Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1598/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MAĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 3189 1/2 Atwater Avenue, kojeg zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene MA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnice Dajana Sobol i Ivana Smiljanić, odvjetnice u Rijeci, radi isplate, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2963/2020-73 od 29. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2963/2020-73 od 29. listopada 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.845,49 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2017. pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška, dok je točkom II. naloženo tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14

– Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku

– „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka

- dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev i naloži tuženoj plaćanje troškova postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.845,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama temeljem ugovora o zajmu za koji tvrdi da je sklopio s tuženom kao zajmoprimcem dana 21. prosinca 2011.

6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava, te provedenim financijskim i grafološkim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je u Ugovoru o zajmu broj GV/2011-12-21, na kojem nije naznačen datum sklapanja, kao zajmodavac naveden tužitelj a kao zajmoprimac tužena, te je kao predmet zajma navedena pozajmica od 2.529,25 EUR koju je zajmoprimac trebao vratiti u 16 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 165,14 EUR (1.234,00 kn), s dospijećem prve rate 21. siječnja 2012.;

- da je u čl. 3. ugovora navedeno da se isti smatra raskinutim u slučaju kašnjenja s uplatom bilo koje rate 4 ili više dana;

- da navedeni ugovor tijekom prvostupanjskog postupka nije dostavljen niti predočen sudu u izvorniku, iako je tužena osporila da ga je ikada sklopila, ističući kako je na traženje GA, koji je pravomoćno osuđen u kaznenom postupku, potpisivala brojne papire, i to uglavnom bjanko;

- da iz financijskog vještačenja provedenog po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, sačinjenog na temelju četiri uplate priznate po tužitelju (Izvadak iz otvorenih stavki) proizlazi da bi po predmetnom Ugovoru dugovanje na dan 30. prosinca 2016. iznosilo 21.439,37 kn (2.845,49 EUR);

- da nakon pribave preslika uplatnica dostavljenih od strane tužitelja, na kojima se nalazi pečat društva Optimus artis d.o.o. te potpis u rubrici "uplatitelj" (s tim da se o vjerodostojnosti potpisa financijski vještak nije mogao očitovati), vještačenjem proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o zajmu izvršena uplata prvog anuiteta u iznosu od 1.234,00 kn dana 17. siječnja 2012., te drugog, trećeg i četvrtog u istom iznosu dana 13. veljače 2012., 14. ožujka 2012. i 16. travnja 2012.;

- da iz vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za rukopise Ljerki Zdunić, koja zbog činjenice da je sva dokumentacija u spisu u preslikama nije mogla dati sigurno mišljenje o porijeklu spornih potpisa, već samo u stupnju vjerojatnosti, proizlazi da je skriptor potpisa na Ugovoru o zajmu vrlo vjerojatno tužena, dok ista vrlo vjerojatno nije skriptor potpisa na uplatnicama;

- da iz presude Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Kov-US-38/14 od 29. travnja 2014. proizlazi da je oglašeno krivim više osoba, između ostalih i GA (za kojeg tužena tvrdi da mu je potpisivala razne isprave bjanko ), koji je s ostalim osobama djelovao preko određenih trgovačkih društava, a u presudi se navodi i da su okrivljenici iz tog postupka s tuženom u više navrata sklopili ugovore o zajmu temeljem kojih su joj stvarno pozajmili 55.000,00 kn, a temeljem tih ugovora pribavili novac i drugu imovinu u iznosu od najmanje 276.328,00 kn, čime su je oštetili za najmanje za 174.665,23 kn.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

- da, cijeneći okolnost da tužitelj nije dostavio izvornik Ugovora o zajmu, čije je postojanje i vjerodostojnost tužena osporila, niti je dao ikakav razlog sudu zašto ga ne dostavlja, kao i da se na temelju rezultata grafološkog vještačenja ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužena potpisala taj ugovor, tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s tuženom, odnosno pozajmice u iznosu od 2.529,25 EUR;

- da iz bianko zadužnice nije razvidno na koji se pravni posao i osiguranje koje tražbine odnosi, pa se ista ne može sa sigurnošću povezati s predmetnim pravnim poslom, posebice kada se ima u vidu sadržaj presude donesene u kaznenom postupku prema kojoj je tužena sklapala više ugovora o zajmu uz posredovanje raznih agencija preko kojih su djelovali brojni okrivljenici iz tog postupka;

- da bi potraživanje tužitelja, sve kada bi i bilo dokazano postojanje ugovornog odnosa, bilo u zastari, jer nije utvrđeno da bi se na preslikama uplatnica koje je tužitelj naknadno dostavio na traženje vještaka nalazio potpis tužene, iz čega sud zaključuje da su iste, kao i potvrda tužitelja o tim uplatama, sačinjene za potrebe ovog postupka i u svrhu osujećivanja prigovora zastare, pri čemu mu je neuvjerljiv i nelogičan navod tužitelja da je netko drugi mogao umjesto tužene izvršiti uplatu jer se u tom slučaju ne bi potpisivao njenim imenom, pa kako je prva rata dospjela 21. siječnja 2012., te kako bi se sukladno čl. 3. Ugovora o zajmu u slučaju kašnjenja s bilo kojom uplatom 4 ili više dana ugovor smatrao raskinutim, to bi do raskida ugovora došlo već 26. siječnja 2012., dok je tužba podnesena 17. ožujka 2017., pa je potraživanje tužitelja utuženo po proteku petogodišnjeg zastarnog roka.

8. Tužitelj u podnesenoj žalbi u bitnom navodi da je obrazloženje prvostupanjskog suda u cijelosti kontradiktorno, odnosno da nije jasno kako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude može navesti da presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Kov-US-38/14 od 29. travnja 2014. upućuje na to da je tužena sklopila predmetni ugovor o zajmu, dok s druge strane prvostupanjski sud navodi kako tužitelj ipak nije dokazao svoju tvrdnju o postojanju ugovornog odnosa s tuženom . Smatra da je dokazao da je stupio u ugovorni odnos s tuženom i to upravo dokumentacijom koja prileži spisu, a na kojoj se nalazi potpis tužene, a što je u vrlo visokom stupn ju vjerojatnosti utvrdila i vještakinja Ljerka Zdunić, dok činjenica da nije mogla sa potpunom sigurnošću iznijeti svoje mišljenje ne umanjuje vrijednost nalaza i mišljenja danom u visokom stupnju vjerojatnosti. Smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda u pogledu zastare jer iz uplatnica u spisu proizlazi da je tužena vršila uplate po predmetnom ugovoru o zajmu, dok tužena pak u prilog svojih tvrdnji nije dostavila nikakve dokaze. Ističe da je tužitelj kao fizička osoba bilježio uplate tužene i kao zadnju uplatu zabilježio je uplatu od 16. travnja 2012., pa ne može biti govora o zastari. Naime, sve da je i točna činjenica kako tužena nije potpisnica predmetnih uplatnica, takva činjenica nije od utjecaja na okolnosti u ovom postupku jer je društvo Optimus Artis d.o.o. bilo posrednik tužene, putem kojeg je tužena vraćala pozajmljeni iznos zajma , pa tužitelj ni na koji način nije znao niti mogao znati da li tužena izravno vraća pozajmljeni iznos ili za nju to čini netko drugi.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

11. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP -a. Naime, prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, a tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. niti povrede odredbe članka 338. stavka 4. ZPP-a.

12. Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s tuženom, odnosno pozajmice u iznosu od 2.529,25 EUR. Naime, sam tužitelj svoju tužbu temelji na ugovoru o zajmu GV/2011-12-21 i za tu je činjenicu sud vezan, a za taj ugovor vještakinja nije mogla dati sigurno mišljenje o porijeklu spornih potpisa, dok pak tužitelj drugim dokaznim sredstvima (vlastitim iskazom, saslušanjem svjedoka i sl.) nije tvrdio niti dokazivao da bi ugovorni odnos među strankama doista nastao, kao i kada, gdje i pod kojim uvjetima je to bilo. Stoga je, u takvim činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, prvostupanjski sud mogao jedino primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 201. i 221. a ZPP-a te za drugačiji zaključak nema podloge.

13. Pritom nije u pravu tužitelj kada u žalbi ukazuje da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Kov-US-38/14 od 29. travnja 2014. upućuje na to da je tužena sklopila predmetni ugovor o zajmu s tužiteljem, dok da s druge strane taj sud smatra kako tužitelj ipak nije dokazao svoju tvrdnju o postojanju ugovornog odnosa s tuženom , jer navedeno iz prvostupanjske presude naprosto ne proizlazi. Naime, prvostupanjski sud doista smatra da presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Kov-US-38/14 od 29. travnja 2014. ukazuje na to da je tužena potpisivala određene ugovore uz posredovanje agencije Calisto otpremništvo d.o.o., no kako je u predmetnom ugovoru (čija autentičnost vještačenjem nije dokazana) kao zajmodavac naveden tužitelj, te se posredovanje agencije Calisto otpremništvo d.o.o. nigdje ne vidi niti ne spominje , to prvostupanjski sud nije mogao uspostaviti uzročnu vezu koja bi bila dovoljna za prihvaćanje tužiteljevog zahtjeva, slijedom čega žalbeni navodi tužitelja o kontradiktornosti prvostupanjske presude nisu točni.

14. Uz to se ne može prihvatiti niti žalbeni navod tužitelja kako činjenica da grafološka vještakinja Ljerka Zdunić nije mogla s potpunom sigurnošću iznijeti svoje mišljenje ne umanjuje vrijednost nalaza i mišljenja koji je dan u visokom stupnju vjerojatnosti. Naime, iz očitovanja te vještakinje proizlazi kako se prema pravilima struke sigurno mišljenje ne može dati na temelju vještačenja preslika, dok tijekom postupka nije proveden niti jedan drugi dokaz koji bi potvrdio da je navedeni ugovor (koji prilaži u preslici) uistinu s tuženom i sklopljen, a niti je tužitelj objasnio zašto ga ne dostavlja. Stoga se u takvim okolnostima doista na preslici ugovora kao jedinom dokazu ne može ne samo dati sigurno mišljenje u grafološkom vještačenju, već niti prihvatiti mišljenje u manjem stupnju vjerojatnosti, pa posljedično tome niti temeljiti sudska presuda.

15. Konačno, u pogledu žalbenih navoda koji se tiču zastare, valja navesti da je prvostupanjski sud taj pravni stav iznio samo u slučaju kada bi se smatralo da bi bilo dokazano postojanje ugovornog odnosa. Međutim, kako prvostupanjski sud prvenstveno smatra da postojanje ugovornog odnosa tužitelj nije dokazao, koji zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, to nije potrebno obrazlagati da li bi predmetna tražbina, da postoji, bila u zastari. Naime, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti samo žalbene navode koji su od odlučnog značaja, pa kako ostali navodi žalbe to nisu (tvrdnje o tome da druga osoba može ispuniti obvezu umjesto dužnika, što utječe na tijek zastare ), ovaj drugostupanjski sud ih nije posebno razmatrao.

16. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, pa kako žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost presude, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu.

17. Žalba tužitelja ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka od 1.250,00 EUR, a predmetno rješenje o trošku utemeljeno je na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), te u donošenju istog nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je i točka II. izreke prvostupanjske presude.

18. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer