REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-699/2026-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5527/2025-11 od 2. veljače 2026. u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5527/2025-11 od 2. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja pobijanom presudom odlučio je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 016-545/2007 od dana 20.06.2007. godine koji su sklopili PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditor, na način da je ništetan dio čl. 5.2. koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita.“

II. Nalaže s tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 1.982,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 26. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.057,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 2. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pobija odluku o parničnom trošku. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Podredno, predlaže ukinuti presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski je sud utvrdio ništetnost dijela odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 016-545/2007 od 20. lipnja 2007. koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita.“, te je naložio tuženiku isplatu iznosa od 1.982,57 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. srpnja 2007. pa do isplate na ime te ništetne odredbe.

6. Ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavku 2. ZPP-a, a nije počinio ni bitnu povredu na koje se tuženica poziva, onu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Također, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda sadrži sve što propisuje navedena zakonska odredba.

7. I činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, pa je tako utvrđeno:

- da su 20. lipnja 2007. tužitelj, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika - Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-545/2007 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 228.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria

Bank d.d. na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (članak 5. stavak 2.)

- te da je pravni prednik tuženika tužitelju na ime tih jednokratnih troškova kredita 26. srpnja 2007. naplatio iznos od 1.982,87 eura.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i utvrdio ništetnim odredbu o jednokratnom trošku za obradu kredita te posljedično naložio tuženiku povrat tih iznosa koji nisu sporni u pogledu visine.

9. Ocjenjujući poštenost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane prednika tuženika, kao kreditora, da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje je prednik tuženik, nepošteno i nezakonito primjenjivao te da je tužitelja kao drugu ugovornu stranu dovelo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

10. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane prednika tuženika, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj, pa je ista u smislu čl. 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007. - dalje: ZZP) nepoštena i time ništetna u smislu članka 102. stavka 1. ZZP-a, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku to nije učinio.

11. Točno je da prednik tuženika kao trgovac ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

12. Imajući u vidu da je tuženik sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužitelja, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je navedena odredba ništetna.

13. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 1.982,57 eura, i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženik nije posebno osporio.

14. U vezi sa žalbenim navodom da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), koji prigovor tuženika je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario, za navesti je da je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog tuženika za pribavu očitovanja Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope (EKS), jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice, ništetnost spornih ugovornih odredbi.

15. Neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare jer se prvostupanjski sud pravilno pozvao na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 5. stavka 2. i članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

16. Ni žalba protiv odluke o troškovima nije osnovana, pa je tako prvostupanjski sud osnovano tužitelju priznao trošak za pristup njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude 8. listopada 2025. u iznosu 50,00 eur po tarifnom broju 9. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.), bez obzira što se presuda objavljuje i na e-Oglasnoj ploči suda, jer to ne priječi tužitelja da putem punomoćnika pristupi na ročište za objavu presude, u kojem slučaju ima pravo na naknadu za pristup. Također neosnovano žalitelj smatra da sud nije smio odlučiti o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška koji je predan na ročištu za glavnu raspravu a ne u elektroničkom obliku. Naime, odredbom čl. 164. st.3. ZPP propisano je da se zahtjev za naknadu troškova mora staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, slijedom čega je tužitelj predajom valjanog troškovnika na ročištu kojim se zaključuje glavna rasprava ispunio svoju obvezu iz odredbe čl. 164. st.3. ZPP. Osim toga podnesak kojim tužitelj zahtjeva troškove postupka nije onaj kako ga određuju odredbe čl. 106. st.1. i 2. ZPP.

17. Iz navedenih razloga, svi žalbeni navodi tuženika utvrđeni su neosnovanim pa je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

18. Kako tuženiku koji nije uspio sa svojom žalbom ne pripadaju ni zatraženi troškovi ovog žalbenog dijela postupka to je o tom njegovom zahtjevu odlučeno temeljem čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP.

U Puli 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić