Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-353/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vesne Stokrp članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska Cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Sofia Petković odvjetnica iz odvjetničkog društva GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3798/2025-9 od 30. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3798/2025-9 od 30. siječnja 2026. u točki I izreke, u točki II izreke, te u točki III izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 2.6.2025. pa do isplate.

II Preinačava se gore navedena presuda u preostalom dijelu pod točkom III. izreke i u točki i IV izreke, te u tim dijelovima sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.089,71 EUR i iznos 356,63 EUR, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.618,68 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana sa zakonskim. III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu od 274,20 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-3798/2025-9 od 30. siječnja 2026. suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska Cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju PJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 649,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.6.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska Cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju PJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 301,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.6.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za platež iznosa od 1.089,71 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 2.6.2025. do plateža kao i s dijelom tužbenog zahtjeva za platež iznosa od 356,63 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 2.6.2025. do plateža.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak.".

2. Protiv te presude u točki III i točki IV izreke, žalbu je pravovremeno podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene prava o troškovima, s prijedlogom da sud drugog stupnja prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači u skladu s navodima žalbe, tuženiku naloži da tužitelju naknadi parnični trošak, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za PDV 25% i sudske pristojbe na žalbu u iznosu 140,53 EUR, što ukupno iznosi 453,03 EUR.

3. Protiv te presude u točki I, točki II i točki IV izreke, žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP), bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 326.a ZPP-a u vezi članka 186.c ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku, s prijedlogom da sud drugog stupnja u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti a tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 187,50 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 46,88 EUR i sudske pristojbe u iznosu 39,82 EUR što ukupno iznosi 274,20 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske odluke pa do isplate, podredno da presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbama, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama.

7. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita zaključili 30.6.2007. Ugovor o [broj kredita], kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 33.542,24 švicarkih franaka (u daljnjem tekstu CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita i tužitelju po toj osnovi naplaćen iznos od 649,12 EUR, te naknada za prijevremenu otplatu kredita i tužitelju po toj osnovi naplaćen iznos od 301,78 EUR.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su bile unaprijed formulirane od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj niti je mogao ishoditi da se iste eliminiraju iz Ugovora, te pravilno zaključio da su sporne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, navodeći za to valjane razloge u odlomku 13. i 14. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne. Sporne odredbe su nepoštene prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – u daljnjem tekstu ZZP/03) i posljedično tome ništetne prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03. Po pitanju ništetnosti spornih odredaba sud prvog stupnja je odlučio kao o prethodnom pitanju, u skladu s odredbom članka 12. stavak 1. i 2. ZPP-a kojim je propisano kad oduka suda ovisi i prethodnom rješenju pitanje postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno, prema stavku 2. odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

9. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja naknade. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 25/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO).

10. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

11. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12. Prema odredbi članka 83. ZZP/03 treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kredu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2011 od 4. srpnja 2013., pravomoćno odlučeno po kolektivnoj tužbi protiv banaka pa tako tuženika, utvrđeno je da su banke odnosno tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, sve sup rotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03 o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su te odredbe ništetne. Stoga se ne radi o zabrani manjeg značaja i neosnovano je pozivanje tuženika na odredbu članka 326. stavak 2. ZOO-a kojim je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom-potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/2017. od 12. listopada 2017.) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetna, a tuženik je nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo temeljem odredbi koje su po njemu unaprijed sastavljene u tipskom standardiziranom ugovoru i na koje tužitelj nije mogao utjecati. Odredbom članka članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Time što je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen, ne znači da tužitelj nema pravo na isticanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja dvojbe o tome da kamate teku od dana stjecanja jer je tuženik nepošten stjecatelje.

15. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je isti neosnovan, pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljene ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u parničnom postupku utvrđeno kako su predmetne odredbe iz Ugovora o kreditu ništetne, to znači da rok zastare od 5 godina iz članka 225. ZOO-a nije niti počeo teći.

15.1. Odredbom čl. 326. ZOO-a propisano je da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da se isti ne može osnažiti ni prema odredbi članka 148. stavak 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu članka 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. S tim u vezi, nije počinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 186.c stavak 2. ZPP-a i članka 326. stavak 1. ZPP-a , na koje se poziva žalitelj.

16. Međutim, prilikom donošenja pobijane presude sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u točki III izrijeke odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na platež iznosa od 1.089,71 EUR i iznosa od 356,63 EUR, navodeći u odlomku 15. obrazloženja da to potraživanje predstavlja uglavničene prethodno obračunate zatezne kamate na iznose koje tužitelj potražuje od podnošenja tužbe 2. lipnja 2025., pozivom na odredbu članka 31. stavak 1. ZOO - a.

17. Prema članku 31. stavak 1. ZOO-a na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to Zakonom određeno, prema stavku 2. na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njegovu isplatu.

18. Odredba članka 31. stavak 1. ZOO-a ne povlači za sobom da dospjele zatezne kamate na dugovne iznose ne bi bilo moguće zahtijevati u apsolutnom iznosu uz glavni dug, kao što je to tužitelj zatražio u tužbi. Stoga je materijalno pravo iz članka 31. stavak 1. ZOO-a prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenjeno kada je odbijen taj dio tužbenog zahtjeva na ima dospjelih zateznih kamata zatraženih u apsolutnom iznosu, dok pogrešno tužitelj smatra da mu na te iznose pripadaju još i zatezne kamate tekuće od podnošenja tužbe pa do isplate (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 327/2013-2 od 6. ožujka 2019.).

19. Budući da je djelomično preinačena prvostupanjska presuda i izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, valjalo je preinačiti i odluku o trošku u točki IV izrijeke pobijane presude.

20. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parniči trošak prema odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. U parnični trošak tužitelj ulazi naknada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i odmjerena je prema važećoj Tarif o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje Tarifa) i troškovniku koji prileži na listu 50 spisa. U taj trošak ulazi naknada prema Tbr. 7. točka 1. Tarife za sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife naknada za sastava obrazloženih podneska od 25. kolovoza 2025. i od 3. studenog 2025. – za svaki po 200,00 EUR, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife za zastupanje na raspravi 10. studeni 2025. u iznosu 200,00 EUR, uvećano za PDV 25% u iznosu od 200,00 EUR , što ukupno iznosi 1.000,00 EUR. U parnični trošak tužitelja ulazi i pristojba na tužbu u iznosu 100,00 EUR i na presudu u iznosu 100,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za donošenje i objavu presude jer iz spisa predmeta proizlazi da nije pristupio na to ročište održano 30. siječnja 2026. Osim toga, tužitelju prema Tbr. 10. točka 1. Tarife pripada nagrada za sastava žalbe uvećano za PDV 25% u iznosu 312,50 EUR i sudska pristojba na žalbu u iznosu 106,18 EUR. Stoga ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.618,68 EUR.

21. Sijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i žalbu tuženika kao neosnovanu, a temeljem odredbe članka 373. stavak 3. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja kao djelomično osnovanu i preinačiti pobijanu presudu, te odlučiti kao u točki I i točki II izreke ove presude.

22. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom nema pravo na naknadu žalbenog troška u iznosu 274,20 EUR, pa je njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen kao neosnovan i odlučeno kao točki III izreke ove presude.

U Karlovcu 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec