REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-82/2026.-54.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ksenija Kantura, odvjetnica u Zaboku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 21. travnja 2026. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužiteljice te punomoćnice tuženika Hane Porobija, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu i uručenje presude 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 7 ugovora o namjenskom kreditu br. 3206381634 kreditna partija 7103072107 od 27. ožujka 2006. zaključenog između tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora i tužiteljice FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana visina anuiteta te odredbe čl. 2., čl. 3, čl. 7 i čl. 23 J i K istog ugovora kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa koja temeljem jednostrane odluke tuženika može biti veća od 4,50%, koliko je iznosila u trenutku zaključenja ugovora.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1 ugovora o namjenskom kreditu br. 3206381634 kreditna partija 7103072107 od 27. ožujka 2006. zaključenog između tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora i tužiteljice FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica kredita.“

„Utvrđuje se da su ništetne odredbe dodatka ugovoru o namjenskom kreditu br. 3206381634 kreditna partija 7103072107 od 27. ožujka 2006. g. zaključenog između tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora i tužiteljice FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, dana 14. siječnja 2016. g. sadržane u čl. 2, čl. 4, čl. 5 i čl. 8 istog koje su u vezi s ništetnim odredbama iz čl. 1., čl. 2. čl. 3 i čl. 7 osnovnog ugovora o namjenskom kreditu broj br. 3206381634 kreditna partija 7103072107 od 27. ožujka 2006. g. zaključenog između istih stranaka i kojima se zamjenjuju te ništetne odredbe.“

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja za CHF iznos od ukupno 8.465,61 EUR, od čega iznos od 6.750,56 EUR uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29 . st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekuću od dana 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa nadalje do isplate uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29 . st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a iznos od 1.715,05 EUR bez obračunate zakonske zatezne kamate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, tužiteljici FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.201,79 EUR, uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuću od dana donošenja presude 27. svibnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana, a u preostalom zatraženom iznosu se odbija kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom zaključila dana 27. ožujka 2006. ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Dana 14. siječnja 2016. tužiteljica i tuženik su zaključili dodatak ugovoru o kreditu. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a o čemu stranke nisu pregovarale niti je tražena suglasnost tužiteljice za svako povećanje kamatnih stopa. Plaćanjem otplatnih rata prema planovima otplate koji su jednostrano izmijenjeni od strane tuženika zbog promjene kamatnih stopa i zbog promjene deviznog tečaja CHF u razdoblju otplate kredita tužiteljica je tuženiku isplatila iznos od 77.612,97 kuna više nego što je bilo ugovoreno i predviđeno inicijalnim otplatnim planom. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagreb posl.br. P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o tome nije pojedinačno pregovarano te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a slijedom čega je utvrđeno da su ništetne odredbe u ugovorima o kreditu u kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa kao i da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojima je CHF ugovoren kao valuta uz koju se veže visina glavnice kredita i visina anuiteta a radi primjene kojih ugovornih odredbi su korisnici kredita zbog promjene deviznog tečaja i kamatnih stopa plaćali povećane iznose anuiteta kredita.

1.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji odbio reviziju tuženika i zauzeo stajalište kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.3. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 podnijeta je 4. travnja 2012., a drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 donijeta je dana 13. lipnja 2014., što znači da je prvostupanjska presuda s istim danom postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, iz čega slijedi zaključak da u ovome konkretnom predmetu nije nastupila zastara prava na podnošenje tužbe budući da je ista podnijeta sudu dana sudu 11. lipnja 2019.

1.4. Zaključenim dodatkom ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2019. utvrđen je iznos preostalog neotplaćenog kredita, ugovorena je otplata obveza iz osnovnog ugovora umjesto uz valutnu klauzulu uz CHF uz valutnu klauzulu u EUR te je nadalje ugovorena kamatna stopa koju tuženik primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, zamijenjen je otplatni plan s novim otplatnim planom i proveden je izračun konverzije, a dana 31. svibnja 2016. stranke su zaključile ugovor o namjenskom kreditu kojim je ugovorena isplata sredstava odobrenih tim kreditom na kreditnu partiju broj 7103072107 radi prijevremene konačne otplate stambenog kredita u CHF.

1.5. Tužiteljica smatra, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2686/2018 da i nadalje ima pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i dodatka ugovoru o kreditu i za isplatom preplaćenih iznosa, jer prema stajalištu najvišeg suda u navedenim odlukama ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, a čime ništetni ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a pravna posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi te odredbi o valutnoj klauzuli kojom su glavnica kredita i anuiteti otplate kredita vezani uz kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju za CHF važeće na dan plaćanja, jest obveza tuženika da vrati tužiteljici sve što je primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi odnosno tužiteljici vrati koristi koje je ostvario primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi, iz kojeg razloga tužiteljica ustaje tužbom protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru o ugovorenoj promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi te odredbe o valutnoj klauzuli kojom su glavice kredita i anuiteti otplate vezani uz unsku protuvrijednost po srednjem tečaju za CHF tečajne liste dužnika važeće na dan plaćanja, kao i da tuženika kao nesavjesnog stjecatelja temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO-a obveže vratiti tužiteljici iznos od 77.612,97 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isp late.

1.6. Tužiteljica je tijekom postupka, a nakon provođenja financijskog vještačenja, podneskom od 16. rujna 2024. precizirala svoj tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, u pogledu pravne osnove, visine kao i činjenice i razloge kojima tužiteljica obrazlaže svoju tužbu te osporava osnovu i tijek zateznih kamata.

2.1. Tuženik je osporio svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. S tim u vezi ističe se kako je namjena kredita adaptacija nekretnine na adresi [adresa], a na istoj adresi djeluje obrt " [obrt]" iz čega je očigledno da tužiteljica nije potrošač. Nadalje je istaknuo prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. te prigovor promašena aktivne legitimacije jer se velika većina uplata ne može povezati s tužiteljicom, a neke nisu izvršene niti od strane tužiteljice. Nadalje, tvrdi da je kredit konvertiran i tužiteljica stavljena u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u eurima te da je svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka je nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koji mu banka nije mogla uskratiti. Nadalje tvrdi da su sve upla te kako s osnova povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate i s osnova svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog eurskog kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

2.2. Konverzija kredita nastupila je temeljem očitovanja volje tužiteljice da se njezin kredit uz valutnu klauzulu u CHF konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu sa ZIDZPK i to nakon što je dobio iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je zakonsko rješenje po ZIDZPK bilo od strane zakonodavca i interesnih skupina potrošača naročito propagirano u javnosti, između ostalog, radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF, posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi. Tuženik je bio u obvezi zaključiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj je stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po njegovom slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR.

2.3. Tuženik je nadalje naveo da su stranke konverzijom riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su suglasnošću volja stvorile novu pravnu osnovu temeljem koje su se sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Banka je bila dužna po zakonu izraditi novi otplatni plan i klijentu dostaviti izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti ponudu. Tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete iz ranijeg CHF kredita, što potvrđuje i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. ko je eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Tužitelj je, za razliku od banke, imao punu slobodu izbora pri ponudi konverzije.

2.4. Okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred Sudom Europske unije nisu istovjetne okolnostima u ovom i sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Konverzija predmetnog ugovora o kreditu u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao ni posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između stranaka na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju.

2.5. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na str. 7-10 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 11 spisa, u podatke o kamatnoj stopi tuženika na str. 11-13 spisa, u podatke o kamatnoj stopi tuženika na str. 13-15 spisa, u obavijest o izračunu efekata konverzije na poleđini list 15 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. broj 16-19 spisa, u izračun konverzije na str. 20-22 spisa, u pregled promjena kamatnih stopa na str. 23 spisa, u izračun konverzije na str. 20 -22 spisa, u pregled promjena kamatnih stopa na str. 23 spisa, u izračune na str. 24 -40 spisa, u izvadak na str. 70-72 spisa, u promete po kreditu odnosno specifikacije uplata na str. 73-91 spisa, u informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2025. na str. 92 spisa, u pregled otvorenih stavki po kreditu na str. 94 spisa, u prijedlog izmjene ugovora o kreditu na str. 96 spisa, proveo financijsko vještačenje po trgovačkom društvu Ručević vještačenja d.o.o., saslušao vještaka na glavnoj raspravi i saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, dok je kondemnatorni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. U ovom je predmetu već donesena prvostupanjska presuda kojom je u cijelosti bio prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, no ista je presuda ukinuta odlukom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-607/2025. od 17. veljače 2026. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno odlučivanje.

6. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 27. ožujka 2006. ugovor o kreditu broj 3206381634. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 20 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje.

7. Nadalje, stranke su dana 14. siječnja 2016. sklopile sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015, u daljnjem tekstu: ZID ZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima ZID ZPK. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. ovog dodatka ugovoru iznosi 48.559,31 CHF što po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 338.981,47 kn. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja tražbine, koja je zakonski učinak konverzije iznosi 32.140,68 EUR. Zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Njihova razlika predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.998,15 kn.

8. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.

9. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., F,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.1. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe kao fizička osoba tj. potrošač, a sredstva kredita je utrošila za dovršenje kuće na adresi [adresa], gdje i sada prebiva . Ne može objasniti zbog kojeg razloga u ugovoru o kreditu piše da je namjena kredita dovršenje kuće u [adresa]. U vrijeme podizanja i dovršetka kuće na adresi [adresa], živjela je u kući svoje svekrve i svekra na adresi [adresa], a kućni broj 9A za koji je i podignut namjenski kredit, kuća je dobila kasnije i na njoj je tada zasnovana hipoteka s time da kredit nije bio namijenjen za kuću na adresi [adresa]. Navodi da je njezin svekar na adresi [adresa] imao lakirerski obrt kojeg je kasnije naslijedio njezin šogor te da s navedenim obrtom ona nema nikakve veze. Isto tako, obrazlaže uplatu koja je izvršena dana 5. siječnja 2007. od strane Kozina d.o.o., navodeći da je u to vrijeme radila u poduzeću Kozina d.o.o. te je bio ugovoren trajni nalog . Nitko drugi za nju ništa nije platio osim nje same. Banka kao davatelj kredita nikada nije provjeravala namjensko trošenje sredstava kredita izvidom na terenu te ju isto tako u banci nije nitko upozorio na eventualni rast tečaja niti joj je ponuđen bilo koji drugi kredit osim onog u CHF, a isto je tako ostalo nepoznato da nije obvezna sklopiti dodatak ugovoru i da može tužiti banku radi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je bila eventualno upozorena da bi po zaključenju tog dodatka ugovora izgubila pravo tužiti banku za potpuno obeštećenje radi nište tnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.3. Kako je tužiteljica zaključila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9.4. Činjenica da je netko treći po nalogu tužiteljice plaćao pojedine anuitete za podmirenje predmetne obveze ni na koji način ne utječe na odluku suda jer je nedvojbeno utvrđeno da su iste uplate korištene za podmirenje kreditne obveze tužiteljice.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P - 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drug im internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdobl ju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna k lauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o prom jeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe u odnosu na isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2023., do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev -2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. prema kojem je dodatno pojašnjeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ista ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 123/2024.-5. od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena po čl. 190. i 191. ZPP-a, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva te je i u tom dijelu prigovor zastare neosnovan.

12. Po čl. 138. a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s promjenama odluke tuženika te način otplate kredita prema kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate svakog pojedinog anuiteta.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti.

13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim saslušanja tužitelja, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

13.2. U odnosu na dio deklaratornog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na čl. 1. ugovora o namjenskom kreditu valja reći da se ne može smatrati nepoštenom ni ništetnom odredba ugovora koja je vezana uz glavnicu kredita koja je vezana uz valutu CHF jer je dopušteno iznos glavnice kredita vezati uz valutu CHF, no nije dopušteno obvezati tužiteljicu kao korisnicu kredita na vraćanje kredita u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF prema tečaju na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Zato je sud odbio dio deklaratornog tužbenog zahtjeva vezan uz iznos odobrenog kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF koji je nesporno na dan isplate kredita isplaćen tužiteljici u tom iznosu.

13.3. Nije osnovan dio deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o konverziji jer je konverzija provedena u skladu sa zakonom i tužiteljica ju je prihvatila i potpisala, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci u oglednom sporu zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da je sam tuženik ponudio ovaj kredit tužiteljici i ni jedan drugi, da je njezin mjesečni anuitet narastao, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužiteljica je zbog promjene tečaja i ugovorene jednostrane promjene kamatne stope po odluci banke, tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju odnosno prema jedinoj kamatnoj stopi koja je tužiteljici bila poznata – ona u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija i dobar gospodarstvenik zasigurno znao ili trebao znati, jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF te je takvu informaciju, da je postupao pažnjom dobrog gospodarstvenika, trebao prezentirati tužiteljici kod zaključenja ugovora o kreditu.

14.1. U trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule.

14.2. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

14.3. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.5. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz način i vrijeme otplate mjesečnih anuiteta.

14.6. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

15.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15.2. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK iz 2015. godine bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

15.3. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužiteljica je o promjeni samo obavještavana, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva ni razumljiva. Također je tužiteljici bio poznat i određen samo početni tečaj vezan uz valutu CHF.

16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku trgovačkom društvu Ručević vještačenja d.o.o.

16.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je:

- da je ugovoreni iznos od 70.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu CHF iznosio 4,648695 na dan korištenja kredita iznosio 325.408,65 kuna,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. svibnja 2006. do dana konverzije 31. rujna 2015., a koje proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 2.963,26 CHF odnosno 13.775,50 kuna,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. svibnja 2006. do dana konverzije 30l. rujna 2015. a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate, iznosi ukupno 37.086,60 kuna,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove za razdoblje od dana plaćanja pa do dana obračuna konverzije kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 8.998,14 kuna) preostala razlika odnosno manje priznati iznos preplate s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 63.784,14 kuna, od čega glavnica iznosi 50.862,10 kuna, a 12.922,04 kune odnosi se na dospjele zatezne kamate,

- razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 23.254,15 kuna, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

16.2. U svom dodatnom financijskom vještačenju financijski vještak očitovao se na način da je svoje izračune iz osnovnog nalaza i mišljenja sačinio na temelju zadatka koji mu je postavljen od strane suda, a vezano uz obračun zateznih kamata u skladu s postavljenim zadatkom vezano za utvrđivanje tražbine tužiteljice i ocjene učinaka efekata konverzije, obračunate su i iskazane i zatezne kamate na razlike u visini anuiteta kao i na razlike po osnovi promjene tečaja do 30. rujna 2015. godine te je i sačinjen obračun preostale tražbine uz uračunavanje preplate priznate u konverziji. Što se tiče uračunavanja efekata konverzije (preplate u iznosu od 8.998,14 kuna), vještak je prilikom utvrđenja preostale dospjele tražbine tužiteljice s danom 30. rujna 2015. primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju redoslijed uračunavanja naplate prema kojima se ako dužnik pored glavnice i kamate od primljenih uplata podmiruju prvo dospjele nenaplaćene kamate, a tek potom se umanjuje glavnica.

16.3. Dakle, u svom dodatnom financijskom vještačenju vještak je naveo da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila tada slijedi da razlika obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita (od 1. svibnja 2006. do 30. rujna 2015.) iznosi ukupno 2.963,26 CHF, odnosno 1.828,32 eura te da razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate – na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, za razdoblje do dana dospijeća prve obveze do konverzije ukupno iznosi 37.086,60 kuna odnosno 4.922,24 eura, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015. i nakon uračunavanja efekata konverzije tj. preplate u iznosu od 8.998,14 kuna, preostala razlika koja se odnosi na manje priznati iznos preplate sa danom 30. rujna 2015. iznosi 63.784,14 kuna od čega na glavnicu otpada 50.862,10 kuna, i na dospjele zatezne kamate iznos od 12.922,04 kune, odnosno 8.465,61 eura.

16.4. Saslušan na glavnoj raspravi radi usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja – predstavnik Ručević vještačenja d.o.o., NŠ, iskazao je da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja u pisanom obliku, a dodatno je iskazao da u odnosu na ukidno rješenje drugostupanjskog suda valja reći da su iste činjenice iz točke 14.2. i 17. obrazloženja iste drugostupanjske odluke već sadržane u njegovom osnovnom i dodatnom nalazu i mišljenju u ovom predmetu. Navedeni iznosi zateznih kamata nalaze se u rekapitulaciji na kraju Tabele 1 a iz dodatnog pisanog nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu (pod br. 2. i 4.).

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da je financijski vještak na temelju raspoložive financijske dokumentacije stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a obrazložio svoj nalaz i mišljenje te u dopuni vještačenja argumentirano odgovorio na sve primjedbe tuženika koje prihvaća i ovaj sud.

17.1. Kako razlika glavnice nije bila predmetom ovoga postupka, to sud nije ocjenjivao dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji se odnosi na ovaj vid tražbine.

17.2. Dosuđene zatezne kamate ne odnose se na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Vještačenjem je, naprotiv, utvrđena mjesečna preplate po svakoj od ništetnih odredbi ugovora o kreditu, što je tužiteljica i zatražila. Isto treba razlikovati od tzv. "konverzijske preplate". Kamate na tzv. "konverzijsku preplatu" temelje se na drugoj pravnoj i činjeničnoj osnovi jer se radi o kamati koja nije obuhvaćena obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije. No, obračun bilo kakvih zateznih kamata za razdoblje nakon 30. rujna 2015. nije moguć jer čl. 19. c st. 1. toč. 5. treća alineja ZID ZPK izričito isključuje pravo potrošača na takvu kamatu jer propisuje da na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Iznos tzv. „konverzijske preplate“ (koji nije poznat kao zakonski termin) u cijelosti je iskorišten provođenjem konverzije jer zakonom propisan princip konverzije podrazumijevao je uzimanje u obzir svih uplata obavljenih u razdoblju dok se radilo o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (dakle, onih uplata obavljenih do 30. rujna 2015.) i uračunavanje istih u obvezu po konvertiranom kreditu (s valutnom klauzulom u EUR). Zato je jedina kamata koju je sud mogao dosuditi tužiteljici ona koju je vještak već u ranijim nalazima i mišljenjima izračunao.

17.3. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

17.4. Provedenom konverzijom tužiteljica je izjednačena s korisnicima kredita koji su kredit podigli u valuti EUR, a nije stavljena u poziciju u kojoj ima kredit bez valutne klauzule i bez promjene kamatne stope. Obveza restitucije nije obveza koja proizlazi iz pravnog posla, već iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove. Pravo na potpunu restituciju je osnovno potrošačko pravo koje se ne može ograničavati, osim jasnim zakonskim odredbama, koje u konkretnom slučaju ne postoje. Da je zakonodavac smatrao da konverzijom potrošači gube pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to jasno trebao propisati. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer to, dakle, nije bilo propisano bilo kojom odredbom zakona, a u to vrijeme je važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14 i 110/15) to izričito propisivao u čl. 41. st. 1. i 2. Nije se mogao odreći novčane tražbine koja nije bila predmetom konverzije te u nije ni ušla u izračun konverzije.

17.5. Ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u sm islu čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik.

17.6. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužiteljice za taj iznos. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 171. i 172. ZOO -a za isti iznos preplate prvenstveno se umanjuje kamata u apsolutnom iznosu. Iznos preplate (1.194,26 EUR) manji je od zakonskih zateznih kamata u apsolutno izraženom iznosu (1.230,78 + 1.678,53 EUR = 2.909,31 EUR), to razlika apsolutno izraženih zakonskih zateznih kamata i preplate iznosi 1.715,05 EUR. Kad se tome doda iznos manje priznatog iznosa preplate po osnovi obje ništetne odredbe (6.750,56 EUR odnosno 64.784,14 kn), to je tužiteljici dosuđen ukupni iznos od 8.465,61 EUR.

18. Kako se za iznos obuhvaćen dosuđenim dijelom tužbenog zahtjeva bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz tečaj na dan isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a). Na ukupni iznos zateznih kamata na preplaćene iznose (1.715,05 EUR) opravdano nije zatražena zakonska zatezna kamata budući da sve dok glavnica nije plaćena, tužiteljica ne bi imala ni pravo na procesnu kamatu na apsolutno izraženi iznos zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po obje ništetne ugovorne odredbe.

18.1. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 i 107/25). Zbog odbijanja dijela deklaratornih zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, a kondemnatorni zahtjev osnovan je u cijelosti te je tužiteljici dosuđen parnični trošak u cijelosti.

20. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 – 100 bodova), zastupanja na ročištima 21. siječnja 2020., 17. listopada 2023., 10. listopada 2024. i 21. travnja 2026 . (tbr. 9/1 - 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 7. siječnja 2020., 28. svibnja 2020., 4. studenoga 2021., 21. studenoga 2023. (tbr. 8/1 – 100 bodova), kao i sastav podnesaka 16. rujna 2024. (tbr. 8/3 – 50 bodova) i 12. studenoga 2024. (tbr. 8/4 – 25 bodova) što iznosi ukupno 975,00 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR trošak iznosi 1.950,00 EUR. PDV na taj iznos jest 487,50 EUR, što ukupno daje iznos od 2.437,50 EUR.

20.1. Također joj je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR i 199,08 EUR te 150,31 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 149,45 EUR, dok joj pristojbena obveza na presudu nije nastala jer je u to vrijeme tužiteljica kao potrošač bila već oslobođena ove obveze po zakonu. Zato zbroj ovih iznosa daje 3.201,79 EUR.

21. Trošak sastava podnesaka od 14. lipnja 2019. i 30. siječnja 2020. nije priznat tužiteljici kao neophodan trošak jer je plaćanje troškova i pristojbi vidljivo u evidencijama ovoga suda, a uz potvrde o uplati, nije bilo potrebno sastavljati posebne podneske.

22. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022) koje teku od presuđenja do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 27. svibnja 2026.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda Županijskom sudu u Šibeniku. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Ksenija Kantura, Zabok

2. Odvj. Sanja Porobija, Zagreb

3. eOglasna ploča suda