REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-37/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja, kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog II zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017. i 118/2018. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 24. siječnja 2025. broj K-763/2021-33 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 26. studenoga 2025. broj Kž-287/2025-14, u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog II za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 24. siječnja 2025. broj K-763/2021-33 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 26. studenoga 2025. broj Kž-287/2025-14 osuđen je II zbog počinjenog kaznenog djela protiv javnog reda - protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

2. Osuđeni II je po braniteljici, odvjetnici Kseniji Vržina pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) temeljem članka 517. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine broj“ 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP-25.), navodeći da ga podnosi zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točaka 1. i 2. ZKP-25., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP -25. te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku pred drugostupanjskim sudom, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-25. primjerak zahtjeva osuđenika sa spisom dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske radi podnošenja odgovora na zahtjev, koje je spis predmeta vratilo prvostupanjskom sudu uz dopis od 19. ožujka 2026. pod brojem Ksm-DO-67/2026 s mišljenjem da je zahtjev osuđenika neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovoj braniteljici.

5. Zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

6. U odnosu na razloge za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a koji se podnose zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika temeljem članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 1. (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo) i točkom 2. (ima li okolnosti koje isključuju krivnju) ZKP -25. osuđenik ističe kako, suprotno utvrđenju drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a posljedično tome je nepravilno primijenio i Kazneni zakon kada je opisanu djelatnost osuđenika pravno označio kao kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11. Smatra da iz dokazne građe i interpretacije činjenica ne proizlazi da bi on počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret odnosno da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji isključuju njegovu krivnju, pri čemu ne precizira i ne obrazlaže koje su to okolnosti koje u ovom konkretnom slučaju isključuju njegovu krivnju. Nakon toga, kao i u podnesenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, detaljno analizira dokazni postupak i ocjenu koju su dali sud prvog i drugog stupnja u odnosu na iskaze ispitanih svjedoka, polemizirajući s ocjenama tih iskaza, kao i s utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova, smatrajući kako je činjenično stanje u odnosu na njega trebalo, primjenom pravila „in dubio pro reo“, utvrditi na način koji je za njega povoljniji od utvrđenog (stranica 3., 6. odlomak odozgo do stranice 4., 4. odlomak odozgo obrazloženja zahtjeva).

6.1. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu.

6.2. Naime, iako osuđenik u ovom dijelu zahtjeva ističe zakonom dopuštenu osnovu za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP - 25., iz razloga koji su izneseni u odnosu na povredu iz članka 469. točke 1. ZKP -25. proizlazi kako se istaknutim tvrdnjama zapravo, u bitnome, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi. Stoga se, po ocjeni ovog suda, ovakvim navodima podnositelja zahtjeva, a kojima se osporava dokazanost odlučnih činjenica iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude, ponovno, kao i u podnesenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te se na taj način, mimo zakonskih uvjeta, pokušava ishoditi njegova naknadna preocjena u trećem stupnju.

6.3. Slična situacija postoji i u odnosu na daljnje istaknutu povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP-25. (okolnosti koje isključuju krivnju). Naime, kada se ocjenjuje postoje li razlozi za krivnju počinitelja tada sudovi utvrđuju postojanje il i ne postojanje elemenata koji su nužni za krivnju, a to su ubrojivost, postojanje namjere ili nehaja, kada to zakon izričito propisuje pri počinjenju određenog kaznenog djela te svijest počinitelja o protupravnosti njegovog postupanja. U ovom dijelu zahtjeva osuđenik u stvari niti ne osporava ni jednu od sastavnica krivnje, nego i nadalje svojim tvrdnjama ustrajava u osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je primjenom pravila „in dubio pro reo“ činjenično stanje trebalo na drugačiji, za njega povoljniji način, utvrditi i pritom nudi svoju interpretaciju inkriminiranog događaja i ocjenu izvedenih dokaza.

6.4. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama osuđenika, treba istaknuti kako se povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 2. ZKP -25., a na koje u ovom dijelu zahtjeva ukazuje podnositelj, prosuđuju isključivo prema onom i onakvom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je prema osuđenikovom shvaćanju trebalo utvrditi iz izvedenih dokaza, pri čemu se u pravilu radi o takvom činjeničnom stanju koje je za osuđenika povoljnije od onog utvrđenog pravomoćnom presudom. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, i prvostupanjski i drugostupanjski sud su u odnosu na utvrđeno činjenično stanje iz izreke pobijane pravomoćne presude, u konačnici, pravilno primijenili odgovarajuće odredbe kaznenog zakona.

6.5. Kako se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi samo zbog točno propisanih povreda zakona iz članka 515. i članka 517. stavka 1. ZKP-25., ali ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja to, suprotno tvrdnjama osuđenika, nisu ostvarene povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 2. ZKP-25., a na koje se u ovom dijelu zahtjeva osuđenik neosnovano poziva, pa stoga nije ostvaren razlog za pobijanje ove pravomoćne presude propisan člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP-25.

7. Obrazlažući nadalje ovaj izvanredni pravni lijek osuđenik ističe kako je isto tako ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP -25., pri čemu ukazuje na zakonsku osnovu iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP -25.

7.1. Argumentirajući ovaj navod podnositelj zahtjeva, kao i u izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, smatra da je prvostupanjski sud tijekom kaznenog postupka u odnosu na njega povrijedio načelo presumpcije nevinosti jer se od samog početka postupka rukovodio tezom da je osuđenik kriv i to, prije svega, zbog činjenice njegove ranije osuđivanosti. Tvrdi da u odnosu na njega sud nije zadržao nepristranu i objektivnu ulogu, nego je polazio od pretpostavke da je on počinio utuženo kazneno djelo. Takvim pristupom, po ocjeni osuđenika, nedostaci u dokazima su tumačeni na njegovu štetu, a što je u suprotnosti s pravilom „in dubio pro reo“, a koje nalaže sudu da u kaznenom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika.

7.2. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

7.3. Naime, i u ovom dijelu zahtjeva osuđenik ponovno polemizira s ocjenom dokaza koje je dao sud prvog stupnja, smatrajući da je taj sud dokaze koji su „imali određene nedostatke“ tumačio na štetu, a ne u korist ovog osuđenika, čime je postupio protivno pravilu „in dubio pro reo“. Međutim, s obzirom da i ovakvim tvrdnjama iz ovog dijela zahtjeva osuđenik u biti osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude, tražeći njihovu preocjenu u namjeri da izazove drugačiju odluku ovog suda u trećem stupnju, a mimo uvjeta predviđenih u zakonu, to se iz navedenih razloga ovaj zahtjev također ne može podnositi budući se ne radi o povredi propisanoj člankom 515. i člankom 517. stavkom 1. ZKP-25. Time što je sud izvedene dokaze ocijenio na drugačiji način od onog kako osuđenik smatra da ih je trebao cijeniti, ne znači da je sud povrijedio presumpciju nevinosti, kako to neosnovano tvrdi podnositelj zahtjeva.

7.4. Stoga, i u odnosu na istaknutu povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-25. osuđenik nije u pravu kada tvrdi da mu je u prvostupanjskom postupku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Ističući nadalje razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik nastavno navodi kako je ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku pred drugostupanjskim sudom, uslijed čega je, po njegovoj ocjeni, ostvarena i zakonska osnova iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-25.

8.1. Obrazlažući ovaj dio zahtjeva podnositelj ističe kako je drugostupanjski sud u žalbenom postupku dao samo paušalne odgovore na žalbene navode osuđenika u pogledu povrede prava obrane, navodeći pritom kako „takvu njegovu tvrdnju demantiraju dokazi provedeni u dokaznom postupku, a da to što dokazi nisu cijenjeni onako kako to želi osuđenik ne znači da je počinjena bitna postupovna povreda“. Isto tako, a kako je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio (ne)pravilnost primjene pravila „in dubio pro reo“ od strane suda prvog stupnja, time je također povrijedio odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koje su mogle utjecati na presudu.

8.2. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

8.3. Naime, sud drugog stupnja se u odnosu na žalbeni razlog koji se odnosi na povredu njegovog prava obrane na raspravi, zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, očitovao pod točkama 7.2. i 7.3. obrazloženja. Pritom je drugostupanjski sud dao kratke, ali jasne, razumljive, dostatne i relevantne razloge zbog kojih nije prihvatio kao osnovanu argumentaciju osuđenika da mu je povrijeđeno njegovo pravo obrane na raspravi, no druga je stvar što se osuđenik s takvim obrazloženjem ne slaže i što ga ne prihvaća kao dostatno, smatrajući kako se radi o paušalnim i nedovoljno obrazloženim navodima. U odnosu na tvrdnje podnositelja zahtjeva da je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio (ne)pravilnost primjene pravila „in dubio pro reo“ od strane prvostupanjskog suda, treba istaknuti kako se i ovdje radi o prigovoru kojim se u biti osporavaju činjenična utvrđenja, a već je u prethodnom dijelu ove odluke u više navrata rečeno kako se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi zbog okolnosti kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

8.4. Kako je sud drugog stupnja postupio u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP-25., s obzirom da je u svojoj odluci odgovorio na sve iznesene žalbene osnove te na sve istaknute bitne žalbene razloge, pa tako i na žalbeni razlog koji se odnosi na povredu prava obrane zajamčenu Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, uslijed navedenog, suprotno tvrdnjama osuđenika, nije ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP -25., a na koju u ovom dijelu podnositelj zahtjeva također neosnovano ukazuje.

9. Slijedom svega navedenog, budući da zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan to je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. , 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), trebalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 27. svibnja 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja