Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-448/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Čopor i Sara Lacko, odvjetnicama iz Varaždina, protiv tuženika RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariju Sokaču, odvjetniku iz Varaždina, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-182/2025-22 od 30. siječnja 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-182/2025-22 od 30. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženiku RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da isplati tužiteljici GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.000,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.277,90 eur (tisuću dvjesto sedamdeset sedam eura i devedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 12. veljače 2026. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. U žalbi tuženik navodi kako istu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu konkretno ne navodi koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.-Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a, te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos od 3.000,00 eura, koji iznos je tuženiku pozajmila 19. i 20. ožujka 2024. bez dogovorenog roka vraćanja.

6.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da od tužiteljice nikad nije pozajmio navedeni iznos, a da je podnošenje tužbe posljedica loših odnosa između njega i tužiteljice.

6.2. Iz dokaza koji su provedeni, prvostupanjski sud je utvrdio;

- da je iz bankovne aplikacije vidljivo da je tužiteljica s računa otvorenog kod Zagrebačke banke d.d. dana 19. i 20. ožujka 2024. podigla gotov novac na bankomatu u [adresa] u iznosu od 1.500,00 eura u dva navrata, odnosno ukupno 3.000,00 eura,

- da iz opomene od 24. ožujka 2025., koju je punomoćnica tužiteljice uputila tuženiku, proizlazi zahtjev za povrat 3.000,00 eura, a koji iznos je pozajmljen kako bi tuženik isplatio bivšu suprugu iz bračne stečevine te se poziva tuženika da pozajmljeni iznos vrati u roku od 8 dana ili da predloži modalitet vraćanja pozajmljenog iznosa ukoliko isto nije moguće izvršiti jednokratnom isplatom,

- da je tužiteljica navedenu opomenu predala preporučenom pošiljkom Hrvatskoj pošti d.d., 24. ožujka 2025. i da je tuženik istu primio, ali iz navedene potvrde nije vidljiv datum primitka,

- da je presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-509/2024-36 od 5. ožujka 2025. tuženik proglašen krivim što je u razdoblju od siječnja 2021. do 24. rujna 2024. na teret tužiteljice počinio kazneno djelo nasilja u obitelji, a 24. rujna 2024. na teret tužiteljice počinio kazneno djelo tjelesne ozljede, prijetnje i oštećenja tuđe stvari te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci uz djelomičnu uvjetnu osudu,

- da iz bankovne aplikacije i SMS korespondencije između tužiteljice i VĐ (sina tuženika) proizlazi da je tužiteljica VĐ 3. studenog 2023. pozajmila iznos od 2.000,00 eura, a kako taj iznos nije vraćen, to je tužiteljica protiv njega podnijela kod Općinskog suda u Rijeci tužbu radi povrata pozajmljenog iznosa, koji postupak se vodi pod brojem P-618/2025.

6.3. Prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza u bitnom proizlazi da je u vrijeme pozajmice živjela u kući tuženika, da su živjeli u intimnoj vezi koja se povremeno prekidala te da je ona tuženiku od svoje ušteđevine pozajmila iznos od 3.000,00 eura, a koje novčane iznose je podigla 19. i 20. ožujka 2024., svaki dan po 1.500,00 eura, jer joj je to bio limit na računu za podizanje gotovine, kako bi tuženik isplatio svoju bivšu suprugu temeljem bračne stečevine, a što da je isti učinio 20. ožujka 2024., a da potvrdu o pozajmljivanju novca nije tražila jer je tuženik u pravilu bio nasilan.

6.4. Tuženik u svom iskazu je naveo kako je bio u vezi s tužiteljicom s prekidima ukupno četiri godine, potvrđuje da je bivšoj supruzi u ožujku 2024. isplatio iznos od 3.000,00 eura, ali da je novac kojim je isplatio bivšu suprugu potekao iz njegove ušteđevine u prethodnom razdoblju od dvije godine, a koji novac je skrivao u kući u kovčegu s bravom u ormaru od tužiteljice i za koji novac ona nije znala.

6.5. Njegov iskaz potvrđuje i svjedok VĐ, koji je njegov sin, s tim što osobno nema nikakvih saznanja o izvršenoj pozajmici, a što se tiče ušteđevine tuženika, za nju zna jer mu je to tuženik rekao. Svjedokinja JĐ nema nikakvih saznanja o tome da bi tužiteljica tuženiku pozajmila novac, a u svom iskazu je navela da ju je tužiteljica pozvala da svjedoči i da joj je rekla neka kaže da je ona tuženiku pozajmila novac, a što ona ne može posvjedočiti jer to joj nije osobno poznato.

6.6. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud navodi da u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je ona o toj pozajmici iskazivala detaljno i dosljedno navodeći u koje dane i u koje doba dana je podizala dva puta iznose od po 1.500,00 eura, a što je potvrđeno i iz ispisa iz bankovne aplikacije, jer je iznosila pojedinosti o postupku sklapanja sporazuma tuženika i njegove bivše supruge o podjeli njihove bračne stečevine, što tuženik nije osporio, pa da je dala jasan razlog zašto je izvršila pozajmicu tuženiku i zašto nije zatražila sklapanje ugovora o zajmu u pisanom obliku ili izdavanje potvrde o pozajmljenom iznosu. Prvostupanjskom sudu je prihvatljivo da isto nije tražila jer se bojala tuženika koji je redovno bio nasilan prema tužiteljici, a što proizlazi i iz pravomoćne presude istog suda broj K-509/2024-36 od 5. ožujka 2025. o počinjenim kaznenim djelima nasilja u obitelji i kaznenom djelu tjelesne ozljede, prijetnje i oštećenja tuđe stvari na štetu upravo tužiteljice.

6.7. Prvostupanjski sud navodi da ne prihvaća iskaze tuženika i svjedoka VĐ, jer da iskaz tuženika ne potkrjepljuje niti jedan materijalni dokaz, a osobito njegovu tvrdnju da je imao ušteđevinu koju je čuvao u kovčegu u ormaru u svojoj kući kako bi isti sakrio od tužiteljice, obzirom da iz ispisa iz bankovne aplikacije proizlazi da je tužiteljica raspolagala sa znatnim novčanim sredstvima na svom računu te da nije financijski ovisila o tuženiku zbog čega se ne ukazuje logičnim i životnim takvo postupanje tuženika. Iskazu VĐ prvostupanjski sud ne poklanja vjeru jer je u bliskom srodstvu s tuženikom i jer i protiv njega tužiteljica vodi postupak radi povrata iznosa od 2.000,00 eura.

6.8. S pozivom na članke 499., 504. i 183. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice. Na dosuđeni iznos od 3.000,00 eura dosuđena je zakonska zatezna kamata od 10. lipnja 2025. jer stranke nisu ugovorile rok za vraćanje zajma, niti se taj rok može odrediti iz okolnosti zajma pa temeljem članka 504. ZOO-a obveza tuženika na povrat zajma dospijeva istekom dva mjeseca od zahtjeva tužiteljice za povrat. Tužiteljica je zahtjev za povrat uputila tuženiku u opomeni od 24. ožujka 2025., koju je tuženik primio, ali na istoj nije razvidan datum primitka, zbog čega kao nesporan datum primitka zahtjeva tužiteljice za povratom navedenog novčanog iznosa prvostupanjski sud uzima 9. travnja 2025. kao dan primitka predmetne tužbe, zbog čega zakonsku zateznu kamatu iz članka 29. stavak 1. ZOO-a dosuđuje od 10. lipnja 2025., dakle po proteku dva mjeseca od primitka tužbe od strane tuženika kada da je tuženik došao u zakašnjenje.

6.9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.). Na dosuđeni iznos troška dosuđena je i zakonska zatezna kamata temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016. -odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2017., 131/2020. i 114/2022.) od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

7. Tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno kako su izvedeni svi dokazi koji su predloženi po strankama, isti preocjenjuje činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, odnosno zaključke prvostupanjskog suda o primjeni materijalnog prava na činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno, na temelju dostupnog mu raspravnog materijala, a koji su ponudile stranke, utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio kao utvrđenim činjenicu da je tužiteljica, a čiji je iskaz potkrijepljen i određenom pisanom dokumentacijom, tuženiku pozajmila iznos koji potražuje tužbom. Podizanje navedenog novčanog iznosa s računa tužiteljice u dane 19. i 20. ožujka 2024. u ukupnom iznosu od 3.000,00 eura odgovara nespornoj činjenici između stranaka da je tuženik upravo 20. ožujka 2024. i to upravo iznos od 3.000,00 eura isplatio svojoj bivšoj supruzi, dok o postojanju ušteđevine tuženika svjedoči samo tuženik i njegov sin VĐ koji je prema tvrdnji tužiteljice i prema podnesenoj tužbi protiv istog te na temelju vođene SMS korespondencije između tužiteljice i VĐ, također od iste pozajmio određeni novčani iznos. Navedeno ukazuje na to da je tužiteljica ta koja je raspolagala novčanim iznosima koje je mogla pozajmiti. Prihvatljivo je ovom sudu i obrazloženje tužiteljice zbog čega nije zatražila zaključenje pisanog ugovora o zajmu ili potvrde o pozajmljenom iznosu, obzirom da je veza između tužiteljice i tuženika bila vrlo turbulentna, nepredvidiva, te je tuženik bio nasilan prema tužiteljici u dužem vremenskom periodu i prije izvršene same pozajmice, kako je to pravomoćno utvrđeno i u kaznenoj presudi broj K-509/2024 temeljem koje je tuženik oglašen krivim za kazneno djelo nasilja u obitelji u razdoblju od siječnja 2021. pa do 24. rujna 2024., dakle i za razdoblje prije nego što je tužiteljica tuženiku pozajmila navedeni iznos i upravo na štetu tužiteljice.

8. Zbog navedenih razloga ovaj sud je odbio žalbu tuženika te je potvrdio pobijanu odluku primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković