Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-369/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vesne Stokrp članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nasljednice iza pok. CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-507/2025-14 od 6. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-507/2025-14 od 6. ožujka 2026. u točkama I. i II. izreke, te u točki IV. Izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.229,08 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2026. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.".

II. Preinačava se gore navedena presuda u preostalom dijelu pod točkom IV. izrijeke na slijedeći način:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 132, 72 EUR, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog trošak u iznosu od 312,50 EUR, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-507/2025-14 od 6. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-507/2025-14 od 6. ožujka 2026. suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF iznos od 584,42 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 4,10 EUR od 30.11.2007. pa do isplate

- 4,10 EUR od 31.12.2007. pa do isplate

- 4,10 EUR od 31.01.2008. pa do isplate

- 4,10 EUR od 29.02.2008. pa do isplate

- 4,10 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

- 4,10 EUR od 30.04.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 31.05.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 30.06.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 31.07.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 31.08.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 5,30 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

- 5,30 EUR od 27.02.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 30.05.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 27.11.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 29.12.2009. pa do isplate

- 8,88 EUR od 30.01.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 27.02.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 29.06.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 30.08.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 28.09.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 02.11.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 02.12.2010. pa do isplate

- 8,88 EUR od 05.01.2011. pa do isplate

- 8,88 EUR od 08.02.2011. pa do isplate

- 8,88 EUR od 08.03.2011. pa do isplate

- 8,88 EUR od 08.04.2011. pa do isplate

- 8,88 EUR od 09.05.2011. pa do isplate

- 0,12 EUR od 09.05.2011. pa do isplate

- 8,76 EUR od 09.06.2011. pa do isplate

- 8,88 EUR od 08.07.2011. pa do isplate

- 8,34 EUR od 10.08.2011. pa do isplate

- 8,34 EUR od 12.09.2011. pa do isplate

- 8,34 EUR od 11.10.2011. pa do isplate

- 6,86 EUR od 11.11.2011. pa do isplate

- 6,86 EUR od 12.12.2011. pa do isplate

- 6,86 EUR od 12.01.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 11.02.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 09.03.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 10.04.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 11.05.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 11.06.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 10.07.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 09.08.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 10.09.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 10.10.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 12.11.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 10.12.2012. pa do isplate

- 6,86 EUR od 18.01.2013. pa do isplate

- 6,86 EUR od 18.02.2013. pa do isplate

- 6,86 EUR od 29.03.2013. pa do isplate

- 6,46 EUR od 13.06.2013. pa do isplate

- 0,40 EUR od 26.06.2013. pa do isplate

- 6,78 EUR od 26.06.2013. pa do isplate

- 0,08 EUR od 08.07.2013. pa do isplate

- 6,86 EUR od 08.07.2013. pa do isplate

- 6,86 EUR od 01.08.2013. pa do isplate

- 6,86 EUR od 04.10.2013. pa do isplate

- 6,86 EUR od 04.10.2013. pa do isplate

- 0,23 EUR od 04.10.2013. pa do isplate

- 6,64 EUR od 05.11.2013. pa do isplate

- 0,12 EUR od 05.11.2013. pa do isplate

- 6,75 EUR od 16.12.2013. pa do isplate

- 0,13 EUR od 16.12.2013. pa do isplate

- 6,73 EUR od 15.01.2014. pa do isplate

- 6,86 EUR od 30.01.2014. pa do isplate

- 6,76 EUR od 01.03.2014. pa do isplate

- 0,10 EUR od 17.03.2014. pa do isplate

- 6,86 EUR od 17.03.2014. pa do isplate

- 6,86 EUR od 07.05.2014. pa do isplate

- 6,86 EUR od 30.05.2014. pa do isplate

- 6,73 EUR od 30.06.2014. pa do isplate

- 0,13 EUR od 21.07.2014. pa do isplate

- 6,86 EUR od 21.07.2014. pa do isplate

- 6,86 EUR od 25.08.2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 2.996,79 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 1,62 EUR od 31.08.2007. pa do isplate

- 0,94 EUR od 30.11.2007. pa do isplate

- 0,23 EUR od 31.12.2007. pa do isplate

- 2,72 EUR od 31.01.2008. pa do isplate

- 4,08 EUR od 29.02.2008. pa do isplate

- 6,43 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

- 2,91 EUR od 30.04.2008. pa do isplate

- 1,53 EUR od 31.05.2008. pa do isplate

- 3,26 EUR od 30.06.2008. pa do isplate

- 0,72 EUR od 31.07.2008. pa do isplate

- 0,84 EUR od 31.08.2008. pa do isplate

- 2,35 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

- 13,75 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

- 6,11 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

- 15,82 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 17,31 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

- 17,99 EUR od 27.02.2009. pa do isplate

- 16,55 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 16,91 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 13,99 EUR od 30.05.2009. pa do isplate

- 11,85 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 12,42 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 13,55 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

- 13,45 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 12,31 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

- 14,45 EUR od 27.11.2009. pa do isplate

- 16,17 EUR od 29.12.2009. pa do isplate

- 18,62 EUR od 30.01.2010. pa do isplate

- 18,06 EUR od 27.02.2010. pa do isplate

- 21,38 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 20,75 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 21,98 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

- 32,62 EUR od 29.06.2010. pa do isplate

- 30,43 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

- 37,11 EUR od 30.08.2010. pa do isplate

- 34,80 EUR od 28.09.2010. pa do isplate

- 31,09 EUR od 02.11.2010. pa do isplate

- 38,93 EUR od 02.12.2010. pa do isplate

- 48,90 EUR od 05.01.2011. pa do isplate

- 41,84 EUR od 08.02.2011. pa do isplate

- 44,32 EUR od 08.03.2011. pa do isplate

- 41,17 EUR od 08.04.2011. pa do isplate

- 41,73 EUR od 09.05.2011. pa do isplate

- 0,74 EUR od 09.05.2011. pa do isplate

- 54,36 EUR od 09.06.2011. pa do isplate

- 56,41 EUR od 08.07.2011. pa do isplate

- 67,32 EUR od 10.08.2011. pa do isplate

- 61,60 EUR od 12.09.2011. pa do isplate

- 55,35 EUR od 11.10.2011. pa do isplate

- 54,10 EUR od 11.11.2011. pa do isplate

- 53,63 EUR od 12.12.2011. pa do isplate

- 56,58 EUR od 12.01.2012. pa do isplate

- 59,15 EUR od 11.02.2012. pa do isplate

- 59,50 EUR od 09.03.2012. pa do isplate

- 57,72 EUR od 10.04.2012. pa do isplate

- 58,92 EUR od 11.05.2012. pa do isplate

- 59,74 EUR od 11.06.2012. pa do isplate

- 58,36 EUR od 10.07.2012. pa do isplate

- 58,72 EUR od 09.08.2012. pa do isplate

- 57,69 EUR od 10.09.2012. pa do isplate

- 55,44 EUR od 10.10.2012. pa do isplate

- 57,83 EUR od 12.11.2012. pa do isplate

- 58,98 EUR od 10.12.2012. pa do isplate

- 58,18 EUR od 18.01.2013. pa do isplate

- 53,67 EUR od 18.02.2013. pa do isplate

- 57,50 EUR od 29.03.2013. pa do isplate

- 54,42 EUR od 13.06.2013. pa do isplate

- 3,42 EUR od 26.06.2013. pa do isplate

- 55,67 EUR od 26.06.2013. pa do isplate

- 0,66 EUR od 08.07.2013. pa do isplate

- 51,66 EUR od 08.07.2013. pa do isplate

- 51,54 EUR od 01.08.2013. pa do isplate

- 52,69 EUR od 04.10.2013. pa do isplate

- 54,53 EUR od 04.10.2013. pa do isplate

- 1,91 EUR od 04.10.2013. pa do isplate

- 55,17 EUR od 05.11.2013. pa do isplate

- 0,97 EUR od 05.11.2013. pa do isplate

- 54,79 EUR od 16.12.2013. pa do isplate

- 1,12 EUR od 16.12.2013. pa do isplate

- 55,57 EUR od 15.01.2014. pa do isplate

- 57,75 EUR od 30.01.2014. pa do isplate

- 57,52 EUR od 01.03.2014. pa do isplate

- 0,88 EUR od 17.03.2014. pa do isplate

- 59,79 EUR od 17.03.2014. pa do isplate

- 59,34 EUR od 07.05.2014. pa do isplate

- 57,80 EUR od 30.05.2014. pa do isplate

- 56,19 EUR od 30.06.2014. pa do isplate

- 1,12 EUR od 21.07.2014. pa do isplate

- 57,53 EUR od 21.07.2014. pa do isplate

- 59,27 EUR od 25.08.2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 931,37 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.361,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2026. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.".

Ujedno je rješenjem istog prvostupanjskog suda, istog poslovnog broja i datuma, odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Protiv te presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu i protiv tog rješenja žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog apsolutno bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku, podredno da istu ukine i predmet vrati mjesno nadležnom sudu na ponovno suđenje, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 62,50 EUR, što ukupno iznosi 312,50 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i pobijano rješenje po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi odredbe članka 381. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 5. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je izrijeka presude razumljiva i neproturječna sebi i razlozima, presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samog tog zapisnika.

6. Nesporno je između parničnih stranaka da su pravna prednica tužiteljice i tuženik dana 12. srpnja 2007. zaključili Ugovor o [broj kredita] za kupnju motornog vozila, kojim je tuženik kao kreditor odobrio prednici tužiteljice kredit iznos od 15.762,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate 84 mjeseca, koji Ugovor u članku 1. sadrži odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj švicarskog franka (u daljnjem tekstu CHF), te u članku 2. odredbu o kamatnoj stopi od 5,4% godišnje promjenjivo u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

7. Pravilno je sud prvog stupnja po pitanju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, u pobijanoj presudi odlučivao kao o prethodnom pitanju prema odredbi članka 12. stavak 1. i 2. ZPP -a, temeljem presude donijete u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14, Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojem postupku je sudjelovao tuženik kao banka. Naime prema članku 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 i Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno je utvrđeno je da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva, te na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - u daljnjem tekstu ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09. – u daljnjem tekstu ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja pogrešno je primijenio Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07, 75/09, 79/09, 89/09. i 133/09. – dalje ZZP/07), obzirom je isti stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu je zaključen 12. srpnja 2007., dakle prije stupanja na snagu ZZP/07. Međutim, to ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je pravilnom primjenom ZZP/03 valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako čitljive.

10.2. Sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredbi nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je prednica tužiteljice mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz tih odredbi, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača istoga su ništave sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

10.3. Ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, te odredba o valutnoj klauzuli, prednici tužiteljice kao prosječnom potrošaču nije bila razumljiva i kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača, te je posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

10.4. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

11. Prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11.1. Uzimajući u obzir sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu i činjenicu da je prednica tužiteljica predmetni kredit sklopila kao fizička osoba za kupnju automobila u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, nedvojbeno proizlazi da ona ima status potrošača u smislu odredbe 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03., dok tuženik ničim nije dokazao da tužiteljica nije potrošač a u tom pogledu na njemu je teret dokaza sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zapisniku broj Su-IV-56/2023 od 23. studenog 2023. . U odlomku 23.1. obrazloženja sud prvog stupnja se izjasnio zašto je tuženik nepošteni stjecatelj i u tom smislu iznio razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne.

12. Citirane presude donesene u kolektivnom sporu temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. ZZP/03, članci 99. i 102. ZZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993. - u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano je Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 78/12.) i Zakonom o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13.1. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Slijedom iznijetoga žalbeni navodi o tome da nije riječ o ništetnim ugovornim odredbama, da je sud zanemario njegove dokaze i okolnosti konkretnog slučaja, da sud nije stvarno ispitao slučaj, ne mogu se prihvatiti kao osnovani. Naime, sud prvog stupnja saslušao je tužiteljicu na prijedlog tuženika, te pravilno nije prihvatio tuženikov dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika i u tom pogledu upućuje se žalitelja na jasno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u predmetima broj U -3- 5475/2021, U-III-4613/21, U-III-4372/21, U-III-3073/21. U odnosu na žalbene tvrdnje da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno člankom 26. ZOO-a, valja navesti da to što je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno zakonom, ne znači da ista ne može biti utvrđena nepoštenom i ništetnom.

15. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15. – dalje ZOO) dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju odredbe kojom je utvrđena ništetnost zajedno sa kamatom, u smislu odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, dok je promašeno pozivanje žalitelja na članak 1114. ZOO-a. Odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja dvojbu o tome da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove stjecatelj koji je nepošten dužan je platiti kamatu od dana stjecanja.

16. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF na temelju jednostrane odluke tuženika, ništetne. Ranije citirane odredbe članka 502.c stavak 1. ZPP-a i članka 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Pravnoj prednici tužiteljice je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, te je tuženik suprotno žalbenim navodima nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju ugovornih odredba koje su po njemu sastavljene u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, odredba članak 138. Zakona o potrošačkom kreditiranju nije primjenjiva u ovom predmetu, obzirom da Ugovorom o kreditu nije konvertiran. Drugačija praksa općinskih i županijskih sudova, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

17. Visina utuženog potraživanja proizlazi iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D&S d.o.o. u [adresa], u iznosu 4.403,77 kn/584,48 EUR po osnovi promjenjive kamatne stope, te u iznosu 22.579,06 kn/ 2.996,75 EUR, dakle ukupno 26.982,83 kn/3.581,21 EUR. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. izraženo je stajalište da se u slučaju ništetnosti dijela ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa jednostranom odlukom banke, primjenjuje kamatna stopa u numerički određenoj visini u vrijeme ugovaranja sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope. Uzimajući u obzir navedeno i činjenicu da stranke nisu zaključile sporazum kojim bi nadomjestile sporni dio ugovornih odredbi, pravilno je sud prvog stupnja u točki I. i točki II. izrijeke pobijane usvojio tužbeni zahtjev. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava nalaz i mišljenje vještaka financijske struke.

18. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare tražbine, pravilno je sud prvog stupnja pozivom na odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a, članka 241. ZOO-a i članka 245. stavak 1. ZOO-a utvrdio da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 u kojem je presuda od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. od kada je zastara počela iznova teći, a kako je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 12. lipnja 2019. unutar petogodišnjeg roka zastare iz članka 225. ZOO-a, proizlazi da nisu zastarjele tražbine u utuženom razdoblju.

19. Odluka o odbijanju prigovora zastare utemeljena je na pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u zapisniku broj Su-33/2022 od 30. siječnja 2022., te po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19; spojen predmetu C-776/19 i C- 782/19. Sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije činjenično identična i stoga nije primjenjiva u ovom predmetu. Prema stajalištu Vrhovnog suda RH pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i individualnih restitucijskih zahtjeva, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći petogodišnji rok zastare.

20. U predmetnom Ugovoru o kreditu koji je zaključen u tuženikovoj podružnici u [adresa], stranke su u članku 12. ugovorile da je za sve sporove nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, dakle Općinski građanski sud u Zagrebu.

21. Pravilno je sud prvog stupnja pobijanim rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, te pri tom nije počinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a na koju se poziva žalitelj.

22. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetnima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Muriciano Quintero te E Editores SA protiv ETD i dr.; zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojem je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prolongirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

23. U predmetnom Ugovoru o kreditu, odredba o prorogaciji nadležnosti predstavlja tipsku odredbu koju su sadržavali ugovoru o kreditu na koji se odnosi prosudba u postupku po kolektivnoj tužbi, a iz provedenih dokaza proizlazi da stranke o njoj nisu pregovarale, pa je ista nepoštena i kao takva ništetna u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednice tužiteljice kao potrošača čije je prebivalište u [adresa] i koja bi radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu koji je udaljen oko 53 kilometara od njezinog prebivališta, bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

24. Budući da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 i stoga ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, u ovom predmetu riječ je o izberivoj mjesnoj nadležnosti prema odredbi članka 59. ZPP-a. Naime, prema odredbi članka 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

25. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a), tako i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 126/22. – u daljnjem tekstu Tarifa). Budući da iz spisa predmeta proizlazi kako je punomoćnik tužiteljice bio nazočan na ročištu za objavu presude 6. ožujka 2026., pravilno je sud tužiteljici priznao taj trošak prema Tbr. 9. točka 3. Tarife jer se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici.

26. Međutim, trošak preliminarnog izračuna potraživanja u iznosu 132,72 EUR kojeg je tužiteljica platila prije podnošenja tužbe, nije trošak koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a zbog čega tužiteljica nema pravo na naknadu tog troška na teret tuženika. Naime, u prvostupanjskom postupku je provedeno po rješenju suda vještačenje po vještaku financijske struke za koje vještačenje je tužiteljici priznat trošak u iznosu 450 EUR i upravo je temeljem tog nalaza tužiteljica konačno uredila tužbeni zahtjev. Stoga se od dosuđenog parničnog troška tužiteljice u iznosu 2.361,80 EUR oduzima navedenih 132,72 EUR, te proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 2.229,08 EUR, a ne iznos 2.996,79 EUR u točki IV Izreke pobijane presude.

27. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I, II. i IV. izrijeke za parnični trošak u iznosu od 2.229,08 EUR i odlučiti kao u točki I izreke ove presude, te temeljem odredbe članka 373. stavak 3. ZPP-a preinačiti odluku o trošku u točki IV. Izreke u preostalom dijelu na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 132,72 EUR kao neosnovan i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude. Temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje, te odlučiti kao u izreci.

28. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari, a da je u pogledu odluke o parničnom trošku uspio u neznatnom dijelu, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 312,50 EUR i odlučiti kao u točki III izrijeke.

U Karlovcu 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec