Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Pr-1201/2023-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Andreji Žigante, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Nore Kišur, u pravnoj stvari tužiteljice OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Kristianu Plazoniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Psihijatrijske bolnice Lopača, Dražice, Lopača, Lopača 11, OIB: 56523220122, zastupanog po punomoćnici Ani Bukša, odvjetnici u Rijeci, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Psihijatrijskoj bolnici Lopača, Dražice, Lopača, Lopača 11, OIB: 56523220122, tužiteljici OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćenog regresa za 2018., 2019., 2020. i 2021., isplatiti novčani iznos od 729,96 eura (sedamsto dvadeset devet eura i devedeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 165,90 eura od 01. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 165,90 eura od 01. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2022. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Psihijatrijskoj bolnici Lopača, Dražice, Lopača, Lopača 11, OIB: 56523220122, tužiteljici OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćene godišnje nagrade za božićne blagdane za 2018. i 2019., isplatiti novčani iznos od 331,80 eura (tristo trideset jedan euro i osamdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 165,90 eura od 01. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 165,90 eura od 01. siječnja 2020. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od eura 843,75 eura (osamsto četrdeset tri eura i sedamdeset pet centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 27. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužiteljice za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenih 843,75 eura pa do zatraženih 1.031,25 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da ima zasnovani radni odnos kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, broj: 59/2010, od 08. srpnja 2010., temeljem kojeg da kod tuženika radi na poslovima radnog mjesta medicinske sestre. Tuženik tužiteljici nije isplatio regres za 2018., 2019., 2020. i 2021., kao niti godišnju nagradu za božićne blagdane (božićnicu) za 2018. i 2019. Tužiteljica dalje navodi da je tuženik pasivno legitimiran s obzirom da kao poslodavac predstavlja javnu službu, jer da je javna ustanova javna služba, a što da je nedvojbeno i po Statutu tuženika. Prema članku 59. i 70. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/17. – dalje: TKU), zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora i pravo na isplatu godišnje nagrade za božićne blagdane u jednakom iznosu, pri čemu je visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane utvrđena temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, za 2018. u iznosu od 165,90 eura / 1.250,00 HRK te u jednakom iznosu i za godišnje nagrade za božićne blagdane za 2018. Sukladno članku 59. točki 2. i članku 70. točki 2. TKU, Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarat će svake godine prije donošenja smjernica ekonomske i fiskalne politike za naredno razdoblje, o visini regresa i božićnice, s time da ako se dogovor ne postigne, regres, odnosno božićnica, iznosi najmanje onoliko koliko je bila zadnja isplata regresa, odnosno božićnice, u visini koja proizlazi temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata, odnosno visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane za 2019. iznosi jednako kao i za 2018. Nadalje, člankom 4. Dodatka Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 123/19.), od 05. prosinca 2019., utvrđeno je da regres za 2020. iznosi 199,08 eura / 1.500,00 HRK, a primjenom prethodnog navedenog pravila u slučaju nepostizanja dogovora Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, u jednakom iznosu i za 2021. Predlaže donošenje presude, sadržaja kao u izreci ove odluke.

1.1. Podneskom od 19. studenog 2025. (list 372-377 spisa), tužiteljica se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, navodeći u istome kako je člankom 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18.), propisano kako prava i obveze radnika u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju utvrđena istim ugovorom, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama i Dodacima Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama, čine jedinstven sustav pa se njihove odredbe primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako su nekim drugim propisom pojedina pitanja za radnike povoljnije riješena. Tužiteljica dalje navodi da je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Zaključkom broj 362, navelo da je uvidom u sudski registar utvrđeno da je osnivač tuženika Grad Rijeka te da se stoga na istog primjenjuje odredba 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Člankom 15. istog kolektivnog ugovora da je utvrđeno kako Zajedničko povjerenstvo daje obvezujuća tumačenja odredbi kolektivnog ugovora. U konkretnom predmetu primjenjuje se Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, a u svezi s Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, što ima temelja i u odredbi Zakona o radu u kojem je izrijekom navedeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, koje je u konkretnom predmetu, kolektivni ugovor. Navodeći kako je protiv tuženika podnesen optužni prijedlog zbog počinjenih povreda propisa iz područja radnih odnosa i to po najmanje jedanaest osnova, tužiteljica dalje ističe kako iz ugovora o radu kojega je tuženik sklopio s tužiteljicom, proizlazi da se na predmetni pravni odnos primjenjuje članak 9. Zakona o radu ("Narodne novine broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23. – dalje: ZOR), odnosno načelo primjene za radnika najpovoljnijeg prava. Citirajući predmetni članak 9. ugovora o radu sklopljenog između stranaka, tužiteljica dalje navodi da je tuženik u svojstvu poslodavca isti ugovor o radu potpisao, čime se nesporno obvezao na primjenu Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (dalje: TKU) i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: GKU) i to iz razloga što je tuženik pristao na primjenu prava koja proizlaze iz pozitivnih propisa Republike Hrvatske, što uključuje i TKU i GKU. Tri su ključna razloga zbog kojih su GKU i TKU obvezujući za tuženika i to iz razloga što prema članku 9. ZOR-a kolektivni ugovori predstavljaju sastavni dio pozitivnih propisa Republike Hrvatske i imaju istu pravnu snagu kao zakoni u područjima koja uređuju, zatim, tuženik je ugovorom o radu eksplicitno prihvatio obvezu primjene svih prava koja proizlaze iz pozitivnih propisa Republike Hrvatske, što nužno uključuje i odredbe GKU-a i TKU-a, te je tuženik kao javna zdravstvena ustanova osnovana od strane jedinice lokalne samouprave, automatski obvezan poštovati TKU i GKU. Ugovorom o radu sklopljenim između stranaka nije isključena primjena TKU-a, niti je drugačije ugovoreno radno-pravno uređenje pa se tužiteljica ima osnove pozvati na primjenu prava iz TKU-a kao za nju povoljnijeg prava. Tuženik je javna ustanova u zdravstvu, čiji osnivač je Grad Rijeka i čiji rad se financira sredstvima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te obavlja zdravstvenu djelatnost od javnog interesa, pri čemu je uključen u mrežu javnih zdravstvenih ustanova. Opetovano ukazujući na Zaključak broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, tužiteljica navodi kako je Zaključkom broj 44 istog Povjerenstva izričito navedeno da tumačenja Povjerenstva jesu obvezna i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na stanju Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a da su zaključci predmetnog Povjerenstva izvor prava, odnosno da se radi o obvezujućim pravilima koja u odnosima između stranaka koje su obuhvaćene predmetnim kolektivnim ugovorom, imaju pravnu snagu, a da se tuženik odredbom članka 10., ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom, obvezao na primjenu pozitivnih propisa Republike Hrvatske, u koje propise spadaju i TKU i GKU.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov tužbenog zahtjeva, navodeći kako tuženik u utuženom razdoblju nije bio obveznikom primjene Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine broj 128/17., 47/18., 123/19., 66/20. – dalje: TKU), budući da nije bio obveznikom primjene Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18., 16/19., 35/19., 78/19., 92/19., 56/20. – dalje: GKU). Tuženik je pravni slijednik Zavoda za socijalno zdravstvenu zaštitu Lopača, upisanog u sudski registra ustanova kod Trgovačkog suda u Rijeci pod brojem:

L96/911-2, rješenjem od 20. prosinca 1996. Temeljem Zakona o ustanovama, Zavod je postao javna ustanova na kojoj je osnivačka prava stekla Republika Hrvatska, a koja osnivačka prava su prenesena na Grad Rijeku Odlukama Vlade Republike Hrvatske, KLASA: 500-01/97-01/01, UBRBROJ: 5030104-99-1, od 23. rujna 1999. i KLASA: 5000-01/97-01/1, URBROJ: 5030104-00-1, od 20. srpnja 2000. Vlada Republike Hrvatske dala je suglasnost da Grad Rijeka provede postupak osnivanja javne zdravstvene ustanove sukladno odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 1/97.) te je tako Grad Rijeka postao jedini grad u Republici Hrvatskoj koji je osnivač specijalne bolnice. Citirajući odredbe članka 1. TKU-a, članka 1. i 2. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01.) te članka 1. GKU-a i članka 64. Statuta tuženika, tuženik navodi kako je isti pravna osoba s javnopravnim ovlastima čiji je osnivač Grad Rijeka kao jedinica lokalne, odnosno regionalne samouprave, koji osnivač tuženika nije pristupio niti TKU niti GKU, već je riječ o primjeni odredaba članka 67. i 70. Pravilnika o radu tuženika, koje pritom također citira. Tuženik dalje navodi kako iz citiranih odredaba proizlazi kako tuženik nije bio u obvezi isplaćivati regres i prigodnu nagradu za božićne blagdane obzirom njegovi rezultati nisu dozvoljavali i te izdatke, a sam tuženik nije potpisnik kolektivnog ugovora i ne može biti tužen za materijalna prava koja da bi eventualno pripadala radnicima, a što da potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u stajalištu zauzetom na sjednici Građanskog odjela, održanoj 02. ožujka 2009., broj: Su-IVg-188/09. Prema stavu tuženika, odredbom članka 194. (ranije 199.) Zakona o radu propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile i proteže se na sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, pa da obzirom da tuženik nije pristupio kolektivnom ugovoru niti je član udruge koja ga je sklopila, tužiteljica se ne može pozivati na primjenu istog pri obračunu plaća i drugih materijalnih prava. Navodeći kako nije bio u obvezi isplaćivati regres i prigodnu nagradu za božićne blagdane obzirom njegovi rezultati nisu dozvoljavali, tuženik navodi kako je u poslovanju pretrpio udarac i havariju kada je 16. kolovoza 2018. u požaru nastradalo 17 osoba od čega jedna osoba sa smrtnom posljedicom te kako su od tri kata, odnosno odjela, dva izgorjela i potpuno uništena i uslijed čega da je bilo upitno hoće li tuženik nastaviti s poslovanjem. Uslijedile su godine rada pod teškim uvjetima, kreditno zaduživanje u svrhu obnove, prikupljanje sredstava te je tek u siječnju 2020. došlo do otvaranja odjela stradalih u požaru i prikupljanja prijava za smještaj i popunjavanje odjela. Tuženik je tijekom cijele 2020. plaćao fakture izvođačima radova jer se sanacija dijelom plaćala iz vlastitih sredstava te se radilo s popunjenosti zdravstvene ustanove od 85 do 90 pacijenata tijekom cijele godine, a sredstva pribavljena na tržištu koristila su se kako za sanaciju požarom uništenih prostora, tako i za zamjenu dotrajale opreme prostora kuhinje, praonice i krojačnice. U prosincu 2021. plaćen je posljednji anuitet po okvirnom kreditu na poslovnom računu tuženika, a oporavak nije uslijedio ni tada uslijed pandemije korona virusom, koja je imala strašne posljedice za tuženika, u vidu smrtnosti i oboljenja pacijenata i radnika. Tuženik je zaključno istaknuo prigovor zastare potraživanja za 2018., obzirom na zastarni rok od 5 godina iz odredbe članka 139. Zakona o radu, navodeći kako je s isplatom regresa započeo 2022. godine, koja je bila prva godina sa zabilježenim pozitivnim rezultatom, a kako je s isplatom prigodne nagrade krenuo od 2020.

2.1. U tijeku postupka, tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu, dodatno podneskom od 30. listopada 2025. (list 65-72 spisa) dostavljajući na spis predmeta mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike, Uprave za radi zaštitu na radu, od 25. travnja 2025., iz kojeg da proizlazi kako tuženik u utuženom razdoblju nije predstavljao javnu službu u smislu Zakona o plaćama u javnim službama. Pozivajući se na odredbu članka 1. TKU-a kojom je propisano da se istim ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama, koji zakon u članku 2. propisuje da su javne službe u smislu istog: javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, tuženik navodi kako se u utuženom razdoblju kod tuženika plaće nisu osiguravale u državnom proračunu, već kako je isti proračunski korisnik proračuna jedinice lokalne samouprave te kako se plaće nisu osiguravale niti iz sredstava Hrvatskog zavoda zdravstveno osiguranje pa kako tuženik u smislu odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama nije javna služba pa da se na istoga nije mogao niti primijeniti TKU. Citirajući odredbe članka 1. stavka 1. i 2. te članka 3. GKU, tuženik navodi kako je istim odredbama GKU kao posebni propis u odnosu na TKU, precizirao na koje radnike u zdravstvu se isti kolektivni ugovori primjenjuju, i to na radnike u djelatnosti zdravstva za koja se sredstva u iznosu većem od 50% troškova za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu, odnosno iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a što kod tuženika nije bio slučaj jer se tuženik ne financira iz državnog proračuna, već iz proračuna osnivača, koji je Grad Rijeka, i drugih izvora sukladno zakonu, ostvarujući prihode putem donacija, pružanjem usluga na tržištu, ostvarujući prihode temeljem Ugovora o provođenju bolničke i specijalističko- konzilijarne zdravstvene zaštite zaključenog s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, ali u iznosu manjem od 50% troškova za plaće i druga materijalna prava tuženikovih radnika. U utuženom razdoblju prihodi tuženika ostvareni temeljem zaključenog ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje ni u svom apsolutnom iznosu ne čine 50% tuženikovih rashoda za plaće i druga materijalna prava radnika, što da je potvrdio i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u svom Izvješću o provedenoj redovnoj sveobuhvatnoj kontroli izvršavanja ugovornih obveza tuženika, od 18. rujna 2023. Slijedom navedenog, GKU se na tuženika ne primjenjuje pa se na istog ne može primjenjivati ni TKU jer isti ugovori čine jedinstvenu cjelinu. Tuženik osporava da bi se zaključak broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, odnosio na Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji je bio na snazi u utuženom razdoblju već da se odnosi na kolektivni ugovor sklopljen 2005., na vrijeme od 5 godina kojim je bio ugovoren drukčiji obuhvat korisnika i predmetna prava i isti nije primjenjiv na GKU jer je odredba članka 1. KU /2005 i GKU glase bitno drugačije. Dostavljajući i dopis Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike:

KLASA: 110-01/24-011/84, URBROJ: 524-03-02/1-24-2, od 16. travnja 2024., tuženik navodi kako je isti tek donošenjem novih propisa o plaćama u javnim službama, i to Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama i pripadajućih podzakonskih propisa, obuhvaćen istim propisima, dok nije bio obuhvaćen primjenom Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01., 39/09.). Tuženik zaključno navodi kako tužiteljica pogrešno tumači odredbu članka 9. stavka 3. Zakona o radu jer da primjena najpovoljnije odredbe za radnika ne znači da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe TKU-a i GKU-a na radni odnos tužiteljice obzirom da prilikom razmatranja koja odredba je najpovoljnija, mora biti ispunjen preduvjet da su sve te odredbe primjenjive na radni odnos, a što u pogledu TKU-a i GKU-a nije slučaj.

3. Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je u tijeku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom i čitanjem cjelokupne dokumentacije priležeće spisu i to: Dodatka TKU-u za službenike i namještenike u javnim službama, od 05. prosinca 2019. (list 5-8 spisa), Statuta tuženika (list 9-10 spisa), TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama, od 07. prosinca 2017. (list 11-15 spisa), ugovora o radu broj: 159/2010., od 08. srpnja 2010. (list 16-17 spisa), izvoda iz Pravilnika o radu tuženika (list 35 spisa), podneska tuženika od 30. listopada 2025. (list 65-72 spisa), mišljenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Uprave za rad i zaštitu na radu, KLASA: 110-01/25-01/103, URBROJ: 524-03-02/1-25-2, od 25. travnja 2025. (list 74-75 spisa), Izvještaja proračuna, proračunskih i izvanproračunskih korisnika za 2018., 2019., 2020. i 2021. (list 76-290 spisa), izvješća Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje o redovnoj cjelovitoj kontroli, KLASA: 500-07/23-01/81, URBROJ: 338-08-03-02-23-05, od 22. rujna 2023. (list 291-305 spisa), dopis Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, KLASA: 110-01/24- 01/84, URBROJ: 524-03-02/1-24-2, od 16. travnja 2024. (list 306 spisa), izvješća o obavljenoj financijskoj reviziji, Državnog ureda za reviziju, Područnog ureda Rijeka, KLASA: 041-01/23-04/37, URBROJ: 613-10-24-6, od 10. svibnja 2024. (list 307-312 spisa), Pravilnika o radu tuženika iz lipnja 2010. (list 313-347 spisa), s izmjenama i dopunama: br. 1, od 28. lipnja 2011. (list 348-349 spisa), broj 2, od 30. kolovoza 2011. (list 350-351 spisa), broj 3, od 30. siječnja 2012. (list 352 spisa), broj 4, od 25. ožujka 2014. (list 353-354 spisa), broj 5, od 20. siječnja 2015. (list 355-357 spisa), broj 6, od 16. lipnja 2015. (list 358 spisa), broj 7, od 29. ožujka 2016. (list 359-360 spisa), broj 8, od 27. ožujka 2018. (list 361-362 spisa), br. 9, od 24. srpnja 2018. (list 363-364 spisa), br. 10, od 25. kolovoza 2018. (list 365 spisa), od 18. prosinca 2018. (list 366 spisa), br. 12., od 27. kolovoza 2019. (list 367 spisa), br. 13, od 30. studenog 2021. (list 368-369 spisa), podneska tužiteljice od 19. studenog 2025. (list 372-377 spisa), KU-a za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, od 26. ožujka 2018. (list 378-411 spisa), zaključka broj 362 (list 412 spisa) i zaključka broj 44 (list 413 spisa) Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, dopisa Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa, KLASA: UP/I-116-02-23-01/143, URBROJ: 443-02-02-10-23-19, od 10. studenog 2023. (414-416 spisa), izvoda iz izmjena i dopuna Mreže javne zdravstvene zaštite (list 417-420 spisa), podneska Ministarstva zdravstva, KLASA: 740-04/26-01/02, URBROJ: 534-06-1-2/4-26-02, od 16. siječnja 2026. (list 427-428 spisa).

3.1. Na ročištu održanom 19. prosinca 2025., punomoćnica tuženika učinila je nespornima visinu tužbenog zahtjeva, pritom i nadalje osporavajući osnov istog, posljedično čemu je punomoćnik tužiteljice na istom ročištu odustao od predloženog dokaza pribave od Vlade Republike Hrvatske, podatka o visini regresa i božićnice za utuženi period.

3.2. Na ročištu održanom 10. ožujka 2026., zamjenica punomoćnika tužiteljice je učinila nesporenim iznos, odnosno visinu istog, u kojem se tuženik financira iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, posljedično čemu je punomoćnica tuženika na istom ročištu odustala od predloženog dokaza knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

4. Nakon ocjene svih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Iz provedenog dokaznog postupka, ovaj sud drži utvrđenim:

- kako je tužiteljica zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, broj: 59/2010., od 08. srpnja 2010. (list 16-17 spisa), na poslovima radnog mjesta medicinske sestre,

- kako je odredbom članka 59. i članka 70. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/17. – dalje TKU), propisano da zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora i pravo na isplatu godišnje nagrade za božićne blagdane u jednakom iznosu (božićnica),

- kako je visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane utvrđena temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata Javnih službi te za regres za 2018. iznosi 165,90 eura / 1.250,00 HRK, a za godišnje nagrade za božićne blagdane za 2018. iznosi 165,90 eura / 1.250,00 HRK,

- kako temeljem odredbe članka 59. stavka 2. i članka 70. stavka 2. TKU-a, Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovaraju svake godine prije donošenja smjernica ekonomske i fiskalne politike za naredno razdoblje, o visini regresa i božićnice, s time da ako se dogovor na postigne, regres, odnosno božićnica, iznosi najmanje onoliko koliko je bila zadnja isplata regresa, odnosno božićnice, u visini koja proizlazi temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata, slijedom čega visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane za 2019. iznosi 165,90 eura / 1.250,00 HRK,

- kako je odredbom članka 4. Dodatka TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine br. 123/19.), od 05. prosinca 2019., utvrđeno da regres za 2020. iznosi 199,08 eura / 1.500,00 HRK,

- kako temeljem odredbe članka 59. stavka 2. TKU-a, Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovaraju svake godine prije donošenja smjernica ekonomske i fiskalne politike za naredno razdoblje, o visini regresa i božićnice, s time da ako se dogovor na postigne, regres, odnosno božićnica, iznosi najmanje onoliko koliko je bila zadnja isplata regresa, odnosno božićnice, u visini koja proizlazi temeljem ugovora između Vlade Republike Hrvatske i sindikata, slijedom čega visina iznosa regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane za 2021. iznosi 199,08 eura / 1.500,00 HRK,

- kako je odredbom članka 67. Pravilnika o radu tuženika propisano da radnik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora ako su sredstva za tu namjenu osigurana u financijskom planu bolnice i bolnici raspoloživa za isplatu, a odluku o visini regresa, kada su za isplatu istog ispunjene istim Pravilnikom propisane pretpostavke, donosi ravnatelj,

- kako je odredbom članka 70. Pravilnika o radu tuženika propisano da se na božićne blagdane radnicima može isplatiti nagrada (božićnica) ovisno o uspješnosti poslovanja bolnice, a odluku o isplati nagrade donosi ravnatelj,

- kako se Zajedničko povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sastoji od jednakog broja predstavnika Vlade Republike Hrvatske i sindikata, uz sudjelovanje neutralnih stručnjaka te kako su se ugovorne strane kolektivnog ugovora suglasile da su stajališta da tuženika obvezuje kolektivni ugovor,

- kako je Zaključkom broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji se odnosio na Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstveno osiguranja ("Narodne novine" broj 9/05.) koji je važio zaključno s 2009., navedeno kako je isto Povjerenstvo uvidom u sudski registar utvrdilo da je osnivač tuženika Grad Rijeka te da se na tuženika primjenjuje članka 1. Kolektivnog ugovora,

- kako je Zaključkom broj 44 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, navedeno da su tumačenja Povjerenstva obvezna i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

6. Ovaj sud nije prihvatio prigovor tuženika da isti nije obveznik Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike pa tako niti Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, zbog čega nije obveznik primjene Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike niti je istome pristupio, niti je obveznik primjene granskog kolektivnog ugovora – Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja obzirom ni potonjem nije pristupio te kako odredbe relevantnih propisa nisu primjenjive na tuženika te da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe članka 67. i 70. Pravilnika o radu tuženika kojima je propisano da radnik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora ako su sredstva za tu namjenu osigurana u financijskom planu bolnice i bolnici raspoloživa za isplatu, pri čemu odluku o visini regresa kada su za isplatu istog ispunjene pretpostavke, donosi ravnatelj, a da za božićne blagdane se radnicima može isplatiti nagrada ovisno i o uspješnosti poslovanja bolnice, koju odluku o isplati također donosi ravnatelj

7. Naime, odredbom članka 9 . stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 92/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23. – dalje: ZR), propisano je da će se primijeniti za radnika povoljnije pravo, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između Radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili zakonom, osim ako ZR-om ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

7.1. Člankom 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18., 16/19., 35/19., 78/19., 92/19., 56/20. – dalje: Granski kolektivni ugovor), propisano je da se Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu: Ugovor), uređuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja, za koja se sredstva u iznosu većem od pedeset posto troškova za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu. Pod sredstvima koja se u iznosu većem od pedeset posto troškova za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu, podrazumijevaju se i sredstva koja se temeljem ugovora o provođenju zdravstvene zaštite ostvaruju od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: Zavod). Člankom 64. Statuta tuženika propisano je da se sredstva za rad bolnice osiguravaju iz proračuna osnivača te iz drugih izvora sukladno zakonu.

7.2. Odredbom članka 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18.) propisano je da se prava i obveze radnika u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju utvrđuju navedenim ugovorom, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama i Dodacima Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama i čine jedinstven sustav pa se njihove odredbe primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako su nekim drugim propisom pojedina pitanja za radnike povoljnije riješena.

8. Zbog svega naprijed navedenog, ovaj sud drži kao se u konkretnom slučaju u odnosu na pravo tužiteljice za isplatu regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane (božićnice), primjenjuje Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, a u svezi s Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, što ima temelje i u odredbi članka 9. stavka 3. ZR-a kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako ZR-om ili drugim zakonom nije drugačije određeno, a što je u ovom konkretnom slučaju, kolektivni ugovor.

8.1. Naime, odmjera je ovog suda kako je člankom 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 128/17., 47/18., 123/19., 66/20., 56/22. – dalje: TKU), propisano da se ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama. Člankom 1. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01.), propisano je da se istim uređuju načela za određivanje plaća službenika i namještenika u javnim službama, dok je člankom 2. istog zakona propisano da su javne službe u smislu navedenog zakona, javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a uvidom u sudski registar utvrđeno je da je osnivač tuženika Grad Rijeka.

8.2. Uzimajući u obzir odredbu članka 9. stavka 3. ZR-a kojom je propisana primjena najpovoljnijeg prava za radnika ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom i zakonom, kao i odredbu članka 192. ZR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a da može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja radničkog vijeća, socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnih odnosa ili u svezi s radnim odnosima, kao i da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama ZR-a primjenjuje kolektivni ugovor, ovaj sud je stava da je ispunjen uvjet za primjenu odredbe članka 59. i članka 70. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/17.) i odredbe članka 59. stavka 2. i članka 70. stavka 2. TKU, kao i odredbe članka 4. Dodatka TKU za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 123/19.), temeljem kojih tužiteljici, zaposlenoj kod tuženika na poslovima radnog mjesta njegovateljice, pripada pravo na isplatu regresa i godišnje nagrade za božićne blagdane za 2018. i 2019. u iznosu od po 165,90 eura po godini za svako pravo, te na isplatu regresa 2020. i 2021. u iznosu od po 199,08 eura za svaku godinu.

9. Ovaj sud drži oportunim istaknuti kako je odredbom članka 15., 16. i 17. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, regulirano pitanje osnivanja i ovlasti Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, način rada istog Povjerenstva i rokovi za tumačenje. Osim navedenog, odredbom članka 15. istog Kolektivnog ugovora utvrđeno je da predmetno Povjerenstvo daje obvezujuća tumačenja odredaba kolektivnih ugovora.

9.1. Sud je stava da naknadno očitovanje Ministarstva zdravstva, KLASA: 740- 04/26-01/02, URBROJ: 534-06-1-2/4-26-02, od 16. siječnja 2026. (list 427-428 spisa), prema kojem se Zaključak broj 362 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kojim je bila utvrđena primjena članka 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja na tuženika, obzirom da je osnivač istog Grad Rijeka, odnosio na kolektivni ugovor koji je bio na snazi do zaključno s 2009., nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu načelo povoljnijeg tumačenja u korist radnika, opisano u točki 8.2. obrazloženja ove odluke, stav je ovog suda kako navedeni Zaključak broj 362 predmetnog Povjerenstva predstavlja autentično tumačenje ugovornih strana kolektivnog ugovora te proizvodi učinke i u odnosu na odredbe kasnijih kolektivnih ugovora jer činjenica da je Ministarstvo zdravstva, koje nije tijelo ovlašteno za obvezujuće tumačenje predmetnog kolektivnog ugovora i čije očitovanje u tom smislu ne može imati veću pravnu snagu od pravno obvezujućih zaključaka Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, naknadnim očitovanjem navelo da se predmetni Zaključak broj 362 odnosio na kolektivni ugovor koji više nije na snazi, odnosno nije bio na snazi u utuženom razdoblju, ne znači automatski da se ista prava nisu nastavila primjenjivati u kasnijim kolektivnim ugovorima. Navedeno osobito imajući u vidu da nije doneseno novo tumačenje Zajedničkog povjerenstva kojim bi se ovopredmetno, izneseno u Zaključku broj 362, izmijenilo, kao i prethodno navedeni obvezujući karakter tumačenja Zajedničkog povjerenstva. Štoviše, mišljenje, odnosno očitovanje Ministarstva zdravstva ne može derogirati pravnu snagu zaključaka Zajedničkog povjerenstva, a svakako ne pravnih propisa i u tom smislu izvora prava u konkretnom slučaju, sve kako je prethodno ovom odlukom obrazloženo. Također, naknadno uskraćivanje prava radnicima koji su postupali oslanjajući se na predmetni zaključak, bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja, a sve imajući u vidu da se osnovanost ovopredmetnog tužbenog zahtjeva temelji na nizu zakonski odredbi te odredaba kolektivnog ugovora.

10. Ovaj sud nije prihvatio prigovor zastare, istaknut po tuženiku, obzirom je tužiteljica tužbom podnesenom ovom sudu 15. studenog 2023., zatražila utuženu naknadu dospjelu 01. siječnja 2019. te se u konkretnom slučaju ima primijeniti zastarni rok iz odredbe članka 139. ZR-a, kojom je propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina.

11. Slijedom svega navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti. Pritom ovaj sud drži oportunim istaknuti kako stranke u pogledu matematičkog izračuna visine tužbenog zahtjeva, nisu imale primjedbi, odnosno kako je tuženik učinio nespornom visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

12. Tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju i zakonske zatezne kamate. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.- dalje: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zakonske zatezne kamate određena je sukladno članku 29. stavku 2. i 8. ZOO-a., obzirom je odredbom članka 7. stavka 2. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 1/20., 74/20., 138/20., 1/21.) propisano da poslodavac može svome radniku neoporezivo isplatiti do 3.000,00 HRK godišnje prigodne nagrade poput božićnice, naknade za godišnji odmor i slično, i to za tekuće razdoblje.

13. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove odluke.

14. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

14.1. Obzirom je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to je isti temeljem poviše navedene zakonske odredbe obvezan tužiteljici u cijelosti naknaditi troškove ovosudnog postupka. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno postavljenom zahtjevu, uzimajući pritom u obzirom odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. - dalje: Tarifa), a sukladno Tarifnom broju 54. Tarife kojim je vrijednost boda određena u iznosu od 2,00 eura. Tužiteljici je tako priznat trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku za radnje: sastava tužbe, sukladno Tarifnom broju 7. točki 1. Tarife, u visini od 75 bodova, odnosno 150,00 eura, sastava podneska od 19. studenog 2025., sukladno Tarifnom broju 8. točki 1. Tarife, u visini od 75 bodova, odnosno 150,00 eura, zastupanja na ročištima: 19. prosinca 2025. i 10. ožujka 2026., sukladno Tarifnom broju 9. točki 1. Tarife, u visini od 75 bodova, odnosno u iznosu od 150,00 eura za svako ročište, zastupanja na ročištu 06. studenog 2025., sukladno Tarifnom broju 9. točki 2. Tarife, u visini od 37,50 bodova, odnosno u iznosu od 75,00 eura. Navedeni iznos valjalo je uvećati za pripadajući i zatraženi iznos poreza na dodanu vrijednost od 25%, sukladno Tarifnom broju 46. Tarife, u iznosu od 168,75 eura.

14.2. Tužiteljici temeljem članka 151. stavka 3. ZPP-a, pripadaju i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troška postupka od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO-a, pri čemu je paricijski rok određen u skladu sa člankom 328. stavkom 2. ZPP-a, od 15 dana, u vezi s odredbom članka 433. ZPP-a.

14.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude te je tužiteljici na ime ukupnih troškova ovog postupka, dosuđen novčani iznos od 843,75 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

15. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak parničnog postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenih 843,75 eura pa do zatraženih 1.031,25 eura, odnosno zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost te trošak zastupanja na ročištu 06. studenog 2025. u iznosu preko dosuđenih 75,00 eura pa do zatraženih 150,00 eura, sve s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost.

15.1. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak ročišta za objavu presude s pripadajućim iznosom poreza na dodanu vrijednost, i to iz razloga je navedeni trošak prilikom sastava troškovnika tužiteljice i zaključenja glavne rasprave bio budući i neizvjestan trošak, odnosno, isti nije postojao u tom trenutku. Također valja dodati, a neovisno od prednjeg utvrđenja suda, da zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije niti u smislu članka 155. ZPP-a, potreban za vođenje postupka, a obzirom na činjenicu postojanja kako e-oglasne ploče suda, tako i sustava e- komunikacije, koje su odvjetnici kao kvalificirani punomoćnici stranaka, obveznici primjene.

15.2. Nagrada za zastupanje na ročištu 06. studenog 2025. tužiteljici nije priznata u zatraženom iznosu od 150,00 eura, s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost, odnosno po Tarifnom broju 9. točki 1. Tarife, obzirom se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa nagrada tužiteljici za zastupanje na navedneom ročištu pripada po Tarifnom broju 9. točki 2. Tarife, odnosno 50% nagrade iz Tarifnog broja 7. točke 1. Tarife, odnosno novčani iznos od 75,00 eura, uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost od 25%, sukladno postavljenom zahtjevu tužiteljice.

15.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ove odluke te je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog postupka u dijelu koji prelazi dosuđeni iznos troškova postupka od 843,75 eura pa do zatraženih 1.031,25 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odbijen kao neosnovan.

16. U ovom postupku, tuženik je uslijed nepodnošenja odgovora na tužbu u roku određenim ovosudnim rješenjem od 25. siječnja 2024., 29. veljače 2024., pravovremeno, podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje (zaprimljen kod ovog suda 04. ožujka 2024.), istodobno podnijevši i odgovor na tužbu, u kojem navodi da je jedini pravnik zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme, bio u razdoblju od 08. veljače 2024. do 21. veljače 2024. privremeno nesposoban za rad, uslijed čega je prekoračen rok za podnošenje odgovora na tužbu. Navodeći kako se bolovanje ne može planirati pa tuženik nije mogao angažirati drugu osobu pravne struke od povjerenja koja bi mogla napisati predmetni odgovor na tužbu, predlaže da mu se dopusti povrat u prijašnje stanje.

16.1. Tužiteljica se podneskom od 25. lipnja 2025. (list 47-49 spisa), usprotivila navedenom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, navodeći kako je uvidom u spis nesporno vidljivo da je sud donio rješenje s uputom o pravnim posljedicama ogluhe koje da je moguće dostavljeno tuženiku istog ili najkasnije sljedećeg dana pa da je, obzirom na odlazak pravnice tuženika na bolovanje 08. veljače 2024., ista imala i više nego dovoljno vremena da sastavi i podnese odgovor na tužbu ili barem da o potrebi žurnog postupanja pravodobno obavijesti nadređene osobe, a da je konačno tuženik imao i mogućnost predlaganja produljenja roka prije njegovog isteka. Tužiteljica dalje navodi da se radi o propustu u organizaciji tuženika, koji u smislu sudske prakse ne predstavlja razlog za propust u smislu odredbe članka 117. ZPP-a. Naglašavajući da se osnovanost prijedloga za povrat u prijašnje stanje ne temelji samo na pravodobnosti nego i na postojanju opravdanih razloga za propuštanje, tužiteljica dalje navodi da tuženik nije dokazao postojanje takvog razloga u sadržajnom smislu te da ne postoji viša sila već propust u organizaciji rada tuženika koji kao pravna osoba mora osigurati stalan pravni kontinuitet, pri čemu odlazak jedne zaposlenice na bolovanje ne oslobađa pravnu osobu obveze postupanja. Predlaže odbiti prijedlog tuženika za povrat u prijašnje stanje kao neosnovan i donijeti presudu zbog ogluhe, uz dosudu tužiteljici troškova parničnog postupka.

16.2. Sukladno odredbi članka 121. stavka 2. ZPP-a, sud je zakazao ročište u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje te izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz isti. Na navedenom ročištu, održanom 18. rujna 2025., raspravnim rješenjem je dopušten povrat u prijašnje stanje pa se postupak vratio u ono stanje kao da nije bilo navedenog propuštanja. Ovaj sud smatra da je tuženik dokumentacijom dostavljenom uz predmetni prijedlog za povrat u prijašnje stanje, konkretno, izvješćem o privremenoj nesposobnosti za rad pravnika tuženika (list 27 spisa) te popisom radnika tuženika po radnim mjestima, zvanju i obrazovanju, na dan 08. veljače 2024. (list 28-30 spisa), dokazao tvrdnju da je jedini zaposleni pravnik tuženika u periodu od 08. veljače 2024., dakle, prethodno isteku roka za podnošenje odgovora na tužbu (obzirom da je tuženik rješenje s pozivom za odgovor na tužbu primio 31. siječnja 2024.), do 21. veljače 2024., dakle po isteku dodijeljenog roka za odgovor na tužbu, od 15 dana, bio na bolovanju te da iz navedenog razloga nije u navedenom periodu bio u mogućnosti podnijeti odgovor na tužbu u za to određenom roku. Pritom je ovaj sud uzeo u obzir kako podnošenje odgovora na tužbu kao ovopredmetnu, i u slučaju angažiranja kvalificiranog punomoćnika u osobi odvjetnika, zahtjeva stanovito vremensko razdoblje, kako radi angažiranja istog punomoćnika, tako i radi upoznavanja istog s relevantnom dokumentacijom te u konačnici podnošenja razložno obrazloženog odgovora na tužbu. Ovaj sud je u obzir uzeo i kako rok za podnošenje odgovora na tužbu nije prekluzivan rok materijalnopravne naravi, nego procesni sudski rok određen radi koncentracije postupka i procesne discipline, propuštanjem kojeg tuženik ne gubi trajno pravo iznijeti svoj stav, činjenice i dokaze, kao i okolnost omogućavanja strankama meritorne rasprave u radnim sporovima, kakav je i ovopredmetni. Uz sve navedeno, u obzir je uzeta i okolnost kako je od trenutka proteka tuženiku roka za podnošenje odgovora na tužbu pa do podnošenja predmetnog prijedloga za povrat u prijašnje stanje (predan na poštu preporučeno 29. veljače 2024.), i, sukladno odredbi članka 118. stavku 5. ZPP-a, odgovora na tužbu, proteklo manje od 15 dana, kao i okolnost da u međuvremenu nije donesena meritorna odluka ovog suda.

16.3. Tužiteljici je temeljem odredbe članka 122.a ZPP-a, rješenjem od 24. rujna 2025., dosuđen trošak izazvan propuštanjem roka i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, djelomično prema postavljenom zahtjevu.

U Rijeci 27. svibnja 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica Nora Kišur

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude, pismeno, putem ovog suda, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud. Presuda ili rješenje kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte