REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-136/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i VZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupane po punomoćnici Mariji Petri Sokač, odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj: P-886/2022-43 od 28. studenog 2025. u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj: P-886/2022-43 od 28. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja je proglasio nedopuštenom ovrhu na nekretninama u suvlasništvu ovršenica svake u ½ dijela određene rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja poslovnog broja: Ovr-992/2022 od 3. lipnja 2022. po prijedlogu ovrhovoditelja Erste & Steiermärkische banka d.d. Rijeka, protiv ovršenica ŠZ i VZ na temelju ovršne isprave Ugovora o kreditu od 17. veljače 2015. broj: 2402006-1031262160 (točka I.). U točki II. izreke odbačen je kao nedopušten tužbeni zahtjev tužiteljica kojim je traženo:

"2. Utvrđuje se da je ovrha nedopuštena iz razloga što je ugovor o kreditu ovrhovoditelj otkazao radi pogrešnog i netočnog obračunavanja otplate kredita i to na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102245495, sklopljenog 17. veljače 2005. između tužiteljice ŠZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320, a koji je osiguran Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) 21. Veljače 2005. Potvrđen kod javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca pod brojem OU-62/05, na nekretninama protivnika osiguranja PZ iz [adresa] i GZ iz [adresa] kao protivnika osiguranja za kredit ŠZ iz [adresa] na nekretninama koje su upisane kod Općinskog suda u Križevcima u zemljišnoj knjizi k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica] oranica jama konopljišće površine 572 čhv, kčbr. [katastarska čestica] kuća u [adresa] površine 28 čhv, dio kuće u [adresa] površine 27 čhv, dio zgrade u [adresa] površine 3 čhv, voćnjak u [adresa] površine 383 čhv, u dijelu ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se može promijeniti kao I način obračuna I naplate u skladu s važećim odlukama Banke, dakle jednostrano, kao I u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti."

U točki III. naloženo je tuženiku da tužiteljicama na ime parničnog troška isplati iznos od 2.953,09 eura i to u roku od 15 dana, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga. Prije svega ističe da bi sud prvog stupnja trebao ocijeniti da li postoje objektivni ili subjektivni razlozi za izuzeće sudaca koji će odlučivati o predmetnoj žalbi. Ukazuje na proturječnost izreke i obrazloženja te na prekoračenje ovlaštenja suda iz čl. 50. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016, 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024. - dalje: OZ). Sud prvog stupnja da je proveo financijsko vještačenje s ciljem utvrđenja navodne preplate po kreditu i temeljem tog dokaza utvrdio da ne postoji dug 1. tužiteljice prema tuženiku. Na taj način su se utvrđivale činjenice koje nisu obuhvaćene tužbenim zahtjevom niti dopuštenim predmetom ove parnice. Navodi da je na tužitelju bio teret dokaza da li je on imao status potrošača, a ta odlučna činjenica nije utvrđena, da nije jasno temeljem čega je zauzet stav da bi se odredba o valutnoj klauzuli imala smatrati ništetnom, da su pogrešno i nepotpuno utvrđene činjenice u svezi ništetne odredbe o promjeni kamatne stope, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada se sud pozvao na Zakon o zaštiti potrošača/07 jer da u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade te da se na pogrešan način tumači smisao i doseg odredbe Zakona o zaštiti potrošača/07 koje se imaju primijeniti na konkretan slučaj. Pobija odluku o troškovima postupka a kod toga posebno ukazuje da je sud prvog stupnja neosnovano tužiteljicama priznao trošak njihova zastupanja na ročištu za objavu presude. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači a tužbeni zahtjev tužiteljica odbije u cijelosti. Potražuje troškove postupka uključujući i ovog žalbenog dijela.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, one određene u ovršnom predmetu suda prvog stupnja poslovnog broja Ovr-992/2022 i to na nekretninama ovdje tužiteljica a radi naplate potraživanja ovdje tuženika na temelju Ugovora o kreditu od 17. veljače 2005. broj: 2402006-1031262160. Predmet spora je i zahtjev tužiteljica za utvrđenje da je ovrha nedopuštena iz razloga što je ugovor o kreditu ovrhovoditelj otkazao radi pogrešnog i netočnog obračunavanja otplate kredita i to na temelju određenih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu a koji je osiguran Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u suvlasništvo ovdje tužiteljica i to odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i ugovorena valutna klauzula.

6. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tužitelja kao kreditora sklopljen navedeni Ugovor o kreditu, da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužiteljica kao ovršenica pokrenuo ovršni postupak u kojem je sud donio rješenje o ovrsi na nekretnini ovršenica te u kojem je donio i rješenje o upućivanju ovdje tužiteljice na pokretanje ove parnice pozivom na odredbu čl. 50. st.1. toč. 7., 9. i 10. OZ-a.

7. Tužiteljice su žalbu protiv rješenja o ovrsi između ostalog izjavile iz razloga što je ovrha određena na predmetu na kojemu je mogućnost ovrhe ograničena jer se radi o nekretnini koja predstavlja njihov jedini dom i nemaju drugih nekretnina u kojima bi mogle živjeti, da je tražbina manja od iznosa kojim se dozvoljava provedba ovrhe na nekretnini sukladno čl. 80.b OZ-a, da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju Ugovora o kreditu čije su odredbe ništetne, one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da u trenutku pokretanja postupka ovrhe ne postoji tražbina ovrhovoditelja.

8. Tužiteljice svoj zahtjev temelje na činjenici da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te da je tražbina tuženika iz predmetnog Ugovora o kreditu namirena odnosno da u trenutku pokretanja ovršnog postupka predmetni dug ne egzistira.

9. Sud prvog stupnja je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica nakon što je kao prethodno pitanje raspravio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i odlučio da su te odredbe ništetne, da je tuženik stekao neosnovano određene novčane iznose koje je 1. tužiteljica ŠZ platila na temelju tih ništetnih odredbi, da je takvom preplatom na dan otkaza ugovora o kreditu od strane tuženika 1. tužiteljica više platila 4.442,20 eura te da u trenutku pokretanja ovrhe protiv ovdje tužiteljica ne egzistira tražbina ovdje tuženika.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud ocjenjuje da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st.2. ZPP-a a niti one na koje ukazuje žalitelj.

10.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a jer su u pobijanoj odluci navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužiteljica su pravilno utvrđene a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

11. Time što se tuženik poziva na eventualno izuzeće sudaca (članova vijeća) drugostupanjskog suda uslijed subjektivne i objektivne nepristranosti, ukoliko suci ili njima bliske osoba imaju ili su imale kredit s ugovorenom promjenjivom stopom redovite kamate i/ili valutnom klauzulom u CHF (kod tuženika ili kod drugih banaka), i/ili su bliski sa osobama koje zastupaju ili rade u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, nije dovedena u pitanje procesna pretpostavka s obzirom na sastav drugostupanjskog suda u predmetnoj parnici, to ne samo zbog toga što pravila o procesnim pretpostavkama s obzirom na sud, među kojima su i ona o izuzeću suca u apsolutnom i relativnom smislu (članak 71. ZPP-a), u svojoj podlozi ne podrazumijevaju eventualno izuzeće suca, već i zbog toga što kod predsjednice drugostupanjskog vijeća u predmetnoj parnici, niti člana vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu objektivnost.

12. Neosnovano tuženik ukazuje na proturječnost izreke i obrazloženja pobijane odluke jer je po ocjeni i ovoga suda zakonito je prvostupanjski sud odbacio tužbeni zahtjev tužiteljica jer one zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom mogu tražiti samo iz onih razloga zbog kojih su rješenjem u ovršnom postupku upućene na pokretanje ovakve parnice. Tužbeni zahtjev koji je odbačen prelazi okvire dopuštenog tužbenog zahtjeva u konkretnom sporu, zbog čega je takav zahtjev valjano odbijen. Međutim to ne znači da sud prvog stupnja kao prethodno pitanje ne može raspraviti da li su određene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, da li je 1. tužiteljica izvršenim uplatama po osnovi takvih ništetnih odredbi preplatila tuženikovu tražbinu a s tim u svezi da li je u vrijeme kada je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužiteljica (kao ovršenica) pokrenuo ovrhu, postojala njegova tražbina zbog koje traži provođenje ovrhe na nekretninama tužiteljica.

13. Prema svim provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama ovaj sud ocjenjuje da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule, pozivanjem prvenstveno na utvrđenja iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa (Trgovački sud u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012) i izražavajući pravno shvaćanje o vezanosti suda u ovoj parnici za takva utvrđenja, sukladno čl. 502.c ZPP.

14. Prema odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

15. Ugovorom o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, a o ništetnosti dijela ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope je sud odlučio kao o prethodnom pitanju, kako je gore navedeno.

17. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

18. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena je (kao prethodno pitanje) ništetnom na temelju Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

19. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (UZ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt,ECLI:EU:C:201:207), kao i ni praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

21. Valjda reći i da je Sud Europske unije presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučio, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

22. U konkretnom slučaju tužiteljice su se u tužbi pozvale na odluku suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, su zaključili predmetni Ugovor o kreditu kojim je prvotužiteljici odobren kredit u iznosu od 45168,00 CHFu kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 305,62 CHF, u svrhu izgradnje i adaptacije stambenog prostora, uz valutnu klauzulu, te da je istim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,30% godišnje.

23. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (banke) i drugim njegovim internim aktima, jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009. – dalje: ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

25. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

26. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

27. Iz predmetnog ugovora i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj 1. tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prvotužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF.

28. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

29. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

30. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na obje ugovorne odredbe (o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzul), te da je valutna klauzula predviđena i odredbom čl. 22. ZOO-a, i da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora poštivao svu važeću zakonsku regulativu.

31. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

32. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna kamata i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a kao i odredbama ZOO-a, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

33. Suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženika, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita.

34. Tuženik pogrešno smatra da je u postupku nepotrebno proveden dokaz financijskim vještačenjem budući da se njime ne utvrđuju činjenice od relevantnog značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, niti se utvrđivanje tih činjenica smatraju dopuštenim predmetom ove parnice. To stoga jer su tužiteljice tijekom ovršnog postupka ukazivale da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada ju nisu mogle istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno ovjerovljena javnobilježnička isprava i jer već u vrijeme pokretanja ovršnog postupka više nije postojalo sporno potraživanje tuženika u odnosu na njih. Upravo zbog toga i to između ostalog pozivom na odredbu čl. 50. st.1. toč.9. OZ-a one su upućene na pokretanje ove parnice sve kako bi dokazale da ne postoji tražbina tuženika zbog koje je pokrenut ovršni postupak kod suda prvog stupnja poslovni broj: Ovr-992/2022, a samim time da su ispunjene pretpostavke da se ta ovrha proglasi nedopuštenom (jer bez postojanja tražbine ne može se ni provoditi ovrha). Stoga je bilo potrebno provesti i taj dokaz.

35. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Marinele Vučković, kojeg u cijelosti prihvaća i ovaj sud, smatrajući ga potpunim, objektivnim i stručnim, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je 1. tužiteljica kao korisnica kredita temeljem Ugovora o kreditu na dan njegova otkaza, 17. kolovoza 2021., preplatila sveukupan iznos od 8.447,37 eura na ime tečajnih razlika i uvećane kamatne stope, iznos od 3.450,09 eura na ime zakonskih zateznih kamata zbog tečajnih razlika i uvećane kamatne stope te kako tuženik na dan otkaza kredita smatra da visina predmetnog dugovanja tužiteljica iznosi 7.450,26 eura to da je 1. tužiteljica više platila 5.442,20 eura.

36. Na takvom utvrđenju, koje tuženik nije valjano osporio, osnovano je sud prvog stupnja temeljio svoju odluku.

37. Neosnovano tuženik navodi da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 154. ZPP, a sukladno odredbi čl. 335. ZPP. Naime, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Stoga, trošak punomoćnika za pristup ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka.

38. Tužiteljice su zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavile sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave, a njihov punomoćnik je pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena.

38.1. Kako se radi o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalog tijekom parničnog postupka, to je pravilnom primjenom materijalnog prava i to Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje Tarifa) i Tbr. 46. Tarife u vezi Tbr. 54. Tarife, tužiteljicama osnovano dosuđen zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

39. Kako je u tom dijelu sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio relevantno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo a tuženik nije iznio valjane razloge zbog kojih bi se u tom dijelu odluka trebala preinačiti ili ukinuti, to je žalba tuženika u tom dijelu utvrđena neosnovana.

40. Slijedom svega iznijetog o žalbi tuženika odlučeno je kao u izreci ove odluke (čl. 368. st.1. ZPP-a).

41. Zahtjev tuženika za na naknadu žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer žalitelj nije uspio sa svojim pravnim lijekom (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP-a).

U Puli 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić