REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6658/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 8. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika, 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. stavak 4. Ugovora o namjenskom kreditu, broj 3205639031, sklopljenog dana 22.11.2005. godine, između tužitelja: LF iz [adresa] i tuženika: Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 272,48 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. prosinca 2005. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 214,04 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženikom 22. studenog 2005. zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu. Dalje je naveo da se odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada tuženika te da je konkretan ugovor potrošački ugovor. Smatra da je sporna odredba ugovorena na način protivan zakonu, jer je tuženik unaprijed uglavio spornu odredbu u standardizirani obrazac ugovora bez mogućnosti da tužitelj na takvu odredbu na bilo koji način utječe, jer se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer u ugovoru nije bilo jasno naznačeno da će tužitelj morati platiti spornu naknadu, niti je bilo određeno od čega se sastoji, koliko iznosi, a niti su tužitelju pružene ikakve informacije o spornoj naknadi. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos 272,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva tužitelja. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. Dalje je istaknuo prigovor zastare. Također, naveo je da okolnost da su odredbe ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknuo je da da je plaćanje naknade uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, a da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/2017) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tog zakona. Dalje smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a visina naknade određena je pozivom na Odluke o Tarifi naknada za usluge zbog čega smatra da nije dopušteno ocjenjivati poštenost sporne ugovorne odredbe. Naveo je i da se, u situaciji kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, jasna, uočljiva i lako razumljiva, određena u postotnom iznosu kredita i ekvivalent izvršenim uslugama banke, ne može smatrati da bi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je i da su spornom naknadom pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada, administrativnih troškova i sl. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je tužitelj vrijednost spora očito suviše visoko označio. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 772,48 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu te isplatu iznosa 272,48 eura.

3.1. Obzirom da je deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa (točke II postavljenog tužbenog zahtjeva), to se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora dio deklaratornog zahtjeva ne treba uzeti u obzir, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako VSRH u Rev- 349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 382/26, Gž 4243/25, Gž 2181/24, Gž 4971/24, Gž 4623/23 i dr. te Županijski sud u Vukovaru u Gž 644/25 i dr.).

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 3205639031 od 18. studenog 2005. (listovi 6-11 spisa), promete po kreditu (listovi 12-18 spisa), Odluku o Tarifi naknada za usluge od 2005. (listovi 36-40 spisa), Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (listovi 41-43 spisa), Opće uvjete poslovanja banke iz 1999. (listovi 44-48 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 115 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205639031 od 18. studenog 2005. na iznos 61.832,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).

5.2. Također nije sporno da je jednokratna naknada iz čl. 2. st. 4. Ugovora naplaćena u iznosu 272,48 eura dana 29. prosinca 2005. (list 114 spisa).

6. Sporno je da je li ugovorna odredba, kojom je ugovoreno plaćanje naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor sadržana u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

7. Prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

8.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao prvu nekretninu radi rješavanja stambenog pitanja te se odlučio sklopiti ugovor o kreditu. Ugovor je pročitao te je naknadu morao platiti. Nije postojala opcija da sklopi Ugovor i da ne mora platiti tu naknadu. Ugovor je sklopio preko posrednika te ga je samo dobio kada ga je trebao potpisati. Bio mu je predočen gotov Ugovor te nije mogao sudjelovati u sastavljanju istoga. Nitko mu nije objasnio zbog čega se plaća ta naknada. Misli da je sporna naknada naplaćena iz kredita. Kada je došao potpisati Ugovor rekli su mu da će sporna naknada biti naplaćena. Ne sjeća se je li postojala neka odredba koju je predlagao izmijeniti. Bio je doveden pred gotov čin, jer je sve funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi". Nitko mu nije rekao na koji način bi eventualno mogao smanjiti spornu naknadu. Dobio je Ugovor o kreditu i otplatnu tablicu te nije znao da Opći uvjeti i Tarifa o naknadama čine sastavni dio Ugovora. Predmetnu nekretninu nije koristio u druge svrhe osim za stanovanje. Nije postavljao pitanja o razlozima naplate sporne naknade.

8.2. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

9. U odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je isti sklopljen za kupnju stana te da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba. Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi da je kupljeni stan koristio isključivo za stanovanje. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

10. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da je ugovor sklopio preko posrednika, da mu je bio predočen gotov ugovor i da je sve funkcioniralo po principu „uzmi ili ostavi“, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća ta naknada, slijedom čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

11.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065. -1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13.2. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

14. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

15. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

15.1. Tuženik je na ročištu održanom 8. svibnja 2026. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 29. prosinca 2005. u iznosu 272,48 eura (list 114 spisa).

15.2. Stoga je tužitelju dosuđen iznos 272,48 eura čiju isplatu je zatražio.

15.3. Prema odredbi čl. 210. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.4. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno od dana izvršene uplate.

15.5. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (27. svibnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

16.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

17.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 272,48 eura, priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 23. prosinca 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 8. svibnja 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

17.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.

17.3. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 eura.

17.4. Slijedom navedenog, tužitelju pripada parnični trošak u iznosu 214,04 eura.

17.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćnici tuženika