Republika Hrvatska

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Pr-589/2025-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, Palmotićeva 50, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, OIB: 46377257342, Zagreb, Ulica Mije Kišpatića 12, zastupanog po punomoćnicima po zaposlenju, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. svibnja 2026. godine, u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 27,. svibnja 2026. godine,

presudio je

I. Nalaže se tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, Zagreb, Ulica Mije Kišpatića 12, isplatiti tužiteljici CO, iz [adresa], na ime razlike naknade troškova prijevoza na posao i s posla iznos od neto 3.875,45 eura (slovima:tritisućeosamstosedamdesetpeteuraičetrdesetpetcenti) sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ., tekućim:

- na iznos 89,61 EUR od 16.10.2023. godine do isplate,

- na iznos 94,65 EUR od 16.11.2023. godine do isplate,

- na iznos 138,82 EUR od 16.12.2023. godine do isplate,

- na iznos 258,58 EUR od 16.01.2024. godine do isplate,

- na iznos 183,18 EUR od 16.02.2024. godine do isplate,

- na iznos 89,50 EUR od 16.03.2024. godine do isplate,

- na iznos 233,67 EUR od 16.04.2024. godine do isplate,

- na iznos 259,32 EUR od 16.05.2024. godine do isplate,

- na iznos 324,04 EUR od 16.06.2024. godine do isplate,

- na iznos 293,91 EUR od 16.07.2024. godine do isplate,

- na iznos 193,04 EUR od 16.08.2024. godine do isplate,

- na iznos 194,90 EUR od 16.09.2024. godine do isplate,

- na iznos 196,92 EUR od 16.10.2024. godine do isplate,

- na iznos 237,21 EUR od 16.11.2024. godine do isplate,

- na iznos 237,21 EUR od 16.12.2024. godine do isplate,

- na iznos 180,51 EUR od 16.01.2025. godine do isplate,

- na iznos 16,49 EUR od 16.02.2025. godine do isplate,

- na iznos 171,50 EUR od 16.03.2025. godine do isplate,

- na iznos 225,28 EUR od 16.04.2025. godine do isplate,

- na iznos 237,21 EUR od 16.05.2025. godine do isplate,

- na iznos 19,90 EUR od 16.06.2015. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB naknaditi tužiteljici CO parnični trošak u iznosu od 2.850,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2026.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 20. ožujka 2025. navodi da je, javni službenik, u radnom odnosu je kod tuženika. Tužiteljici u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 30. studenog 2024. (35 mjeseca) nije isplaćivana naknada troškova prijevoza na posao i s posla, unatoč ispunjavanju uvjeta iz članka 65. točaka 11. i 14. i Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama („Narodne novine“ 56/2022) i članka 75. točke 15 Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama („Narodne novine“ 29//2024) i podnesenog zahtjeva da joj se isplaćuje naknada troškova prijevoza u smislu navedenih članaka Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama. U skladu s člankom 65. točkom 11. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ 56/2022) te člankom 75. točkom 12 Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama („Narodne novine“ 29//2024), redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Tužiteljica ima prebivalište u mjestu [adresa], a jedini javni prijevoz koji može koristiti je vlak, za koji prema voznom redu obavljenom na Internetskim stranicama HŽ -Putnički prijevoz, vrijeme čekanje je dulje od 45 minuta, o čemu prilaže dokaze u privitku tužbe. Stoga smatra da ispunjava uvjete za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza iz članka 65. točke 14. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ 56/2022) i članka 75. točke 15 Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama („Narodne novine“ 29//2024). Prema članku 65. točki 14. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ 56/2022) i članku 75. točki 15 Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama („Narodne novine“ 29//2024), ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, a ako se troškovi mostarine i/ili tunelarine ne mogu odvojiti od troškova cestarine, zaposlenik ima pravo na naknadu cjelokupnog iznosa troška, uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC-a HAC-a i AZM-a na njegovo ime. Udaljenost od prebivališta do mjesta rad iznosi 88,8 km u jednom pravcu odnosno 176,6 km u oba pravca, stoga naknada za troškove prijevoza po danu iznosi 11,36 eura, a za prosječno 22 radna dana u jednom mjesecu ta naknada iznosi 249,92 eura mjesečno pa proizlazi da za 35 utuženih mjeseci (od 1.1. 2022. do 30.11. 2024.) ta naknada iznosi ukupno 8.747,20 eura. Kako se radno-pravna dokumentacija koja se tiče dana u kojima je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala poslove kod tuženika, a koji se relevantni za visinu naknade troškova prijevoza, te dokumentacija o visina isplaćene naknade troškova prijevoza u utuženom razdoblju (koju je poslodavac po zakonu dužan voditi) nalazi u posjedu poslodavca/tuženika, tužiteljica temeljem odredbe članka 186.b. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, predlaže da se naloži tuženiku da dostavi dokumentaciju na temelju koje će biti moguće sačiniti izračun tužiteljičine tražbine, odnosno da sud nakon provedenog financijskog vještačenja naloži tuženiku da tužiteljici isplati na ime razlike naknade troškova prijevoza na posao i s posla iznos od 8.747,20 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te obveže tuženika da tužiteljici naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 10.03.2026. (str. 172-173 spisa) postavila konačan tužbeni zahtjev koji glasi kao u izreci ove presude pod I. Zahtjev za naknadom parničnog troška je ostao neizmijenjen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare za sva potraživanja koja su u zastari temeljem Zakona o radu. Predmetnom tužbom tužiteljica potražuje isplatu razlike naknade troškova prijevoza ut tvrdnju da ima prebivalište u [adresa], a jedini javni prijevoz za dolazak i odlazak s posla je vlak, te drži da joj obzirom na vozni red HŽ-Putničkog prijevoza isti ne omogućuje redoviti dolazak i odlazak s posla u smislu odredbi čl.65.st.11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 56/22) odnosno čl.75.st.12. Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama (NN 29/24) jer je vrijeme čekanja dulje od 45 minuta. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da ispunjava uvjete za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza iz čl.65. st.14. odnosno čl.75.st.15. navedenih Temeljnih kolektivnih ugovora odnosno da joj pripada naknada u visini 0,18 eur/km, slijedom čega potražuje isplatu razlike naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.01.2022. godine do 30.11.2024. godine. Međutim, tuženik izričito osporava ove tvrdnje te ističe da su one činjenično netočne i pravno neutemeljene. Tužiteljica je u zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu Klasa: 4.5.1-23/3295-3, Broj: 03/11 (KVC) od 21.08.2023. godine te je s radom kod tuženika započela 22.08.2023. godine na radnom mjestu Prvostupnik sestrinstva, a zahtjev za promjenu rješenja i isplati naknade troškova prijevoza zbog promjene prebivališta ([adresa]) tužiteljica je podnijela 19.10.2023. godine. Slijedom navedenog, nerazumljivo i neosnovano je potraživanje tužiteljice koji se odnosi na razdoblje koje prethodi početku rada kod tuženika. Nadalje, tužiteljici je naknada troškova prijevoza isplaćivana sukladno važećim odlukama poslodavca, a temeljem važećih odredbi kolektivnog ugovora. Čl.65.st.11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 56/2022, 127/2022, 58/2023, 128/2023), identično i čl.75.st.12. Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama (NN 29/24), propisano je: “Redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.” Navedenom odredbom definirani su uvjeti pod kojima se smatra da je vozni red javnog prijevoznika organiziran na način da osigurava redoviti dolazak i povratak s posla odnosno da se isti ima smatrati organiziranim javnim prijevozom. Tužiteljici je u utuženom razdoblju odlukom tuženika priznata naknada troškova prijevoza dolaska na posao sukladno odredbama gore citiranog Temeljenog kolektivnog u visini cijene mjesečne karte najpovoljnijeg međumjesnog prijevoznika - HŽ Putnički prijevoz d.o.o. Prilikom utvrđivanja prava na naknadu troškova prijevoza tuženik se upravo rukovodio gore citiranim odredbama pritom analizirajući da li vozni red javnog prijevoznika – HŽ Putnički prijevoz d.o.o. – udovoljava propisanim vremenskim uvjetima kako bi se isti mogao smatrati organiziranim javnim prijevozom koji osigurava redoviti dolazak na posao i s posla. Radi lakšeg razumijevanja tuženik na primjeru pojašnjava: Radno vrijeme tužiteljice započinje u 07,00 sati te završava u 15,00 h. Prema voznom redu HŽ Putnički prijevoz d.o.o. iz prebivališta tužiteljice ([adresa]) vlak polazi u 04,14h te dolazi na odredišni kolodvor (Maksimir) u 06,13h. Od postaje HŽ (Maksimir) do mjesta rada kod tuženika (Ulica Mije Kišpatića 12), tužiteljica treba pješačiti ili koristiti gradski prijevoz još 32 minute (podaci dobiveni na temelju kartografske podloge Google Maps), u 6,45h tužiteljica je na radnom mjestu, a radno vrijeme joj počinje u 7,00 h te tužiteljica čeka 15 minuta početak radnog vremena. U konkretnom slučaju vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne prelazi 30 minuta, a vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena tužiteljice ne prelazi 45 minuta, slijedom čega se smatra da tužiteljica ima organizirani javni prijevoz. Analognom navedenom, analiziran je vozni red kao i radno vrijeme tužiteljice te je utvrđeno da vozni red HŽ Putničkog prijevoz d.o.o. u potpunosti osigurava redoviti dolazak kako na posao i tako povratak s posla jer vrijeme čekanja u nijednom segmentu ne prelazi propisane granice slijedom čega se smatra da tužiteljica ima organizirani javni prijevoz u skladu sa čl. 65.st.11. odnosno čl. 75.st.12. TKU-a , a posljedično tomu da ne ostvaruje pravo na naknadu po kilometraži (0,18 EUR/km) iz članka 65. stavka 14., odnosno članka 75. stavka 15. TKU-a kako to neosnovano potražuje predmetnom tužbom. Da je tužiteljici naknada troškova prijevoza pravilno utvrđena potvrđuje i činjenica da je Zajedničko povjerenstvo za tumačen je Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama na sjednici održanoj 6. svibnja 2025. godine povodom upita za tumačenje: “Ako radnik dolazi u mjesto rada na postaju HŽ Zagreb s vlakom u 6:03 minute, od HŽ postaje do mjesta rada poslodavca mora pješačiti ili ići gradskim prijevozom još 32 minute (prema planeru Hrvatskog autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps), u 6:35 minuta je na radnom mjestu, a radno vrijeme počinje u 7h, smatra li se da radnik ima ili nema redoviti prijevoz zato jer čeka 25 minuta do početka rada? Tumačenje br. 132/25 U konkretnom slučaju vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne prelazi 30 minuta, a vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika ne prelazi 45 m inuta. Slijedom navedenog, smatra se da zaposlenica ima organizirani javni prijevoz u skladu sa člankom 75. stavkom 12. TKU-a. Nadalje, čl. 18. st.1. Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama (NN 29/24,) propisano je da Ugovorne strane osnivaju zajedničko Povjerenstvo za tumačenje ovoga Ugovora u koje svaka strana imenuje po tri predstavnika i njihove zamjenike. Dočim je čl. 19.st.7. istog TKU- a propisano: „Tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, dostavljaju se podnositelju upita pisanim putem i objavljuju na web- stranicama ministarstva nadležnog za rad.“ Obzirom na sve gore navedeno, tužitelj se u cijelosti protivi navodima tužiteljice kao činjenično netočnim, pravno neosnovanim i utemeljenim na pogrešnom tumačenju relevantnih odredbi TKU te ističe da je odlukom o naknadi za trošak prijevoza tužiteljici pravilno utvrdio pravo i visinu predmetne naknade. Dodatno, iako je tužiteljica uložila žalbu na odluku o Odluku o naknadi troškova prijevoza Klasa: 4.9.1 23/241-2, Broj: 03/11-TM, tužiteljica nije naknadno sudskim putem osporila istu. Slijedom navedenog, zbog navedenog propusta tužiteljica je izgubila pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza obračunatog prema drugom modalitetu i iznosu većem nego je to utvrđeno neosporenom tj. važećom odlukom. Dakle, ne postoji akt – odluka o naknadi troška prijevoza koji bi tužiteljici davao pravo na isplatu naknade u iznosu većem od onog utvrđenog odlukom Klasa: 4.9.1-23/241-2, Broj: 03/11-TM od 13.11.2023. godine, a koja je postala konačna i kao takva obvezuje obje stranke. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu, podredno odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove ovog parničnog postupka.

4. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u zahtjev tužiteljice tuženiku od 04.11.2024. (str. 5-6 spisa), u žalbu tužiteljice (str. 7 spisa), u izlist voznog reda objavljenog na internetskim stranicama HŽ Putnički prijevoz te izlist o udaljenosti na relaciji [adresa] s Google karte (str.8-14 spisa), u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 21.08.2023. (str. 22 spisa), u Odluku tuženika od 13.11.2023. o naknadi za trošak organiziranog javnog međumjesnog prijevoza kojeg radnik ne koristi prema cjeniku najpovoljnijeg prijevoznika (str. 13 spisa),., u zahtjev tužiteljice tuženiku od 19.10.2023. o izmjeni – promjeni rješenja o isplati naknade troškova prijevoza (str. 24 spisa) , u presliku osobne iskaznice za tužiteljicu (str. 25-26, 39-40 spisa), u udaljenost između sjedišta poslodavca i željezničke postaje u Maksimiru – Google karta (str. 27- 29 spisa), u tumačenje broj 132/25 od 06.05.2025. čl.75. Temeljnog Kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama od strane Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje toga ugovora (str. 30 spisa), u Odluku tuženika od 09.07.2025. broj:

03/011-KCV, o naknadi za trošak prijevoza CO za udaljenost na kojoj javni prijevoz nije organiziran (str. 35 spisa), u raspored rada tužiteljice za mjesec travanja 2025. (str. 36-37 spisa), u izvod iz Temeljni Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 56/22 - str. 45-51 spisa), u izvod iz Temeljnog Kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama (NN 29/24 - str. 52-58 spisa), u vozne redove za vlak na relaciji [adresa] za utuženo razdoblje (str. 65-67 spisa), saslušane su svjedokinje PO (str. 71-72 spisa), IO (str.72-73 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljjice CO kao stranke (str. 74-75 spisa), u isplatne liste i evidenciju rada za tužiteljicu (str. 78-145 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno – financijskim vještačenjem na okolnost razlike naknade troškova prijevoza (str. 156-159 spisa).

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

6. U članu 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U članu 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade troškova prijevoza za razdoblje od 25. rujna 2023. do 31. svibnja 2025.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu prvostupnik sestrinstva.

10. Među strankama je sporna pravna osnova tužbe.

11. Među strankama je sporna visina tužbenog zahtjeva.

12. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare. Potraživanje tužiteljice odnosi se na razdoblje od 25. rujna 2023. do 31. svibnja 2025. Čl. 139. st. 1. Zakona o radu/14 propisano je da potraživanje iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina, ako tim zakonom ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Tužba u ovom predmetu je podnesena 20.03.2025. Najstarija tražbina tužitelja odnosi se na m jesec rujan 2023. i dospijeva 16.10.2023. Od 16.10.2023. do 20.03.2025. nije proteklo više od pet godina. To znači, da najstarija tražbina tužiteljice koja se odnosi na mjesec rujan 2023. nije u zastari. Budući, da u zastari nije najstarija tražbina tužiteljice, u zastari nisu, niti tražbine tužiteljice koje slijede nakon najstarije tužiteljičine tražbine u ovom predmetu, stoga je neosnovan prigovor tuženika o zastari.

13. Analizirajući provedene materijalne dokaze (dokumentaciju koja prileži spisu) i personalne dokaze (iskaze svjedokinja i iskaz tužiteljice) sud je utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22.08.2023. na radno mjestu prvostupnik sestrinstva;

- da je u vrijeme zaključenja naprijed navedenog ugovora o radu radnica ČO imala mjesto prebivanja na adresi [adresa];

- da je tužiteljica ČO dana 25.09.2023. promijenila mjesto prebivanja odnosno stanovanja te da od 25.09.2023. prebiva na adresi [adresa]

[adresa] (str. 39-40 spisa),

- da je dana 19.10.2023. tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za promjenu rješenja o isplati naknade troškova prijevoza zbog promjene prebivališta iz [adresa] u [adresa];

- da je tuženik dana 13.11.2023. donio odluku o naknadi tužiteljici CO za trošak organiziranog javnog međumjesnog prijevoza kojeg radnik ne koristi prema cjeniku najpovoljnijeg prijevoznika na način da je radnica ostvarila pravo na naknadu troškova prijevoza u iznosu od 149,58 eura, odnosno u visini cijene najpovoljnijeg međumjesnog prijevoznika;

- da je protiv te odluke tužiteljica podnijela žalbu navodeći da na relaciji [adresa] nije organiziran javni prijevoz koji bi tužiteljici omogućio pravovremen dolazak i odlazak s posla, s obzirom da joj je rad organiziran u smjenama – turnusima 12-24- 12-48, te smatra da joj pripada pravo na naknadu prijevoza po prijeđenom kilometru;

- da je tuženik dana 09.07.2025. pod brojem 03/011-KCV donio Odluku o naknadi za trošak prijevoza tužiteljici CO iz [adresa], za udaljenost na kojoj javni prijevoz nije organiziran, u kojoj odluci se pored ostalog navodi da radnica ima pravo na naknadu troška prijevoza za udaljenost od 81,2 km od prebivališta odnosno boravišta radnika do mjesta od kojeg je javni prijevoz organiziran (Sesvete – prometno tarifno područje Grada Zagreba) u iznosu koji se obračunava po prijeđenom kilometru sukladno odredbama Temeljenog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama; radnica ostvaruje pravo iz te odluke o dana 24.06.2025.;

- da se u obrazloženju odluke tuženika od 09.07.2025. navodi da je radnica podnijela zahtjev za promjenom rješenja o isplati naknade troškova prijevoza zbog promjene voznog reda javnog, međumjesnog prijevoza, te da je poslodavac temeljem izjave radnice koja se izjasnila kako na udaljenost od mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog međumsnog prijevoza, se utvrđuje naknada troškova prijevoza koja se obračunava pol prijeđenom kilometru;

- da su radne kolegice tužiteljice, svjedokinje PO i IO koje nisu u srodstvu, medicinske sestre su kod tuženika, iskazale da postoji javni prijevoz između [adresa] i [adresa], ali zbog rada u turnusima tužiteljice i svjedokinja taj javni prijevoz nije organiziran na način koji bi omogućavao dolazak istih i tužiteljice na posao u skladu s rasporedom radnog vremena kao i odlazak s posla;

- da je te navode u svom iskazu potvrdila i tužiteljica ČO saslušan kao stranka, navodeći također da je službenica u javnoj službi koja radi u smjenama u kojima javni prijevoz nije dostupan ili ne omogućava istoj dolazak na posao u skladu s rasporedom radnog vremena;

- da su u utuženom razdoblju naknadu troškova prijevoza uređivale odredbe Temeljnog Kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama (NN 56/22 i NN 29/24) koje su propisivale sljedeće: ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn, odnosno 0,18 EUR po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, a ako se troškovi mostarine i/ili tunelarine ne mogu odvojiti od troškova cestarine, zaposlenik ima pravo na naknadu cjelokupnog iznosa troška, uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENCa HACa i AZMa na njegovo ime (članak 65., stavak 14. KU 2022. i članak 75., stavak 15. KU2024.) ; udaljenost se u smislu ovoga članka utvrđuje na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps, i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) (članak 65., stavak 18. KU 2022. i članak 75., stavak 19. KU2024.),: visina naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru usklađivat će se s rastom cijene goriva svakog posljednjeg utorka u mjesecu pri čemu će se promjena visine naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru objaviti na mrežnim stranicama ministarstva nadležnog za rad, a kao referentna cijena litre goriva Eurosuper 95 i Eurodizel uzima se cijena na benzinskim postajama INA – Industrija nafte d.d. dostupna na Web portalu mzoegor.hr (članak 65., stavak 25. i 27. KU2022 i članak 75., stavak 26. i 28. KU2024.);

- da je vještak na mrežnim stranicama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (datum uvida 13.02.2026.) utvrdio visinu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru u utuženom razdoblju a ista je iznosila: rujan 2023. do listopad 2023.: 0,18 EUR; studeni 2023.: 0,17 EUR; prosinac 2023. do veljača 2024.: 0,16 EUR; ožujak 2024 do svibanj 2024.: 0,17 EUR; lipanj 2024. do siječanj 2025.: 0,16 EUR; veljača 2025.: 0,17 EUR; ožujak 2025. do travanj 2025.: 0,16 EUR; svibanj 2025.: 0,15 EUR;

- da prema podacima na mrežnim stranicama Google Maps (datum uvida 13.02.2026.) i unosom adrese prebivališta tužiteljice i adrese sjedišta tuženika, utvrđena udaljenost od prebivališta do radnoga mjesta iznosi 88,6 km u jednom smjeru, odnosno 177,2 km u oba pravca;

- da iz evidencije radnog vremena tužiteljice proizlazi da je rad tužiteljice bio organiziran u smjenama;

- da iz obračunskih platnih lista tužiteljice u utuženom razdoblju proizlazi da je tužiteljici utvrđena naknada troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza koja joj je isplaćivana na mjesečnoj bazi;

- da je knjigovodstveno -financijski vještak Ručević vještačenja d.o.o. na temelju odredbi važećih kolektivnih ugovora, podataka o kretanju visine naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru u utuženom razdoblju, te na temelju podataka iz evidencija radnog vremena i obračunskih isplatnih lista tužiteljice u Tabeli 1 nalaza i mišljenja sačinio izračun razlike između pretpostavljene naknade za troškove prijevoza tužiteljice i stvarno isplaćenih;

- da je vještak pretpostavljenu naknadu za troškove prijevoza tužiteljice utvrdio kao umnožak broja odrađenih smjena u pojedinom mjesecu, naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru i ukupnog broja kilometara od mjesta prebivališta tužiteljice do mjesta rada u oba smjera, te je zatim od iste oduzeo stvarno isplaćenu naknadu, kako bi se dobila tražena razlika;

- da prema utvrđenjima i izračunima iz nalaza proizlazi kako visina razlike naknade troškova prijevoza tužiteljice za razdoblje od 25.09.2023. do 31.05.2025. iznosi ukupno 3.875,45 eura neto. Pojedini iznosi razlike dani su u stupcu "h" Tabele 1 iz nalaza s datumima dospijeća u stupcu "i" Tabele 1 iz nalaza (str. 159 spisa)I;:

- da tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje knjigovodstveno- financijskog vještaka, već je u skladu s istim postavila konačan tužbeni zahtjev u podnesku od 10.03.2026. (str. 172-173 spisa);

- da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka ali je naveo da je tužiteljica podneskom od 10.03.2026. smanjila prvotni tužbeni zahtjev, a koje smanjenje se smatra povlačenjem tužbe, te se tuženik takvom povlačenju protivi.

14. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedokinja jer su iskazivale logično, uvjerljivo, okolnosno i nisu zainteresirane za ishod spora. Iskaz tužite ljice potvrđen je iskazima navedenih svjedokinja. Provedenim dokazima utvrđeno je da tužiteljici kao službenici u javnoj službi koja radi u smjenama javni prijevoz nije organiziran na način da joj omogućava dolazak na posao u skladu s rasporedom radnog vremena pa tužiteljici temeljem čl.65. (NN 56/22 ) i čl. 75. (NN 29/24) temeljenih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama odnosno zaposlenike u javnim službama pripada pravo na naknadu prijevoza po prijeđenom kilometru. S obzirom da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika od 22.08.2023., a da je prebivalište iz [adresa] promijenila u [adresa] kod [adresa] dana 25.09.2023. ovaj sud smatra da tužiteljici pripada pravo na naknadu prijevoza po prijeđenom kilometru od 25.09.2023. pa do 31.05.2025., jer je tuženik tužiteljici od 24. lipnja 2025. priznao pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla prema prijeđenom kilometru. Budući da niti jedna stranka nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o., sud je isti prihvatio kao valjanu osnovu za donošenje odluke u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Osim toga isti je dan u skladu s pravilima struke, te u njemu nema proturječnosti. Vještak je izračunao koliko je tuženik isplatio tužiteljici po mjesecima u utuženom razdoblju na ime troškova prijevoza, te koliko bi iznosila pretpostavljena naknada da je obračunata prema prijeđenom kilometru u utuženom razdoblju. Razliku čini dosuđeni iznos tužiteljici u neto iznosu, odnosno pojedini mjesečni iznosi kako je to naznačeno u izreci pod I. Na svaki dospjeli mjesečni iznos razlike naknade za troškove prijevoza na posao, teku zatezne kamate od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec po stopi propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23). Slijedom naprijed navedenog prihvaćen je konačno uređen tužbeni zahtjev tužitelja te je donesena odluka kao u izreci pod I ove presude. Po mišljenju ovog suda sam poslodavac je priznao donošenjem svoje odluke od 09.07.2025. da javni prijevoz tužiteljici od mjesta stanovanja do mjesta rada nije organiziran na način koji bi joj omogućavao dolazak na posao u skladu s radnim vremenom, i da to zapravo nije stvar promjene voznog reda javnog međumjesnog prijevoza jer se ništa značajno u voznom redu nije promijenilo u odnosu na utuženo razdoblje.

15. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom smanjen je tužbeni zahtjev tužiteljice iz tužbe. Tuženik se tome protivio navodeći da smanjenje smatra povlačenjem tužbe. O navedenoj situaciji pravno stajalište zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev -4/20023-2 od 03.05.2023. Ista se odnosi na troškove kod stupnjevite tužbe iz čl.186.b. ZPP-a. U istoj se navodi da je stupnjevita tužba iznimka od pravila da zahtjev mora biti odmah potpuno određen. Postupak se odvija u dva stupnja: manifestacijski zahtjev i naknadno određeni kondemnatorni zahtjev. Tužitelj objektivno često ne zna točan iznos tražbine pri podnošenju tužbe. Kod stupnjevite tužbe postupak se odvija u dva stupnja. Za troškove je najvažnije da se trošak do preciziranja zahtjeva računa prema prvotno naznačenom VPS-u manifestacijskog zahtjeva, a nakon uređenja zahtjeva trošak se računa prema konačno određenom novčanom zahtjevu. Vrhovni sud RH odbio je stav da se svi troškovi moraju računati prema konačnom zahtjevu. Osim toga Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev-589/2021-2 zauzeo stav da specificiranje ranije neodređenog zahtjeva se ne smatra klasičnim djelomičnim povlačenjem tužbe čak niti kad je konačni iznos manji od okvirno postav ljenog VPS-a. To znači da ne postoji argument za zahtjev tuženika na razmjerni trošak jer je zahtjev smanjen nakon vještačenja. Ne radi se o procesnom ne uspjehu tužitelja već o konkretizaciji zahtjeva u skladu s svrhom čl.186. b. ZPP-a. To je odlučno za odbijanje zahtjeva tuženika za razmjerni trošak. Prema tome smanjenje tužbenog zahtjev u konkretnom slučaju ne smatra se povlačenjem tužbe već uređenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja pa tuženik nema pravo na trošak za "povučeni" dio.

16. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a koji regulira da je stranka koja izgubi spor dužna protivnoj stranci nadoknaditi prouzročene parnične troškove. Odluka o trošku temelji se i na odredbi čl. 155. ZPP-a koji kaže da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

17. Tužiteljica je uspjela u sporu, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi prouzročeni parnični trošak.

18. Tužiteljicu je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave zatražio naknadu parničnog troška (str. 179 spisa).

25. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Vrijednost manifestacijskog zahtjeva iznosi 8.747,20 eura. Vrijednost kondemnatornog zahtjeva iznosi 3.875,45 eura. Tužiteljici je priznat slijedeći trošak: sastava tužbe u visini od 100 bodova; za sastav četiri obrazložena podnesaka od 03.09.2025., 02.10.2025., 10.03.2026. i 02.04.2026., za svaki po 100 bodova; za sastav podnesaka od 04.09.2025., 23.10.2025. za svaki po 25 bodova; za zastupanje na ročištima od 10.06.2025., 04.09.2025., 09.10.2025., 19.05.2026. za svako po 100 bodova; za trošak pristupa na ročište za objavu presude 50 bodova. Kada se naprijed navedeno zbroji dobije se iznos od 1000 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54 važeće OT). Sveukupan broj bodova izražen u novcu iznosi 2.000,00 eura. Na sve obavljane radnje, temeljem Tarifnog broja 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 500,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 eura jer je provođenje toga dokaza bilo neophodno za rješenje ove parnice. Sveukupno je tužiteljici priznat trošak ove parnice u iznosu od 2.850,00 eura.

26. Tužiteljica je na dosuđeni trošak potraživala zatezne kamate na koje ima pravo temeljem odredbi čl. 67. st. 3 u vezi s čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12, 93/14 i 73/17) pa je njezin zahtjev prihvaćen, a zatezne kamate teku na parnični trošak od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 27. svibnja 2026.g. pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23).

27. Tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23).

U Zagrebu, 27. svibnja 2026.

Sutkinja:

Jelica Pandurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

Dostaviti:

- pun. tužitelja odvjetnik Mirko Kovač iz Zgb.

- tuženiku