Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21 000 Split

Poslovni broj: P-3065/2016-72

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, sutkinja Antonia Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Doris Košta, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark eGen, OIB: 25376204437, koju zastupa punomoćnica Majda Damjanović, odvjetnica u Čakovcu, radi utvrđenja, nakon održane glavne rasprave zaključene 13. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno s punomoćnicom Doris Koštom, odvjetnicom u Splitu i punomoćnice tuženika Majde Damjanović, odvjetnice u Čakovcu, na ročištu za objavu presude, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Ugovor o jednokratnom kreditu broj 513.325 od 10.03.2004.g. i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19.03.2004.g. a kojeg s sklopili tužitelj ŽA, [adresa], PA, [adresa], i tuženik RAIFFEISENBANK ST. STEFAN-JAGERBERG-WOLFSBERG EGEN, Mureckerstraße 23, 8083 St. Stefan im Rosental, Austrija, ništetan odnosno da ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se brisanje založnog prava upisanog pod brojem Z-3156/04 kod Općinskog suda u Splitu. u korist RAIFFEISENBANK ST. STEFAN-JAGERBERG-WOLFSBERG EGEN Halbenrainer Straße 2, 8490 Bad Radkersburg, Austrija, na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška].

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate. iznosa od 486,26 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan."

II Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Utvrđuje se da Ugovor o jednokratnom kreditu broj 513.325 od 10.03.2004.g. i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19.03.2004.g. a kojeg su sklopili tužitelj ŽA, [adresa], PA, [adresa], i tuženik RAIFFEISENBANK ST. STEFAN-JAGERBERG-WOLFSBERG EGEN, Mureckerstraße 23, 8083 St. Stefan im Rosental, Austrija, nije nastao i da ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate."

r i j e š i o  j e

I Dopušta se objektivna preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 2. veljače 2026.

II Nalaže se tužitelju ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark eGen, OIB: 25376204437 parnične troškove u iznosu 3.250,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. svibnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je sudu podnijela tužbu 7. lipnja 2016. u kojoj navodi da je tužiteljica kao jedan od korisnika i tuženik sklopili ugovor o jednokratnom kreditu broj 513.325 dana 10. ožujka 2004. kojim je tužiteljici i suprugu odobren kredit od 105.000,00 eura radi kupnje i adaptacije kuće Appartmenthaus, te Sporazum o osiguranju novčane tražbine. Tužiteljica u tužbi navodi da neovisno o tome koje se pravo primjenjuje na konkretnom postupak, bilo austrijsko ili hrvatsko da bi predmetni Ugovor bio ništetan. Kao razlog ništetnosti prvenstveno navodi da ugovor ne sadrži podatke koji bi bili potrebni kako bi se mogao identificirati, da odredbe ugovora nisu bile jasne i razumljive tužiteljici kao potrošaču, da potrošač ne može na temelju navedenih kriterija u ugovoru biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze, da solemnizirani akt izvršen po javnom bilježniku ne odgovara uvjetima Zakona o javnom bilježništvu, da ne proizlazi da je javni bilježnik upozorio tužiteljicu na posljedice odredaba i izjava niti da se uvjerio u volju stranaka, budući nije postavljao pitanja vezana za akt, da strankama nisu predočeni Opći uvjeti poslovanja niti su stranke bile upoznate s činjenicom jesu li Opći uvjeti prevedeni na hrvatski jezik i koji je dio ugovora njima reguliran. Predlaže utvrditi ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu broj 513.325 od 10. ožujka 2004. i Sporazum i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. ožujka 2004., odnosno utvrditi da ne proizvodi pravne učinke te da se naloži brisanje založnog prava pod brojem Z-3156/04 na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana u Z. U. [broj ZK uloška].

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor pravomoćno presuđene stvari navodeći kako je o istome već pravomoćno odlučeno u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-91/14, nadalje kako su stranke ugovorile primjenu Austrijskog prava kao mjerodavnog prava na konkretan ugovor, istaknuo je da se ne radi o potrošačkom Ugovoru nego poduzetničkom ističući kako je kredit podignut radi dovršetka kuće s apartmanima koja se koristi isključivo za iznajmljivanje, odnosno obavljanje turističke djelatnosti. Istaknuo je da je Sporazum o osiguranju novčane tražbine javnobilježnički akt kojeg je sam javni bilježnik sastavio, da su ga stranke u njegovoj nazočnosti potpisale te da udovoljava svim pretpostavkama ovršnosti javnobilježničkih akata sadržanim u zakonu o javnom bilježništvu. Predložio je prvenstveno tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u cijelosti.

3. Podneskom od 2. veljače 2026., nakon zaključenja prethodnog postupka, tužiteljica je objektivno preinačila tužbeni zahtjev, odnosno izvršila objektivnu kumulaciju tužbenog zahtjeva, na način da je pored postojećeg glavnog tužbenog zahtjeva istaknula i podredni tužbeni zahtjev kojim predlaže sudu utvrditi da Ugovor o jednokratnom kreditu broj 513.325 od 10. ožujka 2004. i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. ožujka 2004. nije nastao i da ne proizvodi pravne učinke, a sve iz razloga jer korisnicima kredita nije isplaćen kredit u cijelosti, a osim toga da je ugovor trebao biti potpisan zajednički od dviju ovlaštenih osoba tuženika, dok je nesporno da je u ovom slučaju potpis druge osobe izostao, stoga tužiteljica smatra da predmetni ugovor nikada nije nastao, a ne nastanak ugovora da predstavlja prethodno i pravno pitanje u odnosu na ništetnost, jer isključuje postojanje ugovora kao izbora prava i obveza među strankama.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva isticanjem podrednog tužbenog zahtjeva.

5. Preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, koju tužitelj može podnijeti do zaključenja prethodnog postupka, a sud može dopustiti i nakon toga ako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, čak i protivno protivljenju tuženika (članak 190. i 191. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

6. Sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanja postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti (st. 2. istog članka).

7. Preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sastoji se u izmijenjenom sadržaju tužbenog zahtjeva na način da se uz postojeći dodaje i novi tužbeni zahtjev, iako ovakva promjena nije preinaka u užem smislu riječi jer prvobitni tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen, odredba članka 191. stavka 1. ZPP i ovakvu promjenu podvrgava režimu preinake tužbe.

8. Sud je ovakvu preinaku učinjenu od strane tužiteljice prihvatio budući je smatrao da je svrsishodna za konačno rješavanje spora između parničnih stranaka, a osim toga nije se povrijedilo načelo ekonomičnosti postupka, jer zbog isticanja podrednog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni i novi troškovi ovog parničnog postupka, a osim toga nisu ni izvođeni daljnji dokazi pored već iznesenih u ovom postupku.

9. Stoga je prihvaćena objektivna preinaka isticanjem podrednog tužbenog zahtjeva, a kako je odlučeno pod točkom I ovog rješenja.

10. U ovoj pravoj stvari je raspravnim rješenjem poslovni broj P-3065/2016 od 15. studenoga 2023. utvrđen prekid postupka u odnosu na ranijeg tuženika Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen te je istim rješenjem nastavljen postupak u osnosu na novog tuženika Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark eGen, OIB: 25376204437, a budući je prethodno društvo pripojeno novom.

11. Prvenstveno je za otkloniti tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari.

12. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor pravomoćno presuđene stvari, smatrajući da je u postupku ovog suda poslovni broj Po-91/14 (potvrđena odluka Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-1742/15 od 26. studenoga 2015.) već pravomoćno odlučeno o onome o čemu se odlučuje u ovoj parnici, dok je podneskom od 19. siječnja 2024. proširio svoj prigovor pravomoćno presuđene stvari u odnosu na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-6251/17 od 20. svibnja 2022., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 3424/2022 od 30. listopada 2023.

13. Čitanjem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 6251/2017 od 20. svibnja 2022., potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3424/2022 od 30. listopada 2023. utvrđeno je da je u tom postupku tužiteljica ŽA podnijela tužbu protiv 1. tuženika MA i 2. tuženika Raiffeisenbank St. Stefan— ŽWolfsber e Gen, da je predmet spora utvrđenje ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu zaključen 19. ožujka 2004. između 2. tuženika kao kreditora i tužitelja, te Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava solemniziran po javnom bilježniku Bošku Jurišiću iz Solina, pod brojem OU -106/04 dana 19.ožujka 2004. te da se utvrdi ništavim upis zasnivanja založnog prava na nekretnini z.k tijelo čest. zem [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], kojim je izvršen temeljem citiranog Sporazuma. Nadalje, da se utvrdi ništavim upis prava vlasništva u korist 1. tuženika te dozvoli uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja (prije provođenja rješenja o dosudi) te izvrši upis na ime PA i ŽA, svakog za po ½ dijela.

14. Čitanjem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-91/14 (potvrđena odluka Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-1742/15 od 26. studenoga 2015.) utvrđeno je da je taj postupka pokrenut po tužbi tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Raiffeisenbank st. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o jednokratnom kreditu.

15. Odredbom članka 333. stavka 2. ZPP propisano je da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, te ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

16. Presuđena stvar postoji samo ako su kumulativno ispunjene pretpostavke subjektivnog identiteta stranaka, objektivnog identiteta tužbenog zahtjeva te identiteta činjenične osnove tužbe.

17. U navedenom postupku ovog suda poslovni broj Po-91/14 položaj tužitelja nije imala ovdje tužiteljica već PA, koji je bio također korisnik predmetnog Ugovora o jednokratnom kreditu i OA, založni dužnik, dok u postupku P- 6251/2017, položaj tuženika je pored ovdje tužene imala i druga osoba, pa je evidentno da između ove parnice i parnica na koje se poziva tužena kada ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari, ne postoji u cijelosti isti subjektivni identitet stranaka spora.

18. Nadalje, kad bi taj subjektivni identitet djelomično i postojao glede parnice P- 6251/2017, osnovano tužitelji upiru da između ove parnice i postupka koji su se vodili prethodno ne postoji objektivni identitet spora.

19. Kod ocjene objektivnog identiteta spora treba imati na umu da je pravomoćnost ograničena istovjetnošću presuđenog pravnog odnosa, a pravni je odnos istovjetan kada se iz iste osnove među istim strankama postavlja isti zahtjev. Pri tom se pod osnovom razumijeva skup činjenica iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev. Dakle, da bi se utvrdila istovjetnost tužbenog zahtjeva, potrebno je da su zahtjev o kojem je već pravomoćno odlučeno i zahtjev istaknut u novopokrenutoj parnici ne samo sadržajno isti već je nužno da se oni temelje na identičnoj činjeničnoj osnovi.

20. Naime, oba postupka kao i oba tiču se istog ugovora o kreditu, ali razlozi ništetnosti su strukturno i sadržajno drugačiji. Radi se o dva potpuno odvojena skupa odlučnih činjenica koji ne dijele isti činjenični kompleks, postupak pod poslovnim brojem P-6251/2017 se tiče formalnih pretpostavki nastanka ugovora i ovlaštenja za zastupanje, a drugi se tiče sadržajne transparentnosti i poštenosti ugovornih odredbi prema potrošaču. Pravomoćna presuda u tom postupku nije ni dotakla pitanje informiranosti i zaštite tužiteljice kao potrošača, pa se ne može smatrati da je to pitanje konzumirano njezinom pravomoćnošću.

21. Stoga je prigovor pravomoćno presuđene stvari valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

22. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o jednokratnom kreditu broj 513.325, sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj OU:106/04, obrtnice broj [broj obrtnice], potvrde Adriatic Travel d.o.o. Split, ugovora o kreditu broj 60-06-58477-2, zahtjeva za predmetni kredit, ovjerenog prijevoda općih uvjeta poslovanja tuženika, zemljišnoknjižnog izvatka za čest. zem. [katastarska čestica] upisano u Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], ovjerenog prijevoda izvatka iz sudskog registra za tuženika.

22.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ĐA budući se u nekoliko navrata dostavnica za istog vraćala sudu s naznakom "nepoznat".

22.2. Jednako tako sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da se u daljnjem tijeku postupka od tuženika zatraži dostaviti izvornik predmetnog ugovora, kao ni prijedlozi tužiteljice za izvođenjem dokaza čitanjem isprava predloženih podneskom od 25. veljače 2026 budući su ti dokazi predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužiteljica nije sudu dala jasne i nedvojbene činjenice zbog kojih nije prethodno mogla predložiti izvođenje tih dokaza.

23. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu od dana 10. ožujka 2004. broj 513.325 od 10. ožujka 2004., a koji je zaključen i osiguran Sporazumom radi osiguranje novčane tražbine založnog prava solemniziran i potvrđen po javno bilježniku Bošku Jurišiću iz Solina, Kralja Zvonimira 85, pod poslovnim brojem UO 106/04 od 19. ožujka 2004. godine, a na temelju čega su uknjiženi tereti upisani pod poslovni brojem Z-3156/04, te da se utvrdi da ne proizvode pravne učinke, te zahtjev za brisanjem upisanih tereta temeljem sporazuma i kredita opisanih u točci 1. ove presude i to nad nekretninama opisanim u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu, kao čest. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

24. Također je predmet postupka i podredni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da Ugovor o jednokratnom kreditu od dana 10. ožujka 2004. broj 513.325 od 10. ožujka 2004., a koji je zaključen i osiguran Sporazumom radi osiguranje novčane tražbine založnog prava solemniziran i potvrđen po javno bilježniku Bošku Jurišiću iz Solina, Kralja Zvonimira 85, pod poslovnim brojem UO 106/04 od 19. ožujka 2004. godine, nisu nastali i ne proizvode pravne učinke.

25. Među strankama nije sporno sklapanje Ugovora o jednokratnom kreditu br. 513.325 od 10. ožujka 2004., te Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini Javnog bilježnika Boško Jurišić Solin, Kralja Zvonimira 85, posl. br. OU:106/04 od 19. ožujka 2004.

26. Kao sporno u postupku je trebalo utvrditi jeli Ugovor o jednokratnom kreditu br. 513.325 od 10. ožujka 2004., te Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini Javnog bilježnika Boško Jurišić Solin, Kralja Zvonimira 85, posl. br. OU:106/04 od 19. ožujka 2004. ništetan, kao i to jeli proizvodi pravne učinke.

27. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. ZPP sud je utvrdio da glavni i podredni tužbenih zahtjevi nisu osnovani.

28. Iz iskaza svjedokinje CA, proizlazi da je ona također imala ugovor o kreditu sklopljen u Austriji te joj je tužiteljica jedne prigode dala određeni iznos novca, misli da se radilo o 30.000,00 eura, da joj uplati rate kredita u Austriji kada je išla uplatiti i svoj kredit kojeg je imala u Austriji. Ovaj iznos novca predala je posrednici koja se zvala AA. Ne mogu se sjetiti kada je to točno bilo, mogu reći da znam da 3.000,00 eura nije odmah plaćeno. Istaknula je da ona nije bila posrednik banke, poznaje ĐA.

29. Iz iskaza tužiteljice ŽA proizlazi da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora prije potpisa ugovora da nije pročitala predmetni ugovor jer nije imala vremena za čitati ga budući ih je kod javnog bilježnika kada su došli potpisati ugovor 19. ožujka 2004. dočekalo 6 primjeraka ugovora, a bilo je pred kraj radnog vremena. VA da je za javnog bilježnika Jurišića prevodio tuženikovu dokumentaciju. Javni bilježnik im je rekao potpišite, te nije dopustio da pročitaju ugovor zbog kraja radnog vremena. Nisu im dala posebna objašnjenja unaprijed je bilo pripremljeno, kredit da je bio potreban da da riješi stambeno pitanje i zatvori kredit prije podignut u Splitskoj banci d.d., ona i suprug da se nisu bavili iznajmljivanjem ali svekrva da je, da su u Splitskoj banci podigli turistički kredit da bi svekrva u dogledno vrijeme sredila sobe koje je iznajmljivala godinama prije. Dostavljali su tuženiku sve što je tadašnji zastupnik po zakonu tražio putem posrednika ĐA i CA, a u Slatinama da su potpisali bjanko zahtjev za kredit, tada ih je zz EA pitao koliki nam kredit treba, oni su rekli 100.000,00 eura, a on je kasnije naknadno u ugovoru nadopisao da je kredit potreban za kupnju kuće, apartmana i zatvaranja kredita u Splitskoj banci.

30. Iz iskaza zastupnika po zakonu HA, proizlazi da nije bio zaposlen kod tuženika u vrijeme spornog ugovora, ali je postupak odobravanja i potpisivanja ugovora o kreditu u banci uvijek isti, zaprima se zahtjev za kredit, dodjeljuje se u obradu referentu u banci, prikuplja se neophodna dokumentacija radi procjene boniteta te informacije o sigurnostima kao npr. procjena nekretnine, nakon toga se vrši obrada te se kredit odobrava ili ne, u konkretnom predmetu prema stanju kreditnog spisa i informacija iz računarskog sustava , sva ta procedura ispoštivana je u potpunosti. Ugovor o kreditu potpisuju uvijek dvojica direktora banke, zastupnik po zakonu, uvijek potpisuju dvojica jer je to međusobna kontrola i interna procedura, da jedan direktor nije sam ovlašten zastupati banku prilikom potpisivanja ugovora odgovara da nije. Da banka nikada nije imala zaključene ugovore o posredovanju za pružanje kreditnih usluga na području RH niti je bilo ikakve isplate posrednicima. Na daljnje pitanje je li banka sukladno austrijskim propisima bila i sada je li ovlaštena davati kredite stranim državljanima odgovara da naravno da jest. Upitan je li banka imala odobrenje za davanje kredita u RH odgovara da ne, poslovali su isključivo na području Austrije i radi se o stranim državljanima koji su u sjedištu banke u Austriji uzimali kredite. Isto tako da prema stanju spisa i dostavljenoj dokumentaciji proizlazi da je predmetni kredit djelomično korišten za zatvaranje kredita u Splitskoj banci, a djelomično za dovršetak izgradnje apartmana za iznajmljivanje i da je to bio poduzetnički kredit. Upitan koji iznos kredita je isplaćen strankama odgovara da je isplaćeno 105.000 EUR, umanjen za troškove obrade, dakle oko 100.000 EUR, time da od početka stranke nisu poštivale svoje ugovorne obveze pa je prva uplata bila 2006., a ukupno je otplaćeno 33.000,00 eura.

31. Čitanjem Ugovora o jednokratnom kreditu sud je utvrdio da su stranke ugovora PA i ŽA, kao zajmoprimci s jedne strane, te s druge strane Raiffeisenbank St Stefan-Jagerberg-Wolfsberg, u ovom predmetu prednik tuženika, kao vjerovnik. Dalje je utvrđeno da je ugovor zaključen dana 10. ožujka 2004. u St Stefanu, te da isti sadrži uredne potpise PA, ŽA, te pečat tuženika i potpis ovlaštene osobe tuženika.

32. Čitanjem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sud je utvrdio da su dana 19. ožujka 2004. u ured javnog bilježnika Boška Jurišića u Solinu pristupili VA kao punomoćnik Raiffeisenbank St Stefan-Jagerberg-Wolfsberg, dakle prednika tuženika u ovom postupku, u svojstvu vjerovnika, s jedne strane, te s druge strane PA, u svojstvu dužnika, založnog dužnika i protivnika osiguranja, zatim ŽA u svojstvu dužnika i protivnika osiguranja i OA u svojstvu založnog jamca i protivnika osiguranja, te da su tom prilikom izrazili želju da u nazočnosti javnog bilježnika zaključe ugovor o jednokratnom kreditu. Dalje je utvrđeno da su stranke tom prilikom zaključili Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u kojem su stranke suglasno utvrdile da je između Raiffeisenbank St Stefan-Jagerberg-Wolfsberg d.o.o. iz Austrije, kao kreditora i PA i ŽA kao zajmoprimca i dužnika zaključen dana 10.03.2004.g. Ugovor o jednokratnom kreditu broj 513.325 prema kojem je zajmoprimcima-dužnicima odobren kredit u iznosu od 105,000,00 € na rok od 30 ½ godišnjih paušalnih obroka, svaki u iznosu od 6.000,00 € sa godišnjom kamatnom stopom od 7,5%, zateznom kamatom od 5% godišnje, te troškovima obrade kredita. Također, čl. 1 javni bilježnik je potvrdio da je OA u njegovoj nazočnosti potpisala Ugovor o jamstvu koji se nalazi u prilogu Sporazuma.

33. Čitanjem rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 7. studenoga 2003. proizlazi da je PA (jedan od korisnika predmetnog kredita), 7. studenoga 2003. upisao novi obrt u Obrtni registar, a kao djelatnost obrta naveo Apartmani, a jednako tako čitanjem Obrtnice broj [broj obrtnice] proizlazi da je kao vlasnik obrta naveden PA za ugostiteljski obrt " [obrt] "5 R" Tihomir Rogić, Slatine. Čitanjem potvrde Adriatic Travela proizlazi da je PA ostvario točno taksativno navedenu dobit od iznajmljivanja apartmana i soba u razdoblju od 2011. do 2003.

Čitanjem Ugovora o kreditu broj 60-06-58477-2 za unaprjeđenje i razvoj turističke djelatnosti utvrđeno je da su istog 9. travnja 2011. sklopili Splitska banka d.d. kao vjerovnik i PA i ŽA kao dužnici, u iznosu od 16.000,00 DEM.

34. Čitanjem Ugovor o jednokratnom kreditu utvrđeno je da je kao mjesto sklapanja ugovora naveden St. Stefan i. R., slijedom čega proizlazi da je ugovor sklopljen u Republici Austriji, u sjedištu tuženika kao ponuditelja, sve sukladno članku 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO), gdje tuženik ima ovlaštenje obavljati kreditne poslove temeljem valjanog odobrenja nadležnog austrijskog tijela. Sukladno pak, članku 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 36/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 145/10. i 76/13.) tuzemnim primateljima kredita izričito je dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama.

35. Prema shvaćanju ovog suda sporni ugovor o jednokratnom kreditu zaključen je u Austriji. Kao odlučne činjenice sud je pri tome cijenio da je u rečenom ugovoru navedeno mjesto zaključenja ugovora i to St Stefan, te da je tužiteljica ugovor i potpisala, iz čega proizlazi da je potpisom potvrdila sve navode ugovora, pa tako i mjesto zaključena ugovora. Također, kao odlučne činjenice sud je cijenio i činjenicu da je tužiteljica, u čl. 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine potvrdila da je upravo ona potpisala navedeni Ugovor o jednokratnom kreditu, te da je u iskazu danom u postupku Po-91/14 potvrdila da je fizički boravila u [adresa], te da je tom prilikom i stavljala potpise na različite dokumente.

36. Slijedom navedenog, za navesti da se na cjelokupan odnos između parničnih stranaka primjenjuju odredbe materijalnog prava Republike Austrije, te da nije bilo zapreke da tuženik zaključi ugovor o kreditu s tužiteljima kao hrvatskim državljanima u Republici Austriji.

37. Sklapanje Ugovora o davanju kredita dopušteno je u svim zakonodavstvima zemalja članica Europske unije, pa tako i prema austrijskom pravu, time da je zaključenje takvih ugovora o kreditu nedvojbeno dopušteno i u Republici Hrvatskoj. Naime, u trenutku zaključenja pravnog posla među strankama nije postojala potreba za izdavanjem odobrenja HNB za zaključenje ugovora o kreditu između banke koja ima sjedište na području Republike Austrije s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita, niti odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj. To ne proizlazi niti iz odredbi Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.) niti Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" br. 117/08.,74/09., 153/09., 108/12. i 54/13.). Jednako stajalište zauzeto je i u Zaključcima sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12 . travnja 2016.

38. Razmatrajući valjanost ugovora prema mjerodavnom pravu sud se prvenstveno fokusirao na odredbe Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811.g., a koji je i danas na snazi (u daljnjem tekstu OGZ). Prema stajalištu predmetni ugovor o kreditu nije ništetan na temelju bilo kojeg paragrafa OGZ-a, a posebno ne na temelju paragrafa 879. OGZ-a. U čl. 879. OGZ-a propisano je kako je ugovor koji je protivan zakonskoj zabrani ili običajima ništav.

39. Međutim, iz provedenog dokaznog postupka temeljem činjeničnih navoda tužitelja u ovom predmetu sud nije utvrdio da bi predmetni ugovori bili sklopljeni protivno dobrim običajima i to na način da bi tuženik prilikom zaključenja istih koristio nepoštenu poslovnu praksu, odnosno da bi na njegov nagovor tužiteljica potpisala ugovor. Navedeno ne proizlazi niti iz jednog dokaza koji je sud proveo tijekom postupku, nego je sud naprotiv utvrdio da je tužiteljica bila upoznata sa svim podacima koji su bili potrebni za stupanje u ugovorni odnos s tuženikom. U predmetnom ugovoru su sadržane odredbe o kamatnoj stopi, zatim o troškovima kredita, visini i broju paušalnih obroka i ukupnom iznosu za platiti. Ugovor u odjeljku "Predmet kredita i uvjeti" ima naznačenu kamatnu stopu, zatim stopu zatezne kamate, postotak jednokratne naknade za obradu kredita, troškove, rokove i način otplate, dospijeće i visinu rata. Predmetni ugovor sadržava potrebne informacije vezane na visinu kredita, zatim kamatne stope, troškove kredita, visinu i dospijeće pojedinih rata, te vezano za pravo na odustanak korisnika kredita i vezano za moguće posljedice zakašnjenja korisnika kredita, a i tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da im je bilo koja od potrebnih informacija prije sklapanja predmetnog pravnog posla bila uskraćena ili nepoznata. Tužiteljica tijekom postupka nije dokazala niti da bi tuženik iskoristio lakoumnost, nepriliku, slaboumnost, neiskustvo ili duševno stanje tužitelja i predmetnim ugovorom o kreditu ugovorio za sebe imovinsku vrijednost koja je u očitom nerazmjeru s vrijednošću činidbe. Također je utvrđeno da je tuženik u to vrijeme za tužiteljicu imao povoljnije uvjete za kredit od onih koje su tada imale banke na području Republike Hrvatske. Iz provedenog postupka također prema stajalištu suda proizlazi da je tužiteljica slobodno, određeno, ozbiljno i razumljivo izrazila volju za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu i da se nije nalazila u zabludi koja se odnosi na glavnu stvar ugovora o kreditu, a sve u smislu odredbi čl. 869. do 871. OGZ-a. Također iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu prema shvaćanju suda proizlazi da je činidba tužitelja moguća i dopuštena, a sve u smislu odredbe čl. 878. OGZ-a. Dakle, prema shvaćanju suda predmetni ugovor o kreditu sadržava sve zakonom propisane uvjete za valjanost. U predmetnom ugovoru o kreditu je ugovorena zatezna kamata od 5% godišnje, i ugovorena kamata od 7,5 % godišnje i prema čl. 1000. st. 2. OGZ-a vjerovnik novčane tražbine može zatražiti kamate na kamate kada je to izričito ugovoreno. Nadalje, vezano za odredbu čl. 879. OGZ-a, valja reći da je s obzirom da je Vrhovni sud Republike Austrije od 1968. godine u svojoj odluci izrekao, kako ne proizlazi nevaljanost sporazuma oko kamata i same visine ugovorene kamatne stope koja u tom slučaju iznosila 36% godišnje, a u konkretnom slučaju je ugovorom o kreditu ugovorena kamata u visini od 7,5% godišnje. Isto tako prema odredbama mjerodavnog austrijskog prava dozvoljeno je obračunavati kamate na kamatu sukladno odredbi čl. 1000. st. 2. OGZ-a.

40. Ovaj sud je imao u vidu i odredbu članka 4. Zakona o zaštiti potrošača, važećeg u vrijeme sklapanja spornog ugovora (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP) koja određuje da izborom stranog prava kao mjerodavnog prava, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po tom Zakonu ili drugom zakonu kojim se uređuju pojedini aspekti zaštite potrošača.

41. Međutim, tužbenim zahtjevom tužiteljica ne traži utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe, već ništetnosti cijelog ugovora. Predmet zaštite po ZZP-u je zaštita od nepoštenih odredbi. Naime, prema tome Zakonu predmet kontrole nije ugovor u cjelini, već pojedina odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i tu zaštitu uživa potrošač. Tužiteljica nije dokazala da je potrošač u smislu tog Zakona, a to je njezin teret dokaza. Ona niti ne tvrdi koje to točno odredbe nisu poštene u smislu tog Zakona i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, iako sud po službenoj dužnosti pazi na nepoštenost odredbi potrošačkog ugovora, Sud se izjasnio o dosegu te kontrole na način da je obvezno ispitivanje koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti ograničeno raspoloživošću elemenata te granicama predmeta spora (Predmet C-511/17, P).

42. Djelotvornost zaštite koju bi sud trebao dodijeliti potrošaču intervencijom po službenoj dužnosti ne može dovesti do toga da se prekorače granice predmeta spora koje su određene zahtjevom stranaka s obzirom na razloge na koje se one pozivaju. Tako je u toj odluci rečeno da sud nije obvezan proširiti spor izvan zahtjeva i razloga koji su mu izneseni na način da pojedinačno analizira sve ostale odredbe ugovora od kojih su samo neke predmet tužbe koja mu je podnesena, kako bi provjerio njihovu eventualnu nepoštenost, jer da nacionalni sud nije obvezan pojedinačno i po službenoj dužnosti ispitivati ugovorne odredbe koje potrošač nije osporavao kako bi provjerio mogu li se one smatrati nepoštenima, nego treba ispitati samo one odredbe koje su povezane s predmetom spora kako su ga odredile stranke.

43. Tužiteljica nije tvrdila da bi pojedine odredbe u tom smislu bile nepoštene određeno, već samo ističe da se o odredbama nije pregovaralo te da im nisu uručeni opći uvjeti ne navodeći koje nejasnoće su u pogledu pojedinih odredbi postojale, a koje je trebalo otkloniti odnosno o istima pregovarati.

44. Slijedom navedenog, a budući da Ugovor o kreditu nije ništetan, iz razloga koje ističe tužiteljica, to nije ništetan ni Sporazum o osiguranju tražbine. Stoga je valjalo odbiti glavni tužbeni zahtjev, odnosno odlučiti kao u izreci pod točkom I.

45. Tužiteljica traži i brisanje upisanog založnog prava na temelju predmetnog Ugovora o kreditu koji je zalog upisan na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, ovaj sud smatra da je isti valjana osnova za uknjižbu založnog prava na predmetnoj nekretnini. Naime, isti predstavlja javnobilježnički akt u smislu odredbi čl. 53. ZJB, te ovdje valja uzeti u obzir i odredbu čl. 54. st. 2. ZJB koja propisuje da se na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišno pravo, može neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obveznik izričito na to pristao u tom aktu. Iz sadržaja Ugovora o kreditu vidljivo je da akt sadrži o ovlast da se osnuje založno pravo za korist tuženika i to za njegovu tražbinu koja se sastoji od glavnice, kamata, zateznih kamata i nastalih troškova i troškova koji će nastati krivnjom korisnika kredita i da založni dužnik izričito na to pristao u spomenutom javnobilježničkom aktu. Zbog toga po ocjeni ovog suda, a temeljem odredbe čl. 54. st. 2. ZJV, ova isprava koja predstavlja javnobilježnički akt, jest isprava na temelju koje se u smislu odredbe čl. 43. i 108. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, – dalje ZZK) mogla izvršiti uknjižba založnog prava na predmetnoj nekretnini.

46. Podrednim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži od suda utvrditi da predmetni ugovor i sporazum nisu nastali i da ne proizvode pravne učinke, a iz razloga da Ugovor o jednokratnom kreditu nije potpisan od strane dvojice zastupnika po zakonu tuženika i iz razloga da kredit ne bi bio u cijelosti isplaćen.

47. U postupku je, čitanjem predmetnog Ugovora, utvrđeno da je isti u ime banke prednika tuženika potpisan od strane jednog člana trgovačkog društva. Čitanjem izvatka iz sudskog registra tuženika (list spisa 189) proizlazi da društvo zastupaju dva člana uprave zajednički ili putem jednog člana uprave zajedno s jednim skupnim prokuristom ili putem dva skupna prokurista zajednički.

48. Prema shvaćanju ovog suda eventualan nedostatak u zastupanju tuženika odnosno prednika tuženika, naknadno je konvalidiran, odnosno, odobren faktičnim izvršavanjem ugovora od strane banke i druge ugovorne strane, odnosno činjenicom da je banka svojim ponašanjem prihvatila učinke ugovora. Austrijsko pravo poznaje načelo zaštite povjerenja u pravnom prometu i naknadnog odobrenja poslova sklopljenih bez pune ovlasti.

49. Odredbom § 1016 Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch, temeljnog austrijskog općeg građanskog zakonika, koji je stupio na snagu 1812. godine, propisan je institut naknadnog odobrenja, gdje zastupanog, u konkretnom slučaju tuženika, ne obvezuje posao sklopljen bez ovlasti ili uz prekoračenje ovlasti, osim ako ga naknadno odobri ili se koristi stečenom korišću.

50. Jednak tako sudska relevantna praksa u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-220/2022-5 iznosi pravno shvaćanje kako "naknadno odobrenje ugovora može biti učinjeno ne samo izrijekom već i konkludentnim radnjama, dakle, ugovor što ga je neka osoba sklopila kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja može se naknadno odobriti ne samo izričito nego i na drugi način kojim se nedvojbeno može izraziti očitovanje volje (npr. ispunjenjem obveze iz ugovora, primanjem ispunjenja ili zastupanjem i slično)"

51. Sudski registar je javna isprava, koja je u vrijeme potpisivanja ugovora morala ili mogla biti poznata strankama predmetnog Ugovora, a iz samog iskaza zastupnika po zakonu tuženika proizlazi da zastupanje po dvjema ovlaštenim osobama služi radi međusobne kontrole. Stoga bi činjenica zastupanja tuženika po jednoj osobi a ne dvije, kako proizlazi iz sudskog registra tuženika, mogla imati eventualnu negativnu posljedicu na tuženika, a nikako tužiteljicu, te bi eventualne posljedice takvog zastupanja mogao snositi isključivo tuženik, a nikako tužiteljica.

52. Jednako tako tužiteljica navodi da ugovor ne proizvodi pravne učinke, jer da iznos kredita nije isplaćen u cijelosti, pritom se osvrće na iskaz zastupnika tuženika po zakonu u kojem je isti naveo da je korisnicima kredita isplaćeno 105.000,00 eura, umanjen za troškove obrade, dakle oko 100.000,00 eura. Ugovoreni iznos kredita od 105.000,00 eura predstavlja iznos koji je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici. Stoga u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi postojao "neisplaćeni dio kredita", već se radi o razlici o unaprijed ugovorenim troškovima obrade koji su dospjeli u trenutku isplate i koji su namireni kompenzacijom s tužiteljičinom tražbinom na isplatu. Kompenzacijom dviju međusobnih novčanih tražbina tužiteljica je primila 100.000,00 eura, a tuženik je naplatio dospjele troškove. Time je tuženikova obveza isplate kredita u cijelosti izvršena.

53. Sukladno članka 323. stavka 1. ZOO, čak i kada bi odredba o troškovima obrade bila ništetna, to ne bi uzrokovalo ništetnost cijelog ugovora, budući da ugovor može opstati bez te odredbe. Pravna posljedica ništetnosti odredbe o troškovima bila bi isključivo povrat naplaćenog iznosa, a ne prestanak pravnih učinaka cijelog ugovora (pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 1068/2023-2 od 18. ožujka 2025.)

54. Konačno, imajući u vidu da je ugovor izvršen, kreditna sredstva isplaćena, zasnovano sredstvo osiguranja založnim pravom na predmet na nekretnini ovaj sud je shvaćanja da su ugovorne stranke tijekom dugog vremenskog razdoblja postupale kao da ugovor postoji i da proizvodi pravne učinke time su eventualni nedostatci naknadno odobreni konkludentnim radnjama stranaka. Osim toga sud je shvaćanja da je protivno načelu savjesnosti i poštenja i pravne sigurnosti nakon proteka 20 godina od sklapanja i izvršavanja ugovora zahtijevati utvrđenje da ugovor nije nastao i da ne proizvodi pravne učinke, iako su obje ugovorne strane tijekom cijelog razdoblja postupale kao da ugovor postoji i proizvodi pravne učinke.

55. Stoga je sud shvaćanja da predmetni ugovor i sporazum proizvode pravne učinke te da nije osnovan podredni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da ugovor nije nastao i ne proizvodi pravne učinke, pa je isti valjalo odbiti kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude.

56. Za odgovoriti je tužiteljici da u parničnom postupku sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne utvrđuje kaznenu odgovornost sudionika postupka, ako za to nema procesne osnove. Sama tvrdnja o mogućem postojanju elemenata kaznenog djela ne znači automatski postojanje obveze suda na podnošenje kaznene prijave, a prigovor tužiteljice predstavlja njezinu pravnu ocjenu ponašanja stranaka, dok provedeni dokazi ne upućuju na zlouporabu prava u smislu prisilnih propisa niti na okolnosti koje bi zahtijevale postupanje suda izvan granica ovog parničnog postupka.

57. Odluka o zahtjevima stranka na naknadu troškova postupka osniva se na članku 154. stavak 1., članku 155. i članku 164. ZPP-a. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, ovaj sud smatra da tuženiku pripada cjelokupan trošak postupka.

58. S obzirom na vrijednost predmeta spora (6.636,14 eura), odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) i postavljeni zahtjev za naknadu troškova tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

– sastav odgovora na tužbu od 5. lipnja 2016. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 5. veljače 2018. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife),

– sastav podneska od 16. veljače 2018. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife),

– sastav obrazloženog podneska od 28. kolovoza 2018. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 6. rujna 2018. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife),

– sastav obrazloženog podneska od 4. prosinca 2018. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

– sastav podneska od 7. kolovoza 2020. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 29. lipnja 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 5. listopada 2021. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 12. studenoga 2021. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife),

– sastav podneska od 4. siječnja 2023. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 15. studenoga 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

– sastav podneska od 19. siječnja 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 12. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 9. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 13. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

– sastav podneska od 2. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), 59. Dakle tuženiku je trebalo priznati troškove postupka po odvjetničkom zastupanju u iznosu od 2.600,00 eura, te je tom iznosu sukladno odredbi članka 46. tužitelju valjalo na taj iznos obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 25% (650,00 eura), dakle ukupno 3.250,00 eura.

60. Dakle tuženiku je valjalo priznati sveukupno troškove postupka u iznosu od 3.250,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja ove presude do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan a sve imajući na umu načelo ekonomičnosti postupka kao i ocjenu suda kako tuženiku trošak sastava podnesaka od 12. travnja 2021., 29. srpnja 2021., 6. studenoga 2023. i 6. svibnja 2024. nije bio potreban za vođenje ovog postupka dok u predmetnom postupku ročište od 13. ožujka 2024., za koje tuženik potražuje trošak nije bilo zakazano niti održano.

61. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II izreke ovog rješenja.

U Splitu 26. svibnja 2026.

SUTKINJA

Antonia Škaričić Majić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženiku po punomoćniku,

- u spis.