REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Metkoviću

Poslovni broj: P-38/2026-6

Andrije Hebranga 9

20350 Metković

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužitelja Heidelberg Materials Dalmacija d.o.o., (ranije: Obšivač d.o.o. Metković) OIB:23196214755, Dubrovačka 100, Metković, kojeg zastupaju punomoćnici Marijo Vrnoga odvjetnik u Metkoviću i Danijel Papak, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika MIAB d.o.o. OIB:66932913230, Velimira Škorpika 13 b, Šibenik, kojeg zastupa punomoćnik Šime Mrdeža, odvjetnik u Šibeniku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne rasprave 25. studenog 2024. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Ovr-3/2020 od 28. veljače 2020. godine kojom sud određuje predloženu ovrhu sukladno prijedlogu ovrhovoditelja koji je sastavni dio rješenja o ovrsi.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.420,00 eura, u roku od 15 dana po pravomoćnosti.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Metkoviću pod posl. br. Ovr- 3/2020 od 20. svibnja 2024. godine, kojeg je tužitelj zaprimio dana 24. svibnja 2024. godine, tužitelj upućen da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi pod posl. br. Ovr-3/2020 od 28. veljače 2020. godine nedopuštenom. Navedenu ovrhu je pokrenuo tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika radi naplate novčane tražbine na temelju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalna Služba u Dubrovniku, posl. br. 17 Povr-159/2011 od 11. srpnja 2013. godine, a sukladno presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 73 Pž- 3077/2019-2 od 22. svibnja 2019. godine. Rješenjem o ovrsi pod posl. br. Ovr. 3/2020 od 28. veljače 2020. godine određena je ovrha na temelju pravomoćne i ovršne Presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku posl. br. Povrv. 159/2011 od 11. srpnja 2013. godine, a sukladno Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. PŽ. 3077/2019 od 22. svibnja 2019. te je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Ljiljanke Malenica iz Šibenika, posl. br. Ovrv-588/11 od 21. ožujka 2011. godine i prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da tužitelju (ovdje tuženiku) isplati iznose utvrđene izrekom presude i to točki I. stavak prvi njene izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 417.203,80 kuna, u stavku drugom u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 94.292,31 kuna, u stavku trećem u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 87.854,60 kuna, u stavku četvrtom u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju troškove u iznosu od 11.712,00 kuna, sve s određenim zateznim kamatama, kao i u točki V. njene izreke u roku od 8 dana. Također je Rješenjem određen trošak ovrhovoditelja u iznosu od 13.175,00 kuna. Protiv navedenog rješenja o ovrsi pod posl. br. Ovr. 3/2020 od 28. veljače 2020. godine ovdje tužitelj je podnio žalbu dana 4. ožujka 2024. godine. Dana 15. lipnja 2020. godine Županijski sud u Zadru je donio rješenje pod posl. br. Gž Ovr- 156/2020 kojim je u toč. I. odbio žalbu ovršenika Z d.o.o. Metković kao neosnovanu i potvrdio rješenje o ovrsi Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Ovr 3/2020 od 28. veljače 2020., osim u dijelu u kojem je izjavljena iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona. Točkom II. rješenja vraćen je predmet Općinskom sudu u Metkoviću da sa žalbom ovršenika OBŠIVAČ d.o.o. Metković u dijelu u kojem je izjavljena iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona protiv rješenja o ovrsi istog prvostupanjskog suda postupi u skladu s odredbom čl. 52. istoga Zakona. Tužitelj smatra kako tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj kao ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, te jer je ispunjenje tražbine izmijenjeno odnosno na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka a sve sukladno čl. 50. Ovršnoga zakona, st. 1. toč. 7., 9. i 10. Naime, nad tužiteljem je otvoren postupak predstečajne nagodbe dana 14. kolovoza 2013. godine te je sukladno rješenju Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku od 23. listopada 2013. godine pod posl. br. 17 Povrv. 159/2011 određen prekid postupka u predmetnoj tražbini. Isto tako, navedeno rješenje je dostavljeno i punomoćniku ovrhovoditelja, ovdje tuženika te se može opravdano smatrati kako je tuženik bio upoznat sa predstečajnim postupkom otvorenim nad tužiteljem kao i svojom mogućnošću sudjelovanja u istome. Predstečajna nagodba nad tužiteljem odobrena je Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku od dana 07. srpnja 2014. godine te je postala pravomoćna dana 31. srpnja 2014. godine. U odnosu na predmetnu tražbinu, tužitelj je u postupku predstečajne nagodbe kao dužnik prijavio dug koji postoji prema tuženiku i to u iznosu od 69.986,48 kuna a sve prema svojem izvješću o financijskom stanju i poslovanju. Upravo se taj utvrđeni iznos obveze prema izvješću tužitelja odnosio na potraživanje o kojem se vodio parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku posl. br. Povrv. 159/2011 i koji je iznos kao nepodmirena tražbina prema tuženiku ostao na strani ovršenika nakon Izjave o kompenzaciji od 5. listopada 2010. godine. U odnosu na odobrenu predstečajnu nagodbu prema kojoj je tužitelj postupao, a u skladu s čl. 80. st 4. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi NN 108/12 i 144/12 tužitelj ističe kako „nakon pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza iz čl. 60 stavka 3. ovog Zakona.“ Nadalje, sukladno čl. 60. st. 3.: „tražbine u pogledu kojih nisu podnesene prijave vjerovnika smatraju se utvrđenima ako je njihovo postojanje i visinu dužnik naveo u izvješću iz članka 42. i članka 67. stavka 2. ovoga Zakona.“ Dakle, nesporno je da je predmetna tražbina, nastala prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe, da ista nije prijavljena od strane tuženika- vjerovnika nego je ista prijavljena od strane tužitelja- dužnika prema izvješću o financijskom stanju i poslovanju tužitelja u postupku predstečajne nagodbe a sve u skladu sa valjanom Izjavom o kompenzaciji. Kako tuženik istu nije osporio tijekom predstečajnog postupka prvostupanjski sud je neosnovano i nezakonito zaključio kako je potrebno nastaviti postupak te ne utvrdivši potpuno i ispravno činjenično stanje, krivo je primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja koji je navedenim ponašanjem tuženika doveden u nezavidan položaj da unatoč povjerenju u institut predstečajne nagodbe i njene provedbe ipak bude na kraju doveden u jednako težak položaj u kojem je i bio kada je zatražio otvaranje predstečajnog postupka. Tuženik je dakle, kao vjerovnik koji nije prijavio svoju tražbinu, ipak obuhvaćen planom financijskog restrukturiranja s utvrđenom tražbinom prema ispravama tužitelja te je obuhvaćen predstečajnom nagodbom. Nesporno je dakle da je tuženik bio upoznat sa predstečajnim postupkom otvorenim nad tužiteljem te je postupio perfidno kada nije prijavio svoju tražbinu, iako utvrđenu nepravomoćnom sudskom odlukom, u predstečajnom postupku otvorenom nad tužiteljem. Tužitelj je postupajući savjesno prijavio tražbinu koja za njega nije sporna, tj. koju priznaje i za koju smatra da postoji a sve temeljem valjane Izjave o prijeboju (kompenzaciji). Ovršenik je prema zaključenoj Nagodbi i postupao te od dana 31. prosinca 2023. godine nema više obveza prema vjerovnicima predstečajne nagodbe iz 2014. godine pod posl. br. Stpn-47/2014 od 7. srpnja 2014. godine, jer je iste platio u dogovorenim iznosima i terminima. Otvaranjem predstečajnog postupka vjerovnici predstečajnog dužnika, ovdje tužitelja, mogli su svoje tražbine prema njemu namiriti samo u okviru predstečajnog postupka. Obveza svakog vjerovnika bila je da u strogim zakonskim rokovima prijavi svoje tražbine Nagodbenom vijeću, jer u protivnom gube mogućnost namirenja. Sukladno odredbi članka 41. st. 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe dužnik/ ovdje tužitelj je bio dužan predati nagodbenom vijeću popis obveza sa stanjem na dan otvaranja postupka predstečajne nagodbe, najkasnije u roku od 15 dana od otvaranja postupka predstečajne nagodbe. Tužitelj je sukladno navedenoj odredbi Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi obvezu prema tuženiku prijavio nagodbenom vijeću u iznosu 69.986,48 kuna te je istu u skladu s postignutom predstečajnom nagodbom i podmirio. Obzirom kako tuženik nije prijavio svoju tražbinu koju je imao prema tužitelju u predstečajnom postupku u iznosu višem od 69.986,48 kuna, tužitelj smatra da je izgubio mogućnost njenog namirenja. U odnosu na navedeno, tužitelj u prilogu dostavlja preslike rješenja, žalbe i odgovora na žalbu u predmetu pod posl. br. Ovr-1601/13 koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu kojim potvrđuje svoje navode a koja je sudska praksa nastala u ovršnom predmetu između ovdje ovršenika i drugog ovrhovoditelja ali u istoj pravnoj stvari. Točkom II. ovršnog prijedloga ovrhovoditelj (ovdje tuženik) navodi kako je naplatu svojeg potraživanja od ovršenika (ovdje tužitelja) pokušao izvršiti putem FINE temeljem zahtjeva za izravnu naplatu. Međutim, FINA tuženika obavještava podneskom „ Obavijest o vraćanju osnove za plaćanje“ od 29. kolovoza 2018. god., da je utvrđena nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje iz razloga da je za tužitelja sklopljena predstečajna nagodba – prvostupanjska presuda donesena prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe. Dakle FINA odbija tuženika s zahtjevom za izravnom naplatom a sve iz razloga jer su pravni učinci zaključenja predstečajne nagodbe jasno definirani i određeni. U konkretnom slučaju tužitelj ističe kako je svojim dopisom FINI od dana 14. rujna 2016.god. istu obavijestio da je zaključio predstečajnu nagodbu te upozorio na odredbe: Čl. 70. st 4. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi NN 108/12 i 144/12 koji glasi: „ Od dana objave rješenja o otvaranju postupka predstečajne nagodbe Financijska agencija prestaje izvršavati osnove za plaćanje evidentirane u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje na teret dužnika.“ Čl. 70. st 5. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi NN 108/12 i 144/12 koji glasi: „ Ako Financijska agencija zaprimi osnovu za plaćanje na teret dužnika nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe istu neće izvršavati nego će je vratiti podnositelju uz obrazloženje.“ Također, skrenuta je pozornost na moguće postupke ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja Obšivač d.o.o. iz Metkovića, Dubrovačka 100, 20 350 Metković, OIB: 23196214755 za eventualne obveze prije pokrenute predstečajne nagodbe te da je iste potrebno u skladu s odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi NN 108/12 i 144/12 u cijelosti odbiti. Nakon dopisa od 14. rujna 2016. godine, tužitelj se ponovno dopisom obratio FINI i to dana 28. lipnja 2019. god. jer je dana 24. lipnja 2019. godine zaprimio Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod Posl. br. 73 Pž. 3077/2019-2 od 22. svibnja 2019. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku pod Posl. br. Povrv-159/2011 od 11. srpnja 2013. godine te je ista postala pravomoćna. U tom dopisu tužitelj pretpostavlja da će tuženik pokrenuti ovršni postupak temeljem prethodno navedene pravomoćne Presude, stoga ponovno ponavlja činjenicu kako je društvo Obšivač d.o.o. prošlo postupak predstečajne nagodbe. Tužitelj se također ponovno obraća FINI dana 20. ožujka 2020. godine nakon donošenja rješenja o ovrsi pod posl. br. Ovr-3/2020 dana 28. veljače 2020. od strane Općinskog suda u Metkoviću sa zahtjevom za odbijanjem provedbe ovrhe. U odnosu na prethodno navedeno, pravomoćno okončani postupak koji se vodio između društva Obšivač d.o.o. i društva MIAB d.o.o. pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalnom službom u Dubrovniku, ističe se kako je društvo Obšivač d.o.o. (u postupku predstečajne nagodbe kao dužnik) prijavilo dug koji postoji prema društvu MIAB d.o.o. i to u iznosu od 69.986,48 kuna a sve prema izvješću o financijskom stanju i poslovanju te kako se upravo taj utvrđeni iznos obveze prema izvješću društva Obšivač d.o.o. odnosio na potraživanje o kojem se vodio predmetni postupak. U odnosu na odobrenu predstečajnu nagodbu, a u skladu s čl. 80. st 4. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi NN 108/12 i 144/12 tužitelj skreće pozornost: „Nakon pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza iz čl. 60 stavka 3. ovog Zakona.“ Nadalje, sukladno čl. 60. st. 3.: „ tražbine u pogledu kojih nisu podnesene prijave vjerovnika smatraju se utvrđenima ako je njihovo postojanje i visinu dužnik naveo u izvješću iz članka 42. i članka 67. stavka 2. ovoga Zakona.“ Dakle, nesporno je da je predmetna tražbina utvrđena pravomoćnom presudom, nastala prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe, da ista nije prijavljena od strane tuženika- vjerovnika nego je ista prijavljena od strane tužitelja- dužnika prema izvješću o financijskom stanju i poslovanju tuženika u postupku predstečajne nagodbe kao i da sve navedeno potvrđuje i podnesak Predsjednika nagodbenog vijeća FINA-e od 13. listopada 2017. godine. Zbog svega prethodno navedenog, a u skladu s čl. 80. st. 4. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, tužitelj smatra kako nije dopušteno pokretanje ovršnog postupka protiv društva Obšivač d.o.o. Tužitelj ističe kako je predmet prvostupanjskog postupka pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku posl. br. Povrv-159/2011 bilo utvrditi da li je tužitelj dužan platiti tuženiku radove situirane privremenim situacijama broj 1 od 30. listopada 2009. godine, broj 2 od 01. travnja 2010. godine i broj 3 od 01.svibnja 2010. godine. Tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj je istaknuo kako je tražbina koju tuženik potražuje od njega podmirena, odnosno da postoji protu tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 615.000,00 kn te da je ista kompenzirana s utuženim tražbinama tuženika i to putem kompenzacije od 5. listopada 2010. godine na iznos od 615.000,00 kn. Suprotno navodima i dokazima tužitelja drugostupanjski sud samo paušalno navodi kao smatra da tužitelj nije dokazao postojanje tražbine prema tuženiku te da Izjava o prijeboju (kompenzaciji) predstavlja jednostranu ispravu tužitelja koju prvostupanjski sud nije mogao uzeti vjerodostojnom. U skladu s dostavljenom Izjavom o prijeboju (kompenzaciji) razvidno je kako je ista sačinjena dana 5. listopada 2010. godine te izjavljena tuženiku uz napomenu kako će tužitelj smatrati da je isti u potpunosti suglasan sa kompenzacijom ukoliko u roku od pet (5) dana ne primi očitovanje o istoj, nakon čega je kompenzacija knjižena u poslovnim knjigama tužitelja. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima kao i stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci pod posl. br. Pž- 2208/86 od 17. ožujka 1987. godine jedan od zakonom određenih slučajeva prestanka obveza jest prijeboj za koji je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da provodi prijeboj, a nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to. Slijedom navedenog proizlazi da zakon kao uvjete za prijeboj postavlja zahtjeve da su potraživanja pravno postojeća, uzajamna, istovrsna i dospjela a koji su uvjeti u ovoj pravnoj stvari u odnosu tužitelja i tuženika i bili ispunjeni. Prijeboj ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. Dakle, potrebna je jednostrana izjava volje o namjeravanom prebijanju, koju izjavljuje dužnik, samoinicijativno zahtijevajući od vjerovnika da se njihova međusobna potraživanja prebiju, ili se isto to postiže prigovorom prebijanja ako vjerovnik zahtjeva od dužnika ispunjenje svog potraživanja. Potrebno je posebno napomenuti kako ne mora postojati sporazum stranaka, već je neophodno i dovoljno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. Zato se takva kompenzacija i naziva jednostranom. Za davanje izjave o prijeboju nije propisana nikakva posebna forma, a nakon što je takva izjava dana, doći će do prijeboja, dakako ako su se ispunile i ostale pretpostavke za to, neovisno o tome da li se druga strana slaže s time. Prethodno navedeno izražava i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod posl. br. Pž-1058/94 od 17. siječnja 1995. godine. Nadalje, sukladno mišljenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci pod posl. br. Pž-3496/95 od 14. svibnja 1996. godine jednostrana kompenzacija nastaje izjavom jedne strane drugoj da vrši prijeboj te ta izjava može biti učinjena bilo usmeno ili pismeno. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog trenutka kada su se stekli uvjeti za to. Usprkos svim navodima drugostupanjski sud odbija žalbu tužitelja i potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku posl. br. Povrv- 159/2011 od 11. srpnja 2013. godine. Na taj način drugostupanjski sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo ocijenivši kako je izjava o prijeboju na koju se poziva tužitelj tek jednostrana isprava bez pravnog učinka ali isto tako drugostupanjski sud se uopće ne osvrće niti obrazlaže činjenicu zaključene predstečajne nagodbe na koju se tužitelj pozivao tijekom cijelog postupka. Tužitelj ističe kako bi provedbom predložene ovrhe bio doveden u nezavidan položaj da unatoč povjerenju u institut predstečajne nagodbe i njene provedbe i isplate ipak bude na kraju doveden u jednako težak položaj u kojem je i bio kada je zatražio otvaranje predstečajnog postupka, a zbog čega bi mu nastala nenadoknadiva šteta te bi se dovelo u pitanje ukupna likvidnost tužitelja kao i nastavak njegova poslovanja. Obzirom da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, da je tražbina prestala odnosno da je ispunjenje tražbine izmijenjeno na temelju činjenica koje su nastale u vrijeme kad ih tužitelj više nije mogao isticati u postupku iz kojeg potječe odluka na kojoj se temelji prijedlog i rješenje o ovrsi, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe tužbeni zahtjev da se proglašava nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Ovr-3/2020 od 28. veljače 2020. godine kojom sud određuje predloženu ovrhu sukladno prijedlogu ovrhovoditelja koji je sastavni dio rješenja o ovrsi. Tuženik ističe da se protivi tužbi i istaknutom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti. U predmetnoj pravnoj stvari ovdje tužitelj, kao ovršenik, zaključkom Općinskog suda u Metkoviću, posl. br. Ovr-3/2020 od 20. svibnja 2024. godine, upućen je da u ostavljenom roku pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika nedopuštenim iz razloga propisanih čl. 50 st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona. Temeljem naprijed navedenog zaključka suda donesenog u ovršnom postupku koji se vodi pred istim sudom pod posl. br. Ovr-3/2020, ovršenik je kao tužitelj pokrenuo ovaj parnični postupak. Tuženik kao ovrhovoditelj prvenstveno ističe da ova predmetna tužba ne predstavlja ništa novo, nego samo još jedan u nizu pokušaja ovršenika (ovdje tužitelja) da se recikliranjem i ponavljanjem jednih te istih svojih subjektivnih tvrdnji, navoda i stavova, a koje je ovaj već bezuspješno iznosio u parničnom postupku iz kojega potječe ovdje ovršna isprava, dokaže osnovanost ovdje istaknutog tužbenog zahtjeva, a što je naprosto nedokazivo. Stoga, više je nego očito da pokretanje ovoga parničnog postupka od strane ovdje tužitelja kao ovršenika, ima za jedini i isključivi cilj, da se provedba predmetne ovrhe što je moguće duže prolongira i to po mogućnosti u beskonačnost. Dakle, tužbene tvrdnje tužitelja u ovoj pravnoj stvari u bitnome se svode na to da je nad tužiteljem bio otvoren predstečajni postupak (zaključena predstečajna nagodba) i na njegove ničim dokazane tvrdnje da je postojala njegova protu tražbina prema ovdje tuženiku (kao ovrhovoditelju). Sve u tužbi navedene subjektivne tvrdnje tužitelja su raspravljene u pravomoćno dovršenom parničnom postupku, a što je sve potvrđeno i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-4555/2019, iz kojega potječe ovdje ovršna isprava, tako da se ponovno recikliranje i isticanje jednih te istih subjektivnih pravnih stavova i tvrdnji od strane ovršenika u ovom parničnom postupku koji je pokrenut radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, ukazuje kao potpuno pravno irelevantni. U odnosu na istaknute žalbene razloge ovršenika (ovdje tužitelja) u ovršnom postupku posl. br. Ovr-3/2020, a zbog kojih je ovršenik upućen da pokrene ovaj parnični postupak ističe se slijedeće. Odredbom čl. 50 st. 1. toč. 7 Ovršnog zakona je propisano da se rješenje o ovrsi može pobijati žalbom, ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. U ovdje konkretnom slučaju ne postoji apsolutno niti jedan razlog zbog kojega ovrhovoditelj (ovdje tuženik) ne bi mogao tražiti predmetnu ovrhu protiv ovršenika (ovdje tužitelja). Naime, predmetna ovrha je tražena te je doneseno predmetno rješenje o ovrsi, temeljem potpuno valjane ovršne isprave, pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalna Služba u Dubrovniku, posl. br. 17 Povr-159/2011 od 11. srpnja 2013. godine, a sve sukladno presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 73 Pž-3077/2019-2 od 22. svibnja 2019. godine, a koju ovršnu ispravu (presudu) je ovrhovoditelj ishodio u parničnom postupku koji je vodio upravo protiv ovršenika. Nadalje, odredbom čl. 50 st. 1. toč. 9 Ovršnog zakona je propisano da se rješenje o ovrsi može pobijati žalbom, ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. U ovdje konkretnom slučaju ne postoji apsolutno niti jedna činjenica zbog koje bi tražbina koja je predmet ovršnog postupka prestala. Ovdje tužitelj (kao ovršenik) se poziva na činjenicu zaključenja predstečajne nagodbe za ovršenika. Međutim, predstečajna nagodba za ovršenika je zaključena za vrijeme trajanja parničnog postupka posl br. Povrv-159/2011, te je predmet predstečajne nagodbe bio isključivo novčani iznos od 69.986,48 kuna, a koji iznos u konačnici niti nije predmet ovoga ovršnog postupka. Prema tome činjenica da je za ovršenika bio otvoren postupak predstečajne nagodbe i da je nagodba zaključena isključivo u odnosu na naprijed navedeni novčani iznos, bila je predmet ocijene i preispitivanja u parničnom postupku iz kojeg potječe ovršna isprava. Konačno, odredbom čl. 50 st. 1. toč. 10 Ovršnog zakona je propisano da se rješenje o ovrsi može pobijati žalbom, ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. U ovdje konkretnom slučaju ne postoji niti jedan razlog zbog kojega bi ispunjenje predmetne tražbine bilo odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno. Dakle, ovdje tužitelj kao ovršenik ničim nije dokazao postojanje bilo kakvog razloga koji bi onemogućio ispunjenje tražbine koja je predmet ovršnog postupka. Prema tome, u pogledu tražbine koja je predmet ovršnog postupka, kao i za doneseno predmetno rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-3/2020 od 28. 02. 2020. godine, bitne su slijedeće odlučne činjenice. U parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, posl. br. Povrv-159/2011 (iz kojeg postupka potječe ovršna isprava), nakon okončanja predstečajnog postupka koji se vodio u odnosu na tuženika u tom postupku (ovršenika), odnosno, zaključenja i odobrenja predstečajne nagodbe, rješenjem prvostupanjskog suda posl. broj Pu P- 724/2019 od 23. siječnja 2019. godine, riješeno je da se predmetni parnični postupak nastavlja, utvrđeno je da je tužba djelomično povučena u dijelu u kojem tužitelj potražuje iznos od 69.986,48 kuna (koji iznos je bio obuhvaćen zaključenom predstečajnom nagodbom), pa je u tom dijelu ukinuta prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, posl. br. Povrv-159/11 od 11. srpnja 2013. godine, te je određeno da se nakon pravomoćnosti toga rješenja predmet dostavi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na odlučivanje po žalbi tuženika na donesenu prvostupanjsku presudu u preostalom utuženom iznosu, a koja prvostupanjska presuda je u konačnici i potvrđena, odbijanjem žalbe tuženika kao neosnovane, sve sukladno presudi Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 73 Pž- 3077/2019 od 22. svibnja 2019. godine. Naprijed navedeno rješenje posl. br. Pu P- 724/2019 od 23. 01. 2019. godine, kojim je nastavljen prekinuti parnični postupak posl. br. Povrv-159/2011, i to u odnosu na preostali utuženi iznos (!!!), a nakon što je dovršen postupak predstečajne nagodbe za tuženika (sada ovršenika), tuženik u tom parničnom postupku nije uopće pobijao. Dakle, drugostupanjskom presudom posl. br. Pž-3077/2019, potvrđena je donesena prvostupanjska presuda posl. br. Povrv- 159/2011, umanjena za iznos od 69.986,48 kuna, u odnosu na koji iznos je u provedenom parničnom postupku utvrđeno povlačenje tužbe i koji iznos je bio predmet predstečajne nagodbe. Da je u konkretnom slučaju sve potpuno pravno jasno, u konačnici razvidno je i iz presude Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-4555/2019 od 24. siječnja 2023. godine, kojom je u cijelosti potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3077/19 od 22. 05. 2019. godine, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, posl. br. Povrv- 159/2011 od 11. srpnja 2013. godine, a temeljem kojih isprava je ovdje ovršni postupak i pokrenut. Naime, iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-4555/2019 potpuno je jasno da potraživanje koje je predmet ovršnog postupka posl. br. Ovr- 3/2020, nije bilo predmet predstečajne nagodbe, a kako to neosnovano upire ovršenik

– tužitelj u ovom postupku. Vrhovni sud RH u obrazloženju svoje odluke (toč. 15., 16. 17. i 18 obrazloženja) iznio je potpuno jasan pravni stav i zaključak o zaključenoj predstečajnoj nagodbi na koju se poziva ovršenik, te je potpuno razvidno da potraživanje koje je bilo predmet zaključene predstečajne nagodbe, nije predmet ovršnog postupka posl. br. Ovr-3/2020. Tako, pored ostaloga, Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl. br. Rev-4555/2019, kojom su u cijelosti potvrđene donesene presude nižih sudova, ističe slijedeće: „- pravilno niže stupanjski sudovi smatraju da navedena Izjava o prijeboju predstavlja jednostranu ispravu tuženika (sada ovršenika) koju se ne može uzeti u obzir kao vjerodostojnu izjavu o prijeboju; - u odnosu na prigovor tuženika (sada ovršenika) da tužitelj (sada ovrhovoditelj) nije prijavio svoju tražbinu u postupku predstečajne nagodbe, ističe se da je rješenjem FINA-e od 14. 08. 2013. godine otvoren postupak predstečajne nagodbe nad tuženikom te je toč. VIII rješenja dužniku (tuženiku-ovršeniku) naloženo da sukladno čl. 41 st 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi u roku od 15 dana od dana objave toga rješenja dostaviti Nagodbenom vijeću popis obveza sa stanjem na dan otvaranja postupka predstečajne nagodbe; - nadalje, sukladno odredbi čl. 41 st. 3 Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe dužnik je dužan predati Nagodbenom vijeću popis obveza sa stanjem na dan otvaranja postupka predstečajne nagodbe, najkasnije u roku od 15 dana od otvaranja postupka predstečajne nagodbe; - s obzirom da je predmetnom prvostupanjskom presudom koja je donesena dana 11. srpnja 2013. godine tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od ukupno 669.337,15 kuna sa zateznim kamatama, tuženik (sada ovršenik) je sukladno navedenoj odredbi Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi bio dužan navedenu obvezu utvrđenu nepravomoćnom prvostupanjskom presudom prijaviti Nagodbenom vijeću u cjelokupnom utvrđenom iznosu, a ne samo djelomično u iznosu od 69.986,48 kuna, koliko je prijavio i za koji iznos je tužitelj i povukao tužbu;

- stoga, pravilno su sudovi nastavili postupak za preostalo potraživanje tužitelja nakon sklapanja predstečajne nagodbe.“ Kraj naprijed izraženih pravnih stavova Vrhovnog suda RH, u odnosu na ovdje konkretni slučaj, svi tužbeni navodi ovdje tužitelja (ovršenika) su ukazuju kao potpunu pravno promašeni, a što je u konačnici očito potpuno jasno i samom tužitelju (ovršeniku). Ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj ima za potrebu istaknuti da isti radi naplate ovdje predmetnog potraživanja od 2011. godine vodi razne sudske postupke protiv ovršenika, ali u konačnici jedina spoznaja je da ovršenik na sve moguće načine i opstrukcije izbjegava plaćanje dugovanog iznosa. U konačnici jedino je sigurno, da zbog neprovođenja predmetne ovrhe, za tuženika (ovrhovoditelja) kao poslovnog subjekta već dugo vremena nastupaju štetne posljedice, koje bitno otežavaju njegovo poslovanje, a koje posljedice mu više nitko ne može u cijelosti sanirati. I pored svih naprijed iznesenih činjenica i jasnih pravnih stavova koje su iznijeli sudovi svih razina u parničnom postupku iz kojega potječe ovršna isprava, ovdje tužitelj kao ovršenik, očitim izvrtanjem odlučnih činjenica i najobičnijom „zamjenom teza“, u podnesenoj tužbi proziva tuženika kao ovrhovoditelja da je u konkretnom slučaju postupao „perfidno“, a što je samo odraz nedostatka minimuma morala i elementarne pristojnosti na strani ovdje tužitelja (ovršenika) kao dužnika koji očito ima isključivi cilj da u konačnici izbjegne plaćanje dugovanog iznosa. Zaključno tuženik ističe da su svi tužbeni navodi tužitelja u cijelosti pravno promašeni, bez ikakvog uporišta u zakonskim odredbama na koje se poziva tužitelj, a ovaj predmetni postupak očito ima za isključivi cilj da tužitelj kao ovršenik što je duže moguće odugovlači provođenje predmetne ovrhe određene rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-3/2020. Stoga se predlaže odbiti istaknuti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti, uz dosudu parničnog troška u korist tuženika.

3. Županijski sud u Slavonskom Brodu je svojom odlukom GŽ-870/2025 od 27. siječnja 2026. ukinuo presudu ovog suda posl. br. P-153/2024 te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovljenom postupku u dokazne svrhe sud je pročitao i pregledao dokumentaciju koju su tužitelj i tuženik dostavili uz tužbu i odgovor na tužbu, pročitao i pregledao spis Trgovačkog suda u Dubrovniku Ovr-159/2011 (PU P-724/2019), te spis ovog suda posl. br. Ovr-3/2020.

5. Temeljem provedenog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 133/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP), tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim.

6. Naime, iz spisa ovog suda posl. br. Ovr-3/2020, proizlazi da je Rješenjem Općinskog suda u Metkoviću br. Ovr-3/2020 od 28. veljače 2020. godine određena ovrha u ovoj ovršno pravnoj stvari protiv kojeg rješenja je ovršenik podnio žalbu. Županijski sud u Zadru je svojom odlukom Gž Ovr-156/20 od 15. lipnja 2020. godine odbio žalbu ovršenika "OBŠIVAČ d.o.o." Metković i potvrdio rješenje o ovrsi ovog suda gornjeg poslovnog broja, osim u dijelu u kojem je izjavljena iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. toč. 7., 9, i 10. Ovršnog zakona (NN br. 112/2012, 25/2013, 93/2016, 73/2017 i 131/2020 – dalje OZ). Viši sud je također odlučio da se predmet ovog suda sa žalbom ovršenika "OBŠIVAČ d.o.o." Metković u dijelu kojim je izjavljena iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. toč. 7, 9, i 10 OZ-a vrati ovom sudu upućujući isti da postupi u skladu s odredbom čl. 52 OZ., te je ovršenik OBŠIVAČ d.o.o. Metković upućen da u roku od 15 dana od primitka ovog zaključka, pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika nedopuštenom iz razloga navedenih u žalbi, odnosno propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9., i 10. Ovršnog zakona.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj ranije poslovao pod nazivom Obšivač d.o.o., a sada posluje pod nazivom Heidelberg Materials Dalmacija d.o.o., uz isti OIB. Nije sporno ni da je tuženik MIAB d.o.o. protiv tadašnjeg društva Obšivač d.o.o. vodio postupak pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalnom službom u Dubrovniku, pod poslovnim brojem Povrv-159/2011, u kojem je 11. srpnja 2013. donesena presuda kojom je društvu Obšivač d.o.o. naloženo plaćanje novčane tražbine društvu MIAB d.o.o.

8. Nadalje, nije sporno da je navedena presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 22. svibnja 2019. te da je na temelju te pravomoćne i ovršne presude pokrenuta predmetna ovrha. Nije sporno ni da je nad tadašnjim društvom Obšivač d.o.o. postupak predstečajne nagodbe otvoren 14. kolovoza 2013., dakle nakon donošenja prvostupanjske trgovačke presude, a prije pravomoćnog dovršetka trgovačkog postupka.

9. Među strankama nije sporno ni to da je predstečajna nagodba potvrđena i da je postala pravomoćna, kao ni to da tuženik kao vjerovnik nije sam prijavio tražbinu u postupku predstečajne nagodbe. Također nije sporno da je u postupku predstečajne nagodbe iskazan i restrukturiran iznos od 69.986,48 kuna, dok je o preostalom dijelu tražbine odlučeno u nastavljenom trgovačkom postupku.

10. Stoga se u ovoj parnici, u bitnom, ne radi o sporu o samom postojanju navedenih procesnih događaja, nego o njihovom pravnom učinku. Sporno je proizvodi li predstečajna nagodba, u okolnostima u kojima je tražbina već bila predmet parničnog postupka, u kojem je prije otvaranja predstečaja donesena nepravomoćna presuda, a potom je postupak nastavljen i pravomoćno dovršen, učinak prestanka tražbine, zabrane njezina ispunjenja ili gubitka ovlaštenja tuženika da na temelju ovršne isprave traži ovrhu.

11. Tužitelj ustraje na tvrdnji da tuženik nije prijavio svoju tražbinu u postupak predstečajne nagodbe, da ta tražbina nije bila pravilno obuhvaćena predstečajnim postupkom te da je, zbog učinaka članka 80. stavka 4., odnosno članka 81. stavka 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, tuženiku bilo zabranjeno pokretanje ovrhe radi njezina ostvarenja.

12. Tuženik se tome protivi i osnovano ističe da učinak predstečajne nagodbe na predmetnu tražbinu nije novo pitanje nastalo nakon pravomoćnosti ovršne isprave, nego pitanje koje je već bilo predmet raspravljanja i pravnog ocjenjivanja u postupku iz kojeg ovršna isprava potječe. Tuženik se pri tome posebno poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4555/2019, donesenu upravo u tom postupku.

13. Iz presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku, poslovni broj Povrv-159/2011 od 11. srpnja 2013., proizlazi pravna osnova, visina i dospjelost tražbine tuženika prema tužitelju. Tom je presudom održan na snazi platni nalog u dijelu kojim je tadašnjem tuženiku Obšivač d.o.o. naloženo platiti društvu MIAB d.o.o. iznos od 417.203,80 kuna sa zateznom kamatom od 27. prosinca 2009., iznos od 164.278,79 kuna sa zateznom kamatom od 17. srpnja 2009., iznos od 87.854,60 kuna sa zateznom kamatom od 14. kolovoza 2010. te trošak ovršnog postupka u iznosu od 11.712,00 kuna.

14. Iz iste presude proizlazi da je predmetni spor nastao iz poslovnog odnosa stranaka u vezi s izvedenim radovima na građevini kanalizacijskog sustava Lumbarda, po ugovoru broj 40-6/08. Trgovački sud utvrdio je da su privremene situacije bile potpisane i ovjerene od tužitelja, nadzornog tijela i tadašnjeg tuženika.

15. U tom je postupku tadašnji tuženik isticao i prigovor prijeboja u iznosu od 615.000,00 kuna. Taj prigovor nije prihvaćen jer nije dokazano postojanje protutražbine. Posebno je ocijenjeno da izjava o prijeboju na iznos od 615.000,00 kuna nije ovjerena od obje stranke, nego samo od tadašnjeg tuženika, zbog čega se radilo o jednostranoj ispravi koja nije dokazivala prestanak predmetne tražbine.

16. Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3077/2019-2 od 22. svibnja 2019. proizlazi da je žalba tadašnjeg tuženika Obšivač d.o.o. odbijena kao neosnovana i da je presuda Trgovačkog suda potvrđena u dijelu koji sada predstavlja temelj predmetne ovrhe. Visoki trgovački sud potvrdio je dosuđenje iznosa od 417.203,80 kuna, 94.292,31 kuna, 87.854,60 kuna te troška od 11.712,00 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

17. Iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda posebno proizlazi da je nakon donošenja prvostupanjske presude došlo do prekida postupka u žalbenom stadiju, a potom do nastavka postupka. U nastavku postupka tužba je djelomično povučena za iznos od 69.986,48 kuna, koji je bio obuhvaćen predstečajnom nagodbom, dok je o preostalom dijelu tražbine odlučeno u žalbenom postupku.

18. Ta je okolnost odlučna za ovaj spor. Predstečajna nagodba nije ostala izvan predmetnog trgovačkog postupka, nego je u tom postupku već proizvela konkretan učinak. Za iznos koji je bio obuhvaćen predstečajnom nagodbom tužba je povučena, dok je za preostali dio tražbine postupak nastavljen i pravomoćno dovršen.

19. Sud je uzeo u obzir i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4555/2019 od 24. siječnja 2023., koja je dostavljena u spis u preslici odnosno fotografiji, a čiji je relevantni sadržaj razvidan iz dokumentacije i podnesaka u spisu. Iz te odluke proizlazi da je Vrhovni sud odlučivao upravo u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava te da je razmatrao i prigovor tadašnjeg tuženika, sada tužitelja, koji se odnosio na predstečajnu nagodbu.

20. Prema sadržaju te odluke, Vrhovni sud prihvatio je stajalište da je tadašnji tuženik, sada tužitelj, bio dužan u postupku predstečajne nagodbe prikazati obvezu utvrđenu nepravomoćnom prvostupanjskom presudom u cjelokupnom iznosu, a ne samo djelomično u iznosu od 69.986,48 kuna. Također je prihvaćeno stajalište da je postupak pravilno nastavljen za preostalo potraživanje nakon sklapanja predstečajne nagodbe.

21. Polazeći od navedenog, sud ocjenjuje da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona. Tuženik raspolaže pravomoćnom i ovršnom sudskom odlukom na temelju koje je ovlašten tražiti ovrhu, a tužitelj nije dokazao da bi tuženik nakon donošenja ovršne isprave izgubio svojstvo vjerovnika ili da bi nastupila pravna zapreka koja bi mu oduzela ovlaštenje za traženje ovrhe.

22. Nisu ispunjene ni pretpostavke iz članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona. Tužitelj nije dokazao da je tražbina prestala nakon nastanka ovršne isprave, odnosno zbog činjenice koju više nije mogao isticati u postupku iz kojeg potječe odluka. Naprotiv, pitanje predstečajne nagodbe bilo je poznato i pravno razmatrano u tom postupku.

23. Nisu ispunjene ni pretpostavke iz članka 50. stavka 1. točke 10. Ovršnog zakona. Tužitelj nije dokazao da bi ispunjenje tražbine bilo odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog naknadne činjenice relevantne za samu ovršnu tražbinu. U okolnostima ovog predmeta predstečajna nagodba nema učinak prestanka ili neovršivosti pravomoćno dosuđene tražbine.

24. Prigovor tužitelja da je tuženik morao koristiti izravnu naplatu preko Financijske agencije, a ne sudsku ovrhu, nije odlučan za ishod ove parnice. Ova je parnica otvorena po uputi iz ovršnog postupka radi razloga iz članka 50. stavka 1. točaka 7., 9. i 10. Ovršnog zakona. Pitanje izbora ovršnog puta samo po sebi nije razlog prestanka tražbine niti razlog zbog kojeg bi tražbina postala neovršiva u smislu navedenih odredbi.

25. Sud utvrđuje da je tražbina koja je predmet ovršne isprave nastala i dospjela prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe. Iz presude Trgovačkog suda proizlazi da su dospijeća pojedinih iznosa nastupila 27. prosinca 2009., 17. srpnja 2009. i 14. kolovoza 2010., dok je postupak predstečajne nagodbe otvoren 14. kolovoza 2013.

26. Međutim, sama činjenica da je tražbina nastala prije otvaranja predstečajne nagodbe nije dovoljna za zaključak da je ovrha nedopuštena. Odlučno je to što je predstečajna nagodba već bila uzeta u obzir u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava. U tom je postupku za dio tražbine došlo do povlačenja tužbe, a za preostali dio donesena je pravomoćna odluka.

27. Prihvaćanje tužbenog zahtjeva u ovoj parnici značilo bi ponovno preispitivanje pravilnosti pravomoćne presude koja predstavlja ovršnu ispravu. Takvo preispitivanje u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nije dopušteno, jer ta parnica nije pravni lijek protiv ovršne isprave.

28. Drugostupanjski sud u ukidnoj odluci posebno je ukazao na potrebu da prvostupanjski sud odgovori na pitanje tko je bio obvezan prijaviti tražbinu u postupku predstečajne nagodbe. Sud u tom pogledu polazi od toga da vjerovnik ima procesni interes prijaviti svoju tražbinu u predstečajnom postupku, ali i od toga da predstečajni dužnik ima zakonsku obvezu vjerodostojno prikazati svoje obveze, kako bi se u tom postupku dobila stvarna i potpuna slika njegova financijskog stanja.

29. U ovom predmetu ta je obveza tužitelja bila osobito naglašena jer je prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe već bila donesena prvostupanjska presuda kojom mu je naloženo plaćanje tražbine tuženiku. Iako ta presuda tada još nije bila pravomoćna, ona je postojala i upućivala je na obvezu tužitelja prema tuženiku. Tužitelj je, međutim, u postupku predstečajne nagodbe iskazao samo iznos od 69.986,48 kuna, a ne cjelokupnu obvezu utvrđenu nepravomoćnom prvostupanjskom presudom.

30. Zbog toga se tužitelj u ovoj parnici ne može s uspjehom pozivati samo na činjenicu da tuženik nije sam prijavio tražbinu. Ta se činjenica mora promatrati zajedno s činjenicom da je tužitelj kao dužnik znao za nepravomoćnu presudu i da nije prikazao cjelokupnu obvezu koja je iz nje proizlazila. Upravo je to pitanje već bilo pravno ocijenjeno u parničnom postupku, koji je pravomoćno dovršen.

31. Tužitelj se poziva na članak 80. stavak 4., odnosno članak 81. stavak 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, u vezi s člankom 60. stavkom 3. toga Zakona. Sud prihvaća da su te odredbe pravno važne za tražbine nastale prije otvaranja predstečajne nagodbe, osobito u pogledu posljedica neprijavljivanja tražbina i njihova uvrštavanja u popis obveza.

32. Međutim, te se odredbe ne mogu primijeniti izdvojeno od činjenica konkretnog predmeta. Ovdje je tražbina već bila predmet parničnog postupka, prije otvaranja predstečajne nagodbe donesena je nepravomoćna prvostupanjska presuda, nakon toga je postupak bio prekinut i nastavljen, a za dio tražbine koji je bio obuhvaćen predstečajnom nagodbom tužba je povučena. Za preostali dio tražbine postupak je nastavljen i pravomoćno dovršen.

33. Stoga predstečajna nagodba u ovom predmetu jest pravno relevantna činjenica, ali nije nova činjenica koja bi nakon pravomoćnosti ovršne isprave mogla dovesti do prestanka tražbine ili zabrane njezina prisilnog ostvarenja. Njezini učinci već su bili razmotreni u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava.

34. Sud ostale izvedene dokaze nije posebno i pojedinačno ocjenjivao jer, polazeći od utvrđenih odlučnih činjenica i pravne naravi spora, njihova daljnja posebna analiza ne bi bila od utjecaja na drukčiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

35. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan, jer tužitelj nije dokazao postojanje razloga iz članka 50. stavka 1. točaka 7., 9. i 10. Ovršnog zakona zbog kojih bi predmetnu ovrhu trebalo proglasiti nedopuštenom.

36. Odluka o trošku temelji se na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 i 107/25). Tuženik je u cijelosti uspio u sporu, pa mu pripada pravo na naknadu potrebnih troškova parničnog postupka i to trošak sastava odgovora na tužbu od 24.07.2024. godine u iznosu od 1.256,00 eura, zastupanje na ročištu 9.9.2024. godine u iznosu od 1.256,00 eura , zastupanje na ročištu 25.11.2024. godine u iznosu od 1.256,00 eura, obrazloženi podnesak od 15.10.2024. godine u iznosu od 1.256,00 eura, što sveukupno iznosi 5.024,00 eura, PDV od 25% u iznosu od 1.256,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 10.04.2026. i zastupanje na ročištu od 16. 04.2026. što ukupno iznosi 9.420,00 eura.

37. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 27. svibnja 2026. godine

S u d a c:

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću

2. Danijel Papak, odvjetnik u Zagrebu

3. Šime Mrdeža, odvjetnik u Šibeniku