Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-187/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice JF (ranije J), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6245/2024-9 od 29. listopada 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tužiteljice prihvaća se kao osnovana, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-

6245/2024-9 od 29. listopada 2025.:

- potvrđuje u točki I. i II. izreke,

- preinačuje u točki III. izreke tako da se rješava:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici pored troška koji je dosuđen u točki III. izreke plati na ime parničnog troška još iznos od 750,00 EUR (slovima: sedamsto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine te da joj naknadi trošak žalbe u iznosu od 125,00 EUR (slovima: sto dvadeset pet eura), u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 016-554/2007 od 28. svibnja 2007. godine zaključenog između tužitelja JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelipedeset posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 208,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.6.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove postupka u iznosu od 250,00 € sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv točke III. izreke (odluka o trošku) navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica 13. studenog 2025. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da joj dosudi daljnji parnični trošak u iznosu od 750,00 eura, kao i trošak žalbe.

3. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 12. studenog 2025. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju na naknadu troška ili da podredno ukine pobijanu odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovori na žalbe nisu dani.

5. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu od 28. svibnja 2007. kojim je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita te temeljem navedenog isplata iznosa od 208,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 2007. do isplate.

6.1. Tuženik je osporio osnov tužbenog zahtjeva, dok sama visina troškova obrade kredita, a koji je tužiteljica platila prije isplate kredita, nije bila sporna. Istaknut je prigovor zastare te je osporen i zahtjev na plaćanje kamate od dana plaćanja jednokratnih troškova obrade kredita do isplate.

7. I tužiteljica i tuženik u svojim žalbama ističu kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka pri čemu tužiteljica ne navodi koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud, dok tuženik ističe bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) jer da je izostalo obrazloženje prvostupanjskog suda u čemu se sastoji značajna neravnoteža, a koja je posljedica utvrđenja ništetnim članka 5. Ugovora o kreditu, te na bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a jer da sud nije proveo savjesnu i brižljivu ocjenu svih provedenih dokaza.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je za svoju odluku dao jasne razloge i istu je moguće ispitati, a također nije učinio niti bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, jer je ocijenio sve provedene dokaze ponaosob i u njihovoj ukupnosti. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 016-554/2007 dana 28. svibnja 2007. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 23.571,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to za kupovinu novog motornog vozila. U članku 5. stavak 2. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita (dalje: ulazna naknada). Isto tako je nesporno da je od iznosa odobrenog kredita tužiteljici naplaćena ulazna naknada dana 31. svibnja 2007. u iznosu od 1.572,30 kuna, odnosno prema službenom tečaju sada iznos od 208,68 eura.

8.1. Tužiteljica u svojoj tužbi tvrdi da je ugovorna odredba iz članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu ništetna jer da je ona formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je unaprijed sastavio tuženik, da je ona Ugovor o kreditu mogla prihvatiti s takvom odredbom ili uopće ne ostvariti kredit ako istu ne bi prihvatila, pa da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

8.2. Iz iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da je ona kredit podigla za kupovinu automobila za privatne potrebe, a da je autosalon u kojem je kupila automobil imao s prednikom tuženika sklopljen ugovor prema kojemu se omogućavalo njihovim kupcima da kupe vozilo na kredit koji će ostvariti kod prednika tuženika, zbog čega da je ona i otišla kod prednika tuženika. Navodi da je pitala za ulaznu naknadu, odnosno može li je ikako izbjeći te dobila odgovor da su to uvjeti banke za potpisivanje ugovora i uobičajena praksa.

8.3. Na temelju njezinog iskaza prvostupanjski sud je zaključio da se s tužiteljicom nije posebno pregovaralo o ulaznoj naknadi, da je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i uvjet za potpisivanje Ugovora. Na taj način da je banka iskoristila svoj položaj jačeg pregovarača, kao financijska institucija u odnosu na tužiteljicu koja nije imala dovoljno stručnog znanja o financijskom poslovanju i čime je ona dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica da na sadržaj Ugovora nije mogla utjecati zbog čega je morala pristati na plaćanje ulazne naknade.

8.4. Prvostupanjski sud navodi da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno i da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi zabranjivao ugovaranje navedene naknade, ali da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tužiteljici da nije razjašnjeno koja je svrha naplate ulazne naknade. Tuženik da ne pruža dokaze koji bi ukazivali na opravdanost ulazne naknade. U odnosu na navode tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva prvostupanjski sud navodi da ista nije razumljiva jer tužiteljica ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom s obzirom da tuženik kao kreditna institucija ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, stoga nije jasno koje troškove je tuženik mogao imati vezano uz obradu konkretnog Ugovora, a koje je bila dužna snositi tužiteljica. Zbog toga da ta odredba nije jasna, a niti određena te je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“.

8.5. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP/07) kojim je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.6. Prvostupanjski sud se pozvao i na presude Suda Europske unije broj C-84/19 i C- 224/19 iz kojih proizlazi da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.

8.7. Kako je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi koja je sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj sporne odredbe, to da je ista ništetna u smislu članka 96. ZZP/07.

8.8. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to je naloženo tuženiku da tužiteljici vrati plaćeni iznos od 208,68 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 2007. (dan nakon naplate ulazne naknade) do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO).

8.9. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, a rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Kako je konkretnom tužbom tužiteljica tražila utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, to zastara još nije niti počela teći jer je tek pobijanom odlukom prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu tužiteljice na utvrđenje ništetnosti.

8.10. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. i 155. ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa). Pri tome je prvostupanjski sud kao vrijednost predmeta spora uzeo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a ne vrijednost kako je naznačena u tužbi, jer da se zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.

9. Tuženik u cijelosti osporava odluku prvostupanjskog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, kako je navedena ugovorna odredba transparentna, a da članak 84. ZZP-a isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu Ugovora i cijeni. Troškovi obrade da zajedno s ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja te uslugu obrade tog kredita na što ima pravo kao bankarska institucija koja pruža te usluge i naplatiti ulaznu naknadu. Poziva se na iskaz tužiteljice koja je izjavila da joj je odredba o troškovima kredita bila jasna. Ističe da iako se radi o tipskom ugovoru, da isto ne dovodi samo po sebi do zaključka da se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati. Pregovaračka moć potrošača da se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene, te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Navedena naknada da nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Pogrešno da je primijenjeno i materijalno pravo u odnosu na tuženikov prigovor zastare. Pravno shvaćanje na koje se pozvao prvostupanjski sud da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se odnosi na pitanje zastare potraživanja temeljenog na ništetnom ugovoru, a ne na ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Kako je tuženik iznos ulazne naknade stekao 2007. godine te je od tog trenutka do trenutka podnošenja tužbe prošlo više od 5 godina, to da je nastupila zastara. Isto tako, da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate jer da tuženik nije bio nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a.

9.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, s tim što se pozvao na pogrešan Zakon o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu zaključen je 27. svibnja 2007. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007., dalje: ZZP/03) koji se primjenjivao do 7. kolovoza 2007. kada je na snagu stupio ZZP/07. Međutim, sadržaj odredbe članka 96. ZZP/07 istovjetan je sadržaju članka 81. ZZP/03, pa navedeno ne utječe na zakonitost presude jer je odluka i pravilnom primjenom materijalnog prava identična.

9.2. Tužiteljica je u tužbi tvrdila da se o odredbi kojom je propisana ulazna naknada nije pojedinačno pregovaralo, da je ista pitala zaposlenicu tuženika može li bez te naknade, pri čemu joj je odgovoreno da može tako ili nikako, te da joj nije objašnjen koji se trošak pokriva tom naknadom. Iz toga proizlazi zaključak da tužiteljica nije mogla utjecati na izmjenu te odredbe. Tuženik u odnosu na svoju tvrdnju da se o konkretnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije predlagao nikakve dokaze, kao niti u odnosu na tvrdnju tužiteljice da nije bila upoznata za koju svrhu je naplaćena ulazna naknada. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud na temelju dokaznog materijala kojim je raspolagao i na njemu utvrđenih činjenica, a primjenom pravila o teretu dokazivanja i članka 81. ZZP/03 ocijenio kako je odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

9.3. Tuženik tvrdi kako je ulazna naknada dio cijene ugovora, odnosno da cijenu ugovora čini ne samo kamata nego i troškovi, među kojima je i trošak ulazne naknade, a koje plaća korisnik kredita. Međutim, po ocjeni ovog suda, takav stav nije prihvatljiv. Člankom 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Dakle, cijena za koju tuženik kao banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita određeni iznos novčanih sredstava je ugovorena kamata i to ne može biti jer to tako zakonom nije propisano, ugovaranje različitih drugih troškova, među kojima je i ulazna naknada, a koju bi bio dužan platiti korisnik kredita.

9.4. Točno je da je odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu bila jasna i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva. Naime, ono što je bilo razumljivo i što je tužiteljici u svakom slučaju bilo poznato jest to da će joj se od podignutog kredita, a prije isplate ugovorenog iznosa, naplatiti 1,50 % na ime naknade za obradu kredita i ona je visinu te naknade mogla obračunati.

9.5. Međutim, prilikom ocjenjivanja testa nepoštenosti na štetu potrošača potrebno je uzeti u obzir i narav robe i usluge koja predstavlja predmet ugovora, dakle da se radi o kreditu koji je podignut za kupnju novog automobila, da je Ugovor sastavljen unaprijed od strane banke, da banka nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odnosno da je upoznala tužiteljicu sa svrhom naplate naknade, kao i da je navedena odredba bila jasna i lako uočljiva ali ne i razumljiva, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno tu odredbu utvrdio nepoštenom, a time i ništetnom. Narušena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka ne može se isključivo promatrati stavljajući u omjer visinu naknade s visinom kreditne obveze. Pored toga, o spornoj odredbi se nije moglo pregovarati jer je ona bila unaprijed određena i propisana. Pri ocjeni postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana treba ocijeniti i to da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane tužiteljice ona bila ograničena u ostvarivanju svog prava. U konkretnom slučaju kako se o navedenoj odredbi nije moglo pregovarati jer tuženik nije dokazao da je to bilo moguće, to bi neprihvaćanje te odredbe onako kako je bila formulirana dovelo do toga da tužiteljica ne bi mogla ostvariti kredit kod tuženika. U konkretnom slučaju tužiteljica je također navela da je razlog zbog kojeg je podigla kredit upravo kod prednika tuženika bio taj što je autosalon u kojem je kupila automobil imao ugovorni odnos s prednikom tuženika za davanje kredita njihovim kupcima. Stoga bi se moglo zaključiti da tužiteljica i nije imala izbor podignuti kredit u nekoj drugoj banci. Međutim, kako proizlazi iz mnogobrojne sudske prakse u identičnim predmetima gdje su tužene različite banke ugovori koji su zaključeni u vremenskom periodu u kojem je zaključen i konkretni Ugovor su svi sadržavali odredbe o obvezi korisnika kredita na plaćanje ulaznih naknada, pa tužiteljica plaćanje te obveze očigledno ne bi mogla izbjeći.

9.6. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i u pogledu zastare te se tuženika upućuje na sadržaj prvostupanjske odluke u odnosu na taj prigovor.

9.7. U odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na iznos ulazne naknade koju je tuženik dužan platiti tužiteljici, i po ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošteni stjecatelj pa je dužan zakonsku zateznu kamatu platiti od dana kada je stekao novčani iznos od 208,68 eura temeljem ništetne ugovorne odredbe obzirom da je navedenu odredbu ugovorio upravo tuženik i to u svoju korist, ne vodeći računa o interesima tužiteljice. Sve troškove koji su bili vezani uz podizanje kredita kod prednika tuženika, uključujući troškove obrade kredita, trošak prijevremene otplate kredita, naknade za odustajanje od ugovora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u upisnik sudskih i javnobilježničkih tražbina vjerovnika, eventualne sudske troškove i pristojbe, kao i sve druge troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbine, tuženik je prevalio na teret tužiteljice čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

9.8. Zbog navedenih razloga žalba tuženika nije osnovana.

10. Tužiteljica se žali samo protiv odluke o naknadi parničnog troška, odnosno onog dijela parničnog troška koji joj nije dosuđen. Navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 37. stavak 1. i članak 40. stavak 3. ZPP-a kada je prilikom odlučivanja o naknadi parničnog troška kao vrijednost predmeta spora uzeo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a ne vrijednost predmeta spora kako ga je označila tužiteljica u tužbi.

10.1. Tužiteljica je postavila dva tužbena zahtjeva i to tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu i tužbeni zahtjev da joj tuženik isplati iznos kojeg je ona platila temeljem ništetne ugovorne odredbe od 208,68 eura. Vrijednost predmeta spora označila je sa iznosom od 1.535,91 euro.

10.2. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Člankom 40. stavak 2. i 3. ZPP-a propisano je da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ako je u slučaju iz stavka 2. ovog članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv koga nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

10.3. Tužiteljica je označila, kako je već rečeno, vrijednost predmeta spora s iznosom od 1.535,91 euro, tuženik nije prigovorio vrijednosti predmeta spora i sud nije do zaključenja prethodnog postupka, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu, niti po službenoj dužnosti, utvrdio vrijednost predmeta spora. S obzirom na tu činjenicu, u presudi, kada je odlučivao o naknadi parničnog troška prvostupanjski sud više nije mogao koristiti svoje ovlaštenje iz članka 40. stavak 3. ZPP-a te je visinu parničnog troška trebao odrediti prema vrijednosti predmeta spora kako ju je označila tužiteljica.

10.4. Zbog toga je ovaj sud prihvatio žalbu tužiteljice te polazeći od vrijednosti predmeta spora kako je ona označena u tužbi i primjenom Tarife utvrdio da bi tužiteljici pripadalo pravo na nagradu za rad njezinog punomoćnika i to po Tbr. 7.1. Tarife za sastav tužbe, po Tbr. 8.1. Tarife za sastav podneska od 22. siječnja 2025. i po Tbr. 9.1. Tarife za zastupanje na ročištima 12. ožujka i 6. listopada 2025., za svaku radnju po 200,00 eura. Na te iznose priznaje se iznos PDV-a od 200,00 eura pa bi ukupan trošak iznosio 1.000,00 eura. Od navedenog iznosa treba odbiti dosuđeni trošak u točki III. izreke presude od 250,00 eura, pa se tužiteljici dosuđuje pored već dosuđenog iznosa još iznos od 750,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja prema članku 151. stavak 3. ZPP-a teče od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

10.5. Tužiteljica je zatražila i trošak žalbe pa joj se priznaje prema Tbr. 10.4. Tarife za sastav žalbe protiv rješenja o trošku, a polazeći od vps-a žalbe koji iznosi 750,00 eura, iznos od 100,00 eura i iznos PDV-a od 25 % ili ukupno 125,00 eura. Ne priznaje joj se trošak pristojbe na žalbu jer taj trošak nije platila.

11. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a.

Koprivnica, 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković