REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-1851/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužitelja ČH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlić & Poparić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 25. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Anitu Kaurinović, odvjetnicu u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlić & Poparić j.t.d. u Zagrebu, te zamjenika punomoćnika tuženika Bornu Kusteca, odvjetnika u OD Porobija & Porobija u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 81/15, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu ZPP), 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 23 st. 1 toč. C. Ugovora o namjenskom kreditu, potpisanog dana 22. kolovoza 2007. od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, te LH, kao založnog dužnika, koji je 30. kolovoza 2007. potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Gordane Frković, pod brojem: OV-30497/2007, a koja glasi: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 270,43 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 31. listopada 2014. do isplate, prema stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 nadoknaditi tužitelju ČH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] parnične troškove u iznosu od 744,14 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 27. svibnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi u navodi da su 22. kolovoza 2007. tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita, te LH, kao založni dužnik, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, koji je solemniziran 30. kolovoza 2007. od strane javnog bilježnika Gordane Frković, pod posl. brojem: OV-30497/2007 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Sukladno odredbi čl. 23. st. 1 toč. C) Ugovora o kreditu određeno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Tužitelj je otplatio navedeni kredit prijevremenom jednokratnom uplatom dana 30. listopada 2014. godine, plativši tuženiku jednokratnu naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 2.037,57 kn. Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio tužitelju plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Nadalje, temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik je bio ovlašten svojim aktom odrediti iznos naknade za prijevremenu otplatu, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužitelj na bilo koji način bio upoznat s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika, koja dokumentacija mu nije nikada dostavljena, niti dana na uvid od strane tuženika, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je protivno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača). S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika povrat isplaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 270,43 EUR/2.037,57 kn, sa zateznim kamatama od dana 31. listopada 2014. godine do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za prijevremenu otplatu u ukupnom iznosu od 270,43 EUR naplaćena 30. listopada 2014., znači skoro 10 godina prije podnošenja ove tužbe. Naime, tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljeve zahtjeve za isplatu po osnovi naplaćene naknade. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

3. Sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kredit (list 6-13), otplatni plan (list 14- 23), Potvrdu od 22. svibnja 2023. (list 24), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Silvije Andrašek Drvenkar od 25. siječnja 2025. (list 141-143), pročitana je izjava tužitelja (190-191).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, založni dužnik LH i tuženik kao kreditor 22. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, potpisanog dana 22. kolovoza 2007. koji je dana 30. kolovoza 2007. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Gordane Frković, pod brojem: OV-30497/2007,

- da je sukladno odredbi čl. 23. st. 1 toč. C. Ugovora o kreditu određeno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate;

-da je tužitelj otplatio navedeni kredit prijevremenom jednokratnom uplatom 30. listopada 2014., plativši tuženiku jednokratnu naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 2.037,57 kn (potvrda od 22. svibnja 2023.)

6. Sporno je: je li nastupila zastara, je li odredba čl. 23 st. 1 toč. C) Ugovora o namjenskom kreditu o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita ništetna odnosno je li tuženik temeljem takve odredbe stekao bez osnove iznos od 270,43 EUR zajedno s kamatama koje teku od dana plaćanja do isplate.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO -a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.

7.6. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 14. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.

Osnova

8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž - 6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

8.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev - 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

9. Iz izjave tužitelja proizlazi da je podigao namjenski kredit u svrhu kupnje adaptacije kuće, dok je založno pravo za iznos kredita od 81.600,00 CHF banka tuženika upisana na nekretninu u vlasništvu LH kao založnog dužnika. Nekretninu koju je adaptirao ovim kreditom koristi isključivo u privatne svrhe, stanovanje s obitelji, u vrijeme podizanja i otplate kredita nije bio privatni poduzetnik niti obrtnik. Ugovor je bio takav kakav je, o visini kamatne stope i valuti nije se moglo pregovarati, kredit u valuti CHF mogao je jedino dobiti obzirom na svoja primanja, općenito je poznato da su ti krediti bili povoljniji. Niti u banci niti kod javnog bilježnika nisu ga upozorili da će prilikom konačne otplate kredita morati platiti naknadu. Kredit je prijevremeno otplatio jer mu je rata s 3.000,00 kn porasla na čak 6.000,00 kn.

10.Predmetna odredba čl. 23 st. 1 toč. C. Ugovora protivna je Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o toj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, i jer je prouzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.1. Iz izjave tužitelja proizlazi da nije mogao utjecati na sadržaj čl. 23 st. 1 toč. C. Ugovora o kreditu, te je dakle nesumnjivo tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, pristao je na prethodno sastavljene odredbe ugovora o naknadi prilikom prijevremene otplate, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj te odredbe.

10.2. Činjenica da je jednostrano određenu visinu naknade tužitelj prihvatio ne znači da je ta naknada bila i opravdana, a tuženik u vrijeme sklapanja kredita niti tužitelju, a niti u ovom postupku sudu, nije dokazao na što se ta naknada konkretno odnosi, te kakve je točno konkretne troškove tuženik imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva.

10.4. Nije prihvaćen stav tuženika da je naknada opravdana samo zato jer je valjano ugovorena, jasna ili lako razumljiva, jer je ista protivno stavu tuženika izazvala neravnotežu između stranaka, odnosno bezrazložno obogatila tuženika a da nema nikakvih razumnih razloga i dokaza na što se ista odnosila. Upravo suprotno nema dokaza o bilo kakvih troškovima koji prelaze uobičajeno poslovanje tuženika.

10.5. Nesumnjivo, Ugovor o kreditu, s predmetnom odredbom čl. 23 st. 1 toč. C. ugovora o jednokratnoj naknadi sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj te odredbe, a niti je tužitelju ta naknada bila jasna u smislu da je znao na što se ista odnosi (čl. 269.st.2. ZOO, čl. 81. st.1. ZZP/03) nego je plaćanje naknade jednostrano određeno od strane tuženika vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna, jer tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.Slijedom navedenog, u smislu odredbe čl. 269.st.2. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, odlučeno je kao u izreci, točka I.

Visina

12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

12.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti, te tuženik nije imao pravo naplatiti takvu naknadu, dok tužitelj ima pravo na povrat naknade koju je platio temeljem takve ništetne odredbe.

14. Tuženik je dužan, sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, tužitelju vratiti iznos od 270, 43 EUR na ime navedene naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana 31. listopada 2014. kao slijedećeg dana od dana plaćanja do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a u visini određenoj temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

14.1.Visina naknade proizlazi i iz provedenog vještačenja po vještaku financijske struke Silviji Andrašek Drvenkar od 25. siječnja 2025. a koje sud prihvaća jer je u skladu s materijalnih dokazima u spisu, a i stranke na isti nisu imale primjedbi.

15.Po mišljenju ovog suda, temeljem čl. 1115. ZOO-a tuženik je cijelo vrijeme i prije nego je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost znao da je neopravdano naplatio naknadu prema potrošaču, a da nije imao stvarne troškove koje bi takva naknada opravdavala, te je kredit uvjetovao plaćanjem naknade za obradu, čim je došlo do neravnoteže tužitelja kao slabije stranke, u odnosu na tuženika, stoga je tuženik nepošten od 9. veljače 2026. odnosno od dana plaćanja naknade, od kada teku i zakonske zatezne kamate.

15.1.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka II.

16. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada mu pravo na naknadu troška koji se odnosi na sastav tužbe od dana 13.06.2023. (Tbr. 7/1 OT) od 50,00 Eura, sastav podneska od 14.8.2024. (Tbr. 8/1 OT) 50,00 Eura, pristup ročištu 22.10.2014. (Tbr. 9/1 OT) 50,00 Eura, sastav podneska od 19.11.2024. ( Tbr. 8/1 OT) 50,00 Eura, sastav podneska od 17.2.2025. (Tbr. 8/1 OT) 50,00 Eura, sastav podneska od 25.11.2025. (tbr. 8/1 OT) 50,00 Eura, pristup ročištu 25.3.2026. (Tbr. 9/1 OT) 50,00 Eura, ukupno 350,00 Eura, uvećano za PDV 87,50 Eura, sveukupno 437,50 EUR, sudska pristojba na tužbu od 6,64 EUR, predujam za financijsko vještačenje od 300,00 EUR, sveukupno 744,14 EUR.

16.1.Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama, čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužitelj u postupcima pokrenutim na temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa - tužitelj potrošač. Tužitelj je platio pristojbu na tužbu od 6,64 EUR stoga mu je taj trošak priznat, dok nije obveznik sudske pristojbe na presudu. Također, trošak objave presude nije nastao u trenutku donošenja presude.

16.2.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO -a a teku od 27. svibnja 2026. dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve sukladno čl. 151. st. 3. ZPP. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka III.

U Samoboru, 27. svibnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana