te kako odredbe relevantnih propisa nisu primjenjive na tuženika te da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe članka 67. i 70. Pravilnika o radu tuženika kojima je propisano da radnik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora ako su sredstva za tu namjenu osigurana u financijskom planu bolnice i bolnici raspoloživa za isplatu, pri čemu odluku o visini regresa kada su za isplatu istog ispunjene pretpostavke, donosi ravnatelj, a da za božićne blagdane se radnicima može isplatiti nagrada ovisno i o uspješnosti poslovanja bolnice, koju odluku o isplati također donosi ravnatelj

7. Naime, odredbom članka 9 . stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 92/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23. – dalje: ZR), propisano je da će se primijeniti za radnika povoljnije pravo, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između Radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili zakonom, osim ako ZR-om ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

7.1. Člankom 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18., 16/19., 35/19., 78/19., 92/19., 56/20. – dalje: Granski kolektivni ugovor), propisano je da se Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu: Ugovor), uređuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja, za koja se sredstva u iznosu većem od pedeset posto troškova za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu. Pod sredstvima koja se u iznosu većem od pedeset posto troškova za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu, podrazumijevaju se i sredstva koja se temeljem ugovora o provođenju zdravstvene zaštite ostvaruju od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: Zavod). Člankom 64. Statuta tuženika propisano je da se sredstva za rad bolnice osiguravaju iz proračuna osnivača te iz drugih izvora sukladno zakonu.

7.2. Odredbom članka 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18.) propisano je da se prava i obveze radnika u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju utvrđuju navedenim ugovorom, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama i Dodacima Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama i čine jedinstven sustav pa se njihove odredbe primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako su nekim drugim propisom pojedina pitanja za radnike povoljnije riješena.

8. Zbog svega naprijed navedenog, ovaj sud drži kao se u konkretnom slučaju u odnosu na pravo tužitelja za isplatu regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane (božićnice), primjenjuje Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, a u svezi s Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, što ima temelje i u odredbi članka 9. stavka 3. ZR-a kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako ZR-om ili drugim zakonom nije drugačije određeno, a što je u ovom konkretnom slučaju, kolektivni ugovor.

8.1. Naime, odmjera je ovog suda kako je člankom 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 128/17., 47/18., 123/19., 66/20., 56/22. – dalje: TKU), propisano da se ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama. Člankom 1. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01.), propisano je da se istim uređuju načela za određivanje plaća službenika i namještenika u javnim službama, dok je člankom 2. istog zakona propisano da su javne službe u smislu navedenog zakona, javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a uvidom u sudski registar utvrđeno je da je osnivač tuženika Grad Rijeka.

8.2. Uzimajući u obzir odredbu članka 9. stavka 3. ZR-a kojom je propisana primjena najpovoljnijeg prava za radnika ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom i zakonom, kao i odredbu članka 192. ZR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a da može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja radničkog vijeća, socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnih odnosa ili u svezi s radnim odnosima, kao i da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama ZR-a primjenjuje kolektivni ugovor, ovaj sud je stava da je ispunjen uvjet za primjenu odredbe članka 59. i članka 70. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/17.) i odredbe članka 59. stavka 2. i članka 70. stavka 2. TKU, kao i odredbe članka 4. Dodatka TKU za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 123/19.), temeljem kojih tužitelju, zaposlenom kod tuženika na poslovima radnog mjesta medicinskog tehničara, pripada pravo na isplatu regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane za 2018. i 2019. u iznosu od po 165,90 eura za svaku godinu te na isplatu regresa za 2020. i 2021. u iznosu od po 199,08 eura za svaku godinu.

9. Ovaj sud drži oportunim istaknuti kako je odredbom članka 15., 16. i 17. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, regulirano pitanje osnivanja i ovlasti Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, način rada istog Povjerenstva i rokovi za tumačenje. Osim navedenog, odredbom članka 15. istog Kolektivnog ugovora utvrđeno je da predmetno Povjerenstvo daje obvezujuća tumačenja odredaba kolektivnih ugovora.

9.1. Sud je stava da naknadno očitovanje Ministarstva zdravstva, KLASA: 740- 04/25-01/07, URBROJ: 534-06-1-2/4-26-04, od 08. siječnja 2026. (list 452-453 spisa), prema kojem se Zaključak broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kojim je bila utvrđena primjena članka 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja na tuženika, obzirom da je osnivač istog Grad Rijeka, odnosio na kolektivni ugovor koji je bio na snazi do zaključno s 2009., nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu načelo povoljnijeg tumačenja u korist radnika, opisano u točki 8.2. obrazloženja ove odluke, stav je ovog suda kako navedeni Zaključak broj 362 predmetnog Povjerenstva predstavlja autentično tumačenje ugovornih strana kolektivnog ugovora te proizvodi učinke i u odnosu na odredbe kasnijih kolektivnih ugovora jer činjenica da je Ministarstvo zdravstva, koje nije tijelo ovlašteno za obvezujuće tumačenje predmetnog kolektivnog ugovora i čije očitovanje u tom smislu ne može imati veću pravnu snagu od pravno obvezujućih zaključaka Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, naknadnim očitovanjem navelo da se predmetni Zaključak broj 362 odnosio na kolektivni ugovor koji više nije na snazi, odnosno nije bio na snazi u utuženom razdoblju, ne znači automatski da se ista prava nisu nastavila primjenjivati u kasnijim kolektivnim ugovorima. Navedeno osobito imajući u vidu da nije doneseno novo tumačenje Zajedničkog povjerenstva kojim bi se ovopredmetno, izneseno u Zaključku broj 362, izmijenilo, kao i prethodno navedeni obvezujući karakter tumačenja Zajedničkog povjerenstva. Štoviše, mišljenje, odnosno očitovanje Ministarstva zdravstva ne može derogirati pravnu snagu zaključaka Zajedničkog povjerenstva, a svakako ne pravnih propisa i u tom smislu izvora prava u konkretnom slučaju, sve kako je prethodno ovom odlukom obrazloženo. Također, naknadno uskraćivanje prava radnicima koji su postupali oslanjajući se na predmetni zaključak, bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja, a sve imajući u vidu da se osnovanost ovopredmetnog tužbenog zahtjeva temelji na nizu zakonskih odredbi te odredaba kolektivnog ugovora.

10. Ovaj sud nije prihvatio prigovor zastare, istaknut po tuženiku, obzirom je tužitelj tužbom podnesenom ovom sudu 28. studenog 2023., zatražio utuženu naknadu dospjelu 01. siječnja 2019. te se u konkretnom slučaju ima primijeniti zastarni rok iz odredbe članka 139. ZR-a, kojom je propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina.

11. Slijedom svega navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Pritom ovaj sud drži oportunim istaknuti kako stranke u pogledu matematičkog izračuna visine tužbenog zahtjeva, nisu imale primjedbi, odnosno kako je tuženik učinio nespornom visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

12. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i zakonske zatezne kamate. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.- dalje: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zakonske zatezne kamate određena je sukladno članku 29. stavku 2. i 8. ZOO-a., obzirom je odredbom članka 7. stavka 2. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 1/20., 74/20., 138/20., 1/21.) propisano da poslodavac može svome radniku neoporezivo isplatiti do 3.000,00 HRK godišnje prigodne nagrade poput božićnice, naknade za godišnji odmor i slično, i to za tekuće razdoblje.

13. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove odluke.

14. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

14.1. Obzirom je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to je isti temeljem poviše navedene zakonske odredbe obvezan tužitelju u cijelosti naknaditi troškove ovosudnog postupka. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno postavljenom zahtjevu, uzimajući pritom u obzirom odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. - dalje: Tarifa), a sukladno Tarifnom broju 54. Tarife kojim je vrijednost boda određena u iznosu od 2,00 eura. Tužitelju je tako priznat trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku za radnje: sastava tužbe, sukladno Tarifnom broju 7. točki 1. Tarife, u visini od 75 bodova, odnosno 150,00 eura, sastava podneska od 18. travnja 2025. i 21. svibnja 2025., sukladno Tarifnom broju 8. točki 1. Tarife, u visini od 75 bodova, odnosno 150,00 eura za svaki podnesak, zastupanja na ročištima: 08. svibnja 2025., 04. rujna 2025., 27. studenog 2025. i 10. ožujka 2026., sukladno Tarifnom broju 9. točki 1. Tarife, u visini od 75 bodova, odnosno u iznosu od 150,00 eura za svako ročište. Navedeni iznos valjalo je uvećati za pripadajući i zatraženi iznos poreza na dodanu vrijednost od 25%, sukladno Tarifnom broju 46.

Tarife, u iznosu od 262,50 eura.

14.2. Tužitelju temeljem članka 151. stavka 3. ZPP-a, pripadaju i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troška postupka od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO-a, pri čemu je paricijski rok određen u skladu sa člankom 328. stavkom 2. ZPP-a, od 15 dana, u vezi s odredbom članka 433. ZPP-a.

14.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude te je tužitelju na ime ukupnih troškova ovog postupka, dosuđen novčani iznos od 1.312,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

15. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak parničnog postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenih 1.312,50 eura pa do zatraženih 1.406,25 eura, odnosno zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost.

15.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak ročišta za objavu presude s pripadajućim iznosom poreza na dodanu vrijednost, i to iz razloga je navedeni trošak prilikom sastava troškovnika tužitelja i zaključenja glavne rasprave bio budući i neizvjestan trošak, odnosno, isti nije postojao u tom trenutku. Također valja dodati, a neovisno od prednjeg utvrđenja suda, da zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije niti u smislu članka 155. ZPP-a, potreban za vođenje postupka, a obzirom na činjenicu postojanja kako e-oglasne ploče suda, tako i sustava e- komunikacije, koje su odvjetnici kao kvalificirani punomoćnici stranaka, obveznici primjene.

15.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ove odluke te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u dijelu koji prelazi dosuđeni iznos troškova postupka od 1.312,50 eura pa do zatraženih 1.406,25 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odbijen kao neosnovan.

U Rijeci 27. svibnja 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica

Nora Kišur

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude, pismeno, putem ovog suda, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud. Presuda ili rješenje kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte