REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-1722/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužitelja UJŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. UJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Milku Križanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Križanović & partneri d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 70 protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupan po punomoćniku Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2026., u nazočnosti I. i II. tužitelja osobno uz Veroniku Bačani, odvjetnicu u Odvjetničkom društvu Križanović & partneri d.o.o., Zagreb, te zamjenika punomoćnika tuženika Frana Majića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o. u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP), 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti prvotužiteljici UJŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 439,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,11 EUR od dana 5.12.2008. do isplate,

- na iznos od 2,43 EUR od dana 3.1.2009. do isplate,

- na iznos od 2,43 EUR od dana 5.2.2009. do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od dana 21.2.2009. do isplate,

- na iznos od 1,79 EUR od dana 19.3.2009. do isplate,

- na iznos od 1,62 EUR od dana 15.4.2009. do isplate,

- na iznos od 1,49 EUR od dana 12.5.2009. do isplate,

- na iznos od 1,37 EUR od dana 18.6.2009. do isplate,

- na iznos od 1,11 EUR od dana 7.8.2009. do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od dana 11.8.2009. do isplate,

- na iznos od 1,34 EUR od dana 11.9.2009. do isplate,

- na iznos od 0,80 EUR od dana 13.10.2009. do isplate,

- na iznos od 1,28 EUR od dana 11.11.2009. do isplate,

- na iznos od 1,90 EUR od dana 8.1.2010. isplate,

- na iznos od 2,43 EUR od dana 4.2.2010 isplate,

- na iznos od 2,48 EUR od dana 6.3.2010. isplate,

- na iznos od 3,96 EUR od dana 3.4.2010. do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR od dana 14.4.2010. do isplate,

- na iznos od 3,87 EUR od dana 22.5.2010. do isplate,

- na iznos od 6,76 EUR od dana 3.7.2010. do isplate,

- na iznos od 5,22 EUR od dana 7.8.2010. do isplate,

- na iznos od 7,81 EUR od dana 7.9.2010. do isplate,

- na iznos od 7,05 EUR od dana 7.10.2010. do isplate,

- na iznos od 5,93 EUR od dana 6.11.2010. do isplate,

- na iznos od 8,70 EUR od dana 3.12.2010. do isplate,

- na iznos od 11,04 EUR od dana 4.1.2011. do isplate,

- na iznos od 9,98 EUR od dana 3.3.2011. do isplate,

- na iznos od 9,98 EUR od dana 3.3.2011. do isplate,

- na iznos od 9,46 EUR od dana 11.3.2011. do isplate,

- na iznos od 8,37 EUR od dana 12.4.2011. do isplate,

- na iznos od 10,62 EUR od dana 13.5.2011. do isplate,

- na iznos od 12,72 EUR od dana 14.6.2011. do isplate,

- na iznos od 16,25 EUR od dana 20.7.2011. do isplate,

- na iznos od 21,81 EUR od dana 11.8.2011. do isplate,

- na iznos od 13,73 EUR od dana 13.9.2011. do isplate,

- na iznos od 12,52 EUR od dana 11.10.2011. do isplate,

- na iznos od 12,82 EUR od dana 11.11.2011. do isplate,

- na iznos od 12,71 EUR od dana 13.12.2011. do isplate,

- na iznos od 13,76 EUR od dana 11.1.2012. do isplate,

- na iznos od 14,53 EUR od dana 14.2.2012. do isplate,

- na iznos od 14,72 EUR od dana 13.3.2012. do isplate,

- na iznos od 14,16 EUR od dana 12.4.2012. do isplate,

- na iznos od 14,47 EUR od dana 11.5.2012. do isplate,

- na iznos od 14,77 EUR od dana 12.6.2012. do isplate,

- na iznos od 14,33 EUR od dana 11.7.2012. do isplate,

- na iznos od 14,28 EUR od dana 11.8.2012. do isplate,

- na iznos od 13,45 EUR od dana 11.9.2012. do isplate,

- na iznos od 13,74 EUR od dana 11.10.2012. do isplate,

- na iznos od 14,36 EUR od dana 13.11.2012. do isplate,

- na iznos od 14,17 EUR od dana 12.12.2012. do isplate,

- na iznos od 14,00 EUR od dana 15.1.2013. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od dana 12.2.2013. do isplate,i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti drugotužitelju TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 439,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,11 EUR od dana 5.12.2008. do isplate,

- na iznos od 2,43 EUR od dana 3.1.2009. do isplate,

- na iznos od 2,43 EUR od dana 5.2.2009. do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR od dana 21.2.2009. do isplate,

- na iznos od 1,79 EUR od dana 19.3.2009. do isplate,

- na iznos od 1,62 EUR od dana 15.4.2009. do isplate,

- na iznos od 1,49 EUR od dana 12.5.2009. do isplate,

- na iznos od 1,37 EUR od dana 18.6.2009. do isplate,

- na iznos od 1,11 EUR od dana 7.8.2009. do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od dana 11.8.2009. do isplate,

- na iznos od 1,34 EUR od dana 11.9.2009. do isplate,

- na iznos od 0,80 EUR od dana 13.10.2009. do isplate,

- na iznos od 1,28 EUR od dana 11.11.2009. do isplate,

- na iznos od 1,90 EUR od dana 8.1.2010. isplate,

- na iznos od 2,43 EUR od dana 4.2.2010 isplate,

- na iznos od 2,48 EUR od dana 6.3.2010. isplate,

- na iznos od 3,96 EUR od dana 3.4.2010. do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR od dana 14.4.2010. do isplate,

- na iznos od 3,87 EUR od dana 22.5.2010. do isplate,

- na iznos od 6,76 EUR od dana 3.7.2010. do isplate,

- na iznos od 5,22 EUR od dana 7.8.2010. do isplate,

- na iznos od 7,81 EUR od dana 7.9.2010. do isplate,

- na iznos od 7,05 EUR od dana 7.10.2010. do isplate,

- na iznos od 5,93 EUR od dana 6.11.2010. do isplate,

- na iznos od 8,70 EUR od dana 3.12.2010. do isplate,

- na iznos od 11,04 EUR od dana 4.1.2011. do isplate,

- na iznos od 9,98 EUR od dana 3.3.2011. do isplate,

- na iznos od 9,98 EUR od dana 3.3.2011. do isplate,

- na iznos od 9,46 EUR od dana 11.3.2011. do isplate,

- na iznos od 8,37 EUR od dana 12.4.2011. do isplate,

- na iznos od 10,62 EUR od dana 13.5.2011. do isplate,

- na iznos od 12,72 EUR od dana 14.6.2011. do isplate,

- na iznos od 16,25 EUR od dana 20.7.2011. do isplate,

- na iznos od 21,81 EUR od dana 11.8.2011. do isplate,

- na iznos od 13,73 EUR od dana 13.9.2011. do isplate,

- na iznos od 12,52 EUR od dana 11.10.2011. do isplate,

- na iznos od 12,82 EUR od dana 11.11.2011. do isplate,

- na iznos od 12,71 EUR od dana 13.12.2011. do isplate,

- na iznos od 13,76 EUR od dana 11.1.2012. do isplate,

- na iznos od 14,53 EUR od dana 14.2.2012. do isplate,

- na iznos od 14,72 EUR od dana 13.3.2012. do isplate,

- na iznos od 14,16 EUR od dana 12.4.2012. do isplate,

- na iznos od 14,47 EUR od dana 11.5.2012. do isplate,

- na iznos od 14,77 EUR od dana 12.6.2012. do isplate,

- na iznos od 14,33 EUR od dana 11.7.2012. do isplate,

- na iznos od 14,28 EUR od dana 11.8.2012. do isplate,

- na iznos od 13,45 EUR od dana 11.9.2012. do isplate,

- na iznos od 13,74 EUR od dana 11.10.2012. do isplate,

- na iznos od 14,36 EUR od dana 13.11.2012. do isplate,

- na iznos od 14,17 EUR od dana 12.12.2012. do isplate,

- na iznos od 14,00 EUR od dana 15.1.2013. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od dana 12.2.2013. do isplate,

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.7.2015. g. po stopi koja se određuje,za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1.8.2015. g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g. do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, naknaditi prvotužiteljici UJŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužitelju TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.637,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj trošak od 27. svibnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi u bitnome navode da je **.**.2006. pok. PJ sklopila s prednikom tuženika, HVB Splitska banka d.d., Ugovor o kreditu, broj ugovora 12253/06 (dalje: Ugovor). Korisnica kredita PJ umrla je dana 11. studenog 2013. Zakonski nasljednici iza pok. PJ su njezina majke UJŠ, ovdje I. tužiteljica, i njezin brat UJ, ovdje II. tužitelj, a što je razvidno iz rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Lade Škaričić-Sinčić, posl.br. O-9197/13, UPP/OS-109/13-11, od dana 4. veljače 2014. Predmetni Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) te je sukladno odredbi čl. 1. Ugovora, tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje prednici tužitelja kao korisnici kredita kredit u iznosu od 8.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 8. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih rata i to 83 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 125,11 CHF i 1 mjesečne rate u iznosu od 125,10 CHF, s time da prva rata dospijeva 10.3.2006., a zadnja rata dospijeva 10.2.2013., a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate u pravilu desetog dana u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog, dakle tuženikovog, prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze. Odredbe Ugovora kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu, oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju novog motornog vozila u autosalonu Autocommerce d.o.o., a kako je navedeno u članku. 2. Ugovora. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P - 1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, u razdoblju od 10.3.2003. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujuči ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. g. do 31.12.2008. g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07,125/07,75/09,79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta, potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev-2221/18, od dana 3. rujna 2019. g. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i potrošače postupala savjesno, obzirno, pošteno ni moralno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Konkretno, tuženik je propustio informirati prednicu tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati prednicu tužitelja, i to dokazno pisanim putem, kao i o mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu prednice tužiteljice. Tužitelji napominju kako je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata tuženiku, ali ne i osobi poput prednice tužitelja, kao i samih tužitelja, koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe. Naime, osoba koja je ugovarala kredit nema potrebno stručno znanje vezano uz financijske tokove, dok je tuženik financijska ustanova koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize i mogao je predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita te je raspolagao svim potrebnim stručnim znanjima, temeljem kojih je bio u obvezi upozoriti prednicu tužitelja na financijske rizike vezane za valutnu klauzulu u švicarskom franku. Konačno, tužitelji ističu kako je nesporno da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Sukladno odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za Naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenjem da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito prednici tužitelja primjenom valutne klauzule u CHF obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune. Imajući u vidu sve gore navedeno tužitelji ističu kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi prednica tužitelja tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je prednica tužitelja platila temeljem obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema tečaju na dan korištenja kredita. Ukupan iznos preplate prednice tužitelja na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzule iznosi 863,60 EUR / 6.506,68 kn, a koji iznos s pripadajućim kamatama tužitelji potražuju u jednakim dijelovima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora te je tuženik dužan vratiti stečeno bez valjane pravne osnove, pa predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelji su uz tužbu dostavili dokaze iz kojih je vidljivo da su treće osobe (a ne samo korisnik kredita) vršile uplate na ime dospjelih obveza po Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koji nije tužitelj plaćao. Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelji nisu svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuli zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelji nisu niti bili stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe Ugovora o valutnoj obvezi stopi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Korisnik kredita je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove.

3.Podneskom od 26. ožujka 2025. tužitelji su uredili tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci presude, točka I i II.

3.1. Tuženik se usprotivio ovom tužbenom zahtjevu navodeći da je isti povećan. Međutim, obzirom da su tužitelji uredili tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, no sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovo povećanje ne smatra se preinakom nego uređenjem tužbenog zahtjeva.

4. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, broj 12253/06, od dana 27. siječnja 2006., rješenje o nasljeđivanju iza pok. PJ, posl.br. O-9197/13, UPP/OS-109/13- 11, od dana 4. veljače 2014., prvi otplatni plan kredita 12253/06, konto kartica kredita 12253/06 (088428) od 10.3.2006. do 6.10.2010., konto kartica kredita 12253/06 (088428) od 11.10.2010. g. do 11.2.2013., promet po računu 40551548009 kredita 12253/06 (088428), nalaz i mišljenje financijsko - knjigovodstvenog vještaka Darfin d.o.o. od 17. veljače 2025. (list 417424), pročitane su izjave I. i II. tužitelja (list 442 - 444).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno:

-da je pravna prednica tužitelja sada pok. PJ **.**.2006. sklopila s prednikom tuženika, HVB Splitska banka d.d., Ugovor o kreditu, broj ugovora 12253/06 kojim je sukladno odredbi čl. 1. Ugovora, tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje prednici tužitelja kao korisnici kredita kredit u iznosu od 8.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 8. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih rata i to 83 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 125,11 CHF i 1 mjesečne rate u iznosu od 125,10 CHF, s time da p rva rata dospijeva 10.3.2006., a zadnja rata dospijeva 10.2.2013.

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog;

-da je kredit u cijelosti otplaćen;

-da je korisnica kredita PJ umrla je 11. studenog 2013. a zakonski nasljednici iza pok. PJ su njezina majke UJŠ, ovdje I. tužiteljica, i njezin brat UJ, ovdje II. tužitelj, a što je razvidno iz rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Lade Škaričić-Sinčić, posl.br. O-9197/13, UPP/OS- 109/13-11, od dana 4. veljače 2014.

6.1.Među strankama je sporno je li nastupila zastara, jesu li tužitelji aktivno legitimirani, je li pok. korisnica kredita bila potrošač, jesu li određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, te je stoga tuženik temeljem takve odredbe stekao bez osnove određeni iznos.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO -a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.

7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 13. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.

Osnova

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž - 6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev - 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

9. Iz suglasnih izjava I. i II. tužitelja kao nasljednika iza pok. PJ proizlazi da su, tužitelji kao osobe koje su živjele u zajedničkom kućanstvu s pok. PJ u svojstvu majke i brata, imale neposrednih saznanja o spornim činjenicama , te im je poznato je PJ podigla namjenski kredit za kupnju rabljenog automobila Fiat Punto, za obiteljske potrebe, rata kredita u odnosu na plaću bila je povoljna odnosno 600,00 kn do 800,00 kuna no vremenom se enormno povećala na iznos od 1.200,00 kn do 1.500,00 kn. Ne znaju je li pok. PJ imala priliku podići drugi kredit, no opće je poznato da je u to vrijeme kredit u CHF bio povoljniji. Ista nije bila privatni poduzetnik niti obrtnik niti je auto koristila za privatne svrhe.

9.1. Tuženik tijekom postupka nije dokazao pa se da bi se o prijepornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a sve sukladno čl. 81. st. 4. ZZP, nego upravo suprotno, jednostrano je postavio sve bitne uvjete kredita.

10.Predmetna odredba čl. 1. i 2.. Ugovora protivna je Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o toj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, i jer je prouzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.1. Iz izjave I. i II. tužitelja proizlazi da pok. PJ nije mogla utjecati na sadržaj čl. 8. Ugovora o kreditu, te je dakle nesumnjivo pravna prednica tužitelja bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, pristala je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a svakako nije bila valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula posebno nije jasno iz kojeg je razloga banka forsirala ugovore u valuti CHF, i zašto su isti bili povoljniji na tržištu, dok PJ sigurno nije imala potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sama predvidi ili prevenira.

10.2.Smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu nepoštena jer tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom pregovarao o uvjetima kredita, niti je tužiteljica na bilo koji način mogla utjecati na sadržaj istoga, a svakako nije mogla predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da joj je rata s oko 600,00 kn do 800,00 kn porasla na 1.200,00 kn do 1.400,00 kn. U svakom slučaju, teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet RJ protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

10.3.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli propisane člancima čl. 8. Ugovora o kreditu jer tuženik kao jača ugovorna strana sam određuje visinu kamatne stope ali i tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO- a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, točka I.

Visina

11. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

12.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13.Obzirom da su odredba čl. 8. Ugovora o kreditu gdje se visina pojedinačne mjesečne rate kredita veže uz primjenu promjene tečaja valute za CHF u odnosu na kunu nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita odnosno pok. PJ je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita 30. siječnja 2006. do njegove potpune otplate 11. veljače 2013., sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Darfin d.o.o. Zagreb preplatila tuženiku ukupan iznos od 6.624,25 HRK što, zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), iznosi 879,23 EUR.

14. Tuženik je dužan, sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, nasljednicima pok. PJ vratiti iznos od 879,23 EUR, svakom na jednake dijelove, sve na ime razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a u visini određenoj temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

15. Tuženik je istaknuo prigovor prijeboja za iznos od 98,42 EUR odnosno za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a za anuitete za koje je manje uplaćen iznos (negativna razlika). 22.Tuženiku ne pripada pravo na taj iznos jer nepoštena je bila banka a ne potrošač (čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. ZZP/2003), time da potrošač odnosno tužiteljica ove razlike nije zadržala za sebe. Također banka nije potrošač pa se na nju ne odnose odredbe od neravnoteži u pravima i obvezama. Dapače, uračunavanje ove razlike dovelo bi do daljnje neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja odnosno njihove pravne prednice. Svakako prava iz kolektivne tužbe protežu se samo na korisnike kredita a ne i na banke. Obzirom da nije istaknuo ovaj zahtjev u vidu protutužbenog zahtjeva sud odbija prigovor prijeboja bez donošenja posebne odluke u izreci presude.

15.1.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka II.

16. Obzirom da su tužitelji uspjeli u cijelosti u ovoj parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT), sastav podneska od 9. listopada 2024., 26. ožujka 2025. i 27. svibnja 2025. za svaki iznos od 150,00 EUR (Tbr 8.t.1. OT), zastupanje na ročištu 9. listopada 2024. i 28. siječnja 2026. za svako iznos od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT), ukupno 900,00 EUR, uvećano za 10% za zastupanje dvije stranke odnosno 90,00 EUR, sve uvećano za PDV od 25% na ovaj iznos od 247,50 EUR, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 1.637,00 EUR.

16.2.Kamate na trošak parničnog postupka određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od 27. svibnja 2026. kao dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka III.

U Samoboru, 27. svibnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana