REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-147/2020-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženice HM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Siniša Tabak, odvjetnik u Zagrebu, Mesnička 9, radi iseljenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti zakonskog zastupnika tužiteljice i punomoćnika tuženice, 27. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici HM iseliti iz stana na II katu, u dvorištu, koji se sastoji od jedne sobe, zajedničkog wc-a i hodnika ukupne pov 12,00 m2, neodvojivo povezan sa odgovarajućim dijelom cijele zk.č.br. 2338/17, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], opisan kao E-3, u uličnoj i dvorišnoj najamnoj stambenoj zgradi i dvorište u [adresa] te da istog predate tužitelju slobodnog od osoba i stvari."

II Nalaže se tuženici u roku 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 2.824,33 eura sa zateznim kamatama od 27. svibnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 2.824,33 eura za razdoblje prije 27. svibnja 2026.

r i j e š i o j e :

I Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 25. veljače 2025.

II Utvrđuje se da je tužiteljica podneskom od 24. prosinca 2021. djelomično povukla tužbu u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 711,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je djelomičnim rešenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba od 2. rujna 2005., koje je postalo pravomoćno 14. listopada 2005., utvrđena vlasnicom stana na II katu, u dvorištu, koji se sastoji od jedne sobe, zajedničkog wc-a i hodnika ukupne površine 12,00 m2, neodvojivo povezan sa odgovarajućim dijelom cijele zk.č.br. 2338/17, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], opisan kao E-3, u uličnoj i dvorišnoj najamnoj stambenoj zgradi i dvorište u [adresa] (dalje: stan). Predmetnim stanom upravlja društvo Državne nekretnine d.o.o. na temelju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 21. svibnja 2018. sklopljenog između tužiteljice i Državnih nekretnina d.o.o. Tužiteljica pojašnjava kako stan bez pravne osnove koristi tuženica koja je prilikom očevida 7. studenoga 2005. navela da stan koristi od 2005. te da priznaje postojanje duga prema tužiteljici u iznosu od 180,00 kn mjesečno. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se tuženici naložiti iseljenje iz stana te isplata naknade za korištenje stana.

2. U odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka tuženica navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan. Osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice, kao i odnos između tužiteljice i Državnih nekretnina d.o.o. na temelju ugovora koji se navodi u tužbi te ističe prigovor zastare. Navodi da predmetni stan neprekidno koristi od 2005., da je u njega uložila znatna sredstva radi obnove te da je podmir ivala ugovorenu najamninu od 180,00 kn mjesečno, u skladu sa svojim mogućnostima s obzirom da se radi o osobi teškog socijalnog i zdravstvenog stan ja. Predmetne uplate najamnine dokazuje originalnim uplatnicama. S obzirom na to da nikada nije ometana od strane tužiteljice u posjedu, niti, do podnošenja ove tužbe, pozivana na ikakvo plaćanje ili predaju u posjed, nije joj jasno zašto je tužiteljica pokušava na tako „naprasan“ način izbaciti na cestu, posebno uzevši u obzir činjenicu da je ulaganjima podigla vrijednost stana, a pritom je u slučaju iseljenja u bezizlaznoj životnoj situaciji glede „krova nad glavom“ s obzirom na to da nema u vlasništvu drugih nekretnina, da ima mirovinu od 1.700,00 kn te da živi ispod granice siromaštva. Navodi da je vlastitim sredstvima uredila podove, zidove, spustila strop, dodala nove sanitarije, izolaciju, novu keramiku stolariju, osposobila odvodni sustav, i to sve u stanu površine 12 m2 koji je prije ulaska tuženice u posjed bio u katastrofalnom stanju. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.1. Tužiteljica je podneskom od 24. prosinca 2021. povukla dio tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevala isplatu iznosa od 711,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama To se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe s obzirom na to da je u tužbi zahtijevala isplatu iznosa od 2.986,26 eura s pripadajućim zateznim kamatama (tako i VSRH na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021., broj Su-IV-16/2021-8).

3.2. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa je primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) utvrđeno da je tužba u tome dijelu povučena te je odlučeno kao pod točkom II izreke rješenja.

3.3. Međutim, u podnesku od 25. veljače 2025. tužiteljica je izvršila i preinaku tužbe s obzirom na to da je nakon nalaza i mišljenja vještaka povećala tužbeni zahtjev na iznos od 2.824,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Tuženica se nije protivila navedenoj preinaci tužbe, a sud je preinaku tužbe dopustio kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s obzirom na to da smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, tužiteljica je tek nakon provedenog vještačenja saznala za točne iznose koje tuženica duguje. Stoga je takva preinaka dopuštena pa je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: zahtjev za mirno rješenje spisa (list 8- 13 spisa), pravomoćno rješenje Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba od 2. rujna 2005. (list 13-16 spisa), zapisnik o očevidu Državnih nekretnina d.o.o. od 7. studenoga 2019. (list 17 spisa), uvjerenje o prebivalištu za tuženicu (list 18 spisa), Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014. (list 36 spisa), Izmjenu Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji (list 39 spisa), potvrde o uplatama (list 47-57 spisa), račune i izvatke otvorenih stavki tužiteljice (list 64-80 spisa), iskaz tužiteljice (list 88-89 spisa), karticu partnera za tuženicu u odnosu na troškove režija (list 101-120 spisa) i nalaz i mišljenje vještaka (list 126-129 i 160-165 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP sud je utvrdio da tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao vlasnice nekretnine, za iseljenje tuženice i predaju slobodnog od osoba i stvari stana opisanog u izreci presude te isplata naknade za korištenje stana u razdoblju od 1. veljače 2008. do 30. studenoga 2021.

7. Među strankama nije sporno da je tuženica u posjedu stana od 2005. do danas, dok je sporna aktivna legitimacija tužiteljice, visina tužbenog zahtjeva te da li je potraživanje tužiteljice zastarjelo. Također, s obzirom na to da navodi tuženice tijekom trajanja ovoga postupka sadržajno ističu prigovor prava na dom, sporno je to ima li tuženica pravo odbiti predaju stana u posjed tužiteljici pozivom prava na dom.

8. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice. Naime, aktivna legitimacija tužiteljice utvrđena je na temelju pravomoćnog rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba od 2. rujna 2005. kojim je tužiteljica utvrđena vlasnikom predmetnog stana. Navedeno rješenje je deklaratorne naravi i utvrđuje da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine. Na temelju odredbe čl. 127. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu ZVDSP) tko stekne pravo vlasništva nekretnine odlukom suda ili drugoga tijela, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Dakle, vlasništvo je stečeno samom odlukom nadležnog tijela, a upis u zemljišne knjige ima samo deklaratoran, a ne konstitutivan učinak za sam nastanak prava vlasništva. Također, ovlasti između tužiteljice i Državnih nekretnina d.o.o. proizlaze iz Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014. i Izmjene Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 2. lipnja 2014.

9.1. Tuženica je tijekom trajanja ovoga postupka između ostalog navodila „ da predmetni stan neprekidno koristi od 2005.“ te da je u slučaju iseljenja „u bezizlaznoj životnoj situaciji glede „krova nad glavom“ s obzirom na to da nema u vlasništvu drugih nekretnina, da ima mirovinu od 1.700,00 kn te da živi ispod granice siromaštva“, čime je sadržajno istakla prigovor prava na dom.

9.2. Čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života (st.1.), a u skladu sa stavkom 2. – javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) dom je nepovrediv, a prema odredbi čl. 16. Ustava Republike Hrvatske slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

9.3. S obzirom na predmet spora u ovoj pravnoj stvari te s obzirom na to da je tuženica istaknula prigovor prava na dom, u konkretnoj pravnoj stvari su razmotrena pitanja da li je predmetna nekretnina dom tuženice, da li bi nalog za njezino iseljenje predstavljalo miješanje u pravo na poštivanje njezina doma te da li je takvo miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženice u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu. Može li neka od propisanih iznimki iz članka 8. stavka 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Sud je obvezan, neovisno o formalnom vlasničkopravnom položaju stranaka, ocijeniti je li naloženo iseljenje razmjerno legitimnom cilju koji se njime želi ostvariti. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, prvo pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?", drugo pitanje je: "Da li je miješanje usmjereno na postizanje ˮlegitimnog ciljaˮ? i treće pitanje je: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.

10.1. U svom iskazu tuženica je u bitnome navela da u predmetnom stanu živi od 2005. te da u vlasništvu nema nikakvih nekretnina niti imovine veće vrijednosti, a jedini prihod joj je mirovina u iznosu od 260,00 eura, zbog čega nema mogućnosti osigurati alternativni smještaj. U predmetni stan je uselila nakon razvoda i to na način da joj je za taj stan rekla prijateljica koja je u tom stanu stanovala prije nje, pa je nakon iseljenja dala njoj ključ od predmetnog stana. S obzirom na to da je prije njezinog useljenja stan stradao u požaru, isti nije bio podoban za stanovanje pa ga je tužiteljica uredila na način da je knaufom odijelila dio prostora u kojem je izvela WC i kupaonicu, da je stavila laminat, promijenila PVC prozor i namjestila nekretninu tako da je to sada minijaturni stančić s kupaonicom i WC-om. Uplatnice za stanarinu dobivala je od Državnih nekretnina, a ona ih je plaćala ovisno o financijskim mogućnostima, dok režije plaća redovito. Također, navela je da joj je zdravstveno stanje loše, da su joj ugrađena tri stenta, da ima trbušnu aneurizmu, ishemiju crijeva te bolesnu kičmu. Zaključno, tuženica u iskazu navodi da je zainteresirana za sklapanje ugovora o najmu te da je zatražila i otkup predmetnog stana, ali da nije dobila nikakav odgovor.

10.2. Gore navedeni dio iskaza tuženice sud je ocijenio kao iskren i uvjerljiv te u skladu s pisanom dokumentacijom u spisu, prije svega dostavljenim uplatnicama iz kojih proizlazi da je tuženica, u skladu sa svojim financijskim mogućnostima, djelomično podmirivala obvezu plaćanja naknade za korištenje nekretnine te da je podnijela zahtjev za otkup stana na koji nije dobila odgovor. Također, niti tužiteljica tijekom trajanja ovoga postupka, a niti nakon saslušanja tuženice, nije osporavala navode tuženice da je ista ulagala financijska sredstva u adaptaciju stana kako bi isti bio podoban za stanovanje, da tuženica nema drugih nekretnina u vlasništvu te da ima ozbiljne zdravstvene tegobe.

10.3. Slijedom navedenog, iz gore navedenog dijela iskaza tuženice sud je utvrdio da tuženica u predmetnom stanu živi od 2005. Razdoblje korištenja stana od strane tuženice u trajanju od najmanje dvadeset godina je razdoblje u kojem se mogla razviti dovoljna i kontinuirana veza s predmetnom nekretninom na način da tuženica upravo istu može smatrati svojim domom slijedom čega bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u njezino pravo na poštivanje doma. Ovdje valja nadodati da zakonitost posjeda stana nije uvjet za postojanje "doma" u konvencijskom smislu.

10.4. Međutim, takvo miješanje je u skladu s zakonom i proizlazi iz odredbe čl. 161. ZVDSP s obzirom da tuženica ničim nije dokazala da bi imala pravo na posjed predmetne nekretnine. Sud je ocijenio kao iskren iskaz tuženice u dijelu u kojem je iskazala da su joj uplatnice za korištenje stana dolazile nakon nekog vremena. Međutim, uvidom u neke od njih, iako glase na tuženicu, sud je utvrdio da pod nazivom „opis plaćanja“ jasno stoji „najam-bez prav. osn.“ za određeni mjesec, pa sud nije kao istinit prihvatio iskaz tuženice u dijelu u kojem ista navodi da joj je referent Državnih nekretnina rekao da „bude u stanu“ s obzirom na to da je tuženici iz podataka samih uplatnica moglo biti poznato da nema pravo na posjed predmetnog stana, tj. da je u njemu bez pravne osnove. Međutim, ovaj sud je stava da je navedeno bilo poznato tuženici već od trenutka useljenja u predmetni stan s obzirom na to da eventualno odobrenje ranijeg posjednika predmetnog stana za ulazak u stan ne predstavlja valjani pravni temelj u odnosu na vlasnika stana.

10.5. U odnosu pak na pitanje da li je miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženice nužno u demokratskom društvu i postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario valja istaknuti da tužiteljica sukladno odredbi čl. 30. ZVDSP ima pravo posjedovanja, uprave, korištenja i raspolaganja svojom stvari, a time i pravo tražiti iseljenje i predaju u posjed od osobe koja taj stan koristi bez pravne osnove. Međutim, tužiteljica nije privatna osoba pa se ovdje ne suprotstavljaju dva privatna prava iste snage, već pravo vlasništva države i pravo na dom socijalno i zdravstveno ugrožene fizičke osobe. Općepoznata je činjenica kako tužiteljica u svojoj imovinskoj masi posjeduje velik broj nekretnina te da tijekom trajanja ovoga postupka nije iskazala konkretnu, specifičnu i neodgodivu potrebu za posjedovanjem upravo ovog stana površine 12 m² za određenu javnu ili osobnu namjenu. Eventualno useljavanje treće osobe ili prodaja stana, što su jedine očekivane radnje tužiteljice u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, ne mogu imati veću težinu od prava tuženice na jedini dom te nisu dostatne u smislu odredaba Ustava i Konvencije dok bi s druge strane tuženica iseljenjem postala osoba bez riješenog stambenog pitanja pa je legitimnost njezina iseljenja dovedena u pitanje. Također, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz odluke poslovni broj Rev 1806/2019-7 od 17. siječnja 2023., ovaj sud je prilikom donošenja ove odluke uzeo u obzir činjenicu da je neplaćanje obveza prema tužiteljici posljedica teških socijalnih prilika tuženice (jedini prihod mirovina od 260,00 eura), kao i lošeg zdravstvenog stanja, uslijed čega tuženica godinama ne plaća u cijelosti naknadu za korištenje stana, dok tijekom ovoga postupka nije bilo sporno da je tuženica plaćala režijske troškove, ulagala u predmetnu nekretninu te je uz to dokazala da je pokušavala ostvariti pravo na otkup stana i na taj način razriješiti uzajamne odnose s tužiteljicom. Slijedom navedenog, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud je stava da se legitimni cilj tužiteljice može ostvariti na drugi način, tj. naplatom naknade za korištenje stana.

10.6. S obzirom na gore navedeno, ovaj sud je shvaćanja da miješanje države u pravo na dom tuženice u konkretnom slučaju nije u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, niti je neophodno radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih. Iseljenjem tuženice ista bi postala osoba bez doma te bi nastala situacija da bi država tuženicu trebala zbrinuti na neki drugi način jer se radi o osobi s minimalnim prihodima, lošeg zdravstvenog stanja, bez drugih nekretnina i mogućnosti da svoje stambeno pitanje riješi na drugi način i koja svojim domom smatra upravo predmetni stan. Stoga mjera iseljenja nije razmjerna cilju koji se želi postići, niti je nužna u demokratskom društvu. Zato je sud utvrdio da su ispunjenje pretpostavke da se tuženici prizna pravo na dom, pa je tužbeni zahtjev na iseljenje odbijen te je odlučeno kao pod točkom I izreke presude.

11. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva naknadu za korištenje predmetne nekretnine valja istaknuti da u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev vlasnika protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojeg posjedovanja na temelju odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika.

12. Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. S obzirom na to da je tuženica postala nepošteni posjednik već od trenutka useljenja u predmetni stan s obzirom na to da joj je već tada moralo biti poznato da eventualno odobrenje ranijeg posjednika predmetnog stana ne predstavlja valjani pravni temelj posjeda u odnosu na vlasnika stana, to je prema pravnom shvaćanju ovoga suda tuženica postala nepošteni posjednik predmetne nekretnine od 2005. te je u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a dužna naknaditi tužiteljici korist koju je imala od upotrebe predmetne nekretnine, a to je svakako najamnina koju tuženica nije plaćala za to korištenje, a inače bi je bila dužna plaćati.

13.1. Radi utvrđenja visine naknade za korištenje predmetne nekretnine sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću. Vještak je u svom osnovnom i dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 17. srpnja 2024. i 16. siječnja 2025. naveo da prema odredbama iz toč. II. Odluke o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine od 21. studenog 2000. (Narodne novine, broj 120/2000.), visina slobodno ugovorene najamnine koju plaćaju najmoprimci iz čl. 30. st. 2. Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/1996.), a koji na temelju čl. 31. st. 2. Zakona nemaju pravo na zaštićenu najamninu, utvrđuje se u iznosu od 15,00 kn/m2 stambene površine. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i dopunskog nalaza, vještak je mišljenja da dugovanje po osnovi nepodmirenih naknadi za korištenje predmetne nekretnine dospjelih u razdoblju od 1. veljače 2008. do 30. studenog 2021., ukupno iznosi 2.819,02 eura.

13.2. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića budući je sačinjen jasno i obrazloženo, nije u proturječnosti sa sobom ili s drugim okolnostima te je u skladu s ostalim izvedenim dokazima.

13.3. Tužiteljici pripada i zatezna kamata na taj iznos, temeljem odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), i to za razdoblje od 27. svibnja 2026. do isplate, dok je dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na isti iznos za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 27. svibnja 2026. valjalo odbiti kao neosnovan. Naime, iako tuženica u razdoblju od 2005. nije imala pravo na posjed stana, tužiteljici ipak ne pripada pravo na zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa koristi jer stranke nisu bile u ugovornom odnosu, a visina koristi ostvarena od strane tuženika u iznosu najamnine koju bi inače plaćao za predmetnu nekretninu (da je bio u statusu najmoprimca) je utvrđena u ovom postupku. Stoga, tuženica dolazi u zakašnjenje s plaćanjem iste tek donošenjem prvostupanjske presude, a ne s danom dospijeća pojedine mjesečne najamnine, što bi bilo slučaj da su stranke bile u ugovornom odnosu.

13.4. Slijedom navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim zahtjeva isplatu neplaćene naknade za korištenje stana sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, prihvatiti kao osnovan te odlučiti kao u točki II izreke presude, dok je zahtjev tužiteljice u dijelu kojim zahtijeva isplatu zatezne kamate na iznos naknade za korištenje nekretnine za razdoblje ranije od dosuđenog točkom II izreke presude valjalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki III izreke presude.

13.5. Tražbina naknade za svaki pojedini obrok nastaje s dospijećem tog obroka, ali zastarni rok za sve te tražbine počinje teći tek od dana predaje nekretnine. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 165. st. 2. ZVDSP. Budući da predaja predmetne nekretnine tužiteljici kao vlasniku do sada nije nastupila, trogodišnji zastarni rok za tražbinu naknade za korištenje nekretnine iz čl. 165. st. 2. ZV-a nije niti počeo teći. Slijedom navedenog, prigovor zastare valjalo je odbiti kao neosnovan za cjelokupno utuženo razdoblje.

13.6. S obzirom na to da je stanje stvari dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima , to se kao nepotrebno ukazalo izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta, kao i saslušanje predloženih svjedoka. Naime, saslušanje svjedoka predloženo je na okolnost poštenja posjeda tuženice i njegove dugotrajnosti. Dugotrajnost posjeda tuženice nije niti bila sporna među strankama, dok se saslušanjem svjedoka ne bi niti mogla utvrditi činjenica savjesnosti posjeda tuženice.

14. S obzirom na to da su stranke djelomično uspjele u ovome sporu, tj. tuženica je uspjela u dijelu zahtjeva na iseljenje, dok je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatom naknade za korištenje nekretnine, to je temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pa je odlučeno kao u točki III izreke rješenja.

15. Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

U Zagrebu 27. svibnja 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud pisanim putem u 4 primjerka.

DNA:

1. tužitelj po OGDO

2. pun. tuženika