REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-1874/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Zip-Line d.o.o. (OIB: 32631813284), Lopar, Lopar 426, kojeg zastupa opunomoćenik NVI (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Rabu, Jurja Barakovića 4, protiv tuženika Državnog inspektorata (OIB: 33706439962), Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Šubićeva 29, kojeg zastupa službena osoba NV, radi inspekcijskog nadzora, 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-336- 02/24-01/30, URBROJ: 443-01-16-01-25-3 od 27. kolovoza 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor trgovine, usluge i zaštite potrošača, KLASA: UP/I-336-02/24-01/260, URBROJ: 443-02-02-01-24-1 od 27. rujna 2024. tužitelju je naređeno povlačenje iz uporabe odnosno pružanje komercijalnih usluga potrošačima putem vodenog tobogana „Aquagun“ na području Rajske plaže u Loparu, uvala Crnika - Podrapost, dok se za taj tobogan ne osiguraju dokazi da udovoljava sigurnosnim zahtjevima prema normama HRN EN 1069-1:2019 Vodeni tobogani - 1. dio: Sigurnosni zahtjevi i metode ispitivanja (EN 1069-1:2017+A1:2019), te HRN EN 1069-2:2017 Vodeni tobogani - 2 dio: Upute (EN 1069-2:2017) i odredbama Zakona o općoj sigurnosti proizvoda. Ujedno je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Prvostupanjsko rješenje doneseno je slijedom inspekcijskog nadzora provedenog 17. rujna 2024., nakon prijave potrošača vezane uz ozljeđivanja djeteta na tom toboganu.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-336-02/24-01/30, URBROJ: 443-01-16- 01-25-3 od 27. kolovoza 2025., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Pored citiranja mjerodavnih odredaba Zakona o općoj sigurnosti proizvoda („Narodne novine“, broj 30/09, 139/10, 14/14 i 32/19, u nastavku teksta: ZOSP) i primjenjivih hrvatskih normi, te iznošenja utvrđenih propusta tužitelja, tuženik u drugostupanjskom rješenju obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Svrha ZOSP-a jest osigurati da se na tržište stavljaju samo sigurni proizvodi, što obuhvaća i predmetni tobogan kao proizvod. Ovdje se sukladnost proizvoda ocjenjuje na osnovi hrvatskih normi navedenih u prvostupanjskom rješenju. Prilikom inspekcijskog nadzora, tužitelj se izjasnio da ne raspolaže traženom dokumentacijom odnosno pregledima od strane akreditiranih tijela, niti je znao da su mu potrebni, pri čemu vodeni tobogan održava sam. Kroz ZOSP je u nacionalni pravni sustav implementirana Direktiva 2001/95/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 3. prosinca 2001. o općoj sigurnosti proizvoda (SL L 11, 15.1.2002., u nastavku teksta: Direktiva). Među posebne kategorije potrošača koji bi mogli biti naročito osjetljivi na rizike koje predstavljaju određeni proizvodi pripadaju i djeca. Tužitelj netočno navodi da je riječ o relativno novim normama u Republici Hrvatskoj, budući da je ZOSP na snazi od 2009., dok izdanja mjerodavnih hrvatskih normi datiraju iz 2017. i 2019. godine. Norme HRN EN 1609-1 i HRN EN 1609-2 objavljene su u službenom glasilu Hrvatskog zavoda za norme. Primjenjive su i odredbe Zakona o normizaciji („Narodne novine“, broj 80/13). Ranije ispunjavanje propisanih uvjeta nije mjerodavno pri utvrđenju da u vrijeme provedbe inspekcijskog nadzora tobogan nije udovoljavao sigurnosnim zahtjevima primjenjivih normi. Proizvod i kada je rabljen mora biti sukladan pojmu sigurnog proizvoda.

3. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Naredbu inspektora objektivno je nemoguće izvršiti. Svaki propis mora biti javno objavljen, transparentan i razumljiv. Tijekom nadzora inspektor je vizualno pregledao cijeli tobogan i uvjerio se da nema nikakvih nepravilnosti na stazama. Tobogan je sagrađen prema glavnom arhitektonskom građevinskom projektu izrađenom 1995., sukladno tada važećim propisima, uključujući primjenu tadašnje njemačke norme, dok je Direktiva objavljena 2002., pa se postavlja pitanje retroaktivnosti. Tobogani drugih tvrtki koje spominje tuženik izgrađeni su nakon 2002. godine. Inspektor nije mogao objasniti tužitelju gdje su objavljene norme na koje se pozvao. Tužitelj je prisiljen kupiti hrvatske norme napisane na engleskom jeziku. S obzirom na zaštitu dokumenata, norme se ne mogu dati na uvid profesionalnom prevoditelju. U Republici Hrvatskoj ni jedna institucija nije ovlaštena za dotično certificiranje, a tužitelju su sugerirani subjekti iz Nizozemske, Cipra ili Njemačke. Nijedan vodeni tobogan u Hrvatskoj nema spomenutu potvrdu o usklađenosti, pa se postavlja pitanje ravnopravnosti na tržištu. Uz to, primjena normi je dobrovoljna. Tužiteljev tobogan redovito pregledavaju trgovačka društva TIM i Zagrebinspekt. Tuženik nije postupio prema načelima iz članaka 6. i 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Spomenute norme zaštićene su autorskim pravom i nisu slobodne za upoznavanje. Istodobno, ZOSP-om je propisano da se poslovnom tajnom ne mogu smatrati informacije vezane uz sigurnosne karakteristike proizvoda. Tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, te da Sud sam riješi stvar, što bi pri osporavanju oneroznog rješenja značilo obustavu upravnog postupka. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 4.000,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Netočno je da tužitelj nije dobio informaciju kome se treba obratiti radi obavljanja kontrole i izdavanja suglasnosti, jer je dopisom od 4. kolovoza 2024. tužitelj upućen na Hrvatsku akreditacijsku agenciju. Porukom elektroničke pošte od 24. studenoga 2025. tužitelj je obaviješten o nekoliko primjera tijela ovlaštenih za pregled vodenih tobogana. Inspekcijski pregledi tijela akreditiranih prema normi EN/ISO/IEC 17020 za područje provođenja ispitivanja iz zahtjeva normi EN 1069- i EN-1069-2 jednako su priznati u sustavu akreditacije u svim članicama Europske unije, te nije nužno da se ta tijela nalaze u Republici Hrvatskoj. Primjena normi nije dobrovoljna, što proizlazi iz članka 5. stavka 3. ZOSP-a. Postoje drugi tobogani u Hrvatskoj koji su certificirani, a na području Europske unije postoje certificirane tvrtke. Troškovi kojima bi tužitelj bio izložen nisu razlog za poništavanje osporavanog rješenja. Baš zbog starosti tobogana potrebno je provoditi propisana periodična ispitivanja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjima od 25. ožujka 2026. i 13. svibnja 2026. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tim rješenjima, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Sud ponajprije naglašava da možebitne poslovne teškoće s kojima bi se tužitelj suočio pri provedbi propisanih pregleda od strane za to certificiranih tijela ne mogu utjecati na dužnost osiguranja propisane razine sigurnosti proizvoda i sigurnosti potrošača. Troškovi vezani uz sigurnost standardni su poslovni troškovi. Čak ni izloženost riziku neisplativosti daljnjeg poslovanja ne može pravno, logički ni razumno nadjačati nužnost osiguranja sigurnosti proizvoda i sigurnosti potrošača.

8. Pravno je posve neutemeljen jedan od glavnih argumenata tužitelja, onaj koji se tiče vremena izgradnje konkretnog tobogana i (ne)primjenjivosti kasnijih europskih i domaćih propisa. Dozvole koje su u odnosu na tobogan izdane u vrijeme njegove izgradnje, prije tridesetak godina, potvrđuju da je tobogan tada bio usklađen s onodobnim propisima. Notorno je da se propisi kojima su uređeni tehnički i srodni uvjeti za obavljanje pojedinih gospodarskih djelatnosti s vremenom mijenjanju, u skladu s tehničkim napretkom i provedbom javnih politika u odnosnom razdoblju. Za obavljanje bilo koje djelatnosti nužno je ispunjavati uvjete važeće u konkretnom periodu, osim ako je iznimno drukčije propisano primjerice u pojedinom prijelaznom režimu, što ovdje nije slučaj. Prihvaćanje s time povezane tužiteljeve argumentacije značilo bi da bi se dozvoljavalo obavljanje ranije odobrene gospodarske djelatnosti neovisno o promjenama u propisima o, primjerice, skladištenju lako pokvarljivih namirnica, minimalnom prostoru nužnom za obavljanje neke djelatnosti, mjerama zaštite na radu, upravljanju otpadom i zaštiti okoliša, građevinskim standardima, informacijske sigurnosti, zaštiti od požara i dr., te neovisno o tome što su poslovni subjekti koji su kasnije započeli obavljati djelatnost podvrgnuti kasnijim, strožim propisima. U ovom su predmetu, dakle, mjerodavni propisi važeći u vrijeme provedbe inspekcijskog nadzora.

9. Tuženik je u osporavanim rješenjima i u ovome sporu pravilno elaborirao kontekst europskog prava primjenjivog u ovoj upravnoj stvari, uključujući ciljeve europske regulacije. Ovdje relevantne odredbe ZOSP-a usklađene su s Direktivom. Direktive imaju posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz članak 288. stavak 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije).

10. Nadalje, obveznost predmetnih hrvatskih normi u predmetnom slučaju proizlazi iz kogentnih odredaba članka 5. ZOSP-a, budući da su te norme sastavni, kumulativni dio zakonske definicije sigurnog proizvoda. U tom su pogledu u osporavanim rješenjima citirane mjerodavne odredbe ZOSP-a, kao i sadržaj mjerodavnih hrvatskih normi. Te su zakonske odredbe i hrvatske norme tužitelju, stoga, poznate. Tretiranje normi dobrovoljnima (i) u kontekstu propisa o općoj sigurnosti propisa obesmislilo bi normativnu strukturu uspostavljenu člankom 5. ZOSP- a, te bi omogućilo da se na tržište stavljaju i nesigurni proizvodi. U osporavanim rješenjima navedeno je i u čemu se, u kontekstu propisanih normi, sastoje nedostaci tužiteljeva vodenog tobogana.

11. Zatim, u pogledu načina pristupa sadržaju pojedine hrvatske norme, koji način je uređen posebnim propisima na području normizacije, tužitelj nije u nepovoljnijem položaju u odnosu na ostale adresate primjenjivog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj. To što navedene norme, u skladu sa člankom 13. Zakona o normizaciji, nisu bezuvjetno i besplatno općedostupne, ne znači da tuženik nije ovlašten narediti njihovu primjenu subjektima čija djelatnost podliježe primjeni odnosnih normi. Povezano s time, osnovano tuženik ističe da za nalaganje primjene normi u Republici Hrvatskoj nije nužno da i u Hrvatskoj postoji tijelo certificirano za pregled vodenih tobogana, pri postojanju takvih tijela (tvrtki) u drugim zemljama članicama Europske unije. Pri tome, nesporno je da tvrtke za koje tužitelj navodi da su pregledavale njegov tobogan nisu certificirane za pregled ispunjavanja predmetnih normi.

12. U svjetlu poslovne tajnosti, tužitelj upire i na članak 8. stavak 3. ZOSP-a. No, ta se odredba odnosi na obveze proizvođača i distributera. Tijela nadležna za normizaciju nisu proizvođač ni distributer u smislu ZOSP-a, već su podvrgnuta posebnim propisima na području normizacije. Što se tiče čuvanja podataka pri prijevodu dokumenata, sudski tumači podliježu dužnosti čuvanja tajnosti podataka (članak 130. Zakona o sudovima, "Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24). U pogledu troškova prijevoda, Sud upućuje i na izneseno u točkama 7. i 11. ovog obrazloženja.

13. Na poziv Suda, tuženik je tijekom spora dostavio izvještaje o provedenim ispitivanjima vodenih tobogana koji su u uporabi u drugim trgovačkim društvima od strane certificiranih tijela primjenom predmetnih normi (str. 123-431 spisa spora). Tužitelj, dakle, nije jedini u Republici Hrvatskoj podvrgnut dužnosti usklađenju vodenog tobogana s tim normama.

14. Preostaje razmotriti tužbene navode koji se tiču načela uređenih člancima 6. i 7. ZUP-a

14.1. Člankom 6. ZUP-a uređeno je načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa. Ovdje je mjerodavno podnačelo najmanje tegobnosti, propisano stavkom 2. toga članka. Prema toj odredbi, kad se na temelju propisa stranci nalaže kakva obveza, prema njoj će se primjenjivati one mjere za ispunjenje obveze koje su za nju povoljnije, ako se takvim mjerama postiže svrha propisa. Sud ne nalazi mjeru kojom bi bila ispunjena svrha Direktive i ZOSP-a, a koja mjera bi za tužitelja bila povoljnija od dužnosti usklađenja s propisanim sigurnosnim zahtjevima za vodene tobogane.

14.2. Prema članku 7. ZUP-a (načelo pomoći stranci), kad ovlaštena službena osoba tijekom postupka sazna ili ocijeni da stranka ima osnovu za ostvarenje nekog prava, upozorit će je na to, kao i na posljedice njezinih radnji ili propuštanja u postupku, a brinut će se i da neznanje odnosno neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Sud, u prvom redu, ukazuje da se netom citirana odredba odnosi na tijek upravnog postupka, a ne kasnije postupanje stranke prema donesenom rješenju. No, bez obzira na to, nesporno je da je tuženik uputio tužitelja na obraćanje drugim nadležnim tijelima, te da je tužitelju pružio obavijest o nekoliko tvrtki certificiranih za pregled vodenih tobogana radi utvrđivanja ispunjavanja normiranih sigurnosnih zahtjeva.

15. Naposljetku, nesporno je da u vrijeme provedbe inspekcijskog nadzora predmetni tobogan nije udovoljavao sigurnosnim zahtjevima prema spomenutim normama. Izneseno u točkama 7. –14. ovog obrazloženja otklanja prigovore kojima tužitelj pokušava isključiti svoju dužnost da konkretni tobogan uskladi s tim sigurnosnim zahtjevima. Inspektor je, stoga, bio ovlašten, na temelju članka 11. stavka 2. točke 6. ZOSP-a, tužitelju narediti povlačenje navedenog tobogana iz uporabe dok se za taj tobogan ne osiguraju dokazi da udovoljava propisanim sigurnosnim zahtjevima, na način kao što je to učinjeno izrekom prvostupanjskog rješenja.

16. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 27. svibnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Dinu Španjolu Varenina, Rab, Jurja Barakovića 4

- Državnom inspektoratu, Središnjem uredu, Sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Šubićeva 29