Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1478/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja „Boxmark Leather“ d.o.o., OIB: 44766486839, iz Trnovca, Gospodarska 12, zastupanog po punomoćniku Pavi Novokmetu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženica TČ, glavne urednice portala „Dnevnik.hr“, iz Zagreba, Buzinski krči 1, i ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao glavne urednice programa „Nova TV“ d.d., iz Zagreba, Buzinski krči 1, obje zastupane po punomoćnici Valentini Kučić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Buterin & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi objave ispravka informacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-1/2023-54 od 14. studenog 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-1/2023-54 od 14. studenog 2025.
II. Rješenje o dopuštenosti preinake tužbe nije bilo predmet drugostupanjskog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženici TČ, glavnoj urednici portala Dnevnik.hr., da bez odgode na istom ili jednakovrijednom mjestu programskog prostora, na portalu Dnevnik.hr, bez ikakvih izmjena i dopuna, objavi ispravak informacije čiju objavu je zahtjevom od 13. srpnja 2018. zatijevao tužitelj BOXMARK LEATHER d.o.o., Trnovec (Općina Trnovec Bartolovečk) Gospodarska 12, OIB 44766486839, a koja glasi:
"ISPRAVAK
Na Internet stranicama portala Dnevnik.hr, 5. srpnja 2018. objavljen je članak u kojem je kao autor naznačen "Provjereno", pod nazivom "Potresna ispovijest radnika tvrtke o teroru koji doživljavaju na poslu: "Žene se ne usude otići na WC ni zamijeniti uložak…"". Članak se nalazi na slijedećem linku:
https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/potresna-ispovijest-radnika-tvrtke-boxmark-o-teroru- koji-dozivljavaju-na-poslu-zzene-se-ne-usude-otici-na-wc-zamijeniti-ulozak--- 522813.html#.
Navedeni članak popraćen je sa fotografijama poslovnih prostora društva BOXMARK LEATHER d.o.o. Trnovec (dalje u tekstu: "Boxmark"), fotografijama sadašnjih i bivših radnika Boxmarka, te poveznicom na video zapis koji sadrži najavu reportaže koja je 5. srpnja 2018. objavljena u sklopu emisije Nove TV pod nazivom "Provjereno" koja se bavi uvjetima rada u Boxmarku.
Na istom portalu dana 6. srpnja 2018. objavljen je članak u kojem je kao autor navedena ŽČ, pod naslovom "Druga strana medalje: Dok se poslodavac hvali postignućima, radnice za Provjereno svjedoče o svakodnevnom neljudskom maltretiranju". Taj članak je se nalazi na slijedećem linku: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/provjereno-donosi-pricu-o-tvornici-boxmark-u-kojoj- su-radnici-izlozeni-svakodnevnom-maltretiranju---522911.html, i popraćen je videozapisom cijele reportaže iz emisije "Provjereno" od 5. srpnja 2018. godine. Ukratko, ti članci i video zapisi proizvode lažni utisak da nitko ne želi raditi u Boxmarku, da rad u Boxmarku podrazumijeva kršenje radnih prava, izvršavanje nemogućih zadataka, trpljenje uvreda nadređenih, narušenje zdravlja, pri čemu radnici tobože u Boxmarku ne bi mogli jesti niti piti, i imaju ograničen pristup toaletu. Sve su to neistine. Nije istina da nitko ne želi raditi u Boxmarku, u Boxmarku u ovom trenutku radi 3.107 ljudi. Boxmark je doista opetovano javno komunicirao da mu nedostaje radne snage, međutim ne bilo kojih radnika već stručnih kadrova, prije svega šivača i krojača. Radi se o zanimanjima koja su deficitarna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, što je objektivan podatak koji se lako može provjeriti jednostavnim uvidom u javno dostupne podatke. Boxmark traži strane radnike upravo za ova deficitarna zanimanja, a ne da bi zamijenio hrvatske radnike strancima. Strani radnici koje trenutno zapošljava čine samo 1,16% svih Boxmarkovih zaposlenika u Hrvatskoj.
Postojanje normi je uobičajeno u industrijskoj proizvodnji. Za vrstu poslova koji se spominju u članku norma se ne odnosi na čitave komade kože kao što se insinuira, već kožne krojne dijelove manjeg formata (veličine A4 papira). Ovako postavljene norme nisu ni po čemu neuobičajene. U Boxmarku zadani postotak norme (na normiranim radnim mjestima) prosječno ostvaruje 92,52% radnika, od tog broja 48.38% radnika ostvari rezultat veći od norme, za što dobivaju dodatne bonuse, a prosječno 39,23% svih radnika ostvaruje dodatne bonuse s osnova izvrsnosti. To znači da barem pet puta više radnika premaši normu nego što ju ne ispuni. Neisplatom stimulacija radnicima koji premašuju ovako postavljene norme i izjednačavanjem primanja svih radnika Boxmark bi zapravo profitirao, ali to ne bi bilo produktivno niti pravedno prema većini radnika.
U članku i pripadajućem video zapisu se pretendira izjave ukupno četiri (mahom bivša) radnika Boxmarka, u kojima oni izražavaju svoje subjektivne i neprovjerljive stavove o radu u Boxmarku, predstaviti kao potpuno i konačno svjedočanstvo o uvjetima rada kako ih doživljavaju svi radnici. Ovakve izjave ne mogu predstavljati potpunu niti objektivnu informaciju, uzevši u obzir da je u Boxmarku od početka njegovog rada radio 10.791 radnik. Dakle u članku je zastupljeno subjektivno stajalište 0,37% ukupnog broja sadašnjih i bivših radnika, pa se iz tih izjava ne može izvlačiti tako široke zaključke kakvi se iznose u reportaži.
Prema podacima kojima raspolaže Boxmark, gospođa DČ je liječila 40 Boxmarkovih radnika, dakle 0,37% ukupnog broja radnika koji su radili u Boxmarku od njegovog osnivanja. To znači da izjave navedene gospođe, koje su predstavljene na način da se tobože odnose na "skoro sve" radnike, baš nikako ne mogu biti uzete za ozbiljno.
U osamnaest godina poslovanja Boxmarka utvrđena su samo dva slučaja profesionalne bolesti, što je na razini daleko ispod bilo kakve statističke greške (0,019% svih radnika koji su radili u Boxmarku). To jasno pokazuje da rad u Boxmarku ne uzrokuje profesionalne bolesti.
Boxmark ima vrlo strogi kodeks ponašanja i interne procedure koje omogućavaju svim radnicima podnošenje pritužbi na postupanje nadređenih osoba. Međutim, osobe čije izjave su prenesene u članku, o navodnim vrijeđanjima od strane nadređenih osoba, nikada nisu uputile formalnu pritužbu unutar Boxmarka, što Boxmark dovodi u situaciju da preko medija prvi put doznaje za takve tvrdnje, bez jasnog navođenja konkretnih okolnosti, a to značajno umanjuje njihovu vjerodostojnost.
U članku se našla i teza da radnici Boxmarka na radnom mjestu ne mogu imati vodu, insinuira se i da ne mogu jesti u Boxmarku, te da ne smiju ići na WC. To naravno nije istina; naravno da radnici redovito sa sobom imaju vodu ili sok koje drže na za to predviđenim mjestima, a društvo ima predviđene prostore za obroke radnika. Teze o zabranama odlaska na WC su ispod svake razine, pa je teško uopće obrazlagati njihovu neistinitost.
Kvalifikacije radnika Boxmarka kao ponižavanih i bolesnih predstavlja tešku uvredu i za Boxmark i za njegove radnike, i Boxmark ju odlučno odbacuje.
Zaključno se napominje kako je izvor svih ovih neistinitih navoda reportaža iz emisije Nove TV pod nazivom "Provjereno" od 5. srpnja 2018. godine. Boxmark je na Novoj TV povodom te reportaže podnio zahtjev za objavom opširnog ispravka pogrešnih informacija iznesenih u toj reportaži, i očekuje skoro objavljivanje tog ispravka.“ II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženici ĐČ, glavnoj urednici NOVA TV, da u prvom sljedećem izdanju emisije "Provjereno" ili u drugoj vremenski najbližoj i tematski najsrodnijoj emisiji NOVE TV, bez ikakvih izmjena i dopuna, objavi ispravak informacije čiju objavu je zahtjevao tužitelj BOXMARK LEATHER d.o.o., Trnovec (Općina Trnovec Bartolovečk) Gospodarska 12, OIB 44766486839, a koji glasi:
”ISPRAVAK
U emisiji Nove TV pod nazivom „Provjereno" 5. srpnja 2018. godine objavljena je reportaža koja se bavi radnim uvjetima u društvu Boxmark Leather d.o.o. Trnovec (dalje: Boxmark). Emisiji je prethodila i najava reportaže o Boxmarku koja je emitirana u nekoliko navrata. I najava i sama reportaža sadrže čitav niz neistina i nepotpunih informacija koje radne uvjete u Boxmarku oslikavaju u krajnje negativnom svijetlu. Ukratko, ta reportaža proizvodi lažni utisak da nitko ne želi raditi u Boxmarku, da rad u Boxmarku podrazumijeva kršenje radničkih prava, izvršavanje nemogućih zadataka, trpljenje uvrede nadređenih, narušenje zdravlja, pri čemu radnici tobože u Boxmarku ne bi mogli jesti niti piti, imaju ograničen pristup toaletu, i zarađuju hrvatski minimalac. Sve su to neistine.
Nije istina da nitko ne želi raditi u Boxmarku, u Boxmarku u osom trenutku radi 3.107 ljudi. Boxmark je doista opetovano javno komunicirao u da mu nedostaje radne snage, međutim ne bilo kojih radnika već stručnih kadrova, prije svega šivača i krojača. Radi se o zanimanjima koja su deficitarna u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, što je objektivan podatak koji se lako može provjeriti jednostavnim uvidom u javno dostupne podatke. Boxmark traži strane radnike upravo za ova deficitarna zanimanja, a ne da bi zamijenio hrvatske radnike strancima. Strani radnici koje trenutno zapošljavamo čine samo 1,16% svih Boxmarkovih zaposlenika u Hrvatskoj. Postojanje normi je uobičajeno u industrijskoj proizvodnji. Za vrstu poslova koji se spominju u reportaži norma se ne odnosi na čitave komade kože kao što se insinuira, već kožne krojne dijelove formata (veličine A4 papira). Ovako postavljene norme nisu "nemoguće". U Boxmarku zadani postotak norme (na normiranim radnim mjestima) prosječno ostvaruje 92,52% radnika, od tog broja 48.38% radnika ostvari rezultat veći od norme, za što dobivaju dodatne bonuse, a prosječno 39,23% svih radnika ostvaruje dodatne bonuse s osnova izvrsnosti. To znači da barem pet puta više radnika premaši normu nego što ju ne ispuni. Neisplatom stimulacija radnicima koji premašuju ovako postavljene norme i izjednačavanjem primanja svih radnika Boxmark bi zapravo profitirao, ali to ne bi bilo produktivno niti pravedno prema većini radnika.
U reportaži se pretendira izjave o ukupno četiri (mahom bivša) radnika Boxmarka, u kojima oni izražavaju svoje subjektivne i nepovjerljive stavove o radu u Boxmarku, predstaviti kao potpuno i konačno svjedočanstvo o uvjetima rada kako ih doživljavaju svi radnici. Ovakve izjave ne mogu predstavljati potpunu niti objektivnu informaciju, uzevši u obzir da je u Boxmarku od početka njegovog rada radio 10.791 radnik. Dakle u reportaži je zastupljeno subjektivno stajalište 0,037% ukupnog broja sadašnjih i bivših radnika, pa se iz tih izjava ne može izvlačiti tako široke zaključke kakvi se iznose u reportaži.
Prema podacima kojima raspolaže Boxmark, gospođa DČ je liječila 40 Boxmarkovih radnika, dakle 0,37% ukupnog broja radnika koji su radili u Boxmarku od njegovog osnivanja. To znači da izjave navedene gospođe, koje su predstavljene na način da se tobože odnose na „skoro sve" radnike, baš nikako ne mogu biti uzete za ozbiljno. lz izjava gospođe DČ proizlazi da nije otvarala bolovanja pojedinim radnicima premda po njenoj ocjeni nisu bili sposobni za rad, što se doima neobično s aspekta liječničke struke. Ti navodi su suspektni i zbog toga što je gospođa DČ liječila 2,29% radnika u Boxmarkovom pogonu u Zlatar Bistrici a ti radnici su sudjelovali u 11,47% svih dana bolovanja koje su ostvarili radnici u tom pogonu, dakle bili su četiri puta više na bolovanju od ostalih radnika.
U osamnaest godina poslovanja Boxmarka utvrđena su samo dva slučaja profesionalne bolesti, što je na razini daleko ispod bilo kakve statističke greške (0,019% svih radnika koji su radili u Boxmarku). To jasno pokazuje da rad u Boxmarku ne uzrokuje profesionalne bolesti.
Boxmark ima vrlo strogi kodeks ponašanja i interne procedure koje omogućavaju svim radnicima podnošenje pritužbi na postupanje nadređenih osoba. Svi radnici se upoznaju sa tim procedurama već prilikom zasnivanja radnog odnosa, i, obzirom na veličinu sustava, doista u praksi i dolazi do takvih pritužbi koje se zatim adekvatno obrađuju. Međutim, osobe koje su dale izjave u reportaži navodnim vrijeđanjima od strane nadređenih osoba nikada nisu uputile formalnu pritužbu unutar Boxmarka, što Boxmark dovodi u situaciju da preko medija prvi put doznaje za takve tvrdnje, bez jasnog navođenja konkretnih okolnosti, a to značajno umanjuje njihovu vjerodostojnost.
U reportaži se našla i teza da radnici Boxmarka na radno mjestu ne mogu imati vodu, da ne mogu jesti u Boxmarku, te da ne smiju ići na WC. To naravno nije istina; provjerom videozapisa same reportaže može se u barem četiri navrata vidjeti da radnici sa sobom imaju vodu ili sok koje drže na za to predviđenim mjestima, a društvo ima predviđene prostore za obroke radnika. Teze o zabranama odlaska na WC su ispod svake razine, pa je teško uopće obrazlagati njihovu neistinitost.
U reportaži se kao skandalozan podatak iznosi da pauza traje "svega pola sata”, premda se radi o vremenu propisanom Zakonom o radu, a pritom i interna organizacija posla predviđa dodatno vrijeme za osobne potrebe radnika u trajanju od nešto više od pola sata.
Iznošenje sadržaja tri optužna prijedloga protiv Boxmarka, čiji dijelovi se citiraju u reportaži uz dodatno vizualno iznošenje teksta tih optužnih prijedloga valjda radi pojačavanja dojma kod gledatelja, predstavlja posebno ozbiljan oblik neistine jer se kosi sa pravomoćnim odlukama hrvatskih sudova. Naime, u sva tri slučaja provedena je zakonska procedura koja uobičajeno slijedi nakon optužnog prijedloga, i u sva tri slučaja nadležni sud je pravomoćnom odlukom oslobodio Boxmark navedenih optužbi. To se lako može provjeriti uvidom u spise na koje se odnose ti optužni prijedlozi. Upit koji je novinarka gospođa ŽČ e-mailom poslala Boxmarku stigao je svega dva dana prije emitiranja reportaže, isti dan kada je najava emisije već objavljena, a sadržajno nije podoban za provjeru svih neosnovanih optužbi koje su iznesene na račun Boxmarka. lz svih ovih okolnosti proizlazi zaključak da je takav upit poslan kao puka formalnost, bez stvarne ambicije da se provjeri već pripremljeni sadržaj reportaže.
Reportaža završava porukom novinara Nove TV gledateljima da zapamte da su Boxmarkovi proizvodi prešli "preko ruku ovih radnika, vrijeđanih, ponižavanih, oboljelih, odbačenih i to za hrvatski minimalac”. Ovakav zaključak, obzirom na sve gornje navode, u potpunosti je neprihvatljiv. Kvalifikacija radnika Boxmarka kao ponižavanih i bolesnih predstavlja tešku uvredu i za Boxmark i za njegove radnike, i Boxmark ju odlučno odbacuje.
Završna tvrdnja o radu za hrvatski minimalac je samo završna neistina u nizu. Prosječna neto plaća u Boxmarku je u 2017. godini iznosila 4.471 HRK, i to je javno dostupan podatak. Javno je dostupno i da hrvatski minimalac za 2018. godinu iznosi 2.751,84 HRK neto. Razlika između ovih brojki je 60%, Sve to je lako moglo i moralo biti provjereno prije objave reportaže u emisiji koja nosi naziv upravo "Provjereno”".
III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi I. tuženici i II. tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 EUR, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka, u cijelosti.“
1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu citirane presude donio i rješenje čija izreka glasi: „Dopušta se preinaka tužbe kako je učinjena podneskom tužitelja od 19. listopada 2023.“
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 17. studenog 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), a predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti, uz obvezu da mu tuženice naknade parnične troškove prvostupanjskog postupka i žalbe.
3. Tuženice su podnijele odgovor na žalbu tužitelja 25. studenog 2025., kojim osporavaju navode žalbe u cijelosti, predlažu istu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev za ispravak informacija koje su 5. srpnja 2018. objavljene u emisiji „Provjereno“ koju emitira Nova TV te su prenesene u člancima objavljenim na portalu „Dnevnik.hr“ 5. i 6. srpnja 2018., a koje informacije se odnose na uvjete rada kod tužitelja. Između stranaka je sporno jesu li objavljene informacije istinite te jesu li tuženice dužne postupiti po zahtjevu tužitelja za objavom ispravka informacije.
6. U svojoj žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama, prije svega o tome je li ostvarena jedna od iznimki predviđena člankom 42. stavak 4. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/2004., 84/2011., 81/2013. i 114/2022.; - dalje: ZM), a zbog postojanja kojih razloga su tuženice kao glavne urednice portala „Dnevnik.hr“ i emisije „Provjereno“ Nove TV ovlaštene odbiti objaviti traženi ispravak te da postoji očita proturječnost između onoga što sud navodi o sadržaju iskaza i isprava te stvarnih sadržaja tih iskaza i isprava.
6.1. Točno je da prvostupanjski sud nije obrazložio postojanje svih razloga za odbijanje objave ispravka kako je to navedeno u članku 42. stavak 4. ZM-a, jer je između stranaka bilo sporno jesu li objavljene informacije točne i istinite, pa je u tom kontekstu prvostupanjski sud sagledavao utvrđene činjenice te svoju odluku utemeljio, u konačnici, na tvrdnji kako su informacije koje su prenesene u medijima čije su tuženice glavne urednice istinite i na tome da tužitelj nije dokazao da su mu objavom spornih informacija povrijeđeni prava i interesi.
6.2. Prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu na ovaj način, za svoju odluku je dao jasne razloge te je istu moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP- a.
7. Između stranaka nije sporno da je tužitelj tuženicama u zakonskom roku iz članka 40. stavak 2. ZM-a uputio zahtjev za objavu ispravka objavljene informacije osporavajući istinitost tvrdnji iznesenih u spornom prilogu i tekstovima, jasno navodeći informacije koje kvalificira kao neistinite te je u zakonskom roku iz članka 46. stavak 2. ZM-a podnio tužbu, pa su ispunjene sve procesne pretpostavke za podnošenje tužbe.
7.1. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je sporni prilog u emisiji „Provjereno“ objavljen na nacionalnoj televiziji Nova TV, 5. srpnja 2018.,
- da su navodi iz spornog priloga preneseni u tekst članka naslova „Potresna ispovijest radnika poznate tvrtke koji doživljavaju na poslu: „Žene se ne usude otići na wc niti zamijeniti uložak…““, koji je objavljen na portalu „Dnevnik.hr“ 5. srpnja 2018. i u tekstu članka naslova „Druga strana medalje: Dok se poslodavac hvali postignućima, radnici za „Provjereno“ svjedoče o svakodnevnom neljudskom maltretiranju“, koji je objavljen
6. srpnja 2018. na portalu „Dnevnik.hr“,
- da je sadržaj zahtjeva za objavljivanje ispravka identičan tužbenim zahtjevima,
- da su u spornom prilogu i tekstovima objavljene slijedeće činjenične tvrdnje i vrijednosni sudovi: „Vrijeđaju ih, mjere im vrijeme provedeno na wc-u, pored sebe ne smiju imati osobne stvari i ne smiju međusobno razgovarati“, „Bivši i sadašnji radnici tvrtke Boxmark … odlučili progovoriti o teroru koji trpe na radnom mjestu…“, „… tisuće zaposlenih, mahom žena … tijekom osmosatnog radnog vremena, svaka od njih kroz ruke mora provući komade kože, i to njih 1950 komada“, „Ako normu ne ispune, govore, slijede opomene i ono nepodnošljivo – vrijeđanja“, „… kraj sebe ne smiju imati osobne stvari poput mobitela ili boce vode, a nije dozvoljen ni međusobni razgovor… za prozborenih svega nekoliko rečenica radnika se opominje – usmeno ili pismeno, što im onda utječe na plaću i stimulaciju. Zbog svega toga radnici te tvrtke suočavaju se s ozbiljnim psihičkim problemima“, „…osim sa psihičkim, pacijenti su liječnici dolazili i sa fizičkim oboljenjima – bolestima kralješnice, ramena, zglobova…“, „… VČ … zbog svakodnevnog pritiska i maltretiranja završila je na Hitnoj pa kod psihijatra“, „HČ nije jedini kojemu nakon bolovanja nije produžen ugovor o radu, s objašnjenjem da je tehnološki višak, a postoje oni, kažu, koji su otkaz dobili i dok su bili na bolovanju“, „… inspekcija rada na teren izašla dan nakon puštanja najave reportaže … protiv poslodavca podneseni su optužni prijedlozi zbog toga što „radniku nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora“, „radniku nisu dostavili obrazloženi otkaz“, „odmah po nastanku ozljede nije obaviješten Inspektorat rada o teškoj ozljedi nastaloj na prostoru u kojem obavlja rad“, „Norma je ovdje, kažu, važnija od čovjeka, ona tempira odlaske na wc i pauze za hranu i vodu…“,
- da su u spornom prilogu i tekstovima objavljene izjave intervjuiranih osoba koje su u ovom postupku saslušane kao svjedoci: LČ: „Mene osobno teško pogodilo kad ti nadređeni veleju ´Kaj si ti glupa?`, ´Kaj ti ne znaš?` ili okreni se pa veli nekaj najgore ´Pas mater retardiranu`. Ja imam sina bolesnoga i mene je to strašno pogodilo“, „Svakodnevno je bilo žena, radnika, koje su se jednostavno plakale, psihički slomile. Čak i završile na psihijatriji. Možda svaka druga žena pije tablete za smirenje zbog tog presinga.“, VČ: „Žene se ne usude otići na wc, zamijeniti uložak. Ja sam mnogo puta isto tako na hlačama imala fleku. Nisam se usudila otići na wc promijeniti si uložak.“, HČ: „Doslovno mi smjenovođa govori: ´Daj Bog da si obje ruke polomio. Ne jednu, nego obadvije.` Dajte zamislite sada kako sam se ja osjećao. Pored mene stoji voditelj krojarne koji čuje to – bez reakcije.“, dr. DČ: „Ustrašenost, nesanica, gubitak volje za životom. To se medicinski zove apatija ili rezignacija. Ja bi im dala nešto za smirenje, za liječenje straha i tjeskobe, jednostavno nešto za živce. Znala sam dati i protiv depresije ženama.“, „Jednom mi je jedna od njih rekla: ´Doktorice, ja sam jednom čitala jedan roman gdje je pisalo kako se odnose prema robovima, evo ovako se prema meni odnose u Boxmarku“,
- da se autorica priloga ŽČ obratila tužitelju 3. srpnja 2018. elektroničkom poštom, predstavila se kao novinarka emisije „Provjereno“, rekla da radi reportažu o uvjetima rada u tvrtki Boxmark te da se obraća ovim putem jer da cijelo jutro ne uspijeva telefonskim putem dobiti nikoga u tvrtki tužitelja, postavila je deset pitanja koja glase: „1. Više radnika vaše tvrtke nam je kazalo da je tijekom rada bilo izloženo psihičkom maltretiranju od strane vaših šefova – konstanta vrijeđanja, omalovažavanja, psovanja, forsiranja zadovoljavanja norme. Zbog toga je određeni broj ljudi razvio psihičke poremećaje – poput anksioznosti i napadaja panike. Kako komentirate ove navode?, 2. Više radnika nam je kazalo kako je bilo opominjano ako bi se predugo zadržali na toaletu, određene radnice nisu iz straha od deranja i izricanja opomena išle na toalet. Kako ovo komentirate?, 3. Kazali su nam radnici da postoji mogućnost izricanja opomene (što može značiti sankcije i oduzimanje određenog iznosa od plaće) ako se zakasni par minuta na posao, ako se malo porazgovara međusobno, i slično. Je li to točno? U kojim slučajevima izričete opomene, odnosno sankcije svojim radnicima?, 4. Koji je broj radnika fizički obolio zbog uvjeta rada u vašoj tvrtki? O kojim je bolestima riječ?, 5. Koliko je radnika trenutno na bolovanju?, 6. Koliko je puta u vašim pogonima bila inspekcija rada i što je ustanovila?, 7. Koliko radnika trenutno imate? Koliko je od tog broja radnika iz Hrvatske, a koliko iz drugih zemalja?, 8. Zbog čega imate poteškoća u pronalasku radnika?, 9. Koliko radnika daje otkaz na dnevnoj bazi? Koji su razlozi odlaska?, 10. U koje sve zemlje izvozite? Koliki profit ostvarujete u Hrvatskoj, a koliki u drugim zemljama gdje imate svoje pogone?“,
- da je u navedenom mailu tužitelj pozvan da novinarku kontaktira na navedeni broj kako bi dogovorili i snimanje, ako na njega pristanu,
- da se novinarka ŽČ putem elektroničke pošte 4. srpnja 2018. obratila Ministarstvu rada i mirovinskog sustava te je zatražila odgovore na slijedeća pitanja: „1. Je li inspekcija rada jutros bila u jednoj od tvornica Boxmark? Ukoliko jest, što je ustanovljeno? U kojoj tvornici?, 2. Koliko je puta dosad inspekcija rada dolazila u tvornice Boxmark? Što je sve ustanovljeno? U kojim tvornicama?, 3. Jesu li izrečene ikakve sankcije?, 4. Koliko se radnika ove tvrtke žalilo inspekciji rada na uvjete rada?“,
- da je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava putem elektroničke pošte od 5. srpnja 2018. u bitnom odgovorilo da je započet inspekcijski nadzor u području zaštite na radu i području radnih odnosa obavljenom u Trgovačkom društvu Boxmark Leather d.o.o., ali da ti nadzori još nisu okončani pa da inspekcijski nalaz ne mogu komentirati prije okončanja nadzora,
- da su u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 3. srpnja 2018. inspektori rada kod tužitelja obavili 24 inspekcijska nadzora u području primjene propisa o zaštiti na radu i 5 inspekcijskih nadzora u području primjene propisa o radnim odnosima,
- da su na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prethodno obavljenim inspekcijskim nadzorima u području zaštite na radu inspektori rada donijeli 10 usmenih rješenja upisanih u Zapisnik o inspekcijskom nadzoru kojima je poslodavcu naređeno otklanjanje utvrđenih nedostataka ili je zabranjeno korištenje sredstava rada ili obavljanje radnih postupaka te je protiv poslodavca i odgovorne osobe podnesen optužni prijedlog nadležnom prekršajnom sudu zbog toga što odmah po nastanku ozljede nije obaviješten Inspektorat rada o teškoj ozljedi nastaloj na prostoru u kojem obavlja rad,
- da su na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prethodno obavljenim inspekcijskim nadzorima u području radnih odnosa inspektori rada protiv poslodavca i odgovorne osobe podnijeli 2 optužna prijedloga zbog osnovane sumnje da radniku nisu dostavili obrazloženi otkaz u pisanom obliku u skladu sa zakonom te zbog osnovane sumnje da radniku poslodavac nije omogućio korištenje godišnjeg odmora sukladno Zakonu o radu,
- da su tužitelj i odgovorna osoba tužitelja u prekršajnim postupcima koji su se vodili kod Prekršajnog suda u Varaždinu povodom optužnih prijedloga podnesenih nakon provedenih inspekcijskih nadzora oslobođeni optužbe presudama broj Pp G-3150/15 od 23. veljače 2017., Pp G-3191/15 od 5. lipnja 2017. i Pp G-3893/14 od 15. rujna 2015.
7.2. Zakonski zastupnik tužitelja KČ, koji je i član uprave tužitelja od svibnja 2017., a prije toga je bio voditelj kadrovskog odjela, u svom iskazu je naveo da nisu točne tvrdnje iznesene u emisiji „Provjereno“ i na tv portalu „Dnevnik.hr“ o lošim uvjetima rada te je pojasnio da je rad organiziran u tri smjene, da se norma propisuje na način da od kupca dobiju normu, odnosno minutažu u kojoj se proizvod treba proizvesti, a oni nude cijenu po minuti, da 93% radnika ispune ili prekorače definiranu normu u pogonima tužitelja, a od tog postotka 48% da prebaci normu i dobije stimulaciju za kvalitetu rada. Istaknuo je da imaju problem nedostatka radne snage, ali da je to problem i u cijeloj RH. Radnici da imaju pravo na pola sata pauze u terminima po dogovoru za vrijeme osmosatnog radnog vremena i da nema nikakvog ograničenja mogućnosti odlaska na wc. Radnicima da je omogućeno da svoje eventualne pritužbe dostavljaju osobi koja je upravo za to zaposlena, ali i putem postavljenih sandučića u kojima se anonimno mogu stavljati pritužbe. Prilikom zapošljavanja da svaki radnik dobije knjižicu u kojoj je navedeno, između ostalog, kako treba ili može reagirati u slučaju diskriminacije ili mobinga i kome se treba obratiti. Istaknuo je da nitko od navedenih radnika iz reportaže nije podnio pritužbu, a da su i na oglasnoj ploči dane upute što napraviti u slučaju nekorektnog postupanja prema radnicima. Netočna da je tvrdnja kako radnici rade za minimalnu plaću jer da je prosječna neto plaća radnika u vrijeme predmetne reportaže bila oko 4.500,00 kuna. Plaća da se ne usteže radnicima zbog nepostizanja norme i da nijedna plaća nije manja od minimalne plaće. U odnosu na prestanak radnog odnosa HČ navodi kako je zbog organizacijskih razloga došlo do viška radnika na određenim radnim mjestima pa je ovom radniku ponuđeno drugo radno mjesto, što je on odbio, zbog čega mu je radni odnos prestao istekom otkaznog roka, a nakon što mu je isplaćena otpremnina. Radni odnos radnici MČ da je prestao zbog neopravdanih izostanaka pa joj je ponuđeno ili da sama da otkaz ili da joj se otkaže ugovor o radu, nakon čega je ona sama dala otkaz. Točno je da je radnicima koji su bili zaposleni na određeno vrijeme, a koji su bili na bolovanju u vrijeme isteka ugovora prestao radni odnos, ali to se nije događalo radnicima koji su bili zaposleni na neodređeno vrijeme. Nakon objave reportaže da su obavljena tri inspekcijska nadzora iz područja radno-pravnog zakonodavstva te je utvrđen jedan propust u pogonu u Trnovcu i dva u Zlatar Bistrici. Osporava da radnicima ne bi bila dostupna voda tijekom radnog procesa jer da u krojarni u Zlatar Bistrici svi stolovi u svim pogonima na rubu imaju ladice gdje radnik može držati svoje stvari.
7.3. Istovjetno kao navedeni svjedok iskazuje i zakonski zastupnik tužitelja EČ, član Uprave od svibnja 2017., koji je zadužen za opće i komercijalne poslove. On pojašnjava da prema pravilima zaštite na radu bočice s vodom nije dozvoljeno držati na strojevima, već se iste drže ispod na držačima, broj wc-a da je usklađen sa zakonskim propisima za oba spola, a maksimalna udaljenost je od radnog mjesta do wc-a 50 m. Radnicima da je dostupna kantina s automatima za tople i hladne napitke i brze obroke, kao i prostorija za pušenje. Ovaj svjedok navodi da je navedena reportaža oštetila ugled tužitelja jer su ih kontaktirali kupci raspitujući se o uvjetima rada, odnosno o tome je li točno ono što je izneseno, a kako nakladnik tuženica ima povezana društva u Sloveniji, ta informacija da se proširila i u Sloveniju te u BiH. Prema njegovom saznanju ne postoje radna mjesta koja podrazumijevaju stajanje u istom položaju čitavo radno vrijeme jer se radnici rotiraju s ciljem da se mijenja položaj tijela prilikom rada i raznolikost radnih operacija. Da nije točna tvrdnja da radnici ne mogu razgovarati tijekom rada, odnosno ne postoji zabrana razgovora, ali se isti potiče prilikom završetka smjene radi razmjene informacija. Radnici da kraj sebe mogu imati mobitele.
7.4. Svjedokinja ŽČ, autorica spornog priloga, u svom iskazu navodi da je ona prije sastavljanja priloga razgovarala s radnicima pogona u Varaždinu i od njih saznala da su nezadovoljni s radom kod tužitelja, a naknadno da je razgovarala i sa desecima radnika iz pogona u Varaždinu, Slavonskom Brodu i Zlatar Bistrici, te da su svi imali slične priče u smislu da su radili ili za minimalnu plaću ili za plaću ispod minimalne plaće. Isticali su da im je norma koju su morali zadovoljiti previsoka. Radnici s kojima je o tome razgovarala da nisu željeli pred kameru. U lipnju 2018. da joj se javila JČ, zaposlenica tužitelja, koja je bila spremna stati pred kamere i koja je rekla kako zna više radnika tužitelja koji su na bolovanju uslijed ozljeda ili psihičkih poteškoća. Navela je HČ koji je imao ozljedu na radu, LČ kao radnicu koja je dobila otkaz i VČ koja je imala potvrdu psihijatra da joj je dijagnosticirana anksioznost vezana uz posao. Kako se radilo o osobama za koje je dobila pisane dokaze u smislu dokumentacije, odlučila je napraviti reportažu na temu uvjeta rada kod tužitelja te su snimljena svjedočanstva djelatnika tužitelja kako je to i objavljeno u emisiji „Provjereno“ od 5. srpnja 2018. Navela je kako je pokušala kontaktirati tužitelja prije objave emisije i kako mu je uputila mail, ali da nije dobila nikakav odgovor. Isto tako, da je kontaktirala i Ministarstvo rada od kojeg je dobila podatke o inspekcijskim nadzorima. Da je nakon sporne emisije objavljena još jedna emisija u kojoj su objavljeni aktualni podaci inspektorata. Osim s radnicima komunicirala je i s liječnicom koja je govorila i u prilogu i od koje je saznala da se radnici liječe od psihičkih tegoba, da ne žele ići na bolovanje jer se boje da će dobiti otkaz. Nakon objavljenog priloga da su je kontaktirali i iz pogona tužitelja u Slavonskom Brodu putem društvenih mreža navodeći slične situacije uz uvjete rada kao one obavljene u emisiji. Prije sporne reportaže da nije bila u pogonima tužitelja. U toj drugoj reportaži da im je dozvoljen ulaz u pogone i razgovor s radnicima i da su u toj reportaži objavili ključne tvrdnje tužitelja, odnosno da su u tom drugom prilogu demantirani navodi iz prve reportaže, što je i objavljeno. Da su neki ljudi dobili otkaz za vrijeme bolovanja što da je vidljivo iz rješenja o otkazu i medicinske dokumentacije, a da je saznala kako HČ nije produžen ugovor o radu od njega, a on joj je naknadno dostavio dokumentaciju o otkazu iz koje je vidljivo da je otkaz dobio nakon bolovanja. Da je točna tvrdnja u reportaži da se radi za minimalac i da je utvrdila da je tužitelj isplaćivao plaću ispod minimalca te time kršio zakone Republike Hrvatske. To je utvrdila uvidom u platne liste.
7.5. Iz iskaza svjedokinje dr. DČ utvrđeno je da je ona bila liječnica nekim od radnika tužitelja i to 15 do 20 radnika te je iznijela svoje iskustvo s pacijentima navodeći kako je jedna pacijentica s kompresivnom frakturom dva kralješka odbila otići na bolovanje jer da će dobiti otkaz, a i drugi da su iz istog razloga odbijali ići na bolovanje. Prilikom razgovora s pacijentima da su isti isticali stvari s kojima su bili zadovoljni, kao što je činjenica da je plaća dolazila na vrijeme, da nakon smjene dobiju dva slobodna dana, da su ih nadređeni ljubazno primali i s njima ugodno razgovarali. Međutim, da su se često žalili na psihičke probleme i tjeskobu kad idu na posao, pri čemu su kao razlog navodili stalno nadgledanje na radnom mjestu. Kako su pacijenti s psihičkim problemima odbijali ići na daljnje pretrage, to im je ista propisivala sredstva za smirenje.
7.6. Saslušani su kao svjedoci i JČ, zaposlenica tužitelja, na dugotrajnom bolovanju zbog protruzije diska, te bivši radnici HČ, VČ i LČ koji su u svojim iskazima naveli da je od neposredno nadređenih bilo maltretiranja, pa tako JČ navodi da nije smjela držati pribor na stolu, niti flašicu za vodu niti mobitel, da ona kao pušač nije mogla pušiti u prostorijama tužitelja, već je morala pušiti vani jer u pogonu u kojem je ona radila nemaju prostoriju za pušenje, vjeruje da je njezina protruzija diska posljedica rada kod tužitelja budući da 7,5 sati razvlači kožu. Normu da je moguće ispuniti ako se radi o malim komadima kože, a ako se radi o većim komadima da je to teško. Nadređeni da su nekulturni, da joj se obraćaju s „ti“, da su se žene rušile od vrućine i presinga, a presing je rađen na način da one ne mogu na miru izvršiti svoj radni zadatak zbog instruktora i šefova i kontrole. Da je jednom upozorena kako se previše dugo zadržala na wc-u, a što se tiče plaće da je ona iznosila 3.200,00 do 3.300,00 kuna. Nikada da joj nije ustegnuta plaća zbog neispunjenja norme iako često nije ispunila zadanu normu. Potvrdila je kako postoji sandučić za podnošenje prigovora. Kada govori o svojim nadređenima, misli na majstorice, instruktore i kontrolore koji ih nadgledaju. Svjedok HČ je potvrdio da mu je prije otkaza ugovora o radu ponuđen otkaz ugovora o radu s ponudom novog ugovora, što on nije prihvatio, jer mu je ponuđeno lošije radno mjesto. Tvrdi da je u objavljenom članku sve istina, osim da bi se radnicima branilo otići na wc, ali da im se mjerilo vrijeme. Tvrdi da navedenu normu nije moguće ispuniti pa ju nije ispunjavao niti on, zbog čega nije snosio štetne posljedice, ali je doživljavao presing. On da se požalio instruktoru i smjenovođi zbog maltretiranja koje se sastojalo npr. u tome da ne smije staviti nogu na štangu stroja, da je razgovarao s voditeljem krojarne, ali da je nakon toga ostalo sve isto. Potvrdio je i ono što je iznio u prilogu vezano uz njegovu ozljedu na radu. Na stolu da nije smio držati vodu ni osobne stvari, ni ispod stola, već u ormariću za osobne stvari. Nikada da nije uputio pisanu pritužbu za ponašanje nadređenih. Osobno se ne sjeća imena radnika koji su zbog razgovora na radu dobili opomenu na radu ili izgubili stimulaciju, ali da se njemu zbog komunikacije s drugim radnicima prijetilo, odnosno maltretiralo ga se i govorilo da će dobiti opomenu. Svjedokinja VČ iznijela je tvrdnje koje je iznijela i u prilogu te je potvrdila da se nije usudila otići na bolovanje zbog gubitka stimulacije, a da joj kako je imala ugovor o radu na određeno vrijeme, isti više nije produžen, kada je rekla da je na bolovanje otišla zbog stresa na poslu. Najmanja neto plaća koja joj je isplaćena da je iznosila 3.200,00 kuna. Maltretiranje da je vršeno od strane majstora, smjenovođa, instruktora i šefa krojarne koji se šeću po pogonu i provjeravaju koliko je do tada obrađeno komada kože. Nikada da nije podnijela pritužbu iako je bila upoznata s mogućnošću podnošenja pritužbe. Na sličan način iskazuje i svjedokinja LČ, koja je kod tužitelja radila od 2014. do 2017. godine. Tijekom rada u šivaoni da joj je nadređena rekla da je glupa i retardirana kad ne može raditi, a nije mogla raditi jer su joj se tresle ruke od „presinga posla“. Da se vrijeme pauze mjerilo evidencijskom karticom i da bi bilo problema ako bi se prijavila i minutu kasnije, da joj nitko nije rekao da ne smije ići na wc, ali da nije mogla ići jer se gubilo vrijeme koje je potrebno da se ostvari norma, a to je onda značilo probleme s nadređenima, kao i oduzimanje od plaće. Na radnom mjestu da nisu smjeli imati bočice za piće. Nakon što je rekla da ne može raditi u šivaoni, da joj nije produžen ugovor. Znala je kako može podnijeti pritužbu, ali da to nikad nije učinila. Plaća da joj je iznosila 2.800,00 do 3.200,00 kuna.
7.7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud navodi kako u cijelosti prihvaća iskaze saslušanih svjedoka radnika, dok ne prihvaća kao vjerodostojne iskaze zakonskih zastupnika tužitelja u kojima da oni pokušavaju ekskulpirati tužitelja jer su visoko rangirani zaposlenici tužitelja te kao takvi pristrani, a isto tako nemaju niti mogu imati uvid u svakodnevno ophođenje prema radnicima.
7.8. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 40. ZM-a u kojem se navode pretpostavke za podnošenje tužbe, pretpostavke koje moraju biti ispunjene prije podnošenja tužbe, te na članak 48. ZM-a prema kojemu je rasprava u tužbi za objavu ispravka ograničena na raspravljanje i dokazivanje činjenica u pogledu tuženikove dužnosti objave ispravka. Tuženiku je, kao razlog neobjavljivanja ispravka, dopušteno dokazivati točnost činjenica iz objavljene informacije, osim ako je spornom informacijom povrijeđeno pravo na privatnost, zaštićeno na način utvrđen zakonom ili ako se sporna informacija poziva na činjenice obuhvaćene amnestijom, sudskom rehabilitacijom ili revizijom presude. U sporovima radi objave ispravka sud će odbiti tužbeni zahtjev ako utvrdi da nije povrijeđeno pravo ili interes tužitelja ili je utvrđeno da postoji kakva druga okolnost zbog koje prema zakonu ne postoji obveza objave ispravka. Sukladno tome, da bi osoba ostvarila pravo na sudsku zaštitu kroz ispravak objavljene informacije da je potrebno da je objavljena informacija netočna ili nepotpuna te da je informacija takve prirode da proizvede takve štetne posljedice koje vrijeđaju prava i interese te osobe, sve pod pretpostavkom da ne postoji neka druga okolnost zbog koje prema zakonu ne postoji obveza objave ispravka.
7.9. Iz utvrđenog činjeničnog stanja da proizlazi kako je novinar prije objave spornog priloga obavio razgovor sa zaposlenicima tužitelja, koji su svi svjedočili o sličnim iskustvima prilikom rada kod tužitelja (vrijeđanje, prijetnje, pretjeran pritisak radi ispunjavanja norme, strah od otkaza uslijed odlaska na bolovanje), da je ta iskustva potvrdila i liječnica opće prakse čiji su pacijenti zaposlenici tužitelja, da radnici nisu prijavljivali incidente s neposredno nadređenima zbog straha od otkaza niti zbog tog razloga podnosili pritužbe, da su se zbog straha od otkaza ili gubitka stimulacije bojali otići na bolovanje, pa prvostupanjski sud zaključuje, obzirom da tužitelj samo paušalno tvrdi da navedeni svjedoci izražavaju svoje subjektivne i ne provjerljive stavove, a ne pruža relevantnu argumentaciju temeljem koje bi sud utvrdio ili stekao uvjerenje da su navedena svjedočanstva motivirana nečim drugim, a ne osobnim iskustvom, da su objavljene činjenice istinite.
7.10. Pored toga da tužitelj nije dokazao da su mu objavom spornih informacija povrijeđeni prava i interesi niti je dokazao koje je on to konkretno štetne posljedice trpio zbog objavljene informacije, na koji način se manifestira njegov narušeni profesionalni dignitet te koji su to konkretni poslovi ugroženi. Zbog toga kako je prvostupanjski sud utvrdio da su objavljene informacije istinite, to je temeljem članka 48. stavak 3. ZM-a odbio tužbene zahtjeve tužitelja.
7.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1., članka 155. stavak 1. i 2. i članka 163. stavak 1. te članka 164. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa).
8. U svojoj žalbi tužitelj tvrdi kako je prvostupanjska presuda utemeljena na pogrešnom pravnom pristupu prvostupanjskog suda koji je rezultirao iscrpnim izvođenjem dokaza koji nisu podobni za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja, dok drugi nisu ispravno ocijenjeni. Materijalno pravo da je pogrešno primijenjeno jer da prema odredbama ZM- a sud može tužbeni zahtjev kojim se traži objava ispravka informacije odbiti iz tri razloga i to ako postoji neki od razloga/okolnosti iz članka 42. stavak 4. ZM-a, ako tuženik dokaže da su činjenice iz objavljene informacije točne i ako sud utvrdi da nije povrijeđeno pravo i interes tužitelja. Prije svega, da glavne urednice, a ovdje tuženice, nisu ispunile svoju obvezu iz članka 42. stavak 5. ZM-a prema kojemu u slučaju kada postoji neki razlog iz stavka 4. istog članka moraju pisano obavijestiti tražitelja o razlozima neobjavljivanja ispravka u roku propisanom za objavu ispravka, pri čemu su se pozvale na postojanje razloga iz glave VI. ZM-a. Navedeni razlozi da moraju biti individualizirani. Nadalje, da ne postoji niti jedan od razloga iz članka 42. stavak 4. ZM- a temeljem kojeg su tuženice mogle odbiti objavu ispravka, a da iz provedenih dokaza proizlazi pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su iznesene informacije na portalu „Dnevnik.hr“ i u emisiji „Provjereno“ bile točne i potpune, zbog čega tužitelj ne bi imao pravo na ispravak. Razlozi za odbijanje ispravka moraju biti objektivni, a ne subjektivni, što znači da činjenice iz objavljene informacije su ili točne i potpune ili nisu točne i potpune. Ukazuje na to da je prvostupanjski sud zaključio kako su istinite optužbe protiv tužitelja za kršenje radno-pravnih propisa iako su priložene presude iz kojih proizlazi kako su svi pokrenuti prekršajni postupci protiv tužitelja i odgovornih osoba radi kršenja propisa iz radnog prava završili u korist tužitelja. Navedene presude da su već bile pravomoćne u vrijeme spornih objava, što ukazuje na to da tuženice nisu ispitale točnost informacija odnosno da informacija u tom pogledu nije bila potpuna. Osporava se i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je spornim prilogom i člancima povrijeđeno njegovo pravo na ugled i čast jer navodi izneseni u objavljenim tekstovima i u samoj emisiji, uključujući opći kontekst i ton u kojem je tužitelj prikazan, ukazuje na ozbiljan napad na ugled toga društva, a prije svega ukazuje na povredu ugleda navedenog tužitelja.
8.1. Pravo na ispravak objavljene informacije propisano je člancima 40. do 45. ZM-a. Prema članku 40. stavak 1. ZM-a, svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava ili interesi. Pravo na ispravak imaju i pravne osobe i druge organizacije i tijela, ako su informacijom bila povrijeđena njihova prava i interesi. Svrha ispravka je ispravljanje netočne ili nepotpune informacije. Prema stavku 4. istog članka, pod pojmom ispravak ne misli se samo na ispravak u užem smislu, odnosno ispravljanje pogrešnih tvrdnji ili netočnih navoda u objavljenoj informaciji, već i na iznošenje činjenica i okolnosti kojima povrijeđeni pobija ili s namjerom pobijanja bitno dopunjuje navode u objavljenom tekstu. Člankom 41. stavak 1. i 2. ZM-a propisano je da se ispravak mora objaviti bez promjena i dopuna na istom ili istovrijednom mjestu programskog prostora i na isti ili istovrijedan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi. Ispravak ne smije biti nerazmjerno dulji od informacije, odnosno od dijela informacije na koji se odnosi. Ispravak se može objaviti u izmijenjenom obliku samo ako na to pristane podnositelj zahtjeva. Ispravak se mora objaviti na način da je iz naslova vidljivo da se radi o ispravku. Ispravak se bez suglasnosti podnositelja zahtjeva ne smije objaviti među reagiranjima ili pismima čitatelja, odnosno gledatelja ili slušatelja. U programima radija i televizije ispravak se daje u pisanom obliku te se objavljuje čitanjem u istom programu i terminu u kojem je objavljena informacija na koju se ispravak odnosi ili u istoj vrsti programa istovjetne gledanosti.
8.2. Prema članku 42. stavak 4. ZM-a, glavni urednik je dužan objaviti ispravak, izuzev ako: se traženi ispravak ne odnosi na informaciju na koju se poziva zainteresirana osoba, u traženom ispravku nisu navedene činjenice niti okolnosti u vezi s navodima o informaciji, bi objava ispravka bila u suprotnosti sa zakonom i dobrim običajima, zahtjev za objavu ispravka nije potpisao podnositelj zahtjeva, odnosno ovlaštena osoba državnog tijela ili pravne osobe, je traženi ispravak nerazmjerno duži od informacije u kojoj se navodi radi kojih se ispravak traži, odnosno od dijela informacije na koji se neposredno odnosi, osim ako se ispravak odnosi na klevetničke ili uvredljive navode, bi objavljivanje ispravka prouzročilo odgovornost nakladnika za štetu, je ispravak napisan na jeziku koji nije istovjetan jeziku na kojem je objavljena osporavana informacija, je zahtjev za ispravak informacije podnesen nakon proteka roka iz članka 40. stavak 2. ovog Zakona, se radi o znanstvenoj ili umjetničkoj kritici, izuzev ispravaka netočnih podataka ili uvredljivih navoda, je druga ovlaštena osoba na istu informaciju ranije podnijela ispravak istog sadržaja, je zahtjev za objavu ispravka istog sadržaja kao i zahtjev za ispravak povodom kojeg se vodi spor pred sudom zbog odbijanja ili neodgovarajućeg načina objave ispravka. Prema stavku 5. istog članka, glavni urednik je dužan u slučaju iz stavka 4. ovog članka pisano obavijestiti tužitelja o razlozima neobjavljivanja ispravka, a u roku propisanom za objavu ispravka.
8.3. Tuženice su odbile objaviti zatraženi ispravak informacije, a taj ispravak nisu obrazložile, već su navele da ne mogu postupiti po zahtjevu za ispravak jer isti nije podoban za objavu iz razloga navedenih u Glavi VI. ZM-a. Dakle, kako po ocjeni ovog suda razlozi zbog kojih je odbijena objava ispravka moraju biti individualizirani, što nije učinjeno u obavijestima, iz odgovora na tužbe proizlazi da iz zahtjeva za ispravak nije bilo moguće jasno utvrditi koje su to informacije objavljene na portalu „Dnevnik.hr“ odnosno u programu Nove TV u odnosu na koje se zahtijeva objava ispravka, te da zbog toga se zahtjev ne može procijeniti s obzirom na duljinu i moguću štetnost za treće osobe koje se u zahtjevu spominju. Pri tome se ukazuje na navode o nestručnom radu i neozbiljnosti liječnice DČ, objavom kojih bi nakladnik bio izložen odgovornosti za štetu. Tuženice su se pozvale i na članak 48. stavak 2. ZM-a te su istaknule razloge u cilju dokazivanja točnosti činjenica iz objavljene informacije. Na taj način se raspravljanje u ovom postupku suzilo na razloge iz članka 42. stavak 1. i 4. i članak 48. stavak 2. ZM-a, odnosno je li tužitelj u zahtjevima za ispravak informacije jasno naveo informaciju, odnosno podatak na koji se ispravak odnosi i nadnevak objave informacije, postoji li koji izuzetak iz članka 42. stavak 4. ZM-a zbog kojeg tuženice ne bi bile dužne objaviti ispravak i jesu li činjenice iz objavljene informacije točne.
8.4. U spornim objavama istaknute su činjenice da radnici tužitelja nemaju pristup vodi na radnom mjestu, da im se sprječava odlazak u wc, da dnevno imaju pravo na ukupno pola sata pauze, da rad kod tužitelja uzrokuje učestala fizička i psihička oboljenja i traume, da su norme koje im je tužitelj postavio nedostižne i da im se za takav rad isplaćuje minimalna plaća, a ponekad i ispod minimalne, te da nitko ne želi raditi u Boxmarku jer se poslodavac žali kako ima posla, ali nema radnika. Tužitelj je u traženom ispravku detaljno obrazložio zahtjev za ispravak i za svaku od navedenih činjenica naveo razloge kojima pobija takve informacije.
8.5. Pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 48. stavak 2. ZM-a prvostupanjski sud je trebao ocijeniti jesu li tuženice dokazale točnost činjenica iz objavljene informacije i to u odnosu na svaku istaknutu činjenicu.
8.6. Prvostupanjski sud nije posebno obrazlagao postoje li ili ne postoje razlozi iz članka 42. stavak 4. ZM-a, već se u svom obrazloženju očitovao na istinitost i potpunost činjenica koje su iznesene u objavljenim tekstovima, odnosno prikazanoj emisiji, a ovo iz razloga što iz odgovora na tužbu proizlazi da su se tuženice pozvale na članak 48. stavak 2. ZM-a, odnosno ustvrdile su da su sve objavljene informacije točne i potpune i utemeljene na razgovorima s radnicima tužitelja.
8.7. Po ocjeni ovog suda, iz činjeničnog supstrata spisa ne proizlazi da bi postojao bilo koji od navedenih razloga iz članka 42. stavak 4. ZM-a zbog kojih bi tuženice kao glavne urednice imale osnova odbiti objavu informacije. Tužitelj se u tekstu svojeg ispravka točno referirao na navode koji su izneseni u tekstovima objavljenim na „Dnevniku.hr“ i u emisiji „Provjereno“ te je naveo koju od informacija smatra netočnom ili nepotpunom, te je dao i obrazloženje zbog čega smatra da je informacija netočna odnosno nepotpuna, iznoseći činjenice koje bi trebale ukazivati na suprotno od onoga što je izneseno u informacijama čiji se ispravak traži.
8.8. Nije stoga točna tvrdnja tuženica da u traženom ispravku nisu navedene činjenice niti okolnosti u vezi s navodima o informaciji, kao što nije niti točna tvrdnja da je traženi ispravak nerazmjerno duži od informacija čiji se ispravak traži.
8.9. Međutim, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se radi o informacijama koje su točne i koje se temelje na iskazima bivših radnika i radnice koja je u vrijeme vođenja postupka bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, ali na duljem bolovanju te na iskazu liječnice koja je liječila neke od radnika tužitelja.
8.10. Svjedokinja ŽČ, autorica spornog priloga, je u svom iskazu navela da je od ranije imala informacije o lošim radnim uvjetima kod tužitelja nakon čega je razgovarala s „desecima radnika“ iz pogona u Varaždinu, Slavonskom Brodu i Zlatar Bistrici, koji su svi imali slične priče u smislu da su radili za minimalnu plaću ili za plaću ispod minimalne, koji su se žalili kako moraju zadovoljiti normu od 1950 komada, ali nisu željeli iskazivati pred kamerama zbog straha od tužitelja kao poslodavca. Kad joj se u lipnju 2018. javila JČ, a ista se javila jer je bila, kako to ona sama iskazuje, revoltirana time što je na Varaždinskim vijestima pročitala da tužitelj uvozi radnike iz Meksika i Bosne i Hercegovine, a istodobno daje otkaz zaposlenicima kod sebe, autorica članka je odlučila napraviti prilog koji je objavljen u emisiji „Provjereno“ 5. srpnja 2018., a i na tv portalu „Dnevnik.hr“ dijelom kao najava priloga u emisiji „Provjereno“ te ponovo 6. srpnja 2018.
8.11. Navedena svjedokinja je također istaknula da je dva dana prije objave emisije prvo telefonski, a zatim slanjem e-maila pokušala komunicirati s tužiteljem te mu dala mogućnost da odgovori na pitanja o uvjetima rada, a na koje uvjete se odnosio prilog, odnosno na iskaze bivših radnika tužitelja i jedne zaposlenice tužitelja, međutim, tužitelj da na isto nije reagirao.
8.12. Saslušani svjedoci HČ, JČ, VČ i LČ iskazivali su uglavnom identično kao i u prilogu Nove TV, uz određene modifikacije u odnosu na određene činjenice kao npr. da su mogli otići na wc, ali da im se mjerilo vrijeme i prigovaralo ako bi se duže zadržali, da je norma bila ostvarljiva, ali uz pojačani napor i sl., svi su iskazivali o lošem odnosu neposredno nadređenih prema radnicima i stalnom pritisku kojem su bili izloženi zbog stalnog nadgledanja, kontrole i upozoravanja na ostvarivanje norme tijekom radnog vremena. Svi su iskazivali o strahu od gubitka posla, a osobito ako su bili zaposleni temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, ukoliko bi morali na bolovanje. Pravilo je bilo da se takvim radnicima nije produživao ugovor o radu. To je svojim iskazom potvrdila i svjedokinja DČ, liječnica obiteljske medicine koja je vodila ambulantu u Konjščini i kod koje su se liječili neki od zaposlenika tužitelja.
8.13. Prije objave priloga, ali i odmah nakon puštanja najave reportaže, proveden je inspekcijski nadzor od strane inspekcije rada, koja je na upit tuženica dostavila podatke o ranije provedenim kontrolama, pri čemu su tuženice točno prenijele podatke dobivene od inspekcije rada.
9. Ocjena je ovog suda kako su tuženice uspjele dokazati točnost činjenica iz objavljenih informacija. Pored toga, novinarka se tužitelju obratila prije puštanja priloga i omogućila mu da demantira navode radnika, te da to učini i u emisiji na način da se uključi, na što tužitelj nije reagirao ni na koji način. Naknadno nakon objave sporne emisije i članka tužitelju je omogućeno da u drugoj emisiji „Provjereno“ iznese svoj osvrt na spornu emisiju i navode u njoj te je to i učinjeno, pri čemu je novinarima bilo dozvoljeno i da uđu u pogon tužitelja. I na taj način se čula druga strana priče te je javnost dobila cjelovitu informaciju i mogućnost da ocjeni istinitost i potpunost informacija koje su bile objavljene u spornoj emisiji.
9.1. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskih društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su blago naklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. Ali pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo te sloboda izražavanja može biti ograničena samo ako je to nužno u demokratskom društvu. Zbog toga je potrebno utvrditi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, pri čemu se ograničenje prava na slobodu izražavanja mora razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane. Sloboda medija uvjetovana je postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom. Sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, osobito kad se radi o zaštiti ugleda i prava drugih pri čemu se ne smije smetnuti s uma da je njezin osnovni zadatak priopćiti, na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa i da javnost ima pravo i dobiti takve informacije.
9.2. Na jednoj strani je pravo na slobodu izražavanja, a na drugoj pravo na poštivanje u ovom slučaju profesionalnog ugleda tužitelja koja prava zaslužuju jednaku zaštitu. Europski sud za ljudska prava je u svojoj odluci Axel Springer AG protiv Njemačke (Vv) br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012., a što je prihvaćeno u našoj sudskoj praksi, naveo okolnosti prema kojima se načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava. Navodi se da je potrebno ocijeniti doprinos raspravi u javnom interesu, u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava, prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi, metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost, sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije te ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak.
9.3. Primjenjujući navedena načela na konkretno utvrđene činjenice u ovom predmetu ocjena je ovog suda da je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih interesa. Tuženice su u objavljenim člancima i emisiji ukazale na loše uvjete rada kod tužitelja što je svakako u javnom interesu, tužitelj kao gospodarski subjekt koji zapošljava veći broj radnika je bio poznat javnosti, informacije su se temeljile na osobnim iskustvima zaposlenika tužitelja koji su se željeli izložiti javnosti jer su bivši radnici pa njihova egzistencija više ne ovisi o zaposlenju kod tužitelja, odnosno radnice koja je zaposlena na neodređeno vrijeme, pa iako je na dugotrajnom bolovanju ne može joj biti dan otkaz iz tog razloga, dana je mogućnost tužitelju da se u samoj emisiji uključi i demantira izjave svojih bivših zaposlenika, na što se isti oglušio, a pored toga je tužitelju kasnije pružena mogućnost da iznese svoju stranu priče i tako iznese sve ono što je naveo i u ispravcima čiju objavu traži.
9.4. Zbog navedenih razloga ovaj sud je odbio žalbu tužitelja te potvrdio pobijanu odluku primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
9.5. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška koja se pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari.
10. Rješenje o dopuštenosti preinake tužbe nije bilo predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istog nije izjavljena žalba.
Koprivnica, 27. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
