Poslovni broj: Pp-5697/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik br. 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Kolovrat Bjelinski, uz sudjelovanje Marine Mileković kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene KB, zbog prekršaja iz čl. 13. i čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine", broj: 5/90, 30/90, 47/90, 29/94, 114/22, 47/23), zastupana po braniteljima Lini Budak, Ivanu Vrdoljak i Zrinki Golubić, odvjetnicima iz Zagreba, povodom optužnog prijedloga Policijske uprave zagrebačke, I. Policijske postaje, nakon provedenog žurnog postupka, 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Na temelju čl.182. točka 3. Prekršajnog zakona ("Narodne novine", broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22)

okrivljena KB, OIB [osobni identifikacijski broj], kći K i P, rođena **.**.1988. u [adresa], državljanka RH, VSS, nezaposlena, uzdržavana od supruga, bez djece, prekršajno nekažnjavana, ne vodi se drugi prekršajni niti kazneni postupak, s prebivalištem u [adresa],

oslobađa se optužbe

1. da bi 14. travnja 2025. u 10,08 sati u Zagrebu narušavala javni red i mir na način da se nalazila u skupini s još 16 drugih građana, te su na adresi Nikole [adresa], sjeli na stepenice ispred glavnog ulaza u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, čime je svim tijelom onemogućila i blokirala ulazak i izlazak iz zgrade pritom vičući na sav glas riječima: "Palestina, Hora hora, free, free Palestina, hapsite fašiste, ne aktiviste, no peace, no justice, Izrael i Hrvatska dva ratna zločinca", N gdje se kriješ, genocidu ruku miješ, PB srami se, ruke su ti krvave", pa da bi time počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira,

kažnjiv po istom članku istog Zakona,

2. da bi se nakon događaja opisanog pod točkom 1. izreke zajedno sa skupinom oglušila na pozive ovlaštene službene osobe pomoćnika načelnika I. policijske postaje Zagreba, g. NB da se raziđu, te se nije udaljila iz skupine, zbog čega su policijski službenici sukladno zakonskim ovlastima uz uporabu sredstava prisile okrivljenu AB s ostalima iz skupne, priveli u I. Policijsku postaju Zagreb, pa da bi time počinila prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira,

kažnjiv po istom članku istog Zakona.

II. Na temelju čl. 140. st.2. Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz čl.138. st.2. toč. 2. do 5. i toč. 7. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Policijska uprava zagrebačka, I. Policijska postaja Zagreb pod brojem klasa:

211-07/25-5/9727 podnijela je 14.4.2025. optužni prijedlog protiv okrivljenice zbog djela prekršaja činjenično i pravno opisanih u izreci ove presude.

2. Okrivljenica je u svojoj obrani na ročištu 15. travnja 2025. navela da se ne smatra krivom za prekršaje koji joj se stavljaju na teret i ne priznaje ih.

3. Na ročištu 19. siječnja 2026. braniteljica iskazuje da u podnesku policije od 16.4.2025. uz koji podnesak dostavlja DVD uopće se ne spominje ovaj sudski spis, pa predlaže da se zanemari taj podnesak i DVD jer se ne odnosi na taj spis. Braniteljica se protivi dostavljenoj nadopuni optužnog prijedloga od 13. svibnja 2025., također je tužitelj dostavio samo jedan primjerak za sud, a zanemario je pri tom i drugog sudionika, odnosno okrivljenu. Braniteljica Lina Budak predaje u spis brojnu sudsku praksu ovog Suda, rješenje Ustavnog suda u predmetu Varšavska, te ustaljenu sudsku praksu ovog Suda. Braniteljica također dodaje kako je ministar A **.**.2025. iskazao da nije nužno prijavljivati javni prosvjed pri tom misleći na prosvjed koji se održao u Splitu. Okrivljenica iskazuje da su osobni podaci identični kao na zapisniku od 15. travnja 2025, ostaje pri navodima pisane obrane koja je dostavljena sudu 24.4.2025. preporučenom pošiljkom te današnjom pisanom obranom dostavljenom u spis. Na posebno pitanje braniteljice kako se je okrivljenica osjećala kada je bio prekinut prosvjed te kada je bila odvezena u prostorije I. Policijske postaje okrivljenica iskazuje: da ih je policija podijelila po spolu i držala u prostorijama nalik na kavez, njih 15 do 16 je bilo u prostoriji u kojoj se nalazi kavez veličine 4 m kvadratna te također se nalazila jedna klupa na kojoj nisu mogli svi sjediti, te su se izmjenjivali, a sve skupa je trajalo 7 do 8 sati. Nakon postupanja u I. Policijskoj postaji mirni prosvjednici su odvezeni na Oranice, te su držani u neprihvatljivim uvjetima. Temperatura u prostoriji na Oranicama je bila izuzetno visoka, svjetlo je bilo konstantno upaljeno od kada su došli, dakle cijelu noć. Okrivljenica također navodi kako su policajci za vrijeme dok su se prosvjednice nalazile u kavezu dobacivali i pitali ih da li bi ih još mogli "natrpati" unutra, te su većina policajaca izredali ispred kaveza na način da su ih došli gledati. Na posebno pitanje braniteljice iskazuje da ju je ovo uhićenje koje se dogodilo na mirnom prosvjedu obeshrabrilo te da će sigurno to imati na umu i u budućem životu. Braniteljica navodi da je MUP prekoračio svoje ovlasti, obzirom da je optužni akt sastavljen 14.4.2025., a u njemu je konstatirano da je okrivljena dovedena na Općinski prekršajni sud 15.4.2025. oko 8:15 sati, te se u svemu tome vidi maliciozno postupanje policije. Na posebno pitanje braniteljice okrivljenica iskazuje da joj je poznato da joj je u optužnom prijedlogu predloženo da joj se zabrani prilazak zgradi Ministarstva vanjskih i europskih poslova i Županijskog suda u Zagrebu. Branitelj okrivljenice RB dodaje kako u prostorijama I. PP je prvobitno rečeno da neće tražiti zadržavanje privedenih, te da stoga trebaju što prije potpisati zapisnike kako bi bili dovedeni promptno na Sud, ali odgovorno tvrdi da policija tom prilikom i naknadno nije nikada iznijela niti jednu činjenicu kao premisu zakonskih normi kojima se određuje zadržavanje kao oblik drastičnog zadiranja u slobodu kretanja.

4. U pisanoj obrani okrivljenica navodi da je više okrivljenika nepravomoćno oslobođeno odlukama ovog suda počevši s odlukom posl. br. Pp-5680/25 od 13.5.2025. i to vezano za identičan događaj i identičnu inkriminaciju, tako da se obrana primarno poziva na vrlo opsežno i kvalitetno obrazloženje iz navedene odluke, a iz koje odluke, u bitnom, proizlazi da predmetna optužba trpi neotklonjive nedostatke: ovdje se radi o javnom, političkom i mirnom prosvjedu kojeg je policija dužna štititi temeljem Zakona o javnom okupljanju (Narodne novine br. 128/1999, 90/2005, 139/2005, 150/2005, 82/2011, 78/2012, 114/2022), Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014), Europske konvencije za zaštitu Ijudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine" — Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) te Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. S obzirom na to, predmetnoj optužbi nedostaju brojne činjenice (nužne radi provođenja testa razmjernosti), tako da je na temelju ovakve optužbe jedino moguća odbijajuća ili oslobađajuća presuda. Konačno, obrana ukazuje i na to da su okrivljenici u bitno "težim" situacijama od ove, pravomoćno oslobođeni od optužbi za identične inkriminacije i odlukama Naslovnog suda i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, slijedom čega daljnja rasprava o osnovanosti optužbe uistinu uopće nije potrebna, a svako daljnje očitovanje se iznosi opreza radi; u toč. II. obrana ukazuje na mjerodavna i obvezujuća tumačenja Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od strane Komiteta za Ijudska prava Ujedinjenih naroda iz kojih proizlazi da u konkretnom slučaju okrivljenica uživa osobitu zaštitu zajamčenu čl. 21. Pakta jer se radi o mirnom (nenasilnom) okupljanju, da je predmetna zapovijed za razilaženje protivna međunarodnom pravu, da nikakvog prekršaja ovdje nema i da je policija grubo prekršila pravo okrivljenika na javno okupljanje i miran prosvjed i to na svim zamislivim razinama, za što je propisana odgovornost Republike Hrvatske temeljem međunarodnog prava, čime važnost ovog predmet nadilazi pitanje povreda temeljnih ljudskih prava ovdje okrivljenice jer se izravno same vladavine prava kao najviše ustavne kategorije. Obrana u toj točci također ukazuje na dio brojne relevantne prakse Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda čl. 11. EK u znatno ozbiljnijim i većim prosvjedima. U toč. III. obrana ukazuje na kontekst važan za razumijevanje okrivljenika odnosno na to da je okrivljenica kritične zgode, potaknuta golim minimumom osnovne ljudske suosjećajnosti ispunjavala svoju građansku, moralnu i zakonsku dužnost odnosno dužnost svih nas - nakon 20 mjeseci genocida i nakon 20 mjeseci uzaludnih apela, na mjerodavnoj lokaciji se pobunila protiv onoga što suhoparno, formalno i bezosjećajno možemo najblaže kvalificirati kao teško kršenje međunarodnog prava od strane Republike Hrvatske, a što uistinu u svojoj biti predstavlja nešto što se ne da izraziti nikakvim riječima. Stoga će okrivljenica upućivanjem na brojne vjerodostojne izvore ukratko dokazati da je u Palestini, prema konsenzusu mjerodavnih organizacija kao i mnogih država, u tijeku genocid - masovno ubojstvo i mučenje LJUDI (uključujući i 17000 ubijene djece!), da je Republika Hrvatska sukladno međunarodnom pravu obvezna poduzeti mjere radi sprječavanja i kažnjavanja zločina genocida, da Republika Hrvatska krši tu svoju obvezu svih obveza i da su prethodni apeli ostali jalovi, time je inkriminiran čin nekolicine prosvjednika apsolutno nužan, moralan i častan i predstavlja obvezu svih nas, a ne nekakav prekršaj. Ispunjavanje minimuma moralne dužnosti bune protiv masovnog ubojstva ljudi, kao jedan moralan čin, nije podložno kažnjavanju nigdje osim u državama i društvima u kojima vlada tiranija i slava brutalnog nasilja jedne skupine ljudi nad drugom. I. Kao što je uvodno rečeno, okrivljenica se poziva na opsežno i kvalitetno obrazloženje presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu POSI. broj. Pp-5680/25 od 13. 5. 2025. u kojem je tamo okrivljenica oslobođena identične inkriminacije za identičan događaj, i to napose na toč. 27. - 41., koje ovdje neće nepotrebno ponavljati. Nadalje, okrivljenica se iznova poziva na pravomoćne presude Naslovljenog suda PpJ- 1879/10, PpJ-1904/10 i XXII-J-1903/10, kao i na presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske U-111-3846/2012 od 10. 9. 2013., odnosno na obrazloženja odluka u tim predmetima. Iako branitelj okrivljenika smatra da je daljnja rasprava zapravo suvišna s obzirom na to da je evidentno da okrivljenica ima Ustavom, Europskom konvencijom i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima zagarantirano pravo na slobodu izražavanja mišljenja i pravo na okupljanje a nema ni (fantomskih) indicija da je u provođenju testa razmjernosti nužno kazniti ovdje okrivljenika u ovom društvu kojeg smatramo demokratskim i slobodnim i-to-iz-prostog-razloga što takvih tvrdnji u optužnom aktu nema, kao i to da je policija izdala nezakonitu zapovijed za razilaženje (čl. 23. ZPJM jest blanketna norma - nedostaje osnova za izdavanje zapovijedi i nitko se ne mora pokoriti nezakonito zapovijedi), ovime se ipak ukazuje na to da su spomenuti predmeti ipak u svim aspektima teži od ovog, unatoč čemu su svi tamo okrivljenici oslobođeni optužbi. Naime, tamo su okrivljenici napravili znatnu i stvarnu disrupciju - stvarno i faktički je onemogućena službena policijska radnja pružanja pomoći tijelu lokalne samouprave u prometovanju i prolazu teretnim vozilima, građevinskim strojevima, kao i službenim vozilima policije. Drugim riječima, zaustavljen je promet i građenje te je zaustavljena i sama policija u pokušaju asistencije tijelima vlasti. Ovdje nikakve disrupcije nije bilo. Kao prvo, radilo se o jednom od najmanje šest ulaza u MVEIP. Drugi su slobodni. Kao drugo, u to vrijeme je sporni ulaz bio zatvoren i zato je i odabran!!!! Kao treće, nitko nije pokušao ući niti izaći. Okrivljenica bi svakog pustila i unutra i van - samo da je itko to i pokušao! Jednako tako, u predmetu U-III-3846/2012 tamo okrivljenik je lupao po metalnoj ogradi. Ne sam. Zajedno s još 200 prosvjednika, Ne slabo. Jako. Koliko jako? Toliko da je golema metalna ograda srušena te je pala u gradilište. A Ustavni sud RH je u tom predmetu rekao: Iz izreka osporenih presuda uopće nije vidljivo da je inkriminirani događaj počinjen u posebnim okolnostima tijekom prijavljenog, zakonitog i mirnog prosvjeda, koji uživa zaštitu Ustava i Konvencije, a koja činjenica je bitna u konkretnom slučaju, osobito stoga što se kod razgraničenja koja ponašanja ulaze u sferu prekršaja u "redovnim" okolnostima i u okolnostima mirnog prosvjeda ne primjenjuju isti kriteriji. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj odluci broj: U-I-295/2006, U-I-4516/2007 od 6. srpnja 2011. naveo: Procjena karaktera pojedinog okupljanja provodi se po naravi stvari od slučaja do slučaja (case by case basis) u pravno reguliranom postupku, zajedno s procjenom prihvatljivosti konkretnog okupljanja s aspekta članka 16. Ustava, a osobito s aspekta državne sigurnosti i svih drugih sigurnosnih aspekata, uključujući opasnost od terorizma, ali i s aspekta opasnosti od povreda prava i sloboda drugih Ijudi te opasnosti od ugrožavanja najdragocjenije kulturne i povijesne baštine... ovlasti policije redovito obuhvaćaju i mogućnost izricanja odgovarajućih naloga i uvjeta ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja, ali i mogućnost sudskog nadzora njezine konačne odluke. Lupanje po ogradi stvara buku, koja se smatra uobičajenom na javnim okupljanjima, odnosno prosvjedima. Takvo postupanje podnositelja samo po sebi ne predstavlja neprikladno i neprimjereno ponašanje u sklopu mirnog prosvjeda, pa se ne može smatrati ni prekršajem. Sukladno tome, osporenim odlukama došlo je do povrede podnositeljeva prava na javno okupljanje i mirni prosvjed iz članka 42. Ustava zasebno i zajedno s člankom 16. Ustava. Ovdje okrivljenici mimo su sjedili na stepenicama. Nisu nikome ništa blokirali. Nisu ništa i nikoga lupali, Imali su Ustavom, Europskom konvencijom, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, kao i Zakonom o javnom okupljanju, zagarantirano pravo na slobodu misli, slobodu izražavanja mišljenja, pravo na okupljanje i pravo na mirni prosvjed, čime su se i koristili. Time je, kao i uslijed drugih grubih neotklonjivih nedostataka predmetne optužbe, jasno da je daljnja rasprava nepotrebna, da djela nema i da ovdje okrivljenicu valja osloboditi optužbe, sve kako je to pravomoćno riješeno u nizu dostavljenih odluka Naslovljenog suda te Ustavnog suda. S obzirom na važnost predmetne stvari, okrivljenica ukazuje i na sljedeće; Čl. 115. Ustava Republike Hrvatske (Ustav Republike Hrvatske ('Narodne novine' br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst) određeno je da sudovi sude na temelju Ustava. zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Čl. 134. Ustava propisano je da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a PQ pravnoj su snazi iznad zakona. Čl. 21. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je usvojen na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 16. prosinca 1966. godine (rezolucija br. 2200 A /XXI/) svakome je zajamčeno pravo na javno okupljanje i ono ne može biti ograničeno, osim ako je to prijeko potrebno radi interesa državne ili javne sigurnosti zdravlja i ako je propisano zakonom. Odbor za Ijudska prava Ujedinjenih naroda je u svojem Općem komentaru br. 37 0 pravu na mirno okupljanje (članak 21.) CCPR/C/GC/37, 2020., među ostalim, naveo i sljedeće;

Članak 21. Pakta štiti mirna okupljanja bez obzira na to gdje se odvijaju: na otvorenom, u zatvorenom prostoru ili na internetu; na javnim i privatnim prostorima; ili u njihovoj kombinaciji. Takva okupljanja mogu imati različite oblike, uključujući demonstracije, prosvjede, sastanke, povorke, skupove, sjedeće prosvjede, bdijenja uz svijeće i flash mobove. Zaštićena su prema članku 21. bez obzira na to jesu li statična, poput prosvjeda na jednom mjestu, ili pokretna, poput povorki ili marševa. "Mirno" okupljanje stoji u suprotnosti s onim koje je obilježeno raširenim i ozbiljnim nasiljem. Pojmovi "mirno i nenasilno" u ovom se kontekstu koriste kao sinonimi. Pravo na mirno okupljanje, po definiciji, ne može se ostvarivati uporabom nasilja. "Nasilje" u kontekstu članka 21. obično podrazumijeva uporabu fizičke sile od strane sudionika protiv drugih osoba, koja vjerojatno može rezultirati ozljedama, smrću ili ozbiljnom materijalnom štetom. Samo guranje, naguravanje ili ometanje prometa ili svakodnevnih aktivnosti ne predstavlja nasilje. Ako je ponašanje sudionika okupljanja mirno, sama činjenica da određeni domaći pravni zahtjevi u vezi s okupljanjem nisu ispunjeni od strane organizatora ili sudionika ne isključuje te sudionike iz zaštite koju pruža članak 21. Kolektivna građanska neposlušnost ili kampanje izravne akcije također jesu obuhvaćene člankom 21, pod uvjetom da su nenasilne. Pakt nameće obvezu državama strankama da "poštuju i osiguraju" sva prava sadržana u Paktu (čl. 2. st. 1); da poduzmu pravne i druge mjere kako bi ostvarile tu svrhu (El. 2. st. 2); te da osiguraju odgovornost i pruže učinkovite pravne lijekove za kršenja prava iz Pakta (čl. 2. st. 3). Obveza država stranaka u vezi s pravom na mirno okupljanje stoga obuhvaća sve ove elemente, iako se to pravo u nekim slučajevima može ograničiti prema kriterijima navedenima u članku 21.Obveza poštivanja i osiguravanja prava na mirna okupljanja nameće državama negativne i pozitivne dužnosti prije, tijekom i nakon okupljanja. Negativna dužnost podrazumijeva da ne smije biti neopravdanog miješanja u mirna okupljanja. Države su, na primjer dužne da ne zabranjuju, ne ograničavaju, ne blokiraju, ne rastjeruju niti ometaju mirna okupljanja bez uvjerljivog i osobito važnog opravdanja, niti da sankcioniraju sudionike ili organizatore bez legitimnog razloga. S obzirom na to da mirna okupljanja često imaju izražajnu funkciju, te da politički govor uživa osobitu zaštitu kao oblik izražavanja, proizlazi da okupljanja s političkom porukom trebaju uživati višu razinu prihvaćanja i zaštite. Članak 21. propisuje da svaka ograničenja moraju biti „nužna u demokratskom društvu". Stoga ograničenja moraju biti nužna i razmjerna u kontekstu društva utemeljenog na demokraciji„ vladavini prava, političkom pluralizmu i ljudskim pravima, a ne samo razumna ili praktična. Takva ograničenja moraju biti primjerena reakcija na hitnu društvenu potrebu koja se odnosi na jedan od dopuštenih osnova navedenih u članku 21. Također moraju biti najmanje nametljiva mjera medu onima koje mogu služiti relevantnoj zaštitnoj svrsi. Osim toga, moraju biti razmjerna, što zahtijeva procjenu vrijednosti, odnosno vaganje prirode i štetnog utjecaja ograničenja na ostvarivanje prava na pram koristi koja se time postiže u odnosu na dopušteni cilj. Ako šteta premašuje korist, ograničenje je nerazmjerno i stoga nedopušteno. „Javni red” odnosi se na skup pravila koji osiguravaju pravilno funkcioniranje društva, odnosno na skup temeljnih načela na kojima društvo počiva, a što također uključuje poštivanje Ijudskih prava, uključujući pravo na mirno okupljanje. Države stranke ne bi se smjele pozivati na nejasno definirani pojam „javnog reda” kako bi opravdale preširoka ograničenja prava na mirno okupljanje. Mirna okupljanja mogu u nekim slučajevima biti po svojoj prirodi ili namjerno ometajuća ili zahtijevaju značajan stupanj tolerancije. „Javni red” i „zakon i red” nisu sinonimi, a zabrana „javnog nereda” u domaćem zakonodavstvu ne bi smjela biti neopravdano korištena za ograničavanje mirnih okupljanja. Pravila koja se primjenjuju na slobodu izražavanja trebaju se primjenjivati i na izražajne elemente okupljanja. Ograničenja mirnih okupljanja stoga se ne smiju koristiti, ni izričito ni implicitno, za gušenje izražavanja političke opozicije prema Vladi, osporavanja vlasti, uključujući pozive na demokratske promjene vlasti, ustava ili političkog sustava, niti za ostvarivanje prava na samoodređenje. Ona se ne smiju koristiti za zabranu vrijeđanja časti i ugleda dužnosnika ili državnih tijela. Uređivanje vremena, mjesta i načina održavanja okupljanja općenito je neutralno u pogledu sadržaja, iako postoji određeni prostor za ograničenja koja reguliraju te elemente, teret opravdanja za svako takvo ograničenje i dalje je na nadležnim tijelima i mora se procjenjivati ód slučaja do slučaja. Svako takvo ograničenje ipak bi, koliko god je to moguće, trebalo omogućiti s dionicima da se okupljaju unutar vidokruga i dosega slušnosti svoje ciljne publike, ili na lokaciji koja je na drugi način važna za svrhu okupljanja. Što se tiče ograničenja vezanih uz vrijeme održavanja okupljanja, sudionicima mora biti omogućeno dovoljno vremena da izraze svoja stajališta ili da učinkovito ostvare druge svrhe okupljanja. Mima okupljanja općenito bi trebala biti prepuštena da se prirodno završe. Ograničenja koja se odnose na točan dio dana ili određene datume kada se okupljanja mogu ili ne m gu održavati izazivaju zabrinutost u pogledu njihove usklađenosti s Paktom. Okupljanja se ne bi smjela ograničavati samo zbog njihove učestalosti. Naime, vrijeme održavanja, trajanje ili učestalost prosvjeda mogu igra i ključnu ulogu u postizanju njegova cilja. Ipak, kumulativni učinak učestalih okupljanja može se uzeti u obzir u procjeni razmjernosti nekog ograničenja. Na primjer, određena okupljanja koja se redovito održavaju noću u stambenim područjima mogu znatno utjecati na živote stanovnika u blizini. Što se tiče ograničenja načina održavanja mirnih okupljanja, sudionicima bi trebalo prepustiti da sami odluče žele li koristiti rekvizite poput transparenata, megafona, glazbenih instrumenata ili drugih tehničkih sredstava, poput opreme za projekciju, kako bi prenijeli svoju poruku. Okupljanja mogu uključivati i privremeno postavljanje struktura, uključujući ozvučenja, radi dopiranja do publike ili ostvarivanja druge svrhe okupljanja. Nošenje pokrivala za lice ili drugih maski od strane sudionika okupljanja, poput kapa s kapuljačom ili maski, kao i poduzimanje drugih mjera radi anonimnog sudjelovanja, može predstavljati dio izražajnog elementa mirnog okupljanja ili služiti kao zaštita od odmazde ili zaštita privatnosti — uključujući u kontekstu novih tehnologija nadzora. Anonimnost sudionika trebala bi biti dopuštena, osim ako njihovo ponašanje ne pruža razumno utemeljene razloge za uhićenje ili ako ne postoje druge jednako uvjerljive okolnosti — primjerice ako je pokrivalo za lice dio simbola koji je iznimno ograničen iz razloga navedenih gore (vidi točku 51). Sama uporaba maski ili prerušavanja ne bi se smjela tumačiti kao znak nasilnih namjera. Sama činjenica da se određeno okupljanje odvija na javnom mjestu ne znači da se privatnost sudionika ne može povrijediti. Pravo na privatnost može biti narušeno, primjerice, uporabom tehnologija za prepoznavanje lica i drugih sredstava koja mogu identificirati pojedine sudionike u gomili. Isto vrijedi i za praćenje društvenih mreža radi prikupljanja informacija o sudjelovanju u mirnim okupljanjima. Odluke o prikupljanju osobnih podataka osoba koje sudjeluju u mirnim okupljanjima, kao i njihovo dijeljenje ili pohrana, moraju biti podložne neovisnom i transparentnom nadzoru, kako bi se osigurala usklađenost takvih postupanja s Paktom. Zatvaranje („kettling"), kada pripadnici policije okruže i zatvore dio sudionika okupljanja, smije se koristiti samo ako je to nužno i razmjerno, kako bi se odgovorilo na stvarno nasilje ili neposrednu prijetnju koja dolazi iz tog dijela okupljanja. Nužne mjere provedbe zakona usmjerene na konkretne pojedince često su poželjnije od korištenja zatvaranja. Posebna se pažnja mora posvetiti tome da se, koliko god je to moguće, obuhvate samo osobe koje su izravno povezane s nasiljem te da se trajanje zatvaranja ograniči na nužni minimum. Ako se zatvaranje provodi neselektivno ili kao oblik kazne, ono predstavlja kršenje prava na mirno okupljanje, a može predstavljati i povredu drugih prava, poput prava na slobodu od proizvoljnog pritvaranja i prava na slobodu kretanja. Okupljanje se smije rastjerati samo u iznimnim slučajevima. Rastjerivanje se može primijeniti ako okupljanje u svojoj biti više nije mirno ili ako postoje jasni dokazi o neposrednoj prijetnji ozbiljnog nasilja koju nije razumno moguće riješiti blažim mjerama, poput ciljanih uhićenja. U svim slučajevima moraju se strogo poštovati pravila o uporabi sile od strane tijela za provedbu zakona. Uvjeti za izdavanje naloga za rastjerivanje okupljanja trebaju biti propisani domaćim zakonodavstvom, a nalog za rastjerivanje mirnog okupljanja može izdati samo za to ovlaštena osoba. Okupljanje koje ostaje mimo, ali ipak izaziva visok stupanj ometanja — primjerice dugotrajno blokiranje prometa — može se, u pravilu, rastjerati samo ako je to ometanje "ozbiljno i dugotrajno". Država snosi odgovornost prema međunarodnom pravu za djelovanja i propuste svojih tijela za provedbu zakona. U cilju sprječavanja kršenja prava, države bi trebale dosljedno promicati kulturu odgovornosti službenika zaduženih za provedbu zakona tijekom okupljanja. Radi jačanja učinkovite odgovornosti, službenici u uniformi trebali bi tijekom okupljanja uvijek nositi lako prepoznatljiv oblik identifikacije. Dakle; pravo na mimo okupljanje vrijedi u svim prostorima — otvorenim, zatvorenim, privatnim, javnim i online, te obuhvaća različite oblike okupljanja, bilo statična ili pokretna. Mirno okupljanje ujedno ne znači da se radi o tihom okupljanju, štoviše, štite se glasni politički prosvjeti, ali okupljanje prestaje biti mimo jedino kad nastupi nasilje. Mirno okupljanje isključuje nasilje; ali poremećaji poput gurkanja, vikanja ili ometanja prometa ne smatraju se nasiljem. Neispunjavanje domaših pravnih zahtjeva ne isključuje zaštitu sudionika ako je okupljanje mirno; nenasilna građanska neposlušnost jest obuhvaćena čl. 21. Države su dužne poštovati, osigurati i omogućiti ostvarenje prava iz Pakta, uključujući pravo na mirno okupljanje. Države imaju negativne obveze (ne ometati bez razloga) i pozitivne (aktivno štititi i omogućiti) prije, tijekom i nakon mirnih okupljanja. Okupljanja s političkom porukom trebaju uživati pojačanu zaštitu zbog izražajne funkcije i važnosti političkog govora. Ograničenja okupljanja moraju se temeljiti na individualnoj procjeni; opća (blanketna) ograničenja smatraju se nerazmjerima. Ograničenja moraju biti nužna i razmjerna u demokratskom društvu, uz opravdanje na temelju jasno definiranih ciljeva iz čl. 21. Javni red ne smije se tumačiti nejasno i neodređen kako bi se opravdala prekomjerna ograničenja; mirna okupljanja zahtijevaju visoku toleranciju. Ograničenja ne smiju služiti gušenju političke opozicije, poziva na reforme ili izražavanju mišljenja protiv vlasti, uključujući i ona koja su uvredljiva. Ograničenja vremena, mjesta i načina održavanja okupljanja moraju biti opravdana za svaki slučaj posebno, uz omogućavanje okupljanja u vidokrugu ciljne publike. Sudionicima mora biti omogućeno dovoljno vremena za izražavanje; okupljanja se ne smiju ograničavati samo zbog učestalosti, osim ako su ometanja ozbiljna i dugotrajna. Mirna okupljanja trebaju se moći održavati na svim javno dostupnim mjestima, uključujući i službene zgrade i mjesta; ne smiju se preusmjeravati u udaljena ili izolirana područja. Sudionicima treba dopustiti korištenje transparenata, megafona i druge opreme za izražavanje; privremene strukture također su prihvatljive. Pravo na anonimnost u okupljanju treba biti dopušteno, osim ako postoje opravdani razlozi za identifikaciju ili uhićenje zbog nasilja; maske ne znače nasilnu namjeru. Pravo na privatnost vrijedi i u javnim okupljanjima; nadzor tehnologijama (npr. prepoznavanje lica) u pravilu je zabranjen. Taktika zatvaranja (kettling) smije se koristiti samo u krajnjoj nuždi i protiv konkretnih nasilnih osoba; neselektivna primjena krši više prava. Rastjerivanje okupljanja dopušteno je samo u iznimnim slučajevima, kad je mir narušen ili postoji neposredna ozbiljna prijetnja; sve ostalo je protivno međunarodnom pravu. Država je po međunarodnom pravu odgovorna za ponašanje policije. Obrana ponavlja da ova norma čini naš pravni poredak i da se njezinim kršenjem narušava ne samo temeljno Ijudsko pravo okrivljenika, već se narušava i sama vladavina prava kao naša najviša ustavna kategorija: u tom smo slučaju oštećenici svi mi, kao i budući naraštaji u odnosu na koje snosimo posebnu moralnu odgovornost. U tom smislu iskazuje i R Izvjestiteljica za pravo okupljanja i udruživanja gđa SB u svojoj publikaciji Zajedničko izvješće posebnog izvjestitelja za prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja i posebnog izvjestitelja za izvansudska, skraćena ili proizvoljna pogubljenja o pravilnom upravljanju okupljanjima, A/HRC/31/66, Vijeće za Ijudska prava UN-a, 2016. pa se obrana poziva i na tamo dana tumačenja. Nadalje, obrana ukazuje na to da je pravo okrivljenika na okupljanje i slobodu izražavanja misli zajamčeno čl. 11. i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu Ijudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine" — Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Iako je u svjetlu prethodno navedenog nepotrebno upirati na golem broj presuda Europskog suda za Ijudska prava kojima su tumačene te norme budući da su tumačenja Pakta i Konvencije sukladna, obrana tek primjera radi ukazuje na sljedeća utvrđenja Europskog suda za Ijudska prava. Naredba za razilaženje/raspršivanje javnog okupljanja mora imati zakonsku osnovu te biti opravdana relevantnim i dostatnim razlozima te ozbiljnim rizicima propisanim zakonom: S i dr. v. [adresa], 2016, S 8.; U predmetnim slučajevima Sud primjećuje da su vlasti rastjerale demonstraciju ubrzo nakon njezina početka, unatoč činjenici da je broj sudionika bio ograničen, da je bila zamišljena kao mirna i da se do tog trenutka odvijala na miran način. To već dovodi u pitanje tvrdnju Vlade o nužnosti rastjerivanja. Nije iznesen ni dokazan argument da bi policiji bilo teško obuzdati ili preusmjeriti prosvjednike, ili na neki drugi način kontrolirati situaciju, zaštititi javnu sigurnost i spriječiti moguće nerede ili kaznena djela. Također nije pokazano, ni na nacionalnoj razini ni pred Sudom, da je demonstracija predstavljala ozbiljno ometanje javnog reda. Slijedom toga, vlasti nisu pružile relevantne i dostatne razloge koji bi opravdali rastjerivanje demonstracije. Laguna Guzman v. Spain, 2020, S 51; U ovom slučaju Sud primjećuje da su Vlasti rastjerale spontano okupljanje unatoč činjenici da je ono bilo zamišljeno kao mirno i da se do tog trenutka odvijalo na miran način. To već dovodi u pitanje tvrdnju Vlade o nužnosti takvog postupanja. Nije izneseno ni dokazano da bi policiji bilo teško obuzdati ili preusmjeriti prosvjednike, ili na neki drugi način kontrolirati situaciju, zaštititi javnu sigurnost i spriječiti moguće nerede ili kaznena djela. Također nije pokazano, ni na nacionalnoj razini ni pred Sudom, da je demonstracija predstavljala ozbiljan poremećaj javnog reda. Slijedom toga, vlasti nisu iznijele relevantne i dostatne razloge koji bi opravdali rastjerivanje demonstracije (vidi S i drugi, gore citirano, § 80). Iznimke od prava na slobodu okupljanja moraju se usko tumačiti i nužnost svakog ograničenja mora biti uvjerljivo dokazana. Navalnyy v. Russia (GC), 2018, S 137: Sud je ranije utvrdio da se iznimke od prava na slobodu okupljanja moraju usko tumačiti te da nužnost svakog ograničenja mora biti uvjerljivo dokazana (vidi Kudrevičius i drugi, § 142). U nejasnoj situaciji, kao što su tri konkretna primjera, bilo je tim važnije da se mjere temelje na stupnju poremećaja koji je prouzročilo osporavano ponašanje, a ne na formalnim osnovama, poput nepoštivanja postupka obavještavanja. Miješanje u slobodu okupljanja u obliku prekida, rastjerivanja ili uhićenja sudionika nekog događaja može se opravdati samo na temelju konkretnih i dokazanih suštinskih razloga, poput ozbiljnih rizika navedenih u stavku 1. članka 16. Zakona o javnim događanjima. To nije bio slučaj u ovim epizodama. Mjera o kojoj je riječ mora odgovarati na „hitnu društvenu potrebu" i biti razmjerna „legitimnom cilju", a razlozi koje iznesu nacionalna tijela u njezino opravdanje moraju biti „relevantni i dostatni". Nacionalna tijela moraju primjenjivati standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 11. i, osim toga, temeljiti svoje odluke na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica. Načelo razmjernosti zahtijeva uspostavljanje ravnoteže između zahtjeva ciljeva navedenih u stavku 2. s jedne strane, i prava na slobodno izražavanje mišljenja — riječju, gestom ili čak šutnjom — od strane osoba okupljenih na ulicama ili drugim javnim mjestima, s druge strane. Kudrevičius i dr. protiv Litve [GC], 2015, S 142-144; Pravo na slobodu okupljanja, kao jedno od temelja demokratskog društva, podliježe određenim iznimkama koje se moraju usko tumačiti, a nužnost svakog ograničenja mora biti uvjerljivo dokazana. Prilikom ispitivanja je li neko ograničenje prava i sloboda zajamčenih Konvencijom „nužno u demokratskom društvu", države ugovornice uživaju određenu, ali ne neograničenu slobodu procjene (vidi Barraco, gore citirano, 42). U svakom slučaju, na Sudu je da donese konačnu odluku o usklađenosti ograničenja s Konvencijom, što se utvrđuje analizom okolnosti konkretnog slučaja (vidi V i drugi protiv bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (odluka), br. 50841/99, ECHR 2001-X, i Š, gore citirano, § 114). Kada Sud provodi svoj nadzor, njegova zadaća nije zamijeniti stajalište nadležnih nacionalnih tijela vlastitim, već preispitati odluke koje su ta tijela donijela u skladu s člankom 11. To ne znači da se Sud mora ograničiti na utvrđivanje jesu li vlasti postupale razumno, pažljivo i u dobroj vjeri; mora ispitati miješanje na koje se tužitelj žali u svjetlu cijelog slučaja i utvrditi, nakon što se ustanovi da se ono odnosilo na „legitiman cilj", je li odgovaralo „hitnoj društvenoj potrebi", te, posebno, je li bilo razmjerno tom cilju i jesu li razlozi koje su nacionalna tijela navela bili „relevantni i dostatni" (vidi Coster protiv Ujedinjenog Kraljevstva (VC), br. 24876/94, S 104, 18. siječnja 2001.; Ashughyan protiv Armenije, br. 33268/03, S 89, 17. srpnja 2008.; S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VC], br. 30562/04 i 30566/04, § 101, ECHR 2008.; Ć, gore citirano, § 42; i O i drugi, gore citirano, S 86). Sud se mora uvjeriti da su nacionalna tijela primijenila standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 11. te da su svoje odluke temeljila na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica (vidi H i J, gore citirano, i B i drugi, gore citirano, § 75; vidi također Ujedinjena komunistička partija Turske i drugi protiv Turske, 30. siječnja 1998., § 47, Zbornik 1998-1, i Gerger protiv Turske (VC), br. 24919/94, § 46, 8. srpnja 1999.), Načelo razmjernosti zahtijeva uspostavljanje ravnoteže između zahtjeva ciljeva navedenih u stavku 2. s jedne strane, i prava na slobodno izražavanje mišljenja riječju, gestom ili čak šutnjom od strane osoba okupljenih na ulicama ili drugim javnim mjestima, s druge strane (vidi V i drugi, gore citirano; Z, gore citirano; U, gore citirano, § 41; i C, gore citirano, 65). Čak i dugotrajnije zaposjedanje određenih prostora i građevina smatra se mirnim prosvjedom i uživa zaštitu iz čl. 11. Europske konvencije. E i dr. vs Rusija, 2017, S 123: U ovom slučaju nije sporno da je svaki podnositelj predstavke ostvario svoje pravo na slobodu okupljanja na relevantni datum. Nadalje, Sud nema razloga sumnjati da su događaji od 7. i 10. kolovoza 2009. predstavljali „okupljanje" u smislu članka 11. stavka 1. Konvencije. Napominje se da je ponašanje podnositelja, u suštini, uključivalo zauzimanje zemljišta i prostora koji su u to vrijeme, čini se, bili u privatnom vlasništvu, osobito tijekom noći. Podnositelji su svoje djelovanje nazivali zajedničkim „noćnim smjenama” ili „okupljanjem". Zapravo, u vezi s nekim podnositeljima, domaći sudovi su naveli da je događaj od 7. kolovoza 2009. bio „okupljanje”. Zaključno, obrana se poziva na recentnu odluku Laurijsen i dr. protiv Nizozemske od 21.11.2023. u kojem je Europski sud za Ijudska prava razmatrao okolnosti vezane uz prosvjed protiv najavljene deložacije skvotirane zgrade. U tom predmetu; 150 prosvjednika se dana 5.7.2011. oko 6 ujutro okupilo oko predmetnog skvota; Stolovima su blokirali prilazne ulice; Puštali su glasnu muziku s krova zgrade; Posvuda su postavili transparente; Izvikivali su parole; U 6:57 je policijski komesar izdao naredbu za razilaženje; U 8:37 su svi sudionici uhićeni; prosvjednici su pružali otpor bacanjem boca. Pokrenut je kazneni postupak jer su prosvjednici odbili postupiti po zapovijedi policije i jer su remetili javni red i mir. S obzirom na važnost utvrđenja iz konkretne presude, obrana ovime citira S 47-67; Pravo na slobodu okupljanja temeljno je pravo u demokratskom društvu i, poput slobode izražavanja, jedno je od njegovih temelja. Stoga se ne smije tumačiti restriktivno (vidi Kudrevičius i dr. protiv Litve, S 91, i Navalnyy protiv Rusije, S 98). Članak 11. Konvencije štiti isključivo pravo na „mirno okupljanje", što ne uključuje demonstracije čiji organizatori ili sudionici imaju nasilne namjere. Garancije iz članka 11. primjenjuju se na sva okupljanja osim onih s namjerom poticanja nasilja ili odbacivanja temelja demokratskog društva (S 92 Kudrevičius). Pri utvrđivanju može li se podnositelj pozvati na zaštitu članka 11., Sud uzima u obzir: (i) je li okupljanje bilo zamišljeno kao mirno, (ii) je li podnositelj pokazivao nasilne namjere, i (iii) je li nekoga ozlijedio (vidi Shmorgunov i dr. protiv Ukrajine, S 491). Ako je bilo nasilja s obje strane, ispituje se tko je prvi započeo (S 157 G). Pojedinac ne gubi pravo na mirno okupljanje zbog nasilja drugih ako sam ostaje miran. Mogućnost da se nasilne osobe priključe prosvjedu ne oduzima to pravo. Čak i ako postoji rizik od nereda izvan kontrole organizatora, prosvjed i dalje potpada pod članak 11. i može se ograničiti samo pod uvjetima iz stavka 2. (S 94 Kudrevičius). Teret dokaza o nasilnim namjerama organizatora leži na vlastima (vidi Christian Democratic People's Party protiv Mołdavije (br. 2), S 23). lako fizičko ometanje prometa i svakodnevnog života nije u središtu zaštite članka 11., takvo ponašanje može imati posljedice pri procjeni „nužnosti” ograničenja (S 97 Kudrevičius). Izraz „ograničenja” iz članka 11. stavka 2. obuhvaća mjere poduzete prije, tijekom i nakon okupljanja — uključujući rastjerivanje, uhićenja i kazne (S 103 Navalnyy). Primjena načela na konkretan slučaj: Sud prihvaća da je cilj okupljanja bio omesti deložaciju zgrade Schijnheilig. lako takvo ponašanje nije u središtu članka 11., može i dalje uživati zaštitu ako je bilo mirno (SS 98—99, Kudrevičius; I; VB; T). Čak i ako je cilj bio spriječiti zakonitu deložaciju (što može predstavljati oblik prisile), to samo po sebi ne isključuje zaštitu iz članka 11. Sud ponavlja da je zaštita neovisna o ispunjavanju proceduralnih zahtjeva, poput obveze prethodne obavijesti (S 99 Navalnyy). Nema dokaza da su slogani, objave na internetu ili rekviziti (npr. madraci, fantomke) izražavali nasilne namjere. Takvi elementi predstavljaju izražavanje nezadovoljstva, a ne poziv na nasilje (usp. Đ, Christian Democratic People's Party, Primov). Sud potvrđuje da su mirni prosvjednici zaštićeni čak i ako su drugi sudionici bili nasilni. Podnositelji nisu bili među uhićenima zbog nasilja. Nema dokaza da su osobno bacali predmete, koristili dimne bombe ili fizički napadali policiju, pa Sud nalazi da se njihovo ponašanje ne izuzima iz zaštite članka 11.Budući da nisu sudjelovali u nasilju i da nisu pozivali na nasilje, Sud zaključuje da se mogu pozvati na članak 11. Njihovo uhićenje, progon i osuda predstavljaju miješanje u to pravo. Pravni okvir miješanja: Sud prihvaća da je cilj miješanja bio „sprječavanje nereda ili zločina” i „zaštita prava i sloboda drugih”. No, odlučuje da ne mora ocjenjivati zakonitost jer ograničenje ionako nije bilo „nužno u demokratskom društvu" Procjena „nužnosti": Ograničenja slobode okupljanja moraju biti strogo opravdana. Sud mora procijeniti je li postojala hitna društvena potreba, razmjernost cilju i je li država navela „relevantne i dostatne” razloge. Vrhovni sud Nizozemske ustvrdio je da nije bilo „okupljanja” u smislu Zakona o javnim okupljanjima, nije proveo test razmjernosti niti ispitao je li ponašanje podnositelja bilo mirno u autonomnom smislu članka 11. Ovakvim pristupom nacionalni sud nije ponudio relevantne i dostatne razloge, niti je uvjerljivo opravdao potrebu za ograničenjem, što je u suprotnosti s Konvencijom i sudskom praksom ESLJP-a. Zaključak: Miješanje u prava podnositelja nije bilo „nužno u demokratskom društvu” te predstavlja povredu članka 11. Jednako tako valja citirati i dio izdvojenog suglasnog mišljenja suca Schukkinga; S obzirom na nalaze Suda o primjenjivosti članka 11. u ovom predmetu (vidi točke 54-59) i činjenicu da članak 2.2(4) APV-a izričito isključuje iz svoje nadležnosti „demonstracije i okupljanja... u smislu Zakona o javnim okupljanjima” (vidi točku 29), smatram da je argument podnositelja o nepostojanju pravne osnove opravdan (usporedi s ECLI:NL:RBROT:2011:BP6099). Što se tiče tvrdnje Vlade da bi čak i primjena Zakona o javnim okupljanjima omogućila miješanje, želim istaknuti da taj zakon de facto nije bio osnova miješanja, te da se pravni temelj može naknadno "zamijeniti”. Dakle, jasno je da u konkretnom slučaju nema prekršaja, ali da ima povrede pozitivne obveze Republike Hrvatske da štiti temeljna Ijudska prava okrivljenice. Zasad. Naime, sve ovisi o rezultatu sudske kontrole postupanja tužitelja u ovom predmetu. Obrana okrivljenika zbog vremenskih ograničenja nije u mogućnosti iznijeti opsežnu argumentaciju i obrazloženje onoga što se svakodnevno i sa svih strana proklamira (ali se ne živi): od zločina i našeg sudjelovanja u zločinu ne smijemo okretati pogled. Za genocide, fašizme, nasilja i stravičnu i neopisivu Ijudsku patnju nisu odgovorni psihopati i sadisti koji čine tek sićušan dio neposrednih izvršitelja, već svi mi, "pristojni građani” koji nismo željeli i ne želimo znati što se zbiva (jer znanje podrazumijeva odgovornost), koji smo pristojni, koji volimo svoju djecu, koji ne vičemo, koji držimo do građanskog reda i pristojnosti i kojih se ne tiču "tamo neki prljavi teroristi i njihova stradanja”, koji svojom ravnodušnošću hranimo zlo i koji svojom pristojnošću, jer biti "pristojan” i tih imperativ je svih imperativa, ne ometamo mašineriju smrti koja bez prestanka komada dječja tijela i dječje duše. Obrana će citirati ŠB, američkog vojnika koji se 25.2.2024. zapalio pred ambasadom Izraela u Washingtonu jer nije želio sudjelovati u genocidu, i koji je na dan smrti objavio sljedeće: "Što bih ja učinio da sam živio u vrijeme ropstva? Ili na američkom Jugu za doba ĆB Ili tijekom apartheida? Što bih ja učinio da moja zemlja čini genocid?" Odgovor glasi: to radiš. Upravo sada. Istina je šira od onoga što se čini na temelju šturih novinskih napisa kojima se dnevno hranimo. Svi imamo dužnost i odgovornost informirati se, a ne bježati od činjenica jer zlo svoju golemu moć i temelji na neznanju i ignoranciji.

5. Provodi se dokaz uvidom u video snimku predmetnog događaja. Iz snimke koju je dostavio tužitelj je vidljivo da ista nosi naziv „Prosvjed ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova Zagreb 14.04.2025.“ Iz snimke koja traje 13:52 minute je vidljivo da na stepenicama na glavnom ulazu u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova sjede ljudi u tri reda, u prvom redu odozdo nalazi se šestoro ljudi, u redu iznad njih također šestoro, a u gornjem redu petoro ljudi. Dvoje stoji sa lijeve strane ulaza i u rukama imaju razvučen transparent na kojem piše „Prekinite sve veze s Izraelom. Stop genocidu“. Neke osobe su maskirane – lice im je prekriveno maramom to jest šalom, a neke imaju otkriveno lice. Grupa skandira (nije vidljivo tko, koja osoba skandira odnosno ne može se točno vidjeti je li skandiraju one osobe koje imaju prekriveno lice) što želimo?, slobodnu Palestinu, kada? Sada, što se ponavlja više puta relativno glasno. S lijeve strane ulaza je vidljiva ploča sa natpisom Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Nakon toga prisutni skandiraju " N, N, gdje se kriješ, genocidu ruku miješ". Prisutno je fućkanje pojedinih osoba. Nakon toga je skandiranje "Izrael i Hrvatska, dva ratna zločinca". Nakon 01:36 trajanja snimke vidljivo je da se muška osoba u prvom redu odozdo, prva s lijeve strane više ne sjedi na stepenicama, već se ustala i stoji s lijeve strane ulaza i drži transparent. Nakon 01:62 trajanja snimke pred skupinu izlazi muška osoba, nije u uniformi i predstavlja se skupini značkom i službenom iskaznicom, vidljiva je njegova radnja predstavljanja, ali se iskaznica ne vidi te se imenovani obraća skupini riječima „Dame i gospodo u ime I. Policijske postaje vi koji ste se okupili tu ispred glavnog ulaza u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pozivam vas da se raziđete jer u protivnom činite prekršaj iz članka 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira“ Njegove riječi se dobro čuju, a za vrijeme dok on govori skupina glasnije viče odnosno skandiraju „ PB, Radman srami se, ruke su ti krvave“. U 02:50 snimke je drugi poziv službene osobe istovjetan upućen skupini riječima „Pozivam vas da se raziđete", poziv je upućen skupini koja se okupila ispred glavnog ulaza jer da u protivnom čine prekršaj kako je već rečeno u prvom nalogu. Nakon toga navedena službena osoba ponovno izlazi pred skupinu te im priopćuje da su se oglušili o naredbu da se raziđu, da su počinili prekršaj iz članka 23. navedenog Zakona te da su uhićeni te da se pozivaju da sami pođu u prostorije I. Policijske postaje. Potom ih službena osoba obavještava odnosno upozorava da ukoliko sami ne pođu u Policijsku postaju da će nad njima biti upotrjebljena sredstva prisile. Nakon toga osobe skandiraju „free, free Palestina“, a potom dolaze pripadnici Interventne policije i jednu po jednu osobu nosi (četiri djelatnika policije jednu osobu) u policijsko vozilo. Cijelo to vrijeme prisutne osobe skandiraju „hapsite fašiste ne aktiviste“ i „ PB, Radman srami se, ruke su ti krvave“. Službena osoba poziva osobu koja stoji s lijeve strane ulaza da pođe bez primjene prisile u policijsko vozilo što OB i čini. Nakon toga slijedi dio snimke s natpisom „Snimka privedenih osoba u I. Policijskoj postaji“ te slijedi snimka svake osobe pojedinačno – snimljena čitava figura s osobnom iskaznicom u ruci te tako slijede osobe HB, JB, BB, AB, ZB, UB, CB, EB, GB, IB, TB, ĐB, FB, LB, DB, KBPI i OB. Provodi se dokaz uvidom u video snimku DVD-a pod nazivom "MARTA BARADIĆ, r. **.**.1988.". - Prosvjed ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova Zagreb 14.04.2025." – sadržaj DVD-a je isti kao i prvi DVD osim početka snimke gdje je prikazana fotografija mirnih prosvjednika te je lik okrivljenice zaokružen dok je ostatak prosvjednika zamagljen.

Braniteljica okrivljenice traži izdvajanje prve i druge snimke. Razlog izdvajanje prve snimke je nezakonito postupanje policije kada snima okrivljenike od glave do nožnih prstiju s dokumentima te radi toga što smatra da je cijela video snimka montirana. Razlog izdvajanja drugog DVD-a je taj što je naknadno nakon mjesec dana od podnošenja akta policija označila osobu na snimci protiv koje se vodi ovaj postupak. Na posebno pitanje branitelja okrivljene RB okrivljenica iskazuje da je njena pobuda sjedenja ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova bila ta što RH aktivno podržava Izrael, optužena je za genocid, a RH joj daje podršku. Na posebno pitanje branitelja okrivljene RB okrivljenica ističe da kao građanka RH je šokirana vanjskom politikom RH vezanom uz događanja u Palestini te smatra da je njezino pravo izraziti njezin stav. Također smatra da su građani NDH morali biti solidarni sa F, L i D. Također oni kao građani moraju reagirati kada se radi o takvim zvjerstvima.

6. U završnoj govori branitelj okrivljene RB navodi da, obzirom na sva recentna događanja u Republici Hrvatskoj, smatra da je potreba za zaštitu naših temeljnih Ijudskih prava i najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, izraženija nego ikad, da nam je to svima u interesu i da se svi za to moramo boriti, makar iz sebičnih razloga, jer jedino vladavina prava predstavlja stvarnu garanciju poštovanja osnovnog Ijudskog dostojanstva svih nas. Što se tiče pobuda okrivljenice za prosvjed (jer se okrivljenica zalaže za mirotvorstvo, pravdu, vladavinu prava, suosjećanje, solidarnost i poštivanje međunarodnog prava), genocid je samo promijenio modus. Manje se bombardira (jer se primirje naravno krši), sad imamo "samo" najveći konc-logor na svijetu odnosno potpuno razrušeno područje i Ijude koji žive u šatorima ili na otvorenom, imamo ”samo” to da jedna skupina Ijudi daje sebi za pravo da i dalje uskraćuje ulazak lijekova i brojnih vrsta namirnica, što si mnogi valjda opravdavaju time da ”manje vrijedna stoka od Ijudi nema pravo na voće, povrće i lijekove...i neka pate i neka pate i neka pate”, pa imamo "samo” golem broj arbitrarno zatočenih Ijudi koji bivaju izloženi torturama najgore zamislive vrste, imamo ”samo” tjeranje Ijudi iz njihovih kuća (Zapadna obala), zlostavljanja, što je sve i dalje normalizirano i vrijedno tek sporadičnog spomena i našu državu ne sprječava da i dalje imamo odlične odnose s počiniteljima. No, da nada nije nestala i nadu vraćaju budni Ijudi, poput okrivljenice, koji nisu lišeni onog osnovnog i najljepšeg Ijudskog u nama: suosjećanja i solidarnosti. Njemu osobno i mnogim drugima su nadu vratili i suci ovog suda koji su u istovrsnim predmetima donijeli zakonite i pravilne oslobađajuće odluke koje nas približavaju idealu države kakvoj svi zajedno težimo zadnjih 35 godina. Dakle, da imamo na umu mrtve i sve druge zauvijek traumatizirane Ijude kad sudimo nekom tko se s time miriti ne želi, tko smatra budnost i solidarnost osnovom i prvom Ijudskom dužnošću, posebno onda kad naše društvo pristaje na suradnju s počiniteljima takvih zločina jer ti su zločini odlično skriveni, sanitizirani i potpuno normalizirani, a žrtve dehumanizirane - jer javnost spram tih skrivenih žrtava, posebno ako su tamnopute i krive nacionalnosti, ima isti senzibilitet kao i prema potamanjenim štakorima. Ubijanje Ijudi i komadanje djece postalo je business as usual, što nas se to tiče, to su ionako tamni prljavi teroristi od kojih nam prijeti opasnost...ubijena djeca? Ž moj, to je kolateralna šteta, što da se radi, a oni će ionako postati radikali kad narastu, treba to malo i prorijediti...nas se to ne tiče...mali smo mi ionako.. Nadalje, da bi sve to bilo bitno u onom slučaju da prekršaj postoji i da je optužba sastavljena sukladno okolnosti da se ovdje radilo o Ustavom, Konvencijom, Međunarodnim i paktom i Zakonom o javnom okupljanju zaštićenom pravu okrivljenice na javno okupljanje, javni prosvjed i slobodu izražavanja misli, te da se radilo o zapovijedi policije koja bi imala zakonsku osnovu. No, tome nije tako i vjerujući u to da će ovaj Sud oživotvoriti temeljne vrednote našeg pravnog poretka, smatra da je Sudu dovoljno ukazati na sljedeće a to je u odnosu na prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, da se radi o blanketnoj normi, što je podrazumijevalo obvezu tužitelja da navede zakonsku osnovu za spornu zapovijed, a potom i da dokaže postojanje činjenica koje su relevantne za primjenu te norme, ali tužitelj nije napravio ni jedno ni drugo. Stoga zapovijed nije zakonita i okrivljenica joj se kao takvoj nije morala pokoriti. Ona je protivna međunarodnom pravu jer nikakvo nasilje nije prijetilo (niti je to tužitelj uopće ustvrdio, a kamoli dokazao), sve kako to proizlazi iz obvezujućih tumačenja Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od strane Odbora za Ijudska prava UN-a te brojnih presuda Europskog suda za Ijudska prava kojima je tumačen čl. 11. EK, a na kraju krajeva i onih naših zakona koji propisuju u kojim slučajevima postoji ovlast policijskog službenika da izda takvu zapovijed za razilaženje. O tome nema ništa u optužbi pa nije ni na okrivljenici da raspravlja o nečemu što ni ne ulazi u činjenični opis navodnog prekršaja. Što se tiče navodnog prekršaja iz čl. 13. Zakona, obrana ukazuje na svoju opsežnu prethodnu obranu, kao i postojeću prvu oslobađajuću presudu, a sve se svodi na to da se ovdje nesporno radilo o političkom javnom prosvjedu kojeg je policija trebala štititi, a ne prekinuti, pa da bi upravo zato dužnost tužitelja bila drugačije postaviti optužbu, na način da u činjeničnom opisu navede činjenice iz kojih bi proizlazilo da je u slobodnom i demokratsko društvu prijeko potrebno kazniti ovdje okrivljenicu jer se radi o hitnoj društvenoj potrebi, a potom bi obrana te činjenice osporavala i dokazivala da tome nije tako jer se pri provođenju testa razmjernosti iznimke od prava na slobodu okupljanja moraju tumačiti iznimno restriktivno, vodit će se kriterijima ustaljenom i sigurnom praksom Europskog suda za ljudska prava. Ali optužba to nije napravila, stoga da obrana nije dužna debatirati sa nečime što nije predmet optuženja. I na kraju, odluka u ovom predmetu će sigurno svjedočiti o činu časnih i hrabrih okrivljenika koji nisu mogli ostati tihi spram nečeg strašnog i koji su javno pozvali na mir i prestanak ugnjetavanja, koji su mirno i pristojno vrisnuli u svrhu zaštite prve vrline našeg i međunarodnog pravnog poretka – pravde i slobode za sve, okrivljenika koji su ispunili svoju dužnost, kao i tome da će Sud ispuniti svoju dužnost suditi na temelju zakona, Ustava i međunarodnih ugovora.

7. Braniteljica okrivljene odvjetnica Lina Budak u završnom govoru navodi da Ustav RH štiti mirotvorstvo, a upravo su poruke prosvjednika pozivale na mir. Redarstvene vlasti bili su dužne, temeljem zakona, štititi slobodu govora i javnog nastupa na mirnom okupljanju i javnom prosvjedu, ali i onemogućiti ometanje ili onemogućavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda. Međutim, redarstvene su vlasti upravo svojim nezakonitim postupanjem omele mirno okupljanje, prekinule ga, pohapsile sudionike mirnog okupljanja, držale ih doslovno u kavezima kao da se radi o divljim životinjama ili kakvih huliganima, zatim ih procesuirali, postupke razdvojili na 17 pojedinačnih postupka, time pokušavajući obeshrabriti ove mirne građane, s kojima će se "lakše" obračunati nasamo: policija protiv građanina, u svakom pojedinom sudskom postupku. Pri tom su redarstvene vlasi predložile visoke novčane kazne za svakog pojedinog mirnog građanima, ali i prijedlog za donošenje mjera opreza približavanja zgradi tijela javne vlasti (Ministarstvo) kao da se radi o nogometnim huliganima ili pak o nasilnicima u obitelji. Predlaže, s obzirom da nema nikakve osnove za vođenje postupka da sud oslobodi okrivljenicu, podredno da odbije optužbu, a u oba slučaja da troškovi obrane padaju na teret državnog proračuna.

8. Na temelju obrane okrivljenice i provedenog dokaznog postupka nije utvrđeno da je okrivljenica počinila prekršaje koji su joj stavljeni na teret na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

9. Okrivljenici je stavljeno na teret da je predmetne zgode na javnom mjestu narušavala javni red i mir na način da se nalazila u skupini sa još 16 građana, da su sjeli na stepenice ispred glavnog ulaza u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, da je svojim tijelom onemogućila i blokirala ulazak i izlazak iz zgrade i pri tome vikala na sav glas riječi : "Palestina, Hora hora, free, free Palestina, hapsite fašiste, ne aktiviste, no peace, no justice, Izrael i Hrvatska dva ratna zločinca", N gdje se kriješ, genocidu ruku miješ, PB srami se, ruke su ti krvave".

10. Međutim, provedenim postupkom je utvrđeno da je inkriminirani događaj počinjen u posebnim okolnostima tijekom mirnog prosvjeda, kojeg štiti Ustav RH i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je bitno jer kod utvrđivanja koja ponašanja ulaze u krug prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u redovnim okolnostima i u okolnostima mirnog prosvjeda, ne primjenjuju se isti kriteriji.

11. Nadalje, prema Zakonu o javnom okupljanju, svatko ima pravo na javno okupljanje pod uvjetima utvrđenim tim zakonom, a javna okupljanja su između ostalog i mirna okupljanja i javni prosvjedi. Mirno okupljanje i javni prosvjed se mogu održavati na svakom za to prikladnom prostoru, propisano je da se ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi (zakon ne definira što se smatra pojedinačnim prosvjedom – je li to prosvjed jedne osobe ili je to prosvjed skupine koja broji do 20 ljudi.), dok se mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva svako organizirano okupljanje koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva. Zakon o javnom okupljanju propisuje da se da se jedino na temelju tog zakona mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, a sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena je zabranom svakog pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

12. U postupkom je utvrđeno da se predmetni događaj dogodio na mirnom prosvjedu kojeg štite Ustav RH i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji uključuje izražavanje nezadovoljstva ili određenog zahtjeva, poruke, a ne samo razmjenu mišljenja, te uključuje uznemiravanje okoline koje ne smije biti pretjerano, nerazumno niti agresivno, isti nužno ne znači tihi prosvjed, već se buka smatra uobičajenom na javnom okupljanju, mirnom prosvjedu i takvo postupanje prosvjednika samo po sebi ne može predstavljati prekršaj.

13. Nesporno je da je okrivljenica mirno prosvjedovala sjedeći na stepenicama i da u njezinom činu nije bilo nasilničkog djelovanja ili poticanja na nasilje ili bilo kojeg drugog oblika odbacivanja demokratskih načela, a koje pravo joj je zajamčeno čl. 11. Konvencije i sukladno Konvenciji nije bilo razloga okrivljenicu ometati u takvom činjenju, odnosno takvo činjenje smatrati prekršajem.

14. Nije sporno da je postupkom okrivljenice i drugih osoba s kojima je okrivljenica mirno prosvjedovala na javnom mjestu došlo do određenog poremećaja uobičajenog života u vidu privremenog otežanog ili onemogućenog ulaska na predmetni ulaz u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, međutim tijela državne vlasti trebaju pokazati određeni stupanj tolerancije prema mirnim skupovima kakav je po stavu suda bio skup predmetne zgode u kojem je sudjelovala okrivljenica. Valja napomenuti da se Ministarstva vanjskih i europskih poslova nalazi na adresi OB [adresa], dakle postoji još neki ulaz osim onoga na adresi OB [adresa], a ispred kojega je okrivljenica prosvjedovala.

15. Dakle, sud smatra kako nije dokazano da je okrivljenica počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira cijeneći pravo građana na mirno okupljanje zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, izraženo u pravnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava u presudama tog suda, pa je temeljem citiranih odredbi, oslobodio okrivljenicu od optužbe za to djelo prekršaja.

16. Kako u postupku nije utvrđeno da je okrivljenica predmetne zgode ostvarila prekršaj remećenja javnog reda i mira na način kako joj se stavlja na teret, tako nije bilo niti osnova da službena osoba poziva skupinu građana u kojoj se okrivljenica nalazila da se raziđe, i to iz istih razloga koje je sud naveo naprijed.

17. Zbog svega navedenog okrivljenica je u nedostatku dokaza oslobođena optužbe za oba djela prekršaja navedena u izreci ove presude temeljem čl. 182. st.1. toč.3. Prekršajnog zakona.

18. Kako je okrivljenica oslobođena optužbi, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava Suda.

U Zagrebu, 27. svibnja 2026.

Zapisničarka

Sutkinja

Marina Mileković

Vanja Kolovrat Bjelinski

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi Općinskom prekršajnom sudu u Zagreb, na adresu [adresa], u dva primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Dostaviti:

1. okrivljenoj KB, [adresa],

2. odvjetnici Lini Budak, Savska 11/I, Zagreb,

3. odvjetniku RB, [adresa],

4. odvjetnici Zrinki Golubić, Ilica 29, Zagreb,

5. tužitelju, PUZ, I. Policijska postaja, Zagreb

6. spis