REPUBLIKA HRVATSKA

P-1443/2025

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE SALEZIJANSKE PROVINCIJE, OIB 84689255140, Zagreb, Omiška 8, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Šiško, odvjetnik iz Splita, Lovretska 1, protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 20. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zastupnice tuženika, s danom objave 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate koje teku na iznos od:

- 119.775,52 eura od 27. svibnja 2026. do isplate,

- 119.775,52 eura od 27. svibnja 2026. do isplate,

- 119.775,52 eura od 27. svibnja 2026. do isplate,

- 119.775,52 eura od 27. svibnja 2026. do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od:

- 119.775,52 eura od 1. siječnja 2001. do 26. svibnja 2026.,

- 119.775,52 eura od 1. siječnja 2002. do 26. svibnja 2026.,

- 119.775,52 eura od 1. siječnja 2003. do 26. svibnja 2026.,

- 119.775,52 eura od 1. siječnja 2004. do 26. svibnja 2026.,

kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. rujna 2012. podnio tužbu radi isplate iznosa od 9.805.276,80 kn. U tužbi je naveo da je djelomičnim rješenjem od 27. veljače 2002. Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, utvrđeno pravo tužitelja naknadu za oduzeto građevinsko zemljište u Segetu Donjem, označeno kao č. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška] površine 1708 čm i č. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] površine 2692 m2, sve k. o. [katastarska općina]. Navodi da se naknada tužitelju treba isplatiti sukladno ugovoru i Zakonu o potvrđivanju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske kojima je određeno da će se Katoličkoj crkvi vratiti imovina koja je oduzeta za vrijeme Jugoslovenske komunističke vladavine ako ju je moguće vratiti, a ako nije moguće vratiti izvršit će se prikladna zamjena dajući druge nekretnine u vlasništvo ili će se isplatiti tržišna vrijednost oduzetih nekretnina. Tužitelj se obraćao Agenciji za upravljanje državnom imovinom, Fondu za naknadu oduzete imovine i Vladi Republike Hrvatske, ali od njih nije dobio nikakvu ponudu za dodjelu zamjenske nekretnine ili isplatu tržišne vrijednosti. Navodi da je ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske određeno kada tuženikova obveza dospijeva te da od tada teku zatezne kamate s obzirom na to da su međunarodni ugovori po pravnoj snazi iznad zakona.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da se pravo na naknadu ostvaruje u upravnom, a ne parničnom postupku. Navodi da se na pitanja koja nisu uređena ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske primjenjuje Zakon o naknadi za za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske ne određuje kriterije po kojima će se određivati naknada za imovinu koju u naravi nije moguće vratiti. Taj ugovor samo propisuje postupak za utvrđivanje naknade, ali ne sadrži materijalne odredbe u pogledu visine naknade. Odredba čl. 5. ugovora izričito upućuje da će se naknada određivati u skladu sa zakonskim odredbama, a to znači da ugovor nije odredio visinu naknade, već se u pogledu visine naknade poziva na Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Stoga, visina naknade određuje se prema Pravilniku o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor te da naknada prema tim mjerilima iznosi 4.884,00 kn. Ističe prigovor zastare. Navodi da visina naknade utvrđena prema cijena u trenutku presude pa zatezne kamate mogu teći samo od donošenja presude.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao djelomično rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ureda za imovinske pravne poslove, ispostava Trogir od 27. veljače 2002. (list 3-9, 20-26 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora (list 10-12 spisa), procjenu tržišne vrijednosti nekretnine (list 13-19 spisa), rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, Ispostave u Trogiru, klasa UP-I-943-04/97-01/383 od 17. siječnja 2011. (list 59-60, 78-79 spisa), rješenje Ministarstva pravosuđa klasa: UP/II-942-01/11- 01/147 od 14. siječnja 2014. (list 61-64, 80-84 spisa), nalaz i mišljenje ĐJ (list 192-198 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku građevinske struke ĐJ (list 99-116 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku građevinske struke Miji Tadincu (list 226-249, 258-261, 291-292, 615-619, 630-631 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. U ovom predmetu pravomoćnom presudom ovog suda P-1199/20 od 14. srpnja 2023., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3253/23 od 11. listopada 2023. prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu glavnice potraživanja u iznosu od 479.102,10 eura. U tom dijelu odbijena je i revizija tuženika.

6. Predmet spora prema končanom tužbenom zahtjevu je tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 479.102,10 eura.

7. Nije osnovan tuženikov prigovor nepostojanja sudske nadležnosti u ovom predmetu. Predmet spora je imovinsko-pravni zahtjev, o kojem se odlučuje u parničnom postupku u smislu odredbe čl. 1. ZPP-a, a ne radi se o postupku određivanja visine naknade, o čemu se odlučuje u upravnom postupku (takvo stajalište u ovom postupku već je zauzeo Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju Pž-6519/13 od 28. listopada 2013.).

8. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Ureda za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Trogir, klasa: UP/I-943-04/97-01/383 od 27. veljače 2002. utvrđeno je tužiteljevo pravo na naknadu. Iz potvrde pravomoćnosti proizlazi da je to rješenje postalo pravomoćno 4. listopada 2012. Prema odredbi čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina. Tužba u ovom predmetu podnesena je 6. rujna 2012., dakle, prije isteka roka od 10 godina dana pravomoćnosti rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Ureda za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Trogir, klasa: UP/I-943-04/97-01/383 od 27. veljače 2002., koje rješenje je pravomoćno 4. listopada 2012.

9. Glavnica potraživanja u iznosu od 479.102,10 eura odnosi se na naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Kako je već navedeno, o glavnici potraživanja je već pravomoćno odlučeno. Stoga, predmet ovog postupka nije odlučivanje o osnovi i visini glavnice potraživanje, već je predmet ovog postupka odlučivanje o potraživanju zateznih kamata na taj iznos glavnice.

10. Iz djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Ureda za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Trogir, klasa: UP/I-943-04/97- 01/383 od 27. veljače 2002. sud je utvrdio da je tim rješenjem utvrđeno pravo tužitelja na naknadu za oduzeto građevinsko zemljište u Segetu Donjem označeno kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], z. u. [broj ZK uloška] u površini od 1708 m2 i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], z. u. [broj ZK uloška] u površini od 2692 m2, koje je eksproprirano pravomoćnim rješenjem Kotarske eksproprijacione komisije u Splitu od 28. ožujka 1951.

11. Točkom II. tog rješenja određeno je da će se oblik i visina naknade utvrditi posebnim rješenjem sukladno ugovoru i Zakonu o potvrđivanju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima („Narodne novine“ broj: 18/98).

12. Ovim rješenjem utvrđeno je pravo tuženika na naknadu, ali njime nije određena visina naknade, a niti rok u kojem je tuženik dužan platiti naknadu, već je točkom II. izreke samo određeno da će se oblik i visina naknade utvrditi posebnim rješenjem sukladno ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Međutim, posebno rješenje o obliku i visinu naknade nije nikada doneseno.

13. Visina naknade utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Mije Tadinca predanog sudu 13. siječnja 2023. u ovom postupku u iznosu od 479.102,10 eura prema sadašnjoj vrijednosti, odnosno to je vrijednost i u vrijeme donošenja presude. Ne radi se o vrijednosti iz razdoblja koje odgovara obrocima koji su navedeni u ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka Mije Tadinca proizlazi da zbog nepotpunosti podataka o kupoprodajnim cijenama koje su vrijedile na dan 31. prosinca 2000. nije u mogućnosti utvrditi iznos novčane naknade za oduzete nekretnine prema cijenama koje su vrijedile 31. prosinca 2000. Prema tome, iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka očito je da naknada koja je utvrđena osnovnim nalazom i mišljenjem u iznosu od 479.102,10 eura predstavlja naknadu prema današnjoj vrijednosti, odnosno vrijednosti u trenutku izrade osnovnog nalaza i mišljenja, jer sam vještak navodi da ne postoje podaci o vrijednostima iz razdoblja 31. prosinca 2000. Vještak je na ročištu naveo kako je svake godine došlo do porasta tržišne vrijednosti nekretnine u određenom postupku. Iz toga je očito kako naknada u iznosu od 479.102,10 eura ne odgovara vrijednostima iz 2000. godine s obzirom na protek više od 20 godina, a vještak je obrazložio kako je svake godine došlo do porasta tržišne vrijednosti nekretnine. Vještak je naveo kako tržišna vrijednost 2000. godine i tržišna vrijednost danas „brojčano“ nije ista, ali da je „vrijednosno“ praktički ista zbog porasta cijena. Iz toga također proizlazi da donašanja naknada ne odgovora tržišnim vrijednostima iz 2000. godine, odnosno ne može se raditi o istom iznosu novca od 479.102,10 eura, već samo da je vrijednost tog iznosa novca danas zbog porasta cijena približno ista vrijednosti nižeg iznosa naknade prema cijenama koje su vrijedile 2000. godine. Dakle, naknada u iznosu od 479.102,10 eura utvrđena je prema današnjoj vrijednosti.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u ovom predmetu u rješenju Rev-644/2024 od 11. ožujka 2025. zauzeo je pravno stajalište kako „u ovom konkretnom slučaju radi se o kamati kod zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., - dalje: ZOO). Ako je visina naknade utvrđena prema parametrima u vrijeme presuđenja/sadašnjim parametrima onda zatezne kamate tek tada mogu početi teći. Svrha isplate zateznih kamata je, između ostalog, da se osigura vrijednost naknade, da se ona ne bi nerazumno smanjila protekom vremena do isplate. Ako je naknada utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja onda je ta vrijednost, do tog trenutka, očuvana.“

15. Čl. 2. st. 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima određeno je da u želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem, Republika Hrvatska se obvezuje da će:

a) Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama. b) naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara, koji nije moguće vratiti;

c) isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena;

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, Republika Hrvatska se obvezuje da će Katoličkoj Crkvi, u razumnom roku, vratiti u naravi imovinu koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama.

17. Prema odredbi čl. 5. st. 1. i 2. Ugovora, Republika Hrvatska će pravnim osobama Katoličke Crkve od godine 2000., kao naknadu za oduzeta dobra koja nije moguće vratiti, isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka. Ukupan iznos naknade za oduzetu imovinu, koja će se isplaćivati u novcu, utvrdit će crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama, najkasnije u roku od jedne godine od stupanja na snagu tog Ugovora.

18. Crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka iz čl. 5. st. 2. ugovora nikada nije utvrdilo iznos naknade za oduzetu imovinu. Čl. 5. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske nije određena visina naknade za oduzetu nekretninu, niti su određeni kriteriji za utvrđivanje visine naknade, već je određeno da će visinu naknade utvrditi Crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka, koje je to propustilo učiniti.

19. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima stupio je na snagu 14. prosinca 1998.

20. Sukladno odredbi čl. 5. st. 2. ugovora visina naknade je trebala biti utvrđena na temelju procjene vrijednosti nekretnine najkasnije do 14. prosinca 1999. i Republika Hrvatska ju je trebala početi plaćati 2000. godine.

21. Čl. 5. st. 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske određeno je da će Republika Hrvatska isplatiti naknadu u četiri godišnja obroka, počevši od 2000. godine. Primjenom odredbe čl. 77. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) rokovi određeni u godinama završavaju posljednjeg dana posljednjeg mjeseca, što znači da je tuženik bio dužan isplatiti tužitelju njegovu tražbinu u četiri jednaka obroka koji dospijevaju 31. prosinca 2000., 31. prosinca 2001., 31. prosinca 2002. i 31. prosinca 2003. Međutim, visina naknade koja bi se u tom razdoblju isplatila nije utvrđena zato što ju crkveno - državno povjerenstvo stručnjaka iz čl. 5. st. 2. ugovora nikada nije utvrdilo. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi Republika Hrvatska bila odgovorna za to što crkveno- državno povjerenstvo nije utvrdilo visinu naknade, odnosno da zbog krivnje Republike Hrvatske to povjerenstvo nije utvrdilo naknadu. S obzirom na to da se radi o crkveno- državnom povjerenstvu stručnjaka, očito je da je to povjerenstvo sastavljeno i od predstavnika crkve i od predstavnika Republike Hrvatske. Sam ugovor ne sadrži odredbe kojima bi se pobliže uredio način imenovanja tog povjerenstva i način njegovog donošenja odluka. Odredbom čl. 14. ugovora određeno je da će Sveta Stolica i Republika Hrvatska zajedničkim dogovorom rješavati moguće dvojbe ili poteškoće koje bi mogle nastati u svezi s tumačenjem ili provođenjem bilo koje točke ovoga Ugovora. Prema tome, imenovanje crkveno – državnog povjerenstva stručnjaka i utvrđivanje visine naknade od strane tog povjerenstva trebalo je biti postignuto dogovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Ponovno se ukazuje da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi postojala krivnja Republike Hrvatske za to što crkveno

– državno povjerenstvo stručnjaka nije utvrdilo visinu naknade.

22. Prema odredbi čl. 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97 – dalje: Ustav Republike Hrvatske) međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

23. Sukladno navedenoj odredbi Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske je po pravnoj snazi iznad ZOO-a, kako to pravilno zaključuje i tužitelj. Stoga, na ona pitanja koja su uređena Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske ne primjenjuju se odredbe ZOO-a.

24. Čl. 5. st. 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske određeno je da će Republika Hrvatska isplatiti naknadu u četiri godišnja obroka, počevši od 2000., dakle, 31. prosinca 2000., 31. prosinca 2001., 31. prosinca 2002. i 31. prosinca 2003. Međutim, isplata naknade u tim rokovima pretpostavlja da je crkveno -državno povjerenstvo stručnjaka zaista i utvrdilo visinu naknade sukladno čl. 5. st. 2. ugovora . U slučaju da je crkveno-državno povjerenstvo utvrdilo visinu naknade u roku od godine dana od stupanja ugovora na snagu, tj. do 14. prosinca 1999., tada bi ta visina naknade bila utvrđena prema vrijednosti na taj dan, dakle, na dan 14. prosinca 1999., odnosno na dan utvrđivanja te vrijednosti od strane crkveno-državnog povjerenstva. Stoga, rokovi isplate naknade 31. prosinca 2000., 31. prosinca 2001., 31. prosinca 2002. i 31. prosinca 2003. pretpostavljaju da je visina naknade utvrđena prema cijenama u tom razdoblju od strane crkveno-državnog povjerenstva stručnjaka. Kako je već navedeno, iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi postojala krivnja Republike Hrvatske za to što crkveno-državno povjerenstvo nije utvrdilo visinu naknade. Ugovorne strane su sukladno čl. 14. ugovora trebale zajedničkim dogovorom rješavati sve dvojbe i poteškoće koje nastanu u provođenju bilo koje točke ugovora.

25. U ovom postupku visina naknade utvrđena je prema vrijednosti koje vrijede i na dan donošenja presude. Ako je visina naknade utvrđena prema parametrima u vrijeme presuđenja/sadašnjim parametrima onda zatezne kamate iz čl. 277. st. 1. ZOO-a tek tada mogu početi teći. Svrha isplate zateznih kamata je, između ostalog, da se osigura vrijednost naknade, da se ona ne bi nerazumno smanjila protekom vremena do isplate. Ako je naknada utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja onda je ta vrijednost, do tog trenutka, očuvana. Stoga, zatezne kamate teku od dana donošenja ove presude.

26. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) za ostale odnose.

27. U odnosu na troškove postupka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-644/2024 od 11. ožujka 2025. nije ukinuta presuda ovog suda P-1199/20 od 14. srpnja 2023. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3253/23 od 11. listopada 2023. u dijelu koji se tiče troškova postupka. Presudom P-1199/20 pod točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-644/2024 od 11. ožujka 2025. ukinute su presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 3253/2023-2 od 11. listopada 2023. u dijelu u kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1199/2020 od 14. srpnja 2023. pod točkom I. izreke u dijelu odluke o dosuđenim kamata te presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1199/2020 od 14. srpnja 2023. u dijelu odluke o dosuđenim kamata pod točkom I. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Dakle, presude su ukinute samo u pogledu točke I. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se tiče zateznih kamata i samo u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presude nisu ukinute u dijelu točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-644/2024 od 11. ožujka 2025. u točki 20. obrazloženja navedeno je „kako zbog tog sporednog zahtjeva (zateznih kamata) ne dolazi do izmjene dosadašnjeg uspjeha u sporu, to nema razloga da se odluka o troškovima postupka ukine, pa je i u tom dijelu, posljedično, revizija tuženika odbijena.

28. Kako je dakle, presuda P-1199/20 pravomoćna u točki III. izreke jer u tom dijelu nije ukinuta presudom i rješenjem Vrhovnog suda, to se u ovom postupku odlučuje samo o troškovima postupka nastalim od trenutka podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije pa do okončanja ovog postupka jer ti troškovi postupka nisu sadržani u pravomoćnoj presudi P-1199/20 i Pž-3523/23.

29. Tužiteljeva revizija je u cijelosti odbijena, a tuženik je s revizijom uspio samo u pogledu sporednog potraživanja (zateznih kamata), dok je u pogledu glavnog potraživanja njegova revizija odbijena. Kako sporedno potraživanje ne dovodi do izmjene uspjeha u sporu jer se kao vrijednost predmeta spora uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva sukladno čl. 35. st. 1. ZPP-a, to niti jednoj stranici ne pripada pravo na naknadu troškova prijedloga za dopuštenje revizije i revizije.

30. Prema odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 – dalje: ZPP/19) ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona. Sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP/19 prilikom utvrđivanja omjera uspjeha stranaka u parnicu uzima se u obzir ne samo visina tužbenog zahtjeva, nego i osnova.

31. U odnosu na glavno potraživanje u pogledu kojeg je predmet pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3523/23 tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u parnici jer mu pripada pravo na isplatu naknade za oduzeto zemljište. Stoga, premda je tužitelj u pogledu visine glavnog potraživanja uspio u omjeru od 19,43%, uzimajući u obzir da je s osnovom tužbenog zahtjev uspio u cijelosti, to se radi o podjednakom uspjehu stranaka u parnici. U ponovnom suđenje nakon odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-644/2024 od 11. ožujka 2025. odlučivalo se samo o zateznim kamatama na glavnicu kao sporednom potraživanju, a sporedno potraživanje ne dovodi do izmjene dosadašnjeg uspjeha u sporu, koje stajalište je zauzeo i vrhovni sud u točki 20. obrazloženja odluke Rev-644/2024 od 11. ožujka 2025. Stoga, djelomični uspjeh stranaka u pogledu sporednog potraživanja zateznih kamata (tužbeni zahtjev odbijen za razdoblje do 26. svibnja 2026., a prihvaćen za razdoblje od 27. svibnja 2026. do isplate), ne dovodi do drugačijeg omjera uspjeha u parnici. Stoga je i u pogledu troškova postupka revizije i ponovnog suđenja odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sukladno čl. 154. st. 4. ZPP/19.

Zagreb, 27. svibnja 2026.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 8 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po ŽDO Zagreb